Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-117/2025-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marije Šimičić kao predsjednice vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Sonje Meštrović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Vučiniću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, zastupan po punomoćnici Nataši Pletikosa, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Stefanović & Vrdelja, odvj. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4047/2022-29 od 29. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 6. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4047/2022-29 od 29. studenog 2024.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredba čl. II., III. i čl. 5. Uvjeta Ugovora o kreditu broj 02856 sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini ovjerenog po javnom bilježniku Vesni Šeškar pod brojem OV-1579/08 od 8. rujna 2008. a sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 12. kolovoza 2008. godine, kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova razlike u tečaju iznos od 8.901,54 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako je pobliže određeno u točki II. izreke, uključiv i troškove parničnog postupka u iznosu 2.028,82 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja.

2.Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22,114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnog troška, ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i nepoštenosti odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak te restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa kredita na temelju tih ništetnih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

8. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili Ugovor o kreditu br. 02856 od 12. kolovoza 2008., kojim je tužitelju čl. II. odobren kredit za kupnju osobnog vozila u iznosu od 37.995,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Raiffeisen bank Austria d.d. važećem na dan plaćanja, uz rok otplate od 84 mjeseca i iznos mjesečnog anuiteta od 601,68 CHF (čl. III. Ugovora), dok je čl. 5. st. 1. Uvjeta ugovoreno da se sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF ispunjavaju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF važećem na dan plaćanja. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

9. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnome proizlazi:

- kako je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. alineja 9. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP), jer je kredit podigao radi kupnje osobnog vozila za vlastite potrebe, a tuženik kao trgovac u smislu alineje 16. istog čl. 3. ZZP u okviru svoje poslovne djelatnosti,

- kako na konkretni pravni odnos stranka nema direktnog obvezujućeg učinka presuda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, jer tuženik nije bio stranka u tom postupku;

- kako se o spornim odredbama čl. II. i III. Ugovora o kreditu i čl. 5. st. 1. Uvjeta ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) nije pojedinačno pregovaralo i da je riječ o standardnom ugovoru koji je tuženik unaprijed formulirao i da tužitelj na njihov sadržaj nije imao nikakvog utjecaja;

- kako je tuženik propustio prije i tijekom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dati sve jasne i potpune informacije vezane za primjenu valutne klauzule u CHF i da mu kao potrošaču nije na transparentan način objasnio razloge i pojedinosti mehanizma primjene tečaja CHF na način da tužitelj na temelju jasnih kriterija može odlučiti hoće li prihvatiti rizik koji nose odredbe o valutnoj klauzuli ili ne, te predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega iz toga proizlaze;

- kako je tijekom otplate kredita tečaj CHF rastao u odnosu na tečaj koji je bio u vrijeme isplate kredita;

- kako je financijskim vještačenjem utvrđeno da preplaćeni iznos s osnova promjene tečaja valute CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 8.901,54 EUR.

10. Na temelju prednjih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da su sporne odredbe čl. II. i III. Ugovora o kreditu i čl. 5. st. 1. Uvjeta ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF nepoštene u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i 2. ZZP, a time i ništetne u smislu čl. 102. st. 1. ZZP i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11., 78/15., 29/18., 126/21.114/22., 156/22., 155/23.– dalje: ZOO), jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo i jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju tih ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove sa zateznim kamatama tekućim od dana izvršenog plaćanja do isplate.

11. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud za svoja utvrđenja da tužitelj ima status „potrošača“ u smislu čl. 3. alineja 9. ZZP dao jasne, potpune i valjane razloge, koji žalbenim navodima tuženika niti na koji način nisu dovedeni u sumnju, utvrdivši da je tužitelj kao fizička osoba, izvan eventualne profesionalne djelatnosti ili slobodnog zanimanja predmetni kredit podigao radi kupnje automobila za svoje osobne potrebe. Osim toga za istaknuti je da je teret dokaza na tvrdnji da tužitelji nije potrošač na tuženiku, a ne tužitelju, dok iz sadržaja ugovora i iskaza tužitelja proizlazi da je kupio osobno vozilo za osobne potrebe.

13. Imajući na umu da je odredba točke 5.1. Uvjeta ugovora odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu članka 96. stavka 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007) vrijedi zakonska presumpcija da je riječ o odredbi o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, a tužitelj je u svom iskazu negirao ikakvo pregovaranje, zakonska presumpcija iz članka 96. stavka 2. ZZP/2007 nije dovedena u pitanje.

14. Neosnovan je i daljnji žalbeni navod tuženika da predmetni Ugovor o kreditu nije potrošački ugovor, već samo ugovor o kreditu, jer je pravno neodlučan sam naziv ugovora, već su odlučne konkretne okolnosti sklapanja predmetnog ugovora. Tuženik u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu nije imao svojstvo financijske institucije (banke) u smislu odredbe čl. 1021. ZOO, ali je imao potrebno odobrenje Ministarstva financija za odobravanje kredita, zbog čega je riječ o ugovoru o potrošačkom zajmu propisanom čl. 71. ZZP/07, dakle o potrošačkom ugovoru.

14. Svoja utvrđenja da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne u smislu odredbi čl. 96. st. 1. i 2. i 102. ZZP te čl. 323. st. 1. ZOO, prvostupanjski sud je pravilno temeljio na utvrđenju da tuženik kao trgovac nije tužitelju kao potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da ga nije upoznao o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je obveza tužitelja ovisila o promjeni tečaja valutne klauzule u CHF, da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovca (tuženika), da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora nije vodio računa i o interesima druge strane, već se nepošteno koristio odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo na štetu tužitelja slabije strane (potrošača).

15. U pojedinačnim potrošačkim ugovorima tuženik (trgovac) je ovlašten tvrditi i dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

16. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (čl. 96. i 97. ZZP/07).

16.1.Na navedenu okolnost je tuženik predložio saslušanje svjedoka ĐP i ŠP od kojih dokaznih prijedloga je odustao na ročištu od 23. listopada 2023. i u podnesku od 11. ožujka 2023., a tužitelj je pak u tužbi i tijekom postupka (saslušan kao stranka) tvrdio kako se s njim prilikom ugovaranja kredita nije pregovaralo niti je imao mogućnost utjecati na sadržaj ugovora.

16.2.Obzirom je prema priloženoj izjavi ĐP na mjestu regionalnog menadžera za Slavoniju za tuženika radio jedan sat dnevno te nije sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora, pravilno je sud prvog stupnja postupio kada njegovu izjavu koja se odnosi na općenito poslovanje tuženika te provođenje edukacije njegovih prodajnih predstavnika, nije ocijenio prilikom donošenja odluke u ovom pojedinačnom predmetu.

16.3.Ovdje je dodati i kako suprotna izlaganja tuženika u kojima preocjenjuje iskaz tužitelja dajući pritom vlastitu, ali pogrešnu ocjenu dokaza nisu osnovana.

16.4.Dosljedno, tuženik u provedenom postupku nije dokazao niti je sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

17. Nadalje je svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa sud prvog stupnja pravilno je temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka uzimajući pri tome u obzir preplatu koju je tužitelj izvršio zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj u CHF, a kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

18. Prigovor zastare uz valjane je razloge otklonjen kao neosnovan pri čemu je tuženiku ukazati i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojemu kod restitucijskog zahtjeva zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost odredbi ugovora o kreditu utvrđena tek u ovoj parnici, to petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO počinje teći tek pravomoćnošću prvostupanjske presude, odnosno danom donošenja ove drugostupanjske presude.

19. Kako je tuženik ugovaranjem nepoštenih odredbi ugovora o kreditu postupao nepošteno i time postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, u obvezi je platiti tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom

20. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1., 155. i 164. ZPP-a čemu tuženik neutemeljeno prigovara.

20.1.Naime, na konkretni žalbeni prigovor u svezi podnesaka koji su tužitelju odmjereni žalitelju je odgovoriti kako je sud prvog stupnja iste pravilno tužitelju priznao budući se radi o tužbi, podnesku od 20. siječnja 2023. kojim se očituje na navode tuženika i predlaže dokaze te podnesku od 14. listopada 2024. kojim se tužitelj očituje na nalaz i mišljenje vještaka i pozivom na isto uređuje zahtjev, pa kada se imaju u vidu naprijed citirane odredbe kao i one Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23) i po stavu ovog suda isti bili potrebni za vođenje postupka (čl. 155. ZPP).

21. Slijedom iznijetih razloga valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Splitu, 6. svibnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić