Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-497/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Pejiću, odvjetniku u H & partneri odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, Varšavska 16, protiv tuženika Promet Sinj d.o.o., Sinj, Miljenka Buljana 2, OIB: 88867996815, zastupanog po Draganu Mijoču, odvjetniku u Splitu, Velebitska 75, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1375/2023-6 od 8. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 5. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1375/2023-6 od 8. travnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.862,50 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati bruto iznos od 43.756,20 eura / 329.696,18 kuna[1] sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.015,45 eura sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (točka III. izreke). Dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na potraživanje zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike naknade plaće odbijen je kao neosnovan (točka II. izreke).

2. Protiv točke I. i III. izreke presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće u razdoblju od srpnja 2013. do srpnja 2020.

5. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da je tužitelj bio zaposlen kod poslodavca Autoprijevoz Sinj d.o.o. na radnom mjestu automehaničara temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme,

- da je tužitelj kod poslodavca Autoprijevoz Sinj d.o.o. bio zaposlen od 1983. godine,

- da je ugovor o radu kojeg je tužitelj sklopio s poslodavcem prenesen na tuženika,

- da se u pogledu prijenosa ugovora o radu između tužitelja , s jedne strane, i Autoprijevoza Sinj d.o.o. i tuženika u ovom postupku , s druge strane, vodio spor u kojem je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu posl. broj Pr-287/17 od 2. ožujka 2018. utvrđeno da je ugovor o radu kojeg je trgovačko društvo Autoprijevoz Sinj d.o.o. sklopilo s tužiteljem za radno mjesto automehaničara s danom 1. ožujka 2013. prenijeto na tuženika Promet Sinj d.o.o. kao novog poslodavca,

- da visina plaće tužitelja nije bila ugovorena u fiksnom iznosu, već je bila vezana uz koeficijent radnog mjesta,

- da tuženik s tužiteljem nije nikad sklopio ugovor o radu,

- da je tuženik tužitelju isplaćivao plaću prema koeficijentu od 1,89,

- da tuženik plaću isplaćivao u utuženom razdoblju prema koeficijentu od 1,89 ne vodeći računa o radnom stažu tužitelja i kriterijima koji su propisani čl. 15. st. 1. Pravilnika u radu,

- da je zbog nepostupanja tuženika prema odredbi čl. 15. st. 1. Pravilnika o radu nastala razlika plaće između plaće koju je tužitelj trebao primati i plaće koju je stvarno primao,

- da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 43.758,20 eura.

6. Na temelju takvih utvrđenja, sud prvog stupnja je primjenom odredbe čl. 87. st. 3. u svezi s čl. 84. i čl. 133. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR) tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 43.758,20 eura sa pripadajućim zateznim kamatama prihvatio,

7. Tuženik žalbenim navodima osporava pobijanu presudu, te u istoj ističe da tužitelj u postupku nije dokazao da bi mu pripadala razlika u plaći. Također, tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da je tužitelj pogrešno utvrđivao visinu neisplaćene plaće, te da je u tom smislu pogrešno pobijanu presudu utemeljio na nalazu i mišljenju vještaka Dalibora Krkleca koji je isti izradio na temelju podataka o podataka o usporednim radnicima.

8. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika nisu osnovani. Naime, u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je pravilno, u smislu odredbe čl. 8. ZPP, ocijenio sve dokaze pa tako i nalaz i mišljenje vještaka, te je na temelju istih pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Za svoja utvrđenja sud prvog stupnja je dao jasne i razumljive razloge koje prihvaća i ovaj sud, a koje tuženik žalbenim navodima kojima preocjenjuje izvedene dokaze nije uspio dovesti u sumnju.

9. Tuženik tako u žalbi ističe da je sud prvog stupnja u potpunosti zanemario točku 2. zaključka vještaka prema kojem ne bi postojala razlika plaće te da je u tom dijelu pobijane presuda proturječna s obzirom da je sud prvog stupnja nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti. Međutim, u konkretnom slučaju vještak je nalaz i mišljenje vještaka izradio u dvije verzije i to na način da je visinu tražbine tužitelja utvrđivao na temelju pribavljenih podataka o usporednim radnicima i da istu utvrđivao pod pretpostavkom da tužitelju pripada plaća prema koeficijentu. Sud prvog stupnja je matematički dio nalaz i mišljenja vještaka prihvatio, te je u presudi jasno naveo iz kojih razloga prihvaća izračun vještaka kojeg je vještak izradio temeljem podataka o usporednim radnicima. Stoga žalbeni navodi tužen ika da je pobijana presuda proturječna nisu osnovani.

10. Također, neosnovano tuženik osporava nalaza i mišljenje vještaka smatrajući da nije bilo osnove da se visina tužiteljeve tražbine utvrđuje na temelju podataka o usporednim radnicima, te da je jedini podatak za utvrđivanje razlike plaće trebao biti koeficijent radnog mjesta prema kojem razlika plaće ne postoji. Naime, u konkretnom slučaju utvrđeno je da zbog tuženikovog nezakonitog postupanja nije izvršen prijenos tužiteljevog ugovora o radu. Također, utvrđeno je (točka 17. obrazloženja) i da je tužitelj u utuženom razdoblju, a nakon osnivanja tuženika, posao obavljao u istom poslovnom prostoru (garaži) i istim sredstvima rada održavao i autobuse koj i su prenijeti na tuženika, te da mu je radne naloge davao poslovođa tuženika. U takvim okolnostima konkretnog slučaja, tužitelj sukladno odredbi čl. 133. st. 2. ZR nije mogao imati plaću koja bi bila manja od one koju je ostvarivao kod starog poslodavca, ali jednako tako nije mogao imati niti plaću koja bi bila manja od njemu usporednih radnika novog poslodavca koji rade jednak rad i rad jednake vrijednosti. (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1130/2025 od 12. studenog 2025., t. 12. i 13. u istovrsnom predmetu). U konkretnom slučaju, tužitelj je u svom iskazu naveo da su plaće automehaničara kod tuženika bile veće nego kod njegovog starog poslodavca Autoprijevoz Sinj d.o.o., dok je zakonski zastupnik tuženika u svom iskazu naveo da se kod automehaničara plaća razlikuje kod obračuna za mehaničara koji tek dođe raditi i koji nema radnog iskustva i mehaničara sa dužim radnim stažem. U takvim okolnostima konkretnog slučaja, pravilan je zaključak suda da bi tužitelj da mu je ugovor o radu prenijet na tuženika, s obzirom na ostvaren radni staž, ostvarivao veću plaću nego što je istu ostvarivao kod starog poslodavca. Posljedično tome, pravilno je sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio na temelju podataka o plaćama koje su ostvarivali usporedni radnici, a koje podatke o usporednim radnicima su vještaku, kako to iz nalaza i mišljenja proizlazi (str. 3. nalaza), dostavio sam tuženik.

11. Tuženik u žalbi ističe da usporedni radnici na osnovu kojeg je vještak utvrđivao visinu razlike plaće, iako imaju isti naziv radnog mjesta, nisu usporedni jer obavljaju poslove različite složenosti i unutar različitih okolnosti. Međutim, kako je ranije navedeno, upravo je tuženik po pozivu vještaka vještaku dostavljao podatke o usporednim radnicima, pa predmetni žalbeni navodi ne mogu imati utjecaj na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Dakle, nalaz i mišljenje vještaka je ne samo u pogledu matematičkog izračuna, već i u pogledu metode na osnovi koje je vještak utvrđivao visinu tužiteljeve tražbine u potpunosti podobno da se na istome temelji sudska odluka. Stoga žalbeni navodi tuženika kojima osporava nalaz i mišljenje vještaka i kojima iznosi vlastitu ocjenu navedenog dokaza nisu osnovani niti mogu utjecati na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

12. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno, u smislu odredbe čl. 8. ZPP, ocijenio sve izvedene dokaze, te je na temelju istih pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Stoga u postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. i čl. 221.a ZPP, a niti je ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 87. st. 3. u svezi s čl. 84. i čl. 133. st. 3. ZR kada je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 43.758,20 eura sa pripadajućim zateznim kamatama prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik.

13. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je pobijana presuda proturječna ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, dostatne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pritom sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

14. Odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova.

15. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke.

16. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

17. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 5. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj