Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: P-677/2019-43
U I M E R E P U B L I K E H R VA T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Jadranki Orlović, u pravnoj stvari tužiteljice EO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivani Kostanjevec Rožmarić, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 7. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 6. svibnja 2026. kao dana donošenja i objave presude,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredbe iz čl. 2., kao i odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 318-50-3594169, sklopljenog 31. srpnja 2006., između tužiteljice EO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 kao Kreditora te solemniziranog kod javne bilježnice Zvjezdane Rauš Klier iz Varaždina 2. kolovoza 2006., pod brojem OU-653/06, a kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika te kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos otplate kredita vezan uz srednji tečaj HNB-a za CHF, važeći na dan plaćanja anuiteta, pa stoga ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.
II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužiteljici EO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo te na ime razlike uzrokovane promjenom tečaja valute, temeljem Ugovora o kreditu broj 318- 50-3594169 od 31.7.2006., solemniziranog po javnom bilježniku Zvjezdani Rauš Klier iz Varaždina 31.7.2007. pod posl.brojem OU 653/06 isplati ukupan iznos od 13.621,78 EUR (trinaest tisuća šesto dvadeset jedan euro i sedamdeset osam centi) zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.10.2015. do 31.12.2022. po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se da ne postoje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 21.277,81 EUR, koja predstavlja zbroj iznosa preplate (198,31 EUR ) tzv. negativnih razlika (243,64 EUR) i iznosa za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (20.835,86 EUR), s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, specificirane u podnesku tuženika od 19. ožujka 2026.
IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužiteljici EO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.343,47 EUR (dvije tisuće tristo četrdeset tri eura i četrdeset sedam centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 6. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se preostali dio tužiteljičinog zahtjeva za naknadu parničnog troška od 300,00 EUR odbija.
V. Zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova odbija se u cijelosti.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe iz podnesaka tužitelja od 21. lipnja 2025. u kojem je postavljen konačni tužbeni zahtjev, kojim je tužbeni zahtjevi iz tužbe povećan sa iznosa od 9.700,96 eura na iznos od 13.621,78 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je 7. lipnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te isplate novčanog iznosa koji je prema navodima tužbe više platila tuženiku zbog primjene ugovornih tih ugovornih odredbi za koje tvrdi da su ništetne. U tužbi navodi da su u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika dana 31. srpnja 2006. sklopili s tuženom Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 318-50-359-4169, u svrhu kupnje stana, a temeljem kojeg Ugovora je tužena plasirala tužiteljici kredit u iznosu od 110.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita uz ugovorenu kamatnu stopu od 4,50% godišnje, promjenjivu, na rok otplate kredita od 25 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 611,42. Tužiteljici je kredit isplaćen 7. kolovoza 2003. po tečaju 1 CHF=4,606154 kn. U skladu s ugovorenim, anuitet po predmetnom kreditu iznosi 611,42 CHF x tečaj na dan korištenja (1 CHF= 4,606154 kn), odnosno mjesečni anuitet preračunat u kune iznosi 2.816,29 kuna. Način otplate predmetnog kredita reguliran je odredbom čl 7. Ugovora pa tako korisnik kredita kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Navedenim odredbama ugovorena je valutna klauzula prema kojoj je isplata glavnica vezana za tečaj švicarskog franka. Promjenjivost kamatne stope koja se ima obračunati na plasirani kredit regulirana je odredbom čl. 2 Ugovora, i to na način da je banka ovlaštena izvršiti jednostranu promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. Dana 1.2.2016. tužiteljica je s tuženom sklopila Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br.318-50-35944169. Tužiteljica navodi kako su spomenuta odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i odredba o valutnoj klauzuli, te načinu promjene iste, sadržane u predmetnom potrošačkom Ugovoru o namjenskom kreditu, ništetne i nemaju učinak na obvezno pravni odnos stranaka. U odnosu na ugovorenu kamatnu stopu, nakon sklapanja Ugovora, tužena je u nekoliko navrata jednostranom odlukom mijenjala kamatnu stopu, bez da bi prethodno o istom pregovarala s tužiteljicom ili joj omogućila pregovarati, već je samoinicijativno izmijenila ugovorenu kamatu stopu, a o tome je uz kratak dopisa dostavljen putem redovne pošiljke dostavljene običnom poštom obavijestila tužiteljicu. Prilikom sklapanja ugovora, tužiteljici nije uručena daljnja dokumentacija u vidu Općih uvjeta banke i Odluke o načinu obračuna - izračuna kamatne stope, niti joj je objašnjen mehanizam promjene kamatne stope, odnosno parametri od kojih ovisi kretanje visine kamatne stope tijekom trajanja razdoblja otplate kredita. Tužiteljica je samo bila obaviještena da je došlo do povišenja kamatne stope i koliko joj zbog toga iznosi nova visina anuiteta otplate kredita. Radi opisanog postupanja tužene, tužiteljica je oštećena obzirom da je radi promjenjivih kamatnih stopa uplatila više nego je prvotno bilo ugovoreno. U odnosu na razlike u tečaju, odredbom čl. 2 Ugovora ugovorena je otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja. Na dan plasmana predmetnog Ugovora, tečaj je iznosio 1 CHF
kn, a koji tečaj je nakon godinu dana od plasmana kredita enormno rastao. Prilikom ugovaranja kredita, tužena ne samo da ni na koji način nije informirala niti objasnila tužiteljici što znači promjenjiva kamatna stopa, već ju nije niti informirala o valuti CHF te rizicima ugovaranja kredita u toj valuti. Naprotiv, tužena je tužiteljici ponudio jedino opciju sklapanja ugovora o kreditu u valuti CHF uz napomenu kako je to za nju najpovoljnije i jedino rješenje obzirom na njezinu financijsku mogućnost podmirivanja obveza iz kredita. Tužena je pri sklapanju ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, isključivo i namjerno prikazala tužiteljici samo pozitivnu stranu predmetnog kredita u smislu koristi zbog niže ugovorene kamatne stope na njih, a bez da je ukazala tužiteljici na mogućnost rizika takvih ugovora u smislu izglednosti promjene tečaja švicarskog franka prema kuni u budućem kreditnom razdoblju iako su postojale naznake na globalnom svjetskom planu kao i gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno utjecati na tečaj valute CHF prema domaćoj valuti u budućem razdoblju. Ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču, pa tako i tužiteljici je nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je tužena prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati tužiteljicu kao potrošača o četiri bitne činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik inter valutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule promjenjive kamatne stope. Predmetni Ugovor o kreditu nema navedene razloge niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica kao prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem, mogla predvidjeti ekonomske posljedice. Da je tužena informirala i na razumljiv način obavijestila tužiteljicu o svim bitnim razlozima i rizicima, kao što je činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, kao i činjenicu kako je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik ”VaIute utočišta”, koji rizik ne postoji kod valutne klauzule u eurima, tužiteljica zasigurno ne bi pristala na sklapanja takvog ugovora. Od trenutka plasmana kredita vrijednost strane valute ( švicarskog franka) je enormno rasla, odnosno došlo je do smanjenja vrijednosti domaće valute prema ugovorenoj stranoj valuti, a što je rezultiralo znatnim povećanjem mjesečnog anuiteta u domaćoj valuti. Pri tome valja istaknuti da je u konkretnom slučaju ugovor o potrošačkom kreditu bio opterećeni s čak dva bitna promjenjiva elementa - valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. Tužena kao financijska ustanova te pošten savjestan gospodarstvenik, trebala je uzeti u obzir i ocijeniti da li je potrošač, u konkretnom slučaju tužiteljica, bila svjesna svih ekonomskih posljedica takvog istodobnog, i po naravi stvari, još rizičnijeg ugovaranja, a što od strane tužene nije bilo učinjeno, budući da tužiteljici prilikom sklapanja ugovora nisu bili priopćeni svi podaci koji su mogli utjecati na obim njezine obveze i na temelju kojih je mogla realno sagledati koliki će biti iznos njezina zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Jasno je da je tužena kao banka, u odnosu na tužiteljicu kao klijenta - potrošača s kojim sklapa ugovor o kreditu u superiornijem položaju, zbog čega se od nje i očekuje savjesno i odgovorno ponašanje, a kojim će se pri sklapanju ugovora s klijentom izbjeći neravnoteža uzajamnih obveza koja iz takvih ugovora proizlazi. U konkretnom slučaju, tužena nije postupala niti savjesno niti odgovorno. Spomenutim spornim odredbama Ugovora od dana 31.07.2006. godine tužena je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, pa tako i tužiteljice kao potrošača korisnika kredita, zaključujući u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene ugovorene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, a čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 10.9.2003. do 6. 8. 2007. to čl. 81., 82., i 90., a od 7.8.2007., pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl.96. i 97.Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Naime, Zakon o zaštiti potrošača ( NN broj 79107, 125107, 79109, 89/09, 133/09, 78/12,) odredbom čl. 96. st.1. propisuje da se ugovorna obveza o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao i u ovom konkretnom slučaju, a sve to u skladu sa aktom Europske unije - Direktive Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koje su implementirane je u hrvatski pravni sustav (prvenstveno u ZZP, ali i u ZOO), pa tako pretpostavke za ništetnost (nepoštenost) u ZOO odgovaraju zahtjevima iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13. Odredba čl. 247 Zakona o obveznim odnosima određuje trenutak sklapanja ugovora, i to je trenutak kada se stranke usuglase o bitnim sastojcima ugovora. Predmet i cijena bitni su sastojci ugovora, a putem ovakve ugovorne odredbe tužena je potpuno izbjegla utjecaj druge strane na cijenu. Stranke u konkretnom slučaju nisu posebno pregovarale niti razgovarale o pojedinim odredbama ugovora- sklopljen je tvz. tipski ugovor. unaprijed sastavljen od strane tužene te tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na promjene sadržaja pojedinih odredbi ugovora. Odredbom čl.81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu potrošača, a ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja. Presudom Europskog suda pravde od 30.04.2014. godine u predmetu broj C 26/13 navodi se da čl. 4 st.2 Direktive Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993.godine- ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Tužena je propustila tužiteljici na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope i rizik tečaja CHF u odnosu na kunu, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da tužiteljica na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, odredbu ugovora koju je koristila tužena, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke — jednostrano bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, valja smatrati protivnom načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena jednostranim odlukama, po kriterijima nepoznatim tužiteljici, mijenjala visinu njezine obveze. Propust tužene da tužiteljicu upozna s ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora o kreditu koji sadrži odredbu o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi predstavlja odlučnu okolnost za ocjenu nepoštenosti postupanja. Takav stav dijeti i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-lll2521/215 od 13.12.2016. godine, u kojoj posebno ukazuje na isto. Navedena pravna utvrđenja sadržana su i u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudama Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj U-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/2017 od 14.6.2018., te VSRH, poslovni broj Revt-575/16 od 3.10.2017, kao i Ustavnog suda RH, poslovni broj U-111-2521/15, U-111-2536/15, U-111-2547/15, U-lll2565/15, U-”1- 2603/15, U-lll-2604/15, U-lll-2605/15 od 13.12.2016., donesenima u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ovlaštenog tužitelja, između ostalog i protiv tužene kao jedne od stranaka u postupku. Tužiteljica se stoga poziva na predmetna pravna utvrđenja za koja je vezan i sud u ovom parničnom postupku temeljem odredaba čl. 118. ZZP/07 i čl. 502. c Zakona o parničnom postupku. Zbog obrazloženih činjenica da je tužiteljica bila u situaciji da nema utjecaj na sadržaj budućeg ugovora te se o pojedinim odredbama nije pregovaralo, da se tužiteljica nalazila u slabijem položaju u odnosu na tuženu, kako pregovarački tako i u pogledu razumijevanja financijskih posljedica ugovora, kao i zbog činjenice da prije sklapanja Ugovora tužena ni na koji način nije dala informacije ili obrazloženja koja bi tužiteljici kao prosječnom potrošaču dala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora te rizika koji iz istih proizlaze, te činjenice da je tužena samoinicijativno, ponovno bez pregovaranja, mijenjala kamatnu stopu utjecavši tako i na obavezu tužiteljice, jasno je da je tužena postupala nepošteno, a što ima za posljedicu ništetnost spornih odredbi Ugovora. Opće je pravilo, propisano odredbom čl. 111. Zakona o obveznim odnosima, da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Odredbom čl. 1115 istog Zakona propisana je obveza kod vraćanja stečenog bez osnove zajedno s plodovima i zateznim kamatama, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. Stoga podnosi ovu tužbu te predlaže da sud usvoji postavljeni tužbeni zahtjev.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužbeni zahtjev za utvrđenje postavljen protivno odredbi čl. 186. i 187. ZPP-a. Naime, tužitelj predlaže utvrditi djelomično ništetnima odredbe čl. 2. i 7. ugovora o kreditu, a da pri tom precizno ne navodi u kojem konkretno dijelu osporava navedene odredbe, pa stoga predlaže tužbu u tom dijelu odbaciti. Osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika. Ukazuje na činjenicu da je Dodatkom ugovoru broj Konv- 01/2016 izvršena konverzija tužiteljeva kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Postupajući po odredbama čl. 19.c. st. 1. toč. 2. ZIDZPK tuženik je tužitelju ponudio konverziju predmetnog ugovora, a koju je konverziju tužitelj dobrovoljno prihvatio. Time je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, onima koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate koje je tužitelj izvršio prema otplatnom planu u CHF obračunate su prilikom izrade novog otplatnog plana. Posljedice konverzije sukladno ZIDZPK u odnosu na ugovor o kreditu su da je konverzijom kredita obuhvaćeno cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita i to na način da je tužiteljev ugovor izmijenjen kao da je tužitelj 31.7.2006. zaključio ugovor s valutnom klauzulom u EUR i promjenjivom kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR, sve i da je vezanje glavnice kredita uz CHF ili ugovaranje kamatne stope promjenjive odlukom tuženika ništetno, a nije, nakon provođenja konverzije utvrđivanje ništetnosti istih nije osnovano jer su sporne odredbe prisilnim propisima u cijelosti izmijenjene i to na način kao da nikada nisu niti bile ugovorene, sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF uračunate su prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora; provedbom konverzije tužitelju je neotplaćena glavnica kredita smanjena za ukupno 20.810,00 EUR, konverzijom kredita iscrpljene su sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valute CHF ili kamate po otplatnom planu u CHF jer su u cijelosti obuhvaćeni konverzijom u smislu odredbe čl. 81. st. 5. ZZP -a iz 2003., odnosno čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. Dodatkom ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi određene su samim ZIDZPK, odnosno u ugovor su unesene iz samog zakona. Sukladno odredbama čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača i odredbama čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. glave zakona koje reguliraju nepoštene ugovorne odredbe ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Osim toga, svrha ZIDZPK bila je s jedne strane trajno rješenje problema kredita u CHF, a s druge strane rasterećenje sudova od pojedinačnih tužbi potrošača čiji bi ugovorili bili konvertirani, kao što je predmetni. Slijedom navedenog, neosnovani su tužbeni zahtjevi jer se temelje na ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje, stoga ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem oplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2868/18 kojom je odlučeno da tužitelj ima pravni interes za postavljanje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredaba koje su konverzijom kredita izmijenjene, odnosno da tužba zbog toga ne može biti odbačena nego je o zahtjevu potrebno meritorno odlučiti. Međutim, ova odluka ima isključivo procesno značenje. Odnosi se isključivo na pitanje dopuštenost takve tužbe za utvrđenje, dok o osnovanosti istog zahtjeva nema govora, kao što nema govora o osnovanosti zahtjeva za isplatu postavljenog pored takvog zahtjeva za utvrđenje. U odnosu na očekivane navode tužitelja da bi sporne odredbe ugovora bile ništetne, a da iste ne mogu naknadno konvalidirati, ukazuje se na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci posl.br. Rev-1172/18 u kojoj kaže da načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopun java ili mijenja odredbe ugovora. Nadalje, navodi da se radi o prisilnom propisu, pa su po prirodi stvari Banka i Korisnik nakon stupanja na snagu ZID ZoPK/12 mogli u ovom i sličnim slučajevima nadomjestiti ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi samo u okviru navedenog čanka, a da je Ustavni sud RH ovakvo interveniranje zakonodavca u već postojeće ugovorne odnose sa sličnom pravnom problematikom ocijenio na način da ono nije protivno Ustavu RH i da je Sud Europske unije ocijenio da takva intervencija zakonodavca nije suprotna pravu Europske unije. U konkretnom slučaju odredbe koje tužitelj smatra ništetnima izmijenjene su prisilnim propisom (Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju) u odnosu na tuženika i voljom stranaka u odnosu na tužitelja. Drugim riječima, tužitelj je slobodnom voljom pristao na ponudu konverzije koju mu je tuženik bio obvezan dostaviti. Dakle, sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu bile ništetne, što tuženik osporava, prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno su izmijenjene kao da nikad nisu bile ni ugovorene, a predmetni ugovor o kreditu danas postoji kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR s kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR. Svi prethodno izneseni navodi tuženika potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4.3.2020 donesenom u oglednom sporu koji se vodio pod posl.br. Gos- 1/19, a kojom je odlukom potvrđena valjanost Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija. Dakle, ugovorne strane su svoj ugovorni odnos obnovile s retroaktivnim učinkom na način da je isti od njegova zasnivanja vezan uz valutnu klauzulu u EUR. Tužitelj, unatoč navedenom, potražuje isplatu iznosa kojeg temelji na otplatnom planu u CHF i tvrdi da tužitelj nije obeštećen jer da jer se konverzija ne odnosi na razdoblje od zaključenja ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka o konverziji. Kako je gore pojašnjeno, ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF s otplatnim planom u CHF ne postoji i smatra se kao da nikad nije ni bio zaključen među ugovornim stranama pa ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu kako je traži tužitelj. Tuženik u tom smislu ukazuje i na zaključak VSRH iz oglednog spora da bi se o pravnom interesu i osnovanosti zahtjeva eventualno moglo raspravljati samo u slučajevima gdje konverzija nije provedena suglasno strogim odredbama ZID ZPK. U ovom predmetu nije sporno da je tuženik konverziju proveo u skladu s prisilnim odredbama ZID ZPK. Iako tužitelj isto niti ne spori, tuženik dostavlja i izvješće ovlaštenog revizora iz kojeg proizlazi da je tuženik konverziju proveo u potpunosti sukladno prisilnim zakonskim odredbama. Slijedom navedenog, posljedica konverzije je stvaranje novog ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika i to na način da je kredit vezan uz valutu CHF u cijelosti i retroaktivno zamijenjen kreditom vezanim uz valutu EUR uvažavajući sve eventualne preplate sukladno ZID ZPK pa primjenom obvezujućeg pravnog shvaćanja VSRH-a iz oglednog spora Gos-1/19 tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan u cijelosti. Opreza radi, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.
3. Tuženik je prije zaključenja prethodnog postupka u podnesku od 19. lipnja 2020. istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja. Tuženik u tom podnesku navodi da bi ako sud, unatoč svemu što je tuženik istaknuo u tijeku postupka, smatrao kako tužitelj ima pravo na zahtjev temeljem otplatnog plana u CHF i da je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno provođenje vještačenja, vještak u obzir morao uzeti i preplatu utvrđenu konverzijom te iznos za koji je umanjena preostala glavnica. Vještak bi navedeno trebao uzeti u obzir jer su isti posljedica retroaktivne provedbe konverzije, a koju tužitelj osporava, jer smatra da ima pravo na zahtjeve s otplatnog plana u CHF kao da isti nije u cijelosti izmijenjen. Ako vještak navedeno ne bi uzeo u obzir, tuženik za slučaj da sud utvrdi da je tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu osnovan, ističe procesno pravni prigovor radi prebijanja te predlaže da Sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 160.317,68 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1.10.2015. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO-a. Iznos kojeg tuženik ističe u prigovoru radi prebijanja predstavlja zbroj preplate iz konverzije (1.494,14 kn) i iznosa za kojeg je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (20.810,00 EUR) u kunskoj protuvrijednosti primjenom srednjeg tečaja HNB- a za EUR na 30.9.2015 (158.823,54 kn). Navedeni su iznosi nesporno utvrđeni među strankama u toč. 4. i 5. Dodatka ugovoru o kreditu, no ako bi tužitelj iste osporavao tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost njihove visine. Tuženik je po provedenom vještačenju u podnesku od 18. ožujka 2026. specificirao svoj prigovor radi prebijanja istaknut u podnesku od 19.6.2020. na način da iznos od 21.277,81 EUR, kojeg tuženik ističe u prigovoru radi prebijanja, predstavlja zbroj iznosa preplate (198,31 EUR ) tzv. negativnih razlika (243,64 EUR) i iznosa za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (20.835,86 EUR).
4. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je u podnesku od 21. lipnja 2025. postavila svoj konačni tužbeni zahtjev izražen u eurima, usklađen s Nalazom vještakinje kojim potražuje isplatu iznosa od 13.621,78 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Konačno postavljeni tužbeni zahtjev je u odnosu na prethodni veći za 13.621,78 eura, a sud je rješenjem sadržanim u ovoj odluci dopustio takvu preinaku tužbe. O tom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu je sud i odlučivao. Tuženik se u podnesku od 18. ožujka 2026. protivio preinaci tužbe te istaknuo prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio. Neosnovano se tuženik protivi preinaci tužbe budući da prema čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a u ovom slučaju je tužitelj tek nakon što je provedeno vještačenje mogao postaviti svoj konačni tužbeni zahtjev prema izračunu vještaka. U odnosu na preinačeni povećani dio tužbenog zahtjeva zastara nije nastupila iako je tužbeni zahtjev u skladu s Nalazom vještaka povećan nakon 13. lipnja 2023., jer je podnošenjem same tužbe došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO, budući da tužiteljica preinačenim zahtjevom tužitelj ne zahtijeva isplatu po nekoj drugoj činjenično pravnoj odnosno materijalno pravnoj osnovi, već je tom preinakom samo poveća la svoj zahtjev u odnosu na ranije postavljen, a koji proizlazi iz iste činjenično pravne i materijalno pravne osnove, koji do podnošenja tužbe nije bio u zastari. Takav stav je o tom pitanju zauzeo i Županijski sud u Puli u svojoj presudi poslovni broj : Gž-636/2021-2 od 24. svibnja 2021. U vezi s tim treba reći i to da kao što je već prethodno obrazloženo, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., kojim je dopunjeno shvaćanje od 30. siječnja 2020. , pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, odnosno zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Slijedom navedenog novčana tražbina tužiteljice zbog toga nije u zastari, iako je kondemnatorni tužbeni zahtjev preinačen nakon 13. lipnja 2023. U vezi s tim se napominje da je Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio pravno shvaćanje Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2. prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. To znači da svi potrošači tužitelji koji su na vrijeme tužili banke zbog nepoštene kamate i nepoštene valutne klauzule u slučaju franak, imaju sljedeća dodatna prava u svojim postupcima: pravo nakon vještačenja povećati zahtjev za obeštećenje u skladu s izračunom sudskog vještaka te pravo i dobiti povećani dio tužbenog zahtjeva, jer zastare potraživanja za povećani dio obeštećenja nema.
5. Nadalje neosnovan je i prigovor tuženika da je deklaratorni tužbeni zahtjev neuredan budući da je u njemu jasno navedeno da se traži utvrđenje ništetnosti dijela predmetnog ugovora koji sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, dakle sadržava sve što je potrebno u skladu s čl. 186. stavak 1. ZPP - a prema kojem tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (članak 106), pa je podoban za postupanje.
6. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija u spisu predmeta: dokumentacija predana uz tužbu u omotnici (na stranici 7 spisa), uz odgovor na tužbu (na stranicama 21-75 spisa), dokumentacija uz podnesak tuženika od 19. lipnja 2020. (na stranicama 91-113 spisa), uz podnesak tužitelja od 6. listopada 2020. (u omotnici na stranicama 118-130 spisa), uz podnesak tužitelja od 12. studenoga 2024. (na stranicama 202-206 spisa), odluka o odobravanju kredita predana na ročištu 3. prosinca 2024. (na stranicama 209-210 spisa), dokumentacija uz podnesak tužitelja od 24. veljače 2025. (na stranicama 217-248 spisa), provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije, računovodstvo i bankarstvo Danijeli Podbojec, pročitani su Nalaz i mišljenje vještakinje Danijele Podbojec od 21. travnja 2025. (na stranicama 261-294 spisa), dokumentacija uz podnesak tuženika od 18. ožujka 2026. (na stranicama 311 -331 spisa) te je saslušana i tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja. Napominje se da je tuženik na pripremnom ročištu održanom 3. prosinca 2024. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje OO.
7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te povrat stečenog bez osnova na temelju tih ugovornih odredbi za koje tužiteljica tvrdi da su ništetne.
8. Između stranaka nije sporno:
- da je tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom 31. srpnja 2006. zaključila Ugovor o kreditu broj 318-50-3594169 kojim joj je stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 110.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke kreditora na dan isplate,
- da ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbu o valutnoj klauzuli u CHF te da je početna kamatna stopa 4,50 % godišnje
- da je na temelju odluke o promijenjenoj kamatnoj stopi tuženik jednostrano uvećavao anuitete za iznos povećane kamatne stope,
- da su zbog promjene tečaja CHF i povećanja kamatnih stopa anuiteti kredita znatno porasli tijekom otplate,
- da je 1. veljače 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu kojim su odredbe iz oba prethodno navedena Ugovora izmijenjene u pogledu valute obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita,
9. Sporno je između stranaka da li su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, da li je predmetni ugovor potrošački ugovor, da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenje ove tužbe, da li je nastupila zastara tražbine, da li je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj riješeno temeljem Aneksa sklopljenim između stranaka sukladno ZIDZPK.
10. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.
11. Predmet ovog spor je povrat stečenog bez osnove zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi za koje tužiteljica tvrdi da su ništetne.
12. Prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema čl. 324. st. 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema čl. 323. st. 1. tog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
13. Sud smatra da u ovom slučaju ugovor može opstati i bez tih ništetnih odredbi, jer ako se ne primjeni promjenjiva kamatna stopa, ostaje početna, a ako se ne primjeni valutna klauzula u CHF, anuiteti kredita se izračunavaju u kunama, a i odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je ovaj sud vezan su utvrđene ništetnima samo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.
14. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su zaključili tuženik kao davatelj kredita i tužiteljica kao korisnica kredita, a već iz sadržaja ugovora proizlazi da ih je tužiteljica s tuženikom sklopila kao fizička osoba za stambene potrebe, pa je ista u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ( „NN 96/03"). Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP - a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
15. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2014. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja. Presudom Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. (Pž-7129/13) potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjska presuda je preinačena i tužbeni zahtjev je odbijen. Pravna shvaćanja Visokog trgovačkog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope kao i ona o valjanosti valutne klauzule podržao je Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je presudom od 9. travnja 2015. (Revt-249/14) odbio revizije stranaka. Nakon što je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U - III/2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. djelomično usvojena ustavna tužba "Potrošača" te je ukinuta presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 u dijelu kojim je odbijena revizija "Potrošača" protiv pravomoćne presude kojem je odbijen zahtjev koji se odnosi na poštenost valutne klauzule, Vrhovni je sud ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te je predmet vraćen na ponovljeni žalbeni postupak Visokom trgovačkom sudu. Presudom od 14. lipnja 2018. (Pž-6632/17), Visoki trgovački sud je, u ponovljenom postupku, potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim.
16. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke poslovni broj: 24 P-47/19-10. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći i to da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP -a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i ovaj sud. I prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
17. Kako se u konkretnom slučaju tužiteljica poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužiteljice kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF, nepotrebno je analizirati tvrdnje tuženika o tome da su te ugovorne osobe jasne i dovoljno uočljive te da su potrošači, pa tako i tužitelj bili u dovoljnoj mjeri informirani o promjeni kamatne stope o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu te o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, kao i tvrdnje da tim odredbama nije uspostavljena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te da korisnik kredita glede toga nije bio u zabludi, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu utvrdio ništetnima.
18. Potrošač je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane ne uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Pritom je nevažno koliko je znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, jer se u smislu zaštite prava potrošača koji su korisnici kredita, na jednak način trebaju tretirati potrošač koji je pravnik ili ekonomski stručnjak i učitelj ili liječnik. Prema praksi ES-a na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu se osobu ne isključuje kao „potrošača” u smislu Direktive jer je odlučan njegov podređeni položaj. Neovisno o tome je li korisnik kredita liječnik, učitelj ili ekonomist, nitko od njih nema mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke koji se primjenjuju ne kredite koje sklapaju pa svi oni, neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, dijele u odnosu na banku jednaki podređeni položaj. Također nije odlučna niti okolnost, koja je svrha sklapanja ugovora, je li to kupnja automobila ili jedine nekretnine za stambeno zbrinjavanje ili treće nekretnine za odmor. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta kako je postavlja Direktiva 93/13 ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora. Dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti, riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora, kao niti njegova financijska vrijednost nisu odlučne.
19. Valutna klauzula i promjenjive kamatne stope su zakonom dopuštene, ali iste ipak mogu biti utvrđene nepoštenima i slijedom toga ništetnima, ako nisu bile transparentne, a pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu je presuđeno da nisu bile transparentne, što je na temelju provedenih dokaza utvrđeno i u ovom postupku. S obzirom na to da se prema praksi ES-a odredbe o tečajnom riziku imaju smatrati odredbama koje definiraju glavni predmet ugovora, poštenost odredbi o tom riziku ne bi se mogla procjenjivati da je odredba transparentna. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli uglavnom formalno jasno i razumljivo sastavljene, upravo zaključak o tome da prilikom sklapanja ugovora potrošaču nisu bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoje obveze, ocijenjeno je da nisu transparentne u materijalnom smislu, odnosno da u suštini nisu jasno i razumljivo sastavljane. To je otvorilo put mogućnosti da se testiraju na poštenje, odnosno na dobru vjeru i ravnotežu. Pritom je ES naglasio da zahtjev transparentnosti „treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. U tom smislu je na nacionalnom sudu da, prilikom razmatranja okolnosti sklapanja ugovora, provjeri jesu li potrošaču priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoga zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruju dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti. Pritom nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da primjerice tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute; taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, ES zahtijeva da se provjeri uključuju li informacije koje su pružene potrošaču barem utjecaj koji na rate ima znatna deprecijacija zakonskog sredstva plaćanja u državi članici u kojoj korisnik kredita ima prebivalište u odnosu na stranu valutu. Konkretno, korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge, u ovom slučaju bankarska institucija, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti. Naposljetku, kao što je to pojašnjeno u dvadesetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Naime, pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući odredbama koje je ovaj prethodno sastavio. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjenjiva kamatna stopa, odlučne informacije u svrhu ispitivanja koje nacionalni sud u tom pogledu mora provesti predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne svima koji su željeli ugovoriti kredit te, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava.
20. Kao što je već rečeno odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je sud vezan u ovom postupku je već utvrđeno da navedene ugovorne odredbe koje je i ovdje tuženik uključio u predmetni ugovor o kreditu nisu bile transparentne, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo da banke s korisnicima kredita nisu ugovorile parametre na osnovu kojih će se mijenjati kamatna stopa te da nisu bili upozoreni na rizike Hrvatska narodna banka ne drži pod kontrolom te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
21. U vezi s tim se napominje da je Republika Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. te da se na pravne odnose i sporove proizašle iz potrošačkih ugovora, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, ali u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.
22. Tuženikov prigovor zastare također je neosnovan. Zastarni rok za potraživanja po osnovu stjecanja bez osnove je 5 godina, a teče od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu. Kako se tužiteljica poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., zastara potraživanja za preplaćene kamate nastupila 14. lipnja 2019. za sve banke, osim za Sberbank (Volksbank), za koju zastara preplaćenih kamata nastupa u lipnju 2023., dok zastara potraživanja preplaćenog tečaja CHF nastupa za svih 8 osuđenih banaka u lipnju 2023. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži povrat stečenog bez osnova na temelju primjene ništetnih ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. Budući da je tužba u ovom predmetu zaprimljena 7. lipnja 2019., to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope i promjenu tečaja CHF. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. odlučujući o izvanrednoj reviziji, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem pokre tanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici Odjela 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastrani rok kod restitucijskog zahtjeva, a to je zahtjev prema kojemu su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora. Taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tim pravnim shvaćanjem je pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Pravno shvaćanje služi ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse. Ono je obvezno za sve suce Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Po prirodi stvari, odnosno snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, pravno je shvaćanje važno i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Prema recentnoj praksi ES-a u tom smislu, pravno uređenje zastare restitucijskih učinaka u Hrvatskoj, kako po pitanju početka tijeka zastarnog roka tako i po pitanju njegova trajanja, usklađeno je s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13. Sud europske unije u svojoj odluci navodi da se "pravu Unije ne protivi nacionalni propis koji, propisujući nezastarivost tužbe za utvrđenje ništavosti nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, podvrgava roku zastare tužbu radi isticanja restitucijskih učinaka tog utvrđenja, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti." S obzirom na to da je početak tijeka zastarnog roka za iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe od dana ispunjenja ništetnog ugovora, odnosno od dana sklapanja ugovora, u praksi ES-a ocijenjen protivnim EU pravu, novo tumačenje početka tijeka zastarnog roka u hrvatskoj sudskoj praksi (od dana utvrđenja ništetnosti odgovara) u cijelosti odgovara zahtjevima načela djelotvornosti zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi kako to zahtijeva Direktiva 93/13.
23. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 te u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
24. Iz samog Ugovora o kredita koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tužiteljicom kao fizičkom osobom, dakle s tužiteljicom kao potrošačem, da je to potrošački ugovor te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji tužiteljica nije mogla utjecati. Taj zaključak potvrđuje i činjenica da je taj kredit tretiran kao potrošački kad se provodila konverzija, odnosno kad je 1. veljače 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o potrošačkom kreditiranju, kojim su odredbe iz prethodno navedenog Ugovora izmijenjene u pogledu valute obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, budući da su se takvi dodaci ugovora prema tom zakonu sklapali sami za potrošačke ugovore. Nadalje, iz predmetnog ugovora o kreditu je nadalje razvidno da je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno da su glavnica kredita i anuiteti vezani uz tu valutu, da je ugovorena početna kamatna stopa od 4,50 % godišnje te da je ista promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, a iz Nalaza i mišljenja vještaka je razvidno da je tečaj CHF tijekom otplate kredita znatno porastao te da su se kamatne stope povećavale sukladno odlukama tuženika.
25. Tužiteljica i tuženik su na okolnost da se predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo te da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora bila upozorena na rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF predložili saslušanje tužiteljice.
26. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je s tuženom bankom sklopila ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, a koji sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, da su u to vrijeme trebali renovirati stan u kojem su živjeli, a i kupiti stan na moru, prije svega zbog potreba njihovog djeteta koje ima zdravstvene poteškoće pa zbog toga treba često boraviti na moru, da se obratila sam RBA banci u koju sam imala povjerenja jer je i prije ovog imala kredit kod te banke s kojim nije bilo problema kod kojeg se kamatna stopa čak i smanjila i koji sam otplatila , da joj je u banci ponuđen samo kredit s valutnom klauzulom u CHF za koji je zadovoljavala uvjete u pogledu kreditne sposobnosti, kamatna stopa je bila povoljna 4,5%, a rok otplate je bio 25 godina, da su sredstvima kredita uveli etažno centralno grijanje u njihov stan u [adresa] i kupili stan na Krku koji koriste isključivo za svoje obiteljske potrebe, da je neko vrijeme bilo sve u redu s otplatom kredita, a onda su se anuiteti kredita zbog porasta tečaja i kamate sve više i više povećavali pa je početna rata od oko 1.200,00 kn dosegla iznos od oko 3.600,00 kn, da je pristala na ponuđenu mi konverziju od strane banke kojom je valuta CHF zamijenjena valutom EUR, koju je mogla samo prihvatiti ili ne sa sadržajem koji joj je ponuđen, a bila je prinuđena to učiniti ih je kredit previše financijski opterećivao, a konverzijom je rata smanjena, da je to vrijeme radila četiri sata dnevno zbog zdravstvenih poteškoća djeteta pa su joj primanja bila manja, da je kredit otplatila u cijelosti 2023., da se o uvjetima kredita u banci nije moglo pregovarati, da joj je ponuđen već pripremljeni tekst ugovora koji je mogla prihvatiti ili ne, da je u banci nisu upozorili na rizike povezane s ugovaranjem kredita s valutnom klauzulom u CHF, imala je apsolutno povjerenje u službenicu banke koju je poznavala koja joj je ponudila predmetni kredit napomenuvši joj i da sama ima kredit s valutnom klauzulom u CHF, da joj nisu bili objašnjeni mehanizmi promjene kamatne stope, da je bila uvjerena da će se kamatna stopa i smanjiti kao što je bilo kod prethodnog kredita, da nije mogla pregovarati niti o odredbama ponuđenog joj dodatka ugovora o konverziji već ga je mogla samo prihvatiti ili ne, da je pročitala ugovor prije potpisivanja, ali nije ekonomski stručnjak, bila je svjesna toga da ugovor sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF i znala je što znači pojam valutne klauzule, da su rate kredita vezane uz određenu valutu, da nije tražila dodatna objašnjenja, jer joj je taj kredit bio ponuđen kao jedina opcija s povoljnom kamatnom stopom, a bila je uvjerena da je valuta CHF stabilna valuta i da će u vezi s tim sve biti u redu, da nije pokušavala iskoristiti mogućnost iz čl. 9. ugovora kojem je određeno da se može promijeniti valuta iz koje je kredit vezan te da je rate kredita plaćala osobno vlastitim sredstvima putem trajnog naloga.
27. Na temelju iskaza tužiteljice koji je prihvaćen kao vjerodostojan sud je utvrdio da da je tužiteljica s tuženikom sklopila predmetni ugovor o kreditu u kojem se navodi da je riječ o stambenom kreditu za što je i utrošila sredstva kredita, da se o odredbama kredita nije pojedinačno pregovaralo, da nije bila upozorena na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF niti su joj bili predočeni kriteriji po osnovu kojih će se mijenjati kamatna stopa te da su se početne rata kredita zbog porasta tečaja i kamatne stope znatno povećale pa je tužiteljica zbog toga bila primorana sklopiti Dodatak ugovora kojim je valutna klauzula u CHF zamijenjena valutnom klauzulom u eurima.
28. Ocjenom svih provedenih dokaza sud zaključuje da tužiteljici od strane bankarskog službenika nije detaljno objašnjen predmetni kreditni odnos, da joj nisu predočeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope te da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o valuti obveze i nije postupao u dobroj vjeri, odnosno da nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.
29. Iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora je razvidno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali da nisu ugovoreni i parametri po osnovu kojih će se ista mijenjati, pa se mijenjala jednostrano na osnovu odluka tužene banke kao što proizlazi iz Nalaza i mišljenja vještakinje Danijele Podbojec. Za ovaj spor odlučno je to da prilikom sklapanja ugovora nisu ugovoreni kriteriji, odnosno parametri po osnovu kojih bi se mijenjala kamatna stopa, već se ista mijenjala jednostrano prema odlukama tuženika koji je o tome samo obavještavao tužiteljicu kao korisnicu kredita, budući da ugovor o kreditu ne sadrže precizne kriterije za određivanje promjenjive kamatne stope, pa tužiteljica ni na koji način nije mogla znati na koji način i po kojim parametrima će se mijenjati kamatna stopa, u tom slučaju je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, jer se o tome nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem kao korisnikom kredita niti su s njim ugovoreni parametri o kojima ovisi promjena prvotno ugovorene kamatne stope, pa se slijedom toga budući da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, u ovom slučaju se može primijeniti samo ona prva, početno ugovorena kamatna stopa od 4,50%.
30. S obzirom na to da je zbog primjenom spornih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR-a ne drži pod kontrolom i koja je takozvana "valuta utočišta", što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni, a odlukama donesenima u kolektivnom sporu i na temelju dokaza provedenih u ovom postupku je utvrđeno da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena, stoga ne može imati učinak u odnosu na potrošača pa slijedom toga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u ovom slučaju ništetne. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da predmetni Ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,50 % godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.
31. Okolnost da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku ne dovodi u pitanje taj zaključak, jer su prethodno navedeni sudovi to imali u vidu kad su odlučili da su ugovorene odredbe o klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, a uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbi iz tih članaka ocijeniti je ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i činili.
32. S obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, povrat razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2006., kao i na povrat onoga što je isplatila kao razliku između kamatne stope od 4,50% prilikom sklapanja Ugovora i onih kamatnih stopa koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužiteljice proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).
33. U ovom slučaju je 1. veljače 2016. sklopljen Dodatak ugovora o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), kojim je u promijenjena ugovorena valutna klauzula u CHF u valutnu klauzulu u euru slijedom čega i to treba uzeti u obzir. U odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u ko jem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
34. Iz Dodatka Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos neotplaćenog kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Spomenuti Aneksi Ugovora o kreditu nisu ništetni kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako je Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15). U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZIDZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.
35. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019. na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužiteljica ima pravni interes i ovlaštena je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogla ostvariti neka eventualna prava koja joj pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
36. Sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR. Kamatna stopa određena Dodatkom od 16. prosinca 2015. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).
37. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom od 1. veljače 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Dakle, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, pa je tužiteljica i nakon sklapanja Dodataka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećena, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.
38. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda izraženoj u predmetu C-186/16 kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.
39. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
40. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Prema istoj Odluci potrošač ima pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da sam čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtijeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža ništetnih ugovornih odredaba. Donesena je i odluka broj C-260/2018 gdje je navedeno da potrošač ima pravo na punu restituciju, ako ona nije postignuta konverzijom. Također je donesena i odluka od 9.7.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.
41. Slijedom svega navedenoga po stavu ovog suda tužiteljica se sklapanjem Dodataka nije odrekla tih prava, nije dala, niti je mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, pa se dodatkom (aneksom ) o konverziji nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristala na isto, a čak da je i dala takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), pa tužiteljica nije bila informirana niti je mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekla. To zato jer se u Dodatku (Aneksu) uopće ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope ugovorne kamate, niti pak on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se nakon njegova sklapanja odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu. Nadalje, tim dodatkom (aneksom) nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužiteljici tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliki bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužiteljica sklapanjem aneksa odrekla, niti je ona to mogla znati. Dakle, tužiteljica prema stavu ovog suda ima pravni interes za vođenje ovog postupka.
42. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN RH broj 102/15 – dalje ZIDZOPK), valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.
43. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva, jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi te razliku po osnovi promjene tečaja CHF.
44. Kao što je prethodno već rečeni i obrazloženo tužiteljica ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužiteljici ponudio sklapanje Dodataka i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istoj je priznao svojstvo potrošača. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.09.2015. tužiteljica više uplatila određeni iznos koji je u Dodatku nazvan pretplatom.
45. Korisnici kredita koji su proveli konverziju ne smiju biti u nepovoljnijem položaju od korisnika CHF kredita koji nisu proveli konverziju. Pravo na punu restituciju tužiteljica kao potrošač ima prema citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i to pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom na potrošača bilo prividno dobrovoljnim, bilo u okviru zakonskog rješenja. Stoga je u pravu je tužiteljica kada ističe da unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Slijedom navedenog slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenom valutnom klauzulom na temelju koje se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta, a to ne predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, već je i nadalje riječi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.
46. Sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvan ugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvan ugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se to osnovno pravo potrošača na potpunu restituciju ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju trebalo bi biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, mora biti restriktivno. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Kako to zakonodavac nije učinio, ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.
47. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. U trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije te u izračun konverzije nije niti ulazilo.
48. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.) Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 FO protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju tužiteljica kao korisnica kredita u CHF, mogla se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su joj bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.
49. Kako je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope ništetan, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima - stjecanje bez osnove kojom je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
50. U svrhu utvrđenja koliko je tužiteljica više platila tuženiku zbog primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF do dana konverzije, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije, računovodstvo i bankarstvo Danijeli Podbojec. Sud je vještakinji dao zadatak da izračuna koliko je tužiteljica više platila tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu i tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate, odnosno korištenja predmetnog kredita sklopljenog između tužiteljice i tuženika, pri čemu treba uzeti u obzir da je između stranaka sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu, odnosno provedena je konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, pa je potrebno očitovati se i o tome da li je konverzija provedena sukladno navedenom zakonu, a nakon toga od prethodno izračunate preplate oduzeti iznos koji je tužiteljici priznat kao preplata u postupku konverzije iz CHF u EUR.
51. Iz Nalaza i mišljenja vještakinje od 21. travnja 2025., i to dijela nalaza koji sadrži izračun preplate u kojem je izvršen prijeboj s preplatom iz konverzije te negativnim razlikama, koji je mjerodavan za donošenje odluke u ovom sporu budući da je konačni tužbeni zahtjev utemeljen na tom izračunu proizlazi da preplate s osnova promjene kamatnih stopa iznose 1.559,37 EUR / 11.751,08 HRK, da je tužiteljica s osnova promjene tečaja preplatila ukupno 8.258,70 EUR / 62.225,18 HRK od čega pozitivna tečajna razlika iznosi 8.502,34 EUR / 64.060,85 HRK, a negativna -243,64 EUR / 1.835,67 HRK, da je tužiteljica ukupno s osnova promjene kamatnih stopa i s osnova promjene tečaja uplatila više 9.818,34 EUR / 73.976,26 HRK (uz prijeboj) , da je konverzija izvršena temeljem zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) iz kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, 1. veljače 2016. godine sklopljen je Dodatak ugovoru o kreditu , da je prema izračunu konverzije nedospjela glavnica na dan 30.9.2015. iznosila 55.822,62 EUR, a preplata utvrđena konverzijom iznosi 1.494,14 HRK, a ukupan izračun preplata s uključenom konverzijom prikazan je u Tabeli 10., da preplate do konverzije (Tabela 6.) iznose 9.818,34 EUR / 73.976,26 HRK, a na te preplate je obračunata zatezna kamata u iznosu 4.001,75 EUR / 30.151,15 HRK, da je preplata utvrđena konverzijom od strane kreditora iznosila 198,31 EUR / 1.494,14 HRK, da je iznos obračunate zatezne kamate na preplate do 30.9.2015. od 4.001,75 EUR / 30.151,15 HRK djelomično zatvoren preplatom utvrđenom od strane tuženika u konverziji u iznosu 198,31 EUR / 1.494,14 HRK, da preplata preostala nakon uračunavanja konverzije iznosi 13.621,78 EUR / 102.633,27 HRK i sastoji se od preplata u iznosu 9.818,34 EUR / 73.976,26 HRK i nepodmirenih zateznih kamata na te iznose obračunatih do 30.9.2015. u iznosu 3.803,44 EUR / 28.657,01 HRK (4.001,75 EUR – 198,31 EUR / 30.151,15 HRK – 1.494,14 HRK) te da na iznos od 9.818,34 EUR / 73.976,26 HRK zatezna kamata teče od 1.10.2015.
52. Tužiteljica nije istaknula primjedbe na nalaz vještakinje te je u skladu s njim postavila svoj konačni tužbeni zahtjev, koji je veći od prethodnog, ali zastara u odnosu na preinačeni povečani dio nije nastupila kao što je to prethodno obrazloženo. Tuženik nije istaknuo prigovor na matematički izračun sadržan u nalazu, ali tvrdi da je tužiteljica obeštećena preplatom priznatom joj u konverziji, pa je po njemu nalaz bespredmetan. S obzirom na to da je vještak u nalazu i mišljenju prikazao i razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog, odnosno razdoblja u kojima je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju od početnog, specificira istaknuti prigovor radi prebijanja i na ime istoga dodatno potražuje iznos od 243,64 EUR.
53. Sud je nakon pomne analize Nalaza vještakinje, na koji u pogledu matematičko izračuna stranke nisu imale primjedbi, njezin Nalaz prihvatio kao stručan i objektivan te kao takav podoban za donošenje odluke u ovom sporu. Sud je kao mjerodavan za donošenje odluke u ovom sporu prihvatio izračun vještakinje uz prijeboj s negativnim razlikama na kojem je utemeljen konačno postavljeni tužbeni zahtjev.
54. U pogledu tuženikovog prigovora radi prebijanja po osnovu preplate priznate tužiteljici provedenom konverzijom i negativnih razlika, valja reći da iz nalaza vještaka proizlazi kako je iznos preplate umanjen za negativne razlike, odnosno to je nalazu uključila u konačni izračun preplate, slijedom čega navedene tražbina tuženika ne postoje. Tuženik je tijekom postupka istaknuo i prigovor radi prebijanja i u pogledu iznosa od 20.835,86 EUR za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica, koji vještakinja nije uključila u izračun, ali po stavu ovog suda tuženik nema pravo potraživati od tužiteljice navedeni iznos putem prigovora radi prebijanja . Iz Nalaza vještakinje proizlazi da je glavnica kredita prema izračunu konverzije manja za iznos od 20.835,86 eura, a je riječ je o konvertiranoj glavnici oslobođenoj efekata ništetnosti na dan 30.9.2015. koja je preostala za otplatu nakon 30. rujna 2015. Vještakinja je jasno u nalazu navela da je tuženik konverziju s financijsko-računovodstvenog gledišta, izvršio u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), da je utvrđen novi otplatni plan (od početka otplate) u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa, da su sve uplate tužitelja preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate, izračunate su razlike više/manje plaćeno u valuti EUR te je u poslovnim knjigama banka provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja Dodatka Ugovoru o kredi tu, u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR. Prema tome, kako je obračun konverzije izvršen sukladno rečenom Zakonu ZIDZPK/15, a tužitelju je dosuđen preplaćeni iznos uslijed ništetnih odredaba o promjeni kamatne stope i valutne klauzule do dana stupanja na snagu Zakona ZIDZPK/15, a nakon toga je glavnica kredita pretvorena u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita i utvrđen novi otplatni plan, to tuženik nema pravo tražiti isplatu iznosa za koji je izračunom konverzije umanjena neotplaćena glavnica, budući da je nova umanjena neotplaćena glavnica obračunata na temelju sklopljenog Dodatka ugovoru od 1. veljače 2016. kojim je provedena konverzija kredita iz kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, pa nema osnova da se razlika prethodne i nove glavnice utvrdi kao tražbina tuženika prema tužiteljici. Stoga je u odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja odlučeno kao u toč. III. izreke ove presude.
55. S obzirom na to da je sud utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Budući da je provedenim vještačenjem po vještakinji Danijeli Podbojec utvrđeno da preplata do konverzije, dakle do 30. rujna 2015. ako se primjeni tečaj na dan korištenja kredita i početna kamatna stopa po predmetnom kreditu, nakon odbitka preplate priznate joj konverzijom i negativnih razlika s obračunatom zakonskom zateznom kamatom do dana provedene konverzije iznosi 13.621,78 eura, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznom kamatom na dio tog iznosa bez dodanih obračunatih zateznih kamata od 9.818,34 eura, koja teče od 1. listopada 2015. do isplate budući da su zatezne kamate do 30. rujna 2015. obračunate i uključene u iznos preplate, odnosno odlučeno je kao u toč. II. izreke ove odluke.
56. Napominje se da dokazi i dostavljena sudska praksa koji se ne analiziraju u ovoj odluci nisu od značaja za rješavanje ovog spora, pa ih sud stoga posebno ne obrazlaže.
57. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO sukladno kojem čl. 29. st. 1. ZOO prema kojem dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate i to do 31.7.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022 po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
58. Budući da se prema čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj, zatezne kamate teku kao što je prethodno navedeno i obrazložena na dio dosuđenog iznosa od 9.818,24 eura od 1. listopada 2015. do isplate, odnosno od dana kad je tuženik kao nepošteni stjecatelj to stekao.
59. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema st. 5. tog članaka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužiteljica prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu potražuje isplatu iznosa od 13.621,78 eura, pa je taj iznos mjerodavan za određivanje visine nastalih troškova, ali su tužiteljici troškovi dosuđeni prema zatraženom troškovniku kojim se za pojedine radnje po 200,00 eura. Kako je parnicu u izgubio tuženik, tuženik je u skladu s citiranim propisom obvezan nadoknaditi tužiteljici nastale joj troškove postupka u cijelosti, a sud joj je u skladu s čl. 155. Zakona o parničnom postupku dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Tužiteljici je priznat zatraženi trošak sastava tužbe od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/2023, u daljnjem tekstu Tarifa), trošak sastava četiri obrazložena podnesaka od 15.5.2020., 6.10.2020., 13.9.2023. i 12.11.2024 za svaki po 200,00 EUR na temelju Tbr. 8/1 Tarife, trošak sastava dva obrazložena podnesaka od 24.2.2025. i 21.6.2025, za svaki po 100,00 EUR na temelju Tbr. 8/3 Tarife, trošak zastupanja na ročištima 3.12.2024., 4. 3. 2025. i 7.4.2026., za svako ročište po 200,00 EUR na temelju Tbr 9/1 Tarife, trošak pristupa na ročište za objavu presude od 100,00 EUR na temelju Tbr 9/3 Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 143,47 EUR i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka u iznosu od 400,00 EUR, što sve daje ukupno dosuđeni trošak od 2.343,47 EUR. Tužiteljici nije priznat ukupno zatraženi trošak sastava dva obrazložena podneska od 24.2. 2025. i 21.6.2025. za sastav kojih potražuje po 200,00 eura za svaki od njih, već joj je priznato po 100,00 eura za sastav tih podnesaka budući da je riječ o petom i šestom podnesku podnesenom tijekom postupka za koji prema Tbr. 8/3 Tarife odvjetniku pripada 50% nagrade, ali ne više od 100 bodova. Tužiteljici nije dosuđen niti zatražen trošak pristupa na ročište za objavu presude od 100,00 EUR budući da njezina punomoćnica na to ročište nije pristupila. Na sve dosuđene troškove je sud dosudio i zakonsku zateznu kamatu također prema stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO -a tekućom od dana donošenja ove odluke, a to u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, o čemu sud odlučuje na zahtjev stranke, koji je u ovom slučaju podnesen.
60. S obzirom na to da je tuženik izgubio parnicu, sukladno citiranom propisu, njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova je odbijen.
U Varaždinu 6. svibnja 2026.
Sutkinja
Jadranka Orlović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku). Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).
Dostaviti:
1. Tužiteljici po punomoćnici Ivani Kostanjevec Rožmarić, odvjetnici u Varaždinu,
2. Tuženiku po punomoćnicima odvjetnicima u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb,
