Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-998/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice EH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Slavenu Karabanu, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. [adresa], OIB:02535697732, zastupana po punomoćniku Eugenu Kujundžiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Leko & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 26. ožujka 2026. u nazočnosti tužiteljice i njenog punomoćnika, te zamjenice punomoćnika tuženice UH, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Ostović & Rakušić iz Osijeka, uz javnu objavu dana 6. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br. 9010992361 od 2. veljače 2006. koji je zaključen između tužiteljice EH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tužene Privredne banke Zagreb d.d. [adresa], OIB:02535697732, u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke kreditora za devize važećem na dan plaćanja tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu broj 9010992361, te u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB:02535697732., da tužiteljici EH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom trajanja razdoblja otplate kredita isplati novčani iznos od 3.060,48 eura (tritisućešezdeseteura- četrdesetosmacenti) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1.10.2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022. godine; od 1.1.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se preostali zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 257,59 eura

(dvjestopedesetsedameurapedesetdevetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama,

kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d., [adresa], OIB:02535697732, da tužiteljici EH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.540,00 eura (tisućupetstočetrdeseteura) sa zateznim kamatama tekućim od dana 6. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 125,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženice dana 14. lipnja 2023. podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe kao pod I., te restitucije po tom osnovu iznosa od 3.318,07 eura sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos pa do isplate, koju obrazlaže navodeći da je kao korisnik kredita zaključila dana 2. veljače 2006. sa tuženom kao kreditorom Ugovor o kreditu br. 9010992361. uz valutnu klauzulu u CHF, kojim joj je stavljen na raspolaganje kreditni iznos od 38.898,75 CHF u protuvrijednosti u kn po srednjem tečaju za devize Banke kreditora na dan korištenja kredita. Predmetnim Ugovorom o kreditu broj 9010992361 (čl. 7.) otplata kredita ugovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke kreditora za devize - CHF važećem na dan plaćanja. Dospijeće anuiteta ugovoreno je posljednjeg dana u mjesecu. Tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu tečaj CHF značajno je rastao u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK, radi čega smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli u CHF ugovorena u predmetnom Ugovoru o kreditu odn. način primjene iste nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka. Poziva se na slijedeće pravne odrednice i Presude iz sudske prakse kojima naprijed navedeno argumentira i obrazlaže: Presuda suda EU C-186/16 prema kojoj je pravomoćno presuđeno da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik-kreditor potrošaču nije dao informacije koje su potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača; presuda RH VTS br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. kojom je pravomoćno presuđeno da su tužene poslovne banke (među kojima tužena Privredna banka d. d.) u razdoblju 01. 10. 2004. -31. 12. 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (CHF-švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavi -jesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su tuženici (i tužena Privredna banka d.d.) postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 81., 82., i 90., a od 07. kolovoza 2007. do prosinca 2008. protivno odredbama novousvojenog Zakona o zaštiti potrošača ( NN br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/ 09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Istom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. 06. 2018. pravomoćno je utvrđena i presuđena ništetnost promjenjive kamatne stope iz razloga što tužene poslovne banke (među kojima i tužena Privredna banka d.d.) prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditima kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao po-trošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa od strane Banaka kreditora, a sve na štetu potrošača pa su time tužene poslovne banke (i tužena Privredna banka d.d.) u razdoblju od 10.09.2003. postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštit i potrošača/03 i to člancima 81., 82., 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama novo donijetoga Zakona o zaštiti potrošača/07 i to člancima 96., 97. i dr. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (točka 1. – 8. Izrijeke). Istom pravomoćnom Presudom naloženo je da poslovne banke (i tužena Privredna banka d.d.) prekinu s opisanim nepoštenim postupanjem. Predmetna Presuda Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017. potvrđena je Presudom Vrhovnoga suda RH u Zagrebu br. Rev-2221/2018. Navedenom Presudom Vrhovnoga suda RH zauzeto je motrište da je povrijeđeno pravo potrošača (kakav status ima tužitelj) budući je tužena Banka koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji su se sklapali u valuti CHF, potrošači o navedenom riziku nisu bili obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Napominje da je kredit otplaćen dana 19.01.2023.

1.2. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica je podneskom od dana 22. studenog 2025. djelomično povukla tužbu za iznos od 257,59 eura, tako da sada zahtijeva iznos od 3.060,48 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana 1.10.2015. pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu od dana 30. kolovoza 2024. i tijekom postupka, tužena osporava osnov i visinu utuženog potraživanja, ističe prigovor zastare, te prigovor nedostatka pravnog interesa, osporava tužiteljici status potrošača, navodeći da je tuženik postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te dostavio tužitelju izračun konverzije kredita nakon čega je tužitelj potpisao Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu čime je izvršena konverzija istoga . Naime, tužitelj je cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati, obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Naime, s obzirom da je zakonodavac spomenutim prisilnim propisom (ZPK 102/2015) jasno i vrlo detaljno odredio način na koji se vrši konverzija, ne dopustivši ugovornim stranama mogućnost da prilikom provođenja konverzije postupaju drukčije, te s obzirom da je tužena tu konverziju provela upravo u skladu sa spomenutom kogentnom zakonskom odredbom, sud jedino i isključivo može provjeriti je li konverzija odrađena sukladno kogentnim odredbama ZPK 102/2015 (međutim, to prema iznesenom historijatu tužbe i tužbenom zahtjevu u ovome predmetu nije zatraženo). Stoga se protivi financijsko-knjigovodstvenom vještačenju. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitet plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, kasnije, temeljem II. Dodatka ugovoru o kreditu, u EUR. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje.

2.1. Na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 26. ožujka 2026. tuženica izjavljuje prigovor radi prebijanja u odnosu na iznose negativnih razlika u iznosu od 137,99 eura i to tako da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelj ici u ukupnom iznosu od 137,99 eura (negativna razlika), te da se tražbina tužiteljice umanji za navedeni iznos koji obuhvaća spomenute negativne razlike u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a. Podredno, tužena ističe materijalni prigovor prijeboja.

3. U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja, odnosno prijeboja, tužiteljice se protivi prigovorima prije svega jer je u ovoj procesnoj fazi za isti nastupila zastara, a osim toga, prijebojni prigovor nije niti pravilno specificiran jer se ne navodi na koje mjesece otplate i u kojim iznosima se odnosi.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu na okolnost pregovaranja u vezi sporne ugovorne odredbe prije i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu br. 9010992361 od 2.02.2006. (list 20.-26. spisa), Otplate za partiju 9010992361 (list 27. -28.), Plan otplate (list 29.-34., 77.-81.), dopis tužene od 9.04.2011. (list 35.), dopis tužene od 12.01.2011. (list 36.), Pregled uplata po kreditu na dan 5.09.2025. (list 72. -76.), Otplatnu tablicu sa prikazom EKS (list 82. -87.), Obavijest o konverziji od 11.11.2025. (list 88.-90.), Izračun konverzije kredita na dan 30.09.2015. (list 91.-99.), Izvadak otvorenih stavaka na dan 30.09.2015, (list 100.), Dodatak ugovor o kreditu broj 9010992361 (list 101.-105. i 107.112.), prazan obrazac obavijesti korisniku kredita o prihvatu izračuna konverzije (list 106.), Plan otplate (list 113. -115.), Knjigovodstvenu karticu (list 116.-188.), te na okolnost visine tužbenog zahtjeva proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Financije LB d.o.o. za usluge Bilje, pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 15.10.2025. (list 189. -248.).

5. Izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.).

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 9010992361 od 2. veljače 2006., kojom se otplata kredita veže uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF, kao i zahtjev za povrat preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

8. Među strankama nije sporno:

- da su tužiteljica i tuženica dana 2.02.2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 9010992361 kojim je tužena kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrila i stavila na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 38.898,75 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita ;

- da je Ugovor o kreditu solemnizirao dana 6.02.2006. javni bilježnik Biserka

Arambašić iz Osijeka pod brojem OU-73/2006.;

- da je tužiteljici kredit odobren za kupnju stambenog objekta;

- da je ugovoren rok otplate 264 mjeseci;

- da je kredit otplaćen u cijelosti dana 19.01.2023.;

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 264 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici (č. 7.2.);

- da je vraćanje kredita bilo vezano za tečaj CHF;

- da su tužiteljica i tuženica dana 25.01.2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010992361 temeljem odredbi ZID ZPK/15, odnosno da je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR;

- da je prema izračunu konverzije utvrđeno da je tužiteljica preplatila iznos od 1.195,44 eura, što preračunato u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste Banke važeće na dan 30.09.2015. iznosi 9.130,17 kuna, koji će se koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka.

9. Među strankama je sporno:

- ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu budući je provedena konverzija kredita;

- ima li tužiteljica status potrošača;

- jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 9010992361 od 2.02.2006. o valutnoj klauzuli u CHF, ništetne;

- pripada li tužiteljici pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništavih ugovornih odredbi na temelju stjecanja bez osnove;

- visina zahtjeva;

- je li nastupila zastara potraživanja;

- prigovor radi prebijanja (procesno pravni);

- prigovor prijeboja (kompenzacija);

- prigovor zastare na navedene prigovore.

10. Pregledom Ugovora o kreditu (sa lista 20.-26. spisa) opravdano je zaključiti da je riječ o standardnom ugovoru o kreditu u kojem nema naznačenih, ni precizno navedenih osnovnih parametara o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju u odnosu na valutnu klauzulu.

10.1. Uvidom u Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010992361 (list 107.-112. spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen dana 25. siječnja 2016. između tužiteljice i tuženice. Utvrđeno je da je čl. 1. st. 3 ugovoreno da ugovorne strane suglasno konstatiraju da se taj Dodatak Osnovnom ugovoru sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF iz stavka prvog tog članka u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015.). Člankom 5. Ugovora je između ostalog ugovoreno da ukupni iznos preplate iz članka 3. i 4. Dodatka iznosi 1.195,44 eura (tada 9.130,17 kuna), te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja tog Dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu iz članka 6. Dodatka namirivati preplatom sve do dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita. Iz članka 6. st. 1. Ugovora proizlazi da je ugovoreno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da na dan sklapanja Dodatka, a nakon obračuna učinaka konverzije uključivo i učinaka nastalih u prijelaznom razdoblju iz članka četvrtog Dodatka preostali iznos neotplaćene dospjele glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 17.752,32 EUR. Utvrđeno je da je Dodatak ugovoru potpisan po tužiteljici i tuženici, te solemniziran po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka dana 8.02.2016. pod OV-1360/16.

10.2. Ostalu priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu vezano za predmetni Ugovor o kreditu, sud nije posebno obrazlagao, jer se radi o nespornim činjenicama između stranaka, a koja je dokumentacija obuhvaćena pri izradi nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

10.3. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu zaključila 2.02.2006. kao fizička osoba, nije bila vlasnica tvrtke niti obrta, iz sredstava kredita je kupila stan za vlastite i obiteljske potrebe u kojem i danas živi. Kredit se otplaćivao putem administrativne zabrane i otplaćen je u cijelosti 19.01.2023. Kada se interesirala o uvjetima kredita željela je podići kredit u euro valuti, međutim, u banci su joj rekli da je najpovoljniji kredit u CHF valuti i da je ta valuta najstabilnija, te ju nitko nije upozorio na moguće rizike, vezano za promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu , a niti pojasnio koji parametri utječu na promjenu tečaja, kao niti da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što to čini u odnosu na euro. Ugovor ju je čekao unaprijed sačinjen u banci i nije mogla pregovarati o ugovornim odredbama, isti je pročitala prije potpisivanja. Budući je po zanimanju tekstilni tehničar, odredbu o valutnoj klauzuli je mogla shvatiti kao laik kao i samo značenje pojma „valutna klauzula“, a koje joj odredbe nitko nije posebno pojašnjavao. Napominje da su je u Banci upozorili na rizik kredita u CHF, a budući joj je rata sa početnih 1.147,00 kuna narasla na 1.700,00 kuna, sigurno ne bi realizirala taj kredit, stoga je bila prisiljena pristati na konverziju kredita kako bi mogla nastaviti plaćati i dalje rate, međutim, time se ni je odrekla bilo kakvog potraživanja prema Banci. Niti javni bilježnik joj nije protumačio ugovorne odredbe prilikom potvrde ugovora, jer istoga nije niti vidjela tom prilikom, već joj je samo naplaćena ovjera Ugovora. U banci je pitala vezano za rizike kredita i odredbe o valutnoj klauzuli, na što su joj odgovorili da je Švicarska najstabilnija zemlja kao i CHF najstabilnija valuta. Nije se raspitivala u drugim bankama o kreditnim uvjetima, jer je već bila klijent tuženice i primala je plaću preko računa otvorenog kod tuženice. Svojevoljno je potpisala Ugovor o kreditu jer joj je trebao novac za kupovinu stana, međutim nitko ju nije upoznao, niti joj uručio Opće uvjete poslovanja. Navodi da joj je to privi kredit u životu kojeg je realizirala. Nije joj bilo poznato što generalno utječe na promjenu vrijednosti, odnosno tečaja valute i što je dovelo do promjena u kunskoj protuvrijednosti pojedinih anuiteta. Nitko joj nije rekao da će tečaj valute biti nepromijenjen. Poslije ovog ugovornog odnosa se nije nikada susrela sa posljedicama promjene tečaja. Misli da se može provjeriti vrijednost neke strane valute u odnosu na kunu u Banci na tečajnoj listi.

11. Prije svega, nije osnovan prigovor tužene kojim osporava tužiteljici status potrošača. Naime, tužiteljica svoj individualni zahtjev temelji na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici, kao i da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o spornoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju (ugovor sklopljen 2.02.2006.), te da ista nema svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

11.1. Prema odredbi čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti; a sukladno čl. 3. točka 2. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

11.2. Iz iskaza tužiteljice, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, ugovor je zaključila tužiteljica kao fizička osoba radi kupovine stana u kojem i sada živi, nije bila vlasnica tvrtke, niti obrta. Iz navedenog proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu u smislu odredbe čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, jer je s tuženicom kao trgovcem sklopi la predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju, niti njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a niti je bila vlasnica obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužiteljica u konkretnom slučaju nesporno u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

11.3. Naime, radi se o predmetnom Ugovoru kao potrošačkom ugovoru, prema kojem se utvrđenju odnosi između parničnih stranaka prosuđuju prema Zakonu o zaštiti potrošača, kao glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, budući da je Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prenesena u naš pravni sustav ne samo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, već djelomično i kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima u čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05.). Dakle, odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Treba i navesti da su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu sa pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica a koja pod pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima je obuhvaćena Direktivom 93/13 EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Posebno se i naglašava da je svojstvo potrošača dužan dokazati tužitelj, a ukoliko tuženik tvrdi suprotno, isto je dužan dokazati.

12. Prigovor nedostatka pravnog interesa nije osnovan. Naime, iako je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017. utvrđeno da je konverzija provedena u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015.), sklapanjem sporazuma o konverziji korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Treba naglasiti da ništetnost nastupa po samom zakonu i to od trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja, a što u ovom predmetu nije slučaj. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., AH protiv ERSTE Bank Hungary Zrt., C-118/17, EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije od značaja okolnost da je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, dok je u nazočnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, budući da je mjerodavnim odredbama ZID ZPK/15 predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji. S obzirom na okolnosti i razloge zbog kojih je donesen taj propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) nameće se zaključak da je potrošač bio primoran prihvatiti konverziju kako se ne bi doveo u stanje nemogućnosti plaćanja ugovorenih anuiteta (ekonomska prinuda). Naime, do sklapanja sporazuma o konverziji na snazi je bio osnovni Ugovor o kreditu, koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, pa da je, posljedično tomu, u ovomu postupku moguće zaključiti o ništetnosti ovih odredbi i njegovom pravu na isplatu, budući tim Aneksom ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren njegov dug, posljedično čemu nije postignut učinak zaštite tužiteljice, kao potrošača, jer Dodatkom Ugovoru o kreditu, nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran njihov ugovorni odnos, a sve pri tomu cijeneći i činjenice da se prigodom sklapanja navedenog Dodatka uz Ugovor o kreditu, tužiteljica nije odrekla svojih prava, koja joj pripadaju temeljem navedenih ništetnih odredbi, niti je da la i mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, pa se, posljedično tomu, nije ni odrek la svojih prava na obeštećenje, a niti je takvo odricanje u istomu sadržano. Stoga tužitelj ici pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku (izvršenoj konverziji) potražuje od tužene isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Dodatku, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

12.1. Pored navedenog valja dodati da se u rješenju broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu, tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom da je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

12.2. U odnosu na tvrdnje tuženice da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva, već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice, treba reći da nije odlučno pitanje da li je tuženica preplaćenim iznosima zatvarala konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarala ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužiteljice i tuženice, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva, jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu. Stoga je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati, niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu.

13. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. i Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019., odlučeno je da je između ostalih tuženih, i ovdje tuženica, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, kao i da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i 97. ZZP/07 te odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13.1. Dakle u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. povodom kolektivne tužbe, odlučeno je o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope na temelju jednostranih odluka banke, te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta . Stoga pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku , obvezuje sud u ovom parničnom postupku, jer konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača , nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženoj do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.

13.2. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

13.3. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) - koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.4. Odredbom čl. 502.b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a Zakona o parničnom postupku, dok je odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.5. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14 i 110/15 , dalje ZZP/14) koji propisuje vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obvezu primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

13.6. Slijedom navedenog, a imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

13.7. Kako je predmetnim Ugovorom o kreditu sklopljenim između stranaka u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom , te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

14. Nadalje, prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odnosno valuta u CHF, nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

14.1. Drugim riječima, u konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, a što ista nije dokazala u smislu odredbe čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača.

14.2. Pored navedenog, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila, pa ni dokazala nikakve posebne okolnosti.

14.3. Dakle, sporne odredbe ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti, pa ih je potrebno ispitati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača, kao i utvrditi moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanja možebitne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

14.4. Cijeneći sadržaj sporne odredbe u ugovornim odredbama sadržane u čl. 7. Ugovora o kreditu od 2. veljače 2006. kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke kreditora važećem na dan plaćanja tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu, ocjena je ovoga suda da takva odredba predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu, to se na takvu odredbu ne može primijeniti odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

14.5. Kako je predmetna odredba ugovora jasna i lako uočljiva ali ne i lako razumljiva, to je dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba poštena ili ne.

14.6. Nadalje, odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.); činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.); ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.); odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku (stavak 5.).

14.7. Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29, dalje Direktiva 93/13).

14.8. Prema članku 3. st. 2. Direktive 93/13, smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13, tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14.9. Odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir iskaz tužiteljice, Ugovor o kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane tuženice, pa se u smislu citirane odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, smatra da se o prijepornoj odredbi (čl. 7.) Ugovora o kreditu od 2. veljače 2006. nije pojedinačno pregovaralo. Pri tom nije od utjecaja to što je tužiteljici očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za Odluku tuženice. Naime, tužitelj ici je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bila i upoznata s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdobl ju, tako da predmetna obveza u Ugovoru nije bila određena, niti odredljiva.

15.1. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženicom, a tuženica tužiteljici nije na valjan i razumljiv način objasnila postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF-a u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na navedeno formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi ona kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima je ovisilo kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba , te postoji obveza tuženice vraćanja uplaćenog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom na ime izvršene preplate kod otplate kredita i zateznih kamata na pojedine uplaćene iznose. Tuženica je tužiteljici trebala na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu Ugovora, kako bi ona mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima tužiteljica zasigurno nije bila u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelj ice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa .

15.2. Naime sporna odredba čl. 7. među strankama zaključenog Ugovora nije lako razumljiva, jer u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora te valutnu klauzulu vezanu za CHF, ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

15.3. Da bi sporna odredba Ugovora o kreditu bila lako razumljiva, ista je trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogla jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu od 2. veljače 2006. isto konkretno nije slučaj, jer tužiteljica na temelju sadržaja sporne odredbe ugovora, po ocjeni ovoga suda, nije ni mogla, niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koja za nju proizlaze ugovaranjem odredbe u čl. 7. Ugovora o kreditu od 2. veljače 2006. obzirom da u toj ugovornoj odredbi nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donošene nakon sklapanja ugovora od 2. veljače 2006. u donošenju kojih tužiteljica nije sudjelovala, a niti je o istima imala mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da je odredba čl. 7. koja nije lako razumljiva te odredba koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega je ista nedopuštena.

15.4. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P -1401/12 od 4. srpnja 2013. kako je obrazloženo.

15.5. Naime, odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, jedna je od temeljnih ugovornih odredbi, a ista je u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 7., među strankama zaključenog ugovora, ovisna isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti valutne klauzule, te kriteriji za koje se veže promjena, pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj ice. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daje mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženica upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivala način i uvjete promjene kamatne stope.

16. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava, sukladno čl. 2.-4., te čl. 6.-8. Zakona o obveznim odnosima.

16.1. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženice kao banke, mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

16.2. Ugovorne odredbe kakva je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu od 2. veljače 2006. je ugovorna odredba koja u svakom slučaju stvara neravnotežu u odnosima između stranaka, te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu, jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope.

17. Stoga je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu od 2. veljače 2006. u odnosu na valutnu klauzulu, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštena, te ništava u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

18. Stoga je i ovaj sud utvrdio da je dio odredbe Ugovora o kreditu od 2. veljače 2006. u odnosu na valutnu klauzulu u čl. 7. sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštena, te ništava u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

18.1. Slijedom navedenog, osnovan je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništavom odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te je odlučeno kao u izreci presude pod I.

19. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/2005.) ništetnost spornih odredbi Ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora, jer on može opstati i bez takvih odredbi.

19.1. Prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.); ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni.

20. Prigovor zastare tuženice nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjenom pravnom shvaćanju na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2 o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je dana 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa je zastarni rok počeo teći 15. lipnja 2018. i istekao je 15. lipnja 2023., a kako je tužba u ovom postupku podnesena putem preporučene pošiljke dana 14. lipnja 2023., to je tužba podnesena unutar roka od pet godina u kojem roku zastarijeva tražbina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima .

21. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva sukladno čl. 258. -260. Zakona o parničnom postupku, provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, knjigovodstvo i bankarstvo - Financije LB d.o.o. Bilje, čiji je zadatak bio utvrditi preplaćeni iznos anuiteta po osnovi povećanja tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj na dan korištenja kredita, u razdoblju od korištenja kredita do 30.09.2015., unutar svakog anuiteta, je li konverzija provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno je li konverzija računski točna, iznosa preplate koja je priznata tužitelju na dan konverzije, u što je preplata iskorištena, te ako je iskorištena u otplatu budućih mjesečnih anuiteta potrebno je preplatu uračunati u preplaćeni iznos temeljem povećanja tečaja CHF, prema pravilima uračunavanja iz čl. 172. ZOO, ukupnog iznosa zateznih kamata na preplaćeni iznos po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli od dana korištenja kredita do rujna 2015., izračuna razlike između nove nedospjele EUR glavnice kredita nakon konverzije u odnosu na iznos nedospjele glavnice kredita u CHF pod pretpostavkom da nije bilo rasta tečaja CHF na dan konverzije 30. rujna 2015., je li tužiteljica i u kojem iznosu obeštećen konverzijom, izračunati razlike anuiteta zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do dana njegove konačne otplate, a osim iskazivanja razlike s osnove višeg tečaja u odnosu na početni tečaj (pozitivna razlika) potrebno je iskazati i razliku s osnove nižeg tečaja od početnog (negativna razlika), te uzeti u obzir efekte konverzije, te iznos eventualno utvrđene preplate umanjiti za iznos preplate priznat prilikom konverzije.

21.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka od dana 15. listopada 2025. proizlazi da je konverzija tužiteljičinog kredita provedena zakonito i računski točno, te da je točan iznos preplate kojega je tuženica priznala tužiteljici, a sve sukladno čl.19.c. st. 1. toč. 5. ZID ZPK, da je tužiteljica obeštećena za preplatu priznatu konverzijom u iznosu od 1.195,44 eura, da je konverzijom priznata preplata iskorištena za namirenje 50% iznosa anuiteta koji dospijevaju nakon sklapanja Dodatka ugovoru, do iskorištenja priznate preplate u cijelosti, da zatezna kamata na ukupno utvrđene iznose preplate temeljem ugovorene valutne klauzule u CHF (kolona 7. tablica 2.), iznosi ukupno 1.042,86 eura, a ista je namirena priznatom preplatom iz konverzije u cijelosti. Preplata temeljem ugovorene valute klauzule u CHF, utvrđena je u ukupnom iznosu od 3.213,06 eura. Ukoliko se namirenje tužiteljičine tražbine preplatom priznatom u konverziji izvrši uračunavanjem sukladno čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, na način da se prvo zatvara kamata, pa onda glavnica, izračunata preplata temeljem ugovorene valutne klauzule u CHF, nakon djelomičnog namirenja preplatom priznatom u konverziji, ostala bi nenamirena u iznosu od 3.060,48 eura. Nakon uračunavanja konverzijom priznate preplate, nenamiren je ostao dio izračunate preplate po osnovu tečajne razlike u iznosu od 3.060,48 eura. Razlika utvrđene nedospjele EUR glavnice na dan 30.09.2015. u odnosu na CHF glavnicu primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita, iznosi 1.395,08 EUR. Pored navedenog, u Tab lici 3. (na listu 196. spisa i listu 8. nalaza i mišljenja) su iskazani tzv. negativni anuiteti, odnosno, tužitelj je tijekom otplate kredita, radi ugovorene valutne klauzule u CHF kada je tečaj za CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita, anuitete platio manje nego što bi isti iznosili primjenom tečaja na dan isplate. Uključujući samo negativne stavke, negativa tečajna razlika po predmetnom kreditu iznosi ukupno 1.039,84 HRK, odnosno 137,99 eura.

21.2. Na nalaz i mišljenje vještaka, tužiteljica nije imala primjedbi, te nije predlagala da se vještak pozove na ročište radi iznošenja nalaza i mišljenja.

21.3. Podneskom od dana 27. listopada tuženica nema primjedbi na matematički izračun vještaka, već ističe prigovore pravne naravi, ponavljajući navode iz odgovora na tužbu, navodi da je nalaz baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka fiksiran tečaj CHF, što nije bila ugovorna volja stranaka, n iti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, da je tužena u potpunosti postupila sukladno ZID ZPK. Na ročištu od dana 26. ožujka 2026. tužena navodi da ne predlaže da sud vještaka poziva na ročište radi usmenog davanja nalaza i mišljenja.

21.4. U odnosu na prigovore tuženice pravne naravi, sud napominje da je vještak sačinio nalaz i mišljenje sukladno rješenju suda i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud i koji mu je odredio zadatak vještačenja. Naime, nalaz vještaka se ne temelji na premisi da je između stranaka fiksiran tečaj CHF, već su preplaćeni iznosi anuiteta utvrđeni po osnovi povećanja tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj na dan korištenja kredita i razdoblju od korištenja kredita do 30.09.2015., pa se ne može govoriti o „fiksiranim tečaju CHF“, kako to tuženica neosnovano prigovora, već je zadatak vještaku dan u skladu sa zabranom revizije nepoštene odredbe i načelom uređenja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi.

21.5. Stoga je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te danim u skladu sa pravilima struke.

22. Tužiteljica je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, usklađujući svoj zahtjev sa nalazom vještaka, podneskom od dana 27. listopada 2025., djelomično povukla tužbu za 257,59 eura (u tužbi je zahtijevala iznos od 3.318,07 eura, a sada 3.060,48 eura), navodeći da joj sukladno izračunu sudskog vještaka glede preplaćenog iznosa otplate kredita s naslova povećanja tečaja CHF u odnosu na kn (3.213,06 EUR) + zatezne kamate na iznos preplate obračunate do 30. rujna 2015. (1.042,86 EUR) umanjene za iznos priznate preplate iz konverzije (1.195,14 EUR), pripada za povrat ukupno 3.060,48 eura sa daljnjim zateznim kamatama počev od 1.10.2015. do isplate. Ovaj iznos tužena nije priznala tužiteljici prilikom konverzije, pa prema tome konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće de finiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužiteljici nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatila, čime ista nije obeštećena u cijelosti.

22.1. Kako se tuženica u podnesku od dana 3. prosinca 2025. izjasnila da ne pristaje na djelomično povlačenje tužbe u smislu odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku, to do djelomičnog povlačenja tužbe u konkretnom slučaju nije ni došlo, pa je sud o tom dijelu zahtjeva meritorno odlučio na način da je djelomično odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 257,59 eura, kao pod III. izreke, a troškovi postupka odmjereni su u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Naime, u situaciji kada tuženik nije pristao na povlačenje tužbe, nema pravo na troškove prema odredbama čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer do povlačenja tužbe nije niti došlo, već se troškovi odmjeravaju u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove i u pogledu visine zahtjeva (tako u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-3305/2024-2 od 03.09.2024.).

23. Kao što je navedeno, na ročištu za glavnu raspravu od dana 26. ožujka 2026. tuženica podnosi prigovor radi prebijanja u odnosu na tzv. negativne razlike u iznosu od 137,99 eura, zahtijevajući da sud utvrdi postojanje tražbine tužene prema tužiteljici u ukupnom iznosu od 137,99 eura, te da tražbinu tužiteljice umanji za navedeni iznos, a podredno, tužena podnosi materijalni prigovor prijeboja (kompenzacija).

23.1. Tužiteljica je prigovorila zastari na istaknute prigovore.

23.2. Prijeboj može biti materijalni ili procesni. Materijalni prijeboj nastaje kada dvije stranke imaju egzistentne, istovrsne i dospjele tražbine, dok procesni prijeboj nastaje kada stranka ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s tražbinom druge stranke u parnici. Dakle, potrebno je razlikovati građanskopravnu kompenzaciju koja predstavlja institut obveznog prava, te su pretpostavke za njezinu realizaciju navedene u odredbama 195. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005.) , koji se primjenjuje u konkretnom slučaju obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen dana 2. veljače 2006., a kompenzacija u parnici može nastati u dva slučaja i to bilo isticanjem prigovora prijeboja, bilo podnošenjem kompenzabilne protutužbe.

23.3. Kod prigovora prijeboja (kompenzacija) sam susret tražbina nema konstitutivan značaj, već je potrebna izjava stranke iz tog građanskopravnog odnosa o prijeboju (kompenzaciji), nakon čega prestanak uzajamnih tražbina nastupa od trenutka kada su se uzajamne tražbine realno susrele (ex tunc). U parnici o međusobnim tražbinama nakon izvršenog prijeboja, tuženik koji se poziva na izvršeni prijeboj, brani se prigovorom da je tužiteljeva tražbina prestala osnovanom izjavom o prijeboju, pa sud u izreci odgovara samo na postavljeni zahtjev tužitelja i nema mjesta u izreci presude odlučivati o postojanju tuženikove tražbine istaknute radi prijeboja, kao što je to slučaj kod istaknutog procesno pravnog prigovora radi prebijanja, sukladno čl. 333. st. 3. Zakona o parničnom postupku.

23.4. Naime, odredbom čl. 288.a Zakona o parničnom postupku, propisano je da se na pripremnom ročištu prigovor radi prebijanja može istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka, a materijalno pravni prigovori mogu se isticati i nakon toga, ali se radi njihova opravdanja ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

23.5. Stoga sud ukazuje da su prigovor prijeboja i prigovor radi prebijanja dva različita pravna instituta, a u konkretnom slučaju, tuženica je na ročištu za glavnu raspravu podnijela procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. st. 3., u vezi s čl. 288.a Zakona o parničnom postupku, a podredno materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. Zakona o obveznim odnosima.

23.6. Kako je prethodni postupak zaključen dana 12. lipnja 2025., a tuženica je procesno pravni prigovor radi prebijanja, istakla na ročištu za glavnu raspravu dana 26. ožujka 2026., to je nastupila prekluzija za podnošenje tog prigovora u smislu odredbe čl. 288.a st. 6. Zakona o parničnom postupku, radi čega sud taj prigovor nije uzeo u obzir.

23.7. Međutim, sukladno istoj zakonskoj odredbi čl. 288.a st. 6. Zakona o parničnim postupku, materijalnopravni prigovori mogu se isticati i nakon zaključenja prethodnog postupka, a koji je prigovor prijeboja (kompenzacije) tuženica podredno podnijela na ročištu za glavnu raspravu od dana 26. ožujka 2026. za iznos od 137,99 eura u odnosu na tzv. negativne anuitete, navedene u Tablici 3. nalaza i mišljenja vještaka (na listu 196. spisa), a koji se odnose na anuitete u razdoblju od 10.04.2006. do 10.12.2008. u ukupnom iznosu od 137,99 eura.

23.8. Sud smatra da je prigovor zastare tužiteljice osnovan u odnosu na prigovor prijeboja (kompenzacija).

23.9. Naime, prema odredbi čl. 195. Zakona o obveznim odnosima, dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele.

23.10. Prema odredbi čl. 196. Zakona o obveznim odnosima, prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju (stavak 1.). Nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to (stavak 2.).

23.11. Prema odredbi čl. 198. Zakona o obveznim odnosima, dug se može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja (stavak 1.). Ako su pretpostavke prijeboja nastale pošto je jedna od tražbina zastarjela, prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine istakao prigovor zastare (stavak 2.).

23.12. Prema odredbi čl. 216. Zakona o obveznim odnosima, zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

23.13. Prema odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

23.14. Dakle, za valjanost prijeboja je, između ostalih potrebnih pretpostavki, potrebna i pretpostavka utuživosti, odnosno međusobne tražbine moraju biti takve da se mogu ostvariti i sudskim putem. Zato, ako je jedna tražbina zastarjela u trenutku kad su se stekle pretpostavke za prijeboj, ona se ne može prebijati (čl. 198. st. 1. Zakona o obveznim odnosima).

23.15. Slijedom citiranih zakonskih odredbi, potraživanje banke za tzv. negativne anuitete iz razdoblja 10.04.2006. –10.12.2008. računajući od dospjelosti svakog anuiteta, je u zastari najkasnije do 11.12.2013., a budući je tražbina tužiteljice postala određena i utuživa tek nakon toga u postupku utvrđenja ništetnosti i isplate, pretpostavke za prijeboj nastale su nakon nastupa zastare tražbine tužene. Kako je tužiteljica istakla prigovor zastare, to sukladno čl. 198. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, prijeboj u konkretnom slučaju ne proizvodi pravni učinak.

23.16. Pored navedenog valja istaknuti i to da je tuženica osporavala osnovanost (postojanje) utužene tražbine tužiteljice, no unatoč tome je istaknula prigovor prijeboja svoje protutražbine s takvom tražbinom tužiteljice . Kako jedna od pretpostavki valjanog prijeboja je i uzajamnost (strane koje obavljaju prijeboj moraju uzajamno i izravno biti vjerovnik i dužnik), pa se i po ovom osnovu, po mišljenju ovoga suda, može smatrati da nisu ispunjene pretpostavke za prijeboj u konkretnom slučaju.

23.17. Radi navedenog, budući tuženica nije dokazala postojanje svih pretpostavki valjanog prijeboja, za iznos protutražbine tuženice koju je stavila u prijeboj, zahtjev tužiteljice za isplatom nije odbijen, jer u tom iznosu njena tražbina nije prestala prijebojem, kako zbog zastare, tako i zbog osporavanja osnovanosti (postojanja) utužene tražbine tužiteljice.

24. Nadalje, prema odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka, obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

24.1. Prema odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24.2. Također, prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

25. Stoga je sud na ime preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, tužiteljici dosudio iznos od 3.060,48 eura sa zateznim kamatama nakon provedene konverzije 1.10.2015. pa do isplate, kako je navedeno pod I. izreke, po stopi zatezne kamate propisane čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima,

26. Naime, uzimajući u obzir sve navedeno, sud je utvrdio da tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.

26.1. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.c toč.6. ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura.

26.2. Odredbama ZID ZPK/15, a niti dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle Dodatkom ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti eura izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

26.3. Slijedom navedenog, prema pravnom shvaćanju ovog suda, korisnicima kredita unatoč sklopljenim Dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

26.4. U konkretnom slučaju, sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na temelju jednostrane odluke tuženice, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužiteljica Dodatkom ugovora odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelj ici, spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF, niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženice, odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. S druge strane, u odnosu na preplatu ili manjak utvrđen konverzijom, za napomenuti je da postojanje preplate u ovom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Prema tome, u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelj ice kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelj ici nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatila, čime tužiteljica nije obeštećena u cijelosti.

27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

27.1. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška od 1.665,00 eura, koji je osnovan do iznosa od 1.540,00 eura i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), sastava podneska od 24.11.2025. od 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od 12.06.2025. i 26.03.2026. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), obračunatog PDV-a od 200,00 eura (Tbr. 46.) i troška vještačenja od 540,00 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. i 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

27.2. Zahtjev za naknadu troška na ime zastupanja na ročištu za objavu presude od 6.05.2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.) sa PDV-om od 25,00 eura, nije osnovan, jer punomoćnik tužiteljice na ročišre nije pristupio, radi čega je odlučeno kao pod V. izreke.

28. Sukladno odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, tuženica nema pravo na naknadu parničnog troška, kako je odlučeno kao pod V I. izreke.

U Osijeku, 6. svibnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužiteljice

2.Punomoćniku tuženice