Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Gž Zk-91/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Teo Petani, odvjetnik u Zadru, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi ispravka pogrešnog upisa, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru poslovni broj P-1736/2024-36 od 22. kolovoza 2025., na sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne služba u Biogradu na Moru, poslovni broj P-1736/2024-36 od 22. kolovoza 2025.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u točci I izreke ispravljeno je zemljišnoknjižno stanje u odnosu na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], pašnjak površine 7444 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u odnosu na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], pašnjak površine 1494 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i u odnosu na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], pašnjak površine 3627 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te je naloženo tuženiku izvršiti uknjižbu prava vlasništva na opisanim nekretninama u korist tužitelja, uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženika, što je tuženik dužan priznati i trpjeti, dok je točkom II. naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.649,54 EUR sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.
2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) uz prijedlog da drugostupanjski sud usvoji njegovu žalbu, preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev, te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku.
Tuženik traži trošak sastava žalbe.
3. Odgovor na žalbu podnio je tužitelj, u istom se protivi svim žalbenim razlozima te predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu tuženika i potvrdi prvostupanjsku presudu, uz naknadu troška sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.
4. Žalba tuženika je neosnovana.
5. Predmet spora je zahtjev da sud ispravi pogrešan upis određen rješenjima Općinskog suda u Zadru u zk ispravnom postupku, na način da nekretnine pobliže opisane u izreci upiše u korist tužitelja, uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženika.
6. Na temelju između stranaka nespornih činjenica, kao i na temelju činjenica utvrđenih provedenim dokaznim postupkom, čitanjem svih pisanih isprava, provedenim geodetskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja i svjedoka UĐ, RĐ, JĐ, ČĐ, KĐ i LĐĆ u svrhu dokazivanja, prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenično stanje:
- da je u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina], Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, Zemljišno-knjižni odjel, donio rješenja posl. br. Z-23302/2024, Z-23303/2024 i Z-233304/2024 od 11. srpnja 2024., kojima je na nekretninama opisanim u izreci prvostupanjske presude (kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) upisao pravo vlasništva u korist tužene Republike Hrvatske;
- da nekretnina oznake 650, u naravi pašnjak površine 7444 m2 , nekretnina oznake 690, u naravi pašnjak površine 1494 m2 te nekretnina oznake 421, u naravi pašnjak površine 3627 m2, odgovaraju dijelu kat. čest. [katastarska čestica], u naravi pašnjak ukupne površine 965.626 m2;
- da je iz najstarijih podataka, a koji datiraju od revizije posjedovnog stanja 1955./1956. godine, proizlazi da je kat. čest. [katastarska čestica] upisana u posjedovni list 6 kao posjed HĐ u površini od 13000 m2;
- da je dio kat. čest. [katastarska čestica] upisan u posjedovni list 6 mijenjao oblik, površinu i korisnike iz posjedovnog lista na način da se 1971. godine umjesto HĐ na navedenoj čestici u površini 13000 m2 upisuje HĐ za 6500 m2 i NĐ za 6500 m2, a do promjene u posjedovnom stanju došlo je uslijed sklapanja diobnog ugovora od 15. travnja 1971.;
- da je ostavinsku imovinu iza smrti pok. HĐ pok. L (rođenog 1910. a preminulog 1987.) temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Biogradu na Moru, posl. br. O-75/87 činila i dio nekretnine kat. čest. [katastarska čestica] upisana u posjedovni list br. 6 k. o. [katastarska općina], a nasljednici navedenog ostavitelja su bili ĆĐ, LĐ (ovdje tužitelj), AĐ, OĐ i GĐ, svaki u 1/5 dijela;
- da je vještak mjernik tijekom postupka predmetne nekretnine identificirao kao kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja u naravi predstavlja pašnjak, ograđena sa svih strana suhozidima, kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja u naravi predstavlja pašnjak, obrastao niskim raslinjem i makijom te kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja u naravi predstavlja zapušteni pašnjak obrastao niskim raslinjem, šmrikom i ostalim samoniklim raslinjem, a djelomično ograđena plotovima, na čiji nalaz nije bilo prigovora;
- da iz suglasnih i uvjerljivih iskaza tužitelja i svih saslušanih svjedoka proizlazi da su sve tri parcele ranije bile u posjedu oca tužitelja pok. HĐ koje je parcelu Njivica koristio dijelom za obrađivanje sijanjem žita i pšenice, dijelom za ispašu blaga, kao i da je poslije pok. HĐ predmetne parcele nastavio posjedovati njegov sin tužitelj LĐ, suglasno navodeći da nisu čuli da bi bilo spora unutar obitelji LĐ vezano za sporne nekretnine niti da bi ih netko treći ometao u posjedovanju istih, već su naprotiv KĐ, OĐ i LĐĆ potvrdili da se tužitelj podijelio s braćom i sestrom u pogledu imovine stečene iza pok. oca HĐ na način da njemu pripadnu sporne čestice, te da među njima nema spora.
7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva uz obrazloženje:
- da je tužitelj preko svog pravnog prednika oca pok.HĐ bio u neometanom, istinitom i poštenom posjedu najkasnije od sredine pedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno tijekom zakonom propisanog roka za stjecanje vlasništva dosjelošću (u ovom slučaju 40 godina za imovinu u vlasništvu države), sve sukladno odredbi članka 159. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15., 94/17., dalje u tekstu: ZVDSP), koju sadržajno identičnu odredbu je sadržavao i Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91. - dalje: ZOVO) koji je bio na snazi od 1. rujna 1980. do 1. siječnja 1997., a materija je prije toga bila na jednak način riješena i odredbama OGZ-a;
- da je stupanjem na snagu ZVDSP (1. siječnja 1997.) odredbom članka 388. stavka 4. bilo izričito propisano da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga datuma, no ukidanjem odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP-a odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske navedena odredba je prestala vrijediti 17. prosinca 1999., međutim od dana stupanja na snagu ZVDSP-a pa do tog datuma bilo je omogućeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću i na nekretninama u društvenom vlasništvu;
- da se tužitelju, koji je u tom periodu već ispunjavao uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, zato u rok dosjelosti treba računati i vrijeme kada je nekretnina bila u društvenom vlasništvu, jer time nisu povrijeđena vlasnička prava drugih osoba , što je pravno shvaćanje potvrđeno od strane Europskog suda za ljudska prava (Gashi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu Hrvatske broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10) i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pri čemu rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država i ne smije se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću, na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud naknadno ukinuo;
- da je tužitelj opravdano vjerovao da je vlasnik predmetne nekretnine jer je posjed vršio samostalno (predmetna nekretnina u cijeloj svojoj površini bila je u posjedu njegovog oca te je ograđena suhozidom i plotom), jer je tim nekretninama gospodario dugi niz godina i jer mu vlasničkopravna ovlaštenja nitko nije osporavao, a upisani vlasnik (tuženik) je sve vrijeme bio potpuno pasivan u iskazivanju bilo kojih vlasničkih ovlasti na nekretnini;
- da je doduše došlo do promjene u katastarskom operatu na temelju diobenog ugovora od 15.travnja 1971. između HĐ i NĐ, međutim da su iste u ukupnoj površini isključivo bile i ostale u faktičnom posjedu oca tužitelja pok. HĐ, jer da su predmetne nekretnine tom diobom pripale NĐ, životno je i logično da bi istog ( ili njegove slijednike) poslije navedene podjele saslušani svjedoci (koji svi imaju neposredna saznanja o osobama koje su koristile sporne parcele) tamo i viđali, odnosno da bi barem svjedok RĐ (u dobi od 78 godina) o tome imao saznanja;
-da iz Programa gospodarenja šumama i šumskim zemljištima biogradskog užeg područja od 1982.-1991. doduše proizlazi da je obuhvaćen tim programom i dio kat. čest. [katastarska čestica] u površini od 771.797m2, međutim ukupna površina kat. čest. [katastarska čestica] je 965.626 m2, pa kako je tijekom postupka vještačenjem i očevidom utvrđeno da predmetne nekretnine u naravi ne predstavljaju šumu već pašnjake , s kojom kulturom su i upisane u zemljišnim knjigama, u tom kontekstu nema zapreke za stjecanje prava vlasništva;
- da tužitelj stoga osnovano zahtijeva ispravak pogrešnog upisa određenog u korist tuženika i upis prava vlasništva na svoje ime, budući da sud u ispravnom postupku nije raspravljao činjenice niti je imao u vidu odredbe materijalnog prava koje uređuju stjecanje, promjenu i prestanak određenih knjižnih prava, a zemljišnoknjižno stanje se u konkretnom slučaju razlikuje od stvarnog stanja.
8. Tuženik u podnesenoj žalbi u bitnom ponavlja navod kako nekretnine koje su predmet tužbe imaju površinu od 12565 m2, a da iz Diobenog ugovora od 15. travnja 1971. proizlazi kako je HĐ pripala ½ dijela kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] stare izmjere u površini od samo 6500 m2. Osporava nadalje da je tuženik bio u potpunosti pasivan u iskazivanju svojih vlasničkih ovlasti te ističe da se predmetne nekretnine nalaze u programu gospodarenja javnog šumoposjednika, a što proizlazi iz dostavljene dokumentacije, pa smatra da nije bilo moguće u konkretnom slučaju putem dokaznog postupka utvrđivati da se ne bi radilo o šumskom zemljištu, jer se prema odredbi članka 5. Zakona o šumama („Narodne novine“ br. 68/18., 115/18., 98/19., 32/20., 145/20., 101/23. i 36/24., dalje ZŠ/18) šumom smatra ne samo zemljište na kojem postoji šuma, već i tlo pogodno za rast šume. Budući se u konkretnom slučaju dakle radi o šumskom zemljištu, tuženik smatra da je bilo potrebno primijeniti propise o šumama kao lex specialis, i to Zakon o šumama SRH, koji je stupio na snagu 31. svibnja 1977. („Narodne novine“, broj: 20/77), a koji je izričito propisao da se na šumama i šumskom zemljištu u društvenom vlasništvu ne može steći pravo vlasništva dosjelošću (članak 49. stavak 2.).
9. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.
10. Ispitivanjem pobijane presude i postupka koji je prethodio donošenju iste utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda na koje ovaj sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti. Ovaj sud ne nalazi niti da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a koju ističe žalba jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati budući su u presudi iznijeti dostatni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku, a niti drugim provedenim dokazima.
11. Nadalje, žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu, koje kao pravilnim prihvaća i ovaj sud. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio personalne dokaze (kako iskaze tužitelja, tako i iskaze svjedoka), pri čemu žalbenim navodima nije dovedena u sumnju njihova vjerodostojnost, a isti su logični i bazirani prvenstveno na neposrednim saznanjima o stanju posjeda, te sadržajno podudarni materijalnoj dokumentaciji (ugovorima, rješenjima te podacima u katastru).
12. Prvostupanjski sud je također pravilno primijenio i materijalnopravnu odredbu čl. 159. stavka 4. ZVDSP te je pravilno uzeo u obzir da je najkasnije od sredine pedesetih godina prošlog stoljeća za prednika tužitelja pok. HĐ počeo teći četrdesetogodišnji rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, koji je istekao dakle prije nego što je ukidanjem odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP-a odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske navedena odredba prestala vrijediti (17. prosinca 1999.). Pritom je prvostupanjski sud pravilno ocijenio i da takvom odlukom u pogledu stjecanja prava vlasništva dosjelošću nisu povrijeđena vlasnička prava drugih osoba, kao i da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi isključivo država i ne smije se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću, što je podudarno s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice u odlukama broj Rev 291/14-2 od 17. travnja 2018., Rev-x 974/2017-2 od 7. svibnja 2019., Rev 215/2022-2 od 2. ožujka 2022.).
13. Pritom je potrebno posebno navesti da se u skladu s odredbom čl. 18. st. 5. ZVDSP poštenje posjeda predmnijeva. Dakle, onaj tko tvrdi da je nečiji posjed nepošten (nesavjestan) mora to i dokazati, a tuženik navedeno tijekom prvostupanjskog postupka ne samo da nije dokazao, već nije čak niti konkretno tvrdio, dok je upravo on taj koji, iako upisan kao vlasnik (ranije kao društveno vlasništvo), nikada kroz više od 70 godina nije pokušao realizirati svoje pravo vlasništva na bilo koji način (tužbom, zahtjevom za predaju u posjed i sl.).
14. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća i obrazloženje prvostupanjskog suda da je posjed tužiteljevog prednika HĐ bio samostalan, i to na punoj površini od 13000 m2, odnosno da unatoč upisu NĐ na površini od 6500 m2 isti na tom dijelu nikada nije izvršavao faktičnu vlast, a kako to proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka.
15. Nadalje, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i da iz Programa gospodarenja šumama i šumskim zemljištima biogradskog užeg područja od 1982. -1991. proizlazi da je tim programom obuhvaćen i dio kat. čest. [katastarska čestica], ali da se radi o površini od 771.797m2, dok ukupna površina kat. čest. [katastarska čestica] iznosi 965.626 m2, pa kako je tijekom postupka vještačenjem i očevidom utvrđeno da predmetne nekretnine u naravi ne predstavljaju šumu već pašnjake, s kojom kulturom su i upisane u zemljišnim knjigama, to nije dokazano da bi se radilo o šumi niti da ima zapreke za stjecanje prava vlasništva.
16. Pritom se ističe da je točno da se prema odredbi članka 5. Zakona o šumama („Narodne novine“ br. 68/18., 115/18., 98/19., 32/20., 145/20., 101/23. i 36/24., dalje ZŠ/18) šumom smatra ne samo zemljište na kojem postoji šuma, već i tlo pogodno za rast šume. Međutim, navedene nekretnine upisane su u zemljišnim knjigama kao pašnjaci, a temeljem odredbe čl. 122. stavak 1. ZVDSP smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, kao što i se prema odredbi članka 8. stavak 2. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" br. 63/19., 128/22., 155/23., 127/24.) također smatra da ona istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta. U tom smislu tuženik je taj koji je trebao dokazati da su ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 5. Zakona o šumama, na koju okolnost tijekom postupka nije predložio niti jedan dokaz.
17. Stoga u tom kontekstu, kada je uz to i dokaznim postupkom (uviđajem uz sudjelovanje vještaka geodeta, iskazima saslušanih svjedoka, orto-foto snimkama predmetnih nekretnina) utvrđeno da se u naravi radi o pašnjacima, u predmetnoj odredbi ni ovaj drugostupanjski sud ne vidi zapreku za stjecanje prava vlasništva. Pritom svakako valja istaknuti i da je prvostupanjski sud izvršio uvid u zapisnike toga suda Z-10211/2015/2210, Z-10211/2015/2124, Z-10211/2015/2350, Z- 10211/2015/424, Z-10211/2015/2391 i Z-10211/2015/719 iz kojih proizlazi kako su i druge fizičke osobe u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] upisale svoje vlasništvo na nekretninama koje su također nastale od matične kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (od koje su nastale i nekretnine koje su predmetom ovoga postupka), a na koje upise tuženik nije čak niti podnio prigovor u ispravnom postupku, što upućuje da tuženik prigovore vezano za primjenu zabrane stjecanja vlasništva iz Zakona o šumama ističe selektivno i parcijalno.
18. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalnopravnu odredbu čl. 159. stavka 4. ZVDSP kada je tužbeni zahtjev prihvatio, pa kako žalbenim navodima nije dovedena u sumnju zakonitost presude, to je ovaj sud odbio žalbu i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP- a potvrdio prvostupanjsku presudu.
19. Žalba ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka, a odluka je utemeljena na pravilnoj primjeni čl. 154. st. 1. ZPP -a, pa je zbog toga uz primjenu čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i protiv rješenja o trošku i odluka je u tom dijelu potvrđena u cijelosti.
20. Obzirom da tuženik nije uspio sa žalbom, njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo je odbiti kao neosnovan (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).
21. Odgovor na žalbu nije bila radnja koja je nužna za vođenje parnice, pa sud tužitelju zatraženi parnični trošak za sastav iste nije dosudio.
U Varaždinu 6. svibnja 2026.
Predsjednica vijeća
Dijana Hofer
