Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-2330/2019-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari 1. tužiteljice SF iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) i 2. tužitelja LF iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]), oboje zastupani po punomoćnicima Marku Kuvaču i Maji Kuvač, odvjetnicima iz Rijeke, Užarska 30/III, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 A (čiji je OIB: 23057039320) zastupanog po punomoćnicima odvjetniku Damiru Metelku i drugi iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Patneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 17.597,88 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 24. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnice 1. tužiteljice SF i 2. tužitelja LF i zamjenice punomoćnika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., dana 5. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102209709 sklopljenog između 1. tužiteljice SF u svojstvu korisnika kredita, 2. tužitelja LF kao sudužnika i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. a kao davatelja kredita dana 27.01.2005., u dijelu koji sadržava utvrđenje da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a koja odredba glasi:

"Kamata

Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugo-vorne kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.", kao i sve izmjene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu izračuna iste donesene jednostranom odlukom tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. nakon sklapanja ugovora o kreditu, te predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka.

II. Utvrđuju se ništetnima odredbe sadržane u čl. 7. st. 2. i 3. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102209709 sklopljenog između 1. tužiteljice SF u svojstvu korisnika kredita, 2. tužitelja LF kao sudužnika i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. kao davatelja kredita dana 27.01.2005.,u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koje odredbe glase:

Čl. 7. st. 2.

Iznos anuiteta = 954,16 CHF.

Čl. 7. st. 3. - Valutna klauzula

Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja., te predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva 1. tužiteljice SF i 2. tužitelja LF koji glasi:

2. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. da naknadi 1. tužiteljici SF iznos od 2.175,25 Eur / 16.389,22 Kn (fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 0,01 € od 2.3.2005.,

- 0,01 € od 2.7.2005.,

- 0,01 € od 2.8.2005.,

- 0,01 € od 2.10.2005.,

- 0,01 € od 2.12.2005.,

- 0,01 € od 2.2.2006.,

- 0,01 € od 2.5.2006.,

- 0,01 € od 2.8.2006..

- 0,01 € od 2.11.2006.,

- 0,01 € od 2.12.2006.,

- 0,01 € od 2.1.2007.,

- 0,01 € od 2.3.2007.,

- 0,01 € od 2.8.2007.,

- 0,01 € od 2.11.2007.,

- 38,57 € od 2.2.2008.,

- 38,52 € od 2.3.2008.,

- 38,46 € od 2.4.2008.,

- 38,41 € od 2.5.2008.,

- 38,34 € od 2.6.2008.,

- 38,28 € od 2.7.2008.,

- 38,23 € od 2.8.2008.,

- 38,16 € od 2.9.2008.,

- 38,10 € od 2.10.2008.,

- 38,04 € od 2.11.2008.,

- 37,97 € od 2.12.2008.,

- 37,91 € od 2.1.2009.,

- 37,84 € od 2.2.2009.,

- 37,77 € od 2.3.2009.,

- 37,71 € od 2.4.2009.,

- 61,06 € od 2.5.2009.,

- 60,96 € od 2.6.2009.,

- 60,85 € od 2.7.2009.,

- 60,74 € od 2.8.2009.,

- 60,64 € od 2.9.2009.,

- 60,53 € od 2.10.2009.,

- 60,41 € od 2.11.2009.,

- 60,30 € od 2.12.2009.,

- 60,18 € od 2.1.2010.,

- 60,07 € od 2.2.2010..,

- 59,94 € od 2.3.2010.,

- 59,82 € od 2.4.2010.,

- 59,70 € od 2.5.2010.,

- 59,58 € od 2.6.2010.,

- 59,46 € od 2.7.2010.,

- 59,33 € od 2.8.2010.,

- 59,20 € od 2.9.2010.,

- 59,07 € od 2.10.2010.,

- 43,21 € od 2.11.2010.,

- 43,11 € od 2.12.2010.,

- 43,01 € od 2.1.2011.,

- 42,91 € od 2.2.2011.,

- 42,80 € od 2.3.2011.,

- 42,70 € od 2.4.2011.,

- 42,59 € od 2.5.2011.,

- 24,12 € od 2.6.2011.,

- 24,05 € od 2.7.2011.,

- 23,98 € od 2.8.2011.,

- 23,91 € od 2.9.2011.,

- 23,85 € od 2.10.2011.,

- 2,79 € od 2.11.2011.,

- 2,78 € od 2.12.2011.,

- 2,77 € od 2.1.2012.,

- 2,76 € od 2.2.2012.,

- 2,74 € od 2.3.2012.,

- 2,73 € od 2.4.2012.,

- 2,72 € od 2.5.2012.,

- 2,70 € od 2.6.2012.,

- 2,70 € od 2.7.2012.,

- 2,68 € od 2.8.2012.,

- 2,67 € od 2.9.2012.,

- 2,66 € od 2.10.2012.,

- 2,64 € od 2.11.2012.,

- 2,63 € od 2.12.2012.,

- 2,62 € od 2.1.2013.,

- 2,60 € od 2.2.2013.,

- 2,59 € od 2.3.2013.,

- 2,58 € od 2.4.2013.,

- 2,56 € od 2.5.2013.,

- 2,55 € od 2.6.2013.,

- 2,54 € od 2.7.2013.,

- 2,52 € od 2.8.2013.,

- 2,51 € od 2.9.2013.,

- 2,50 € od 2.10.2013.,

- 2,48 € od 2.11.2013.,

- 2,47 € od 2.12.2013.,

- 2,46 € od 2.1.2014.,

- 1,59 € od 2.2.2014.,

- 1,58 € od 2.3.2014.,

- 1,56 € od 2.4.2014.,

- 1,56 € od 2.5.2014.,

- 1,55 € od 2.6.2014.,

- 1,53 € od 2.7.2014.,

- 1,52 € od 2.8.2014.,

- 1,51 € od 2.9.2014.,

- 1,51 € od 2.10.2014.,

- 1,49 € od 2.11.2014.,

- 1,48 € od 2.12.2014.,

- 1,47 € od 2.1.2015.,

- 1,47 € od 2.2.2015.,

- 1,45 € od 2.3.2015.,

- 1,44 € od 2.4.2015.,

- 1,43 € od 2.5.2015.,

- 1,42 € od 2.6.2015.,

- 1,41 € od 2.7.2015.,

- 1,40 € od 2.8.2015.,

- 1,40 € od 2.9.2015.,

pa do isplate, po stopi koja za period do 30.6.2011. iznosi 14%, od 01.07.2011. do 31.7.2015. iznosi 12%, od 1.8.2015. do 31.12.2015. iznosi 8,14%, od 1.1.2016. do 30.6. 2016. iznosi 8,05%, od 1.7.2016. do 31.12.2016. iznosi 7,88%, od 1.1.2017. do 30.6.2017. iznosi 7,68%, od 1.7.2017. do 31.12.2017. iznosi 7,41%, od 1.1.2018. do 30.06.2018. iznosi 7,09%, od. 1.07.2018. do 31.12.2018. iznosi 6,82%, a od 01.01.2019. pa nadalje iznosi 6,54%, a za slučaj izmjene po stopi u visini zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3(tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

3. Utvrđuju se ništetnima odredbe sadržane u čl. 2. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102209709 sklopljenog između 1. tužiteljice SF u svojstvu korisnika kredita, 2. tužitelja LF kao sudužnika i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. kao davatelja kredita dana 27.01.2005.,u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koje odredbe glase:

„Čl. 2. – Iznos kredita

144.700,00 CHF (stočetrdesetčetiritisućesedamstoCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“

4. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. da naknadi 1. tužiteljici SF iznos od 10.628,63 eur / 80.628,63 Kn (fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos:

- 5,62 € od 2.3.2005.,

- 14,99 € od 2.1.2009.,

- 17,80 € od 2.2.2009.,

- 20,65 € od 2.3.2009.,

- 12,17 € od 2.4.2009.,

- 11,86 € od 2.5.2009.,

- 2,37 € od 2.6.2009.,

- 3,89 € od 2.9.2009.,

- 4,60 € od 2.12.2009.,

- 12,08 € od 2.1.2010.,

- 21,86 € od 2.2.2010.,

- 19,50 € od 2.3.2010.,

- 36,32 € od 2.4.2010.,

- 32,68 € od 2.5.2010.,

- 36,67 € od 2.6.2010.,

- 81,44 € od 2.7.2010.,

- 71,53 € od 2.8.2010.,

- 107,98 € od 2.9.2010.,

- 89,90 € od 2.10.2010.,

- 73,17 € od 2.11.2010.,

- 119,03 € od 2.12.2010.,

- 142,42 € od 2.1.2011.,

- 124,92 € od 2.2.2011.,

- 130,32 € od 2.3.2011.,

- 115,66 € od 2.4.2011.,

- 117,29 € od 2.5.2011.,

- 160,83 € od 2.6.2011.,

- 168,38 € od 2.7.2011.,

- 220,37 € od 2.8.2011.,

- 213,02 € od 2.9.2011.,

- 172,21 € od 2.10.2011.,

- 167,71 € od 2.11.2011.,

- 164,91 € od 2.12.2011.,

- 175,26 € od 2.1.2012.,

- 186,81 € od 2.2.2012.,

- 187,08 € od 2.3.2012.,

- 179,86 € od 2.4.2012.,

- 182,24 € od 2.5.2012.,

- 186,68 € od 2.6.2012.,

- 182,46 € od 2.7.2012.,

- 182,77 € od 2.8.2012.,

- 178,71 € od 2.9.2012.,

- 170,66 € od 2.10.2012.,

- 179,92 € od 2.11.2012.,

- 182,57 € od 2.12.2012.,

- 182,77 € od 2.1.2013.,

- 169,36 € od 2.2.2013.,

- 177,99 € od 2.3.2013.,

- 180,33 € od 2.4.2013.,

- 175,15 € od 2.5.2013.,

- 160,62 € od 2.6.2013.,

- 154,88 € od 2.7.2013.,

- 162,03 € od 2.8.2013.,

- 166,96 € od 2.9.2013.,

- 179,54 € od 2.10.2013.,

- 172,61 € od 2.11.2013.,

- 175,71 € od 2.12.2013.,

- 178,25 € od 2.1.2014.,

- 167,23 € od 2.2.2014.,

- 171,86 € od 2.3.2014.,

- 169,48 € od 2.4.2014.,

- 164,86 € od 2.5.2014.,

- 162,77 € od 2.6.2014.,

- 163,69 € od 2.7.2014.,

- 169,51 € od 2.8.2014.,

- 175,45 € od 2.9.2014.,

- 174,92 € od 2.10.2014.,

- 177,90 € od 2.11.2014.,

- 182,19 € od 2.12.2014.,

- 180,44 € od 2.1.2015.,

- 182,87 € od 2.2.2015.,

- 182,87 € od 2.3.2015.,

- 182,87 € od 2.4.2015.,

- 182,87 € od 2.5.2015.,

- 182,87 € od 2.6.2015.,

- 182,87 € od 2.7.2015.,

- 182,87 € od 2.8.2015.,

- 182,87 € od 2.9.2015.,

pa do isplate, po stopi koja za period do 31.12.2007. iznosi 15%, od 1.1.2008. do 30.6.2011. iznosi 14%, od 01.07.2011. do 31.7.2015. iznosi 12%, od 1.8.2015. do 31.12.2015. iznosi 8,14%, od 1.1.2016. do 30.6. 2016. iznosi 8,05%, od 1.7.2016. do 31.12.2016. iznosi 7,88%, od 1.1.2017. do 30.6.2017. iznosi 7,68%, od 1.7.2017. do 31.12.2017. iznosi 7,41%, od 1.1.2018. do 30.06.2018. iznosi 7,09%, od. 1.07.2018. do 31.12.2018. iznosi 6,82%, a od 01.01.2019. pa nadalje iznosi 6,54%, a za slučaj izmjene po stopi u visini zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3(tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

5. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. da naknadi 1. tužiteljici SF iznos od 4.794,00 eur / 36.120,40 kn (fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK) uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekućom koja na navedeni iznos teče od dana 1.10.2015. godine pa do isplate, po stopi koja za period do 30.6.2017. iznosi 7,68%, od 1.7.2017. do 31.12.2017. iznosi 7,41%, od 1.1.2018. do 30.06.2018. iznosi 7,09%, od. 1.07.2018. do 31.12.2018. iznosi 6,82%, a od 01.01.2019. pa nadalje iznosi 6,54%, a za slučaj izmjene po stopi u visini zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3(tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

6. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. da 1. tužiteljici SF i 2. tužitelju LF naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdo -blje koje prethodi tekućem polugodištu za 3(tri) postotna poena, a koja teče od donošenja presude do namirenja tužitelja, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

IV. Svaka strana snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

1. Dana 11. lipnja 2019. zaprimljena je tužba 1. tužiteljice SF i 2. tužitelja LF koji tvrde da su dana 27.01.2005. godine sklopili s tuženikom Erste&Steiermärkische bank d.d. Ugovor o kreditu broj 5102209709, s namjenom kupovine nekretnine, s valutnom klauzulom, u iznosu od 144.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. U dokaz navedene tvrdnje predlaže se saslušanje 1. tužiteljice SF i 2. tužitelja LF kao i uvid u Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te SFP kao korisnika kredita i LF kao sudužnika broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5102209709 od 27. siječnja 2005. Nadalje se navodi da predmetnim ugovorom, u članku 8. ugovorena je visina kamatne stope od 4,99 % godišnje. Istom ugovornom odredbom određeno je da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom Banke o kreditiranju građana. Također predmetnim je Ugovorom nadalje utvrđeno da je iznos kredita kunska protuvrijednost od 144.700,00 CHF, dakle ugovorena je tzv. valutna klauzula pri čemu je glavnica kredita vezana uz valutu CHF (švicarski franak). Naglašava se da točkom II. pravomoćne i ovršne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke kojom je, između ostaloga, utvrđeno da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (dakle, i tužitelja) tako što je u potrošačkim kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Izneseno je potvrđeno i Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine. Također, pravomoćnom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 utvrđeno je da su banke, uključujući i banku tuženika u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da se o odredbi čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te SFP kao korisnika kredita i LF kao sudužnika broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5102209709 od 27. siječnja 2005. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojom je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. bio ovlašten povećati ugovoreni anuitet za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno vlastitoj jednostranoj odluci nije pojedinačno raspravljalo i pregovaralo, dok Ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, odnosno nije precizno predviđen način utvrđivanja promjene kamatne stope, to je gore opisana ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nerazumljiva, te je kao takva nepoštena i ništetna temeljem odredbe čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača. Također, članak 296. Zakona o obveznim odnosima propisuje da su ništetne odredbe općih uvjeta koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očitu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača, ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Također, kod ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora, uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge, ostale odredbe ugovora kao i odredbe ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta povezana. Također, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, ništetna je odredba potrošačkog ugovora koja uzrokuje očit nesrazmjer između prava i obveza na štetu potrošača. U gornjem se kontekstu prema tvrdnjama 1. tužiteljice SF i 2. tužitelja LF ukazuje se kako je problematika ugovaranja kamatne stope u konkretnom slučaju dvojbena utoliko što stranke nisu ugovorile zakoniti način promjene kamatne stope na način da svaka promjena iste bude odrediva u smislu Zakona o obveznim odnosima. Naime, korisnik kredita mora biti u mogućnosti da može izračunati svoju obvezu, ista ne smije biti promjenjiva odlukom banke koja nije utemeljena na egzaktnim podacima, te ti podaci moraju biti jasni i korisniku kredita koji mora znati u kojim vremenskim okvirima i na koji način se obveza mijenja. Budući da je obveza koju čini plaćanje kamate ugovorena tako da se kamata mijenja samovoljnom odlukom banke, u nepoznatim i neugovorenim vremenskim razdobljima, takva obveza je neodređena i neodrediva. Nadalje 1. tužiteljica SF i 2. tužitelj LF ističu da dana 7. siječnja 2016. godine oni su s tuženikom Erste&Steiermärkische bank d.d. zaključili Aneks Ugovora o kreditu broj 5102209709 kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) provedena konverzija kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. 1. tužiteljica SF i 2. tužitelj LF drže da predmetnom konverzijom nisu konvalidirale ništetne odredbe predmetnog ugovora. Činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu temeljem odredbi Zakona, te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR ne znači da su time 1. tužiteljica SF i 2. tužitelj LF kao potrošači izgubili pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenih iznosa. Uostalom, navedeno je sukladno pravu Europske unije i presudama suda Europske unije, posebice presudom C-118/17 od 14. ožujka 2019.g., slučaj S. 1. tužiteljica SF i 2. tužitelj LF ističu da svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe čl. 4 predmetnog ugovora prouzročilo je stjecanje bez osnove na strani tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., a po pravnoj osnovi koja je ništetna. Slijedom navedenog, potražuje se od tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. povrat svih preplaćenih iznosa temeljem povećane kamatne stope. Ukoliko se iznos neosnovano stečenog utvrđuje kao razlika isplaćenog po kamatnoj stopi 4,99 % kao jedine vrijednosti koja je izrijekom ugovorena i povećavane kamatne stope tijekom otplatnog perioda, preplaćen je iznos od 17.489,16 Kn. U dokaz prethodno navedenih tvrdnji predlaže se uvid u: a) izračun preplate u privitku, b) otplatni plan, c) pregled prometa i d) obavijesti o promjenama kamatne stope. Također predlaže se provođenje financijskog vještačenja. 1. tužiteljica SF i 2. tužitelj LF tvrde da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ujedno povrijedio njihove interese i prava kao potrošača i korisnika kredita zaključujući s istma ugovor o kreditu u kojem je koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac u cijelosti informirao 1. tužiteljicu SF o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. 1. tužiteljica SF posebno ističe da joj je u vrijeme pred zaključenje predmetnog Ugovora o kreditu od strane tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. sugerirano, ili bolje rečeno nametnuto, ugovaranje kredita s valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak, obrazlažući to stabilnijim tečajem, nižom kamatnom stopom u odnosu na euro, tadašnjom poslovnom politikom banke koja je za odobravanje kredita s valutnom klauzulom u eurima određivala znatno strože uvjete kreditiranja koje većina primatelja kredita nije u to vrijeme mogla ispuniti. 1. tužiteljica SF smatra da je uzimajući u obzir kretanja tečaja valute CHF prethodno odobrenju predmetnog ugovora o kreditu tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. moglo i moralo biti poznato kako se pro futuro očekivalo jačanje predmetne valute u odnosu na HRK. Tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. je svakako raspolagao potrebitim procjenama rizika uoči plasmana kreditnih partija u valuti CHF i logično je da je procijenjeno kako ta valuta neće slabjeti u odnosu na HRK, te da može samo ojačati. U opisanom se ogleda neravnopravnost sudionika predmetnog obveznog odnosa utoliko što 1. tužiteljica SF nije raspolagala i nije mogla raspolagati bilo kakvim stručnim analizama u tom smislu. Plasman predmetnog kredita ukazuje se stoga nepoštenim i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je u startu raspolagao realnim procjenama da je jedina strana u riziku isključivo dužnik. Radi prethodno opisanog predmetnog nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u razdoblju otplate kredita neosnovano je naplaćen ukupni iznos od 77.082,41 Kn. 1. tužiteljica SF i 2. tužitelj LF predlažu naslovnom sudu da iz navedenih razloga da donese sljedeću presudu: "1. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102209709 sklopljenog između prvotužiteljice u svojstvu korisnika kredita, drugotužitelja kao sudužnika i tuženika kao davatelja kredita dana 27.01.2005., u dijelu koji sadržava utvrđenje da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a koja odredba glasi: "Kamata Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.", kao i sve izmjene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu izračuna iste donesene jednostranom odlukom tuženika nakon sklapanja ugovora o kreditu, te predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka." 2. Nalaže se tuženiku da naknadi prvotužiteljici iznos od 17.489,16 Kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini specificirani novčani iznos od dospijeća pa do isplate, po stopi koja za period do 30.6.2011. iznosi 14%, od 01.07.2011. do 31.7.2015. iznosi 12%, od 1.8.2015. do 31.12.2015. iznosi 8,14%, od 1.1.2016. do 30.6. 2016. iznosi 8,05%, od 1.7.2016. do 31.12.2016. iznosi 7,88%, od 1.1.2017. do 30.6.2017. iznosi 7,68%, od 1.7.2017. do 31.12.2017. iznosi 7,41%, od 1.1.2018. do 30.06.2018. iznosi 7,09%, od. 1.07.2018. do 31.12.2018. iznosi 6,82%, a od 01.01.2019. pa nadalje iznosi 6,54%, a za slučaj izmjene po stopi u visini zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3(tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. 3. Utvrđuju se ništetnima odredbe sadržane u čl. 2, čl. 7. st. 2. i 3. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102209709 sklopljenog između prvotužiteljice u svojstvu korisnika kredita, drugotužitelja kao sudužnika i tuženika kao davatelja kredita dana 27.01.2005.,u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koje odredbe glase: „Čl. 2. – Iznos kredita

144.700,00 CHF (stočetrdesetčetiritisućesedamstoCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“ Čl. 7. st. 2. Iznos anuiteta = 954,16 CHF. Čl. 7. st. 3. - Valutna klauzula Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja., te predmetne odredbe ne proizvode pravne učinke između stranaka. 4. Nalaže se tuženiku da naknadi prvotužiteljici iznos od 77.082,41 Kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini specificirani novačani iznos od dospijeća pa do isplate, po stopi koja za period do 31.12.2007. iznosi 15%, od 1.1.2008. do 30.6.2011. iznosi 14%, od 01.07.2011. do 31.7.2015. iznosi 12%, od 1.8.2015. do 31.12.2015. iznosi 8,14%, od 1.1.2016. do 30.6. 2016. iznosi 8,05%, od 1.7.2016. do 31.12.2016. iznosi 7,88%, od 1.1.2017. do 30.6.2017. iznosi 7,68%, od 1.7.2017. do 31.12.2017. iznosi 7,41%, od 1.1.2018. do 30.06.2018. iznosi 7,09%, od. 1.07.2018. do 31.12.2018. iznosi 6,82%, a od 01.01.2019. pa nadalje iznosi 6,54%, a za slučaj izmjene po stopi u visini zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3(tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetn jom ovrhe. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3(tri) postotna poena, a koja teče od donošenja presude do namirenja tužitelja, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2. U svom odgovoru na tužbu 6. travnja 2020. tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je u cijelosti osporio osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva 1. tužiteljice SF i 2. tužitelja LF i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje 1. tužiteljice SF i 2. tužitelja LF po Ugovoru o kreditu broj 5102209709 od 27. siječnja 2005. godine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u zastari. Na zahtjev 1. tužiteljice SF i 2. tužitelja LF za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP- a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 11. lipnja 2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. U dokaz prethodno navedenog predlaže se uvid u pregled prometa po partiji kredita. Nadalje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su 1. tužiteljica SF i 2. tužitelj LF s jedne strane i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. s druge strane dana 7. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). U dokaz prethodno navedenog predlaže se uvid u: a) cit. Aneks Ugovora o kreditu koji prileži spisu, b) prihvat konverzije koji prileži spisu i c) obračun konverzije koji prileži spisu. Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj 1. tužiteljice SF i 2. tužitelja LF je izjednačen s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Naglašava se da dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidi str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Naglašava se da VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - S) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj. Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: a) Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; b) Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; c) Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove i d) užitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi i tijekom postupka, 1. tužiteljica SF i 2. tužitelj LF uopće ne osporavaju činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi im pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Međutim, ukoliko bi 1. tužiteljica SF i 2. tužitelj LF osporavali provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF- EUR). Slijedom svega navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naložiti 1. tužiteljici SF i 2. tužitelju LF da tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu odnosno odbio tužbeni zahtjev 1. tužiteljice SF i 2. tužitelja LF iz prethodno navedenih razloga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. se očituje kako slijedi. Konstatira se da dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d.) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite. VSRH u cit. odluci nije iznio nikakve nove okolnosti što se tiče navodnih povreda učinjenih s aspekta kolektivne zaštite, odnosno samo se pozvao na utvrđenja VTS-a iz pobijane odluke. S tim u vezi tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da je sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (a kako je to potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Stoga, nastavno na gore navedeno, u ovom postupku je po prosudbi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora 1. tužiteljica SF bila odgovarajuće informirana glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila 1. tužiteljicu SF kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njezine kreditne obveze. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako su 1. tužiteljici SF bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da je on prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: a) u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); b) niti na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i 1. tužiteljicu SF na bilo koju opciju iz ponude; c) težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; d) isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i 1. tužiteljica SF mora biti svjestna i e) na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. U dokaz navedenog tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže uvid u reklamni materijal za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR, USD. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i 1. tužiteljici SF prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije 1. tužiteljica SF je mogla dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. tvrdi da je 1. tužiteljicu SF kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: a) po prosudbi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. to je razvidno i iz samog sadržaja Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te SFP kao korisnika kredita i LF kao sudužnika broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5102209709 od 27. siječnja 2005., b) nadalje predlaže se uvid u Informaciju Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i 1. tužiteljici SF u poslovnicama, c) Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i 1. tužiteljice SF i d) svaki korisnik kredita pa tako i 1. tužiteljica SF također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i 1. tužiteljica SF bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog po mišljenju tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi 1. tužiteljica SF mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno 1. tužiteljica SF je itekako bila obaviještena o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. U dokaz navedene tvrdnje predlaže se saslušane 1. tužiteljice SF i 2. tužitelja LF. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke 1. tužiteljici SF je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Osim toga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. FF (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. U dokaz prethodno navedenog tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je priložio pisani iskaz gđe FF, ovjeren po javnom bilježniku Mladenu Matošu, broj: OV-1386/2020. Predloženim svjedokom i dostavljenim pisanim iskazom tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene 1. tužiteljici SF odnosno da je 1. tužiteljica SF bila sasvim dovoljno informirana o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. FF svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. U dokaz prethodno navedenog tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. predlaže u uvid u mail korespondencija gđe DF upućena nadležnim službama s word dokumentom u prilogu u kojem se nalaze hipotetska pitanja klijenata i odgovori službenika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Nadalje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. također ističe kako on niti je ostvario, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otp late moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće činjenice: a) promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a), b) banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a) i c) tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. U dokaz prethodno navedenog predlaže se uvid u dopis HNB-a, zatim očitovanje HNB-a na neke CHF činjenice od 21.01.2015. te grafički prikaz: otvorenost devizne pozicije tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Po potrebi na navedene okolnosti predlaže se i provođenje financijskog vještačenja. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže 1. tužiteljica SF, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Zaključno tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da 1. tužiteljica SF je, kao i svi potrošači, bila dovoljno informirana i bila je svjestna da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je 1. tužiteljici SF kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da 1. tužiteljica SF nije znala za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i 1. tužiteljici SF kako je ranije opisano. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, 1. tužiteljica SF i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i 1. tužiteljica SF se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i 1. tužiteljica SF je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo 1. tužiteljici SF, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. je bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. naglašava da je on to u ovoj stvari uredno činio što bi trebalo biti nesporno odnosno po potrebi dostavati će se obavijesti o promjeni kamatne stope. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema 1. tužiteljici SF rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava Republike Hrvatske, ovdje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. nije nepošteno. Nadalje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. isto tako ističe kako je 1. tužiteljici SF pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da je on postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. U dokaz prethodno navedenog tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže uvid u citiranu Metodologiju kao i obavijest o usklađenju kamatne stope. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa 1. tužiteljica SF nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. smatra da je potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž-139/18 od 29.03.2018. godine). Prema tome, već je kroz ZPK 1. tužiteljici SF pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. Nadalje ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje 1. tužiteljici SF, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Po prosudbi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. to je nesporno, te se također predlaže uvid u pregled prometa po kreditu kao i HNB-ova objava o prosječnoj ponderiranoj stopi od 9. prosinca 2013. (NN 149/13). Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu 1. tužiteljice SF, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što 1. tužiteljica SF osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (4,99%). Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, 1. tužiteljica SF se odrekala uživati blagodat odredbe čl 11.st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu 1. tužiteljice SF, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl. 16. Ustava Republike Hrvatske. Potom se konstatira da deklaratorna zaštita koju traži 1. tužiteljica SF u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. se poziva na članak Prof. dr. sc. ČF: “Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“, zbornik “Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse“, Zagreb, 2014. godina. Nadalje se navodi da takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,99 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (IF, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. spori da bi na strani 1. tužiteljice SF i 2. tužitelja LF nastupila šteta, kao i da bi tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem 1. tužiteljici SF i 2. tužitelju LF. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. 1. tužiteljica NF se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. 1. tužiteljicu SF nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom Erste&Steiermärkische bank d.d., već je to isključivo rezultat njezine slobodne volje. Ukoliko pak 1. tužiteljica SF želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, ona tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da ona nije niti željela pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htjela što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio 1. tužiteljicu SF o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome 1. tužiteljica SF imala pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje 1. tužiteljice SF dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani 1. tužiteljice SF nastala šteta, njezin doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Slijedom svega navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve 1. tužiteljice SF i 2. tužitelja LF kao neosnovane te naloži 1. tužiteljici SF i 2. tužitelju LF da naknadi tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. troškove ovoga postupka.

3. U svom podnesku od 18. svibnja 2020. između ostaloga tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. dodatno ističe da je u čl. 11. st. 1. t. 5. predmetnog Ugovora o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren je i depozit u visini od 10,00% od iznosa od kredita što prema Ugovoru o oročenom deviznom depozitu broj [broj depozita] iznosi CHF 14.470,00. U trenutku ugovaranja depozit od CHF 14.470,00 (na dan 04.02.2005. godine) vrijedio je kn 69.800,39, dok je taj isti iznos depozita u trenutku kad je korišten na ime podmirenje kredita (dan 03.03.2016.) vrijedio kn 101.875,64 (nakon pripisa pasivne kamate od kn 182,79), dakle, ukupna razlika je kn 31.892,46 u korist 1. tužiteljice SF. Iz prethodno navedenog proizlazi da je 1. tužiteljica SF profitirala na povećanju tečaja CHF u iznosu od kn 31.892,46, pa se stoga i postavlja opravdano pitanje navodnog rizika, koji je 1. tužiteljica SF preuzela ugovaranjem predmetnog kredita. U dokaz prethodno navedenog tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže uvid u: a) Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te SF OF kao korisnika kredita i LF kao sudužnika broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5102209709 od 27. siječnja 2005., b) Ugovor o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom između Erste&Steiermärkische bank d.d. i SFP kao deponenta broj 2402006 – 1031262160 / 85406010

– 8300616133 od 7. siječnja 2005., c) izvod prometa po računu depozita i d) pregled prometa po partiji kredita 5114131480. Također se predlaže po potrebi financijsko vještačenje. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 10.565,81 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) kao i s osnove razlike u depozitu koji je u trenutku kada je uplaćen na partiju kredita iznosio kn 31.892,46 više nego u trenutku kada je uplaćen na partiju depozita. Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. prema 1. tužiteljici SF i 2. tužitelju LF koja iznosi kn 42.458,27 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedeni specificirani novčani iznos od njegovog dospijeća pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. s tražbinom 1. tužiteljice SF i 2. tužitelja LF . Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave. Osim toga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio način podešavanja kamatne stope, između stranaka bi se smatralo kako se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa za cijelo vrijeme trajanja otplate kredita (4,99%), pa bi, stoga, 1. tužiteljica SF bila dužna vratiti svaki potplaćeni anuitet od 01.01.2014. godine pa nadalje, jer je je 1. tužiteljici SF kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene već od tog datuma. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope, a što tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. osporava, tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta s osnove razlike u kamati. S obzirom na navedeno tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. prema 1. tužiteljici SF, koja iznosi CHF 2.680,02 odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od kn 16.967,16 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini specificirani novačni iznos od njegovog dospijeća pa do isplate i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. s tražbinom 1. tužiteljice SF. Ističe se da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. naravno u svakom slučaju zadržava pravo naknadno korigirati prigovor radi prebijanja, do zaključenja glavne rasprave u ovoj stvari.

4. Dana 12. lipnja 2024. pod poslovnim brojem P-1461/2023 zaprimljena je nova tužba 1. tužiteljice SF protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. te se u istoj navodi da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. pogrešno obračunao nedospjelu glavnicu prilikom konverzije na način da je primijenio tečaj CHF (švicarski franak) na dan konverzije što je nezakonito jer se primjena takvog tečaja temelji na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je morao izračunati iznos nedospjele glavnice prema tečaju CHF na dan isplate kredita što nije učinio. Stoga je po toj osnovi nastala razlika glavnice u visini od 4.794,00 eur / 36.120,41 kn koji 1. tužiteljica SF ima pravo potraživati. U dokaz prethodno navedenog 1. tužiteljica SF predlaže izvršiti uvid u izračun preplate te provođenje financijskog vještačenja. Radi ubrzanja raspravljanja i smanjenja troškova 1. tužiteljica SF predlaže spajanje ovog predmeta s predmetom P-2330/2019. Slijedom navedenog, 1. tužiteljica SF predlaže naslovnom sudu da donese sljedeću presudu: "Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. da naknadi 1. tužiteljici SF iznos od 4.794,00 eur / 36.120,41 kn (fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK) uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekućom koja na navedeni iznos teče od dana 1.10.2015. godine pa do isplate, po stopi koja za period do 30.6.2017. iznosi 7,68%, od 1.7.2017. do 31.12.2017. iznosi 7,41%, od 1.1.2018. do 30.06.2018. iznosi 7,09%, od. 1.07.2018. do 31.12.2018. iznosi 6,82%, a od 01.01.2019. pa nadalje iznosi 6,54%, a za slučaj izmjene po stopi u visini zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), koja je jednaka uvećanju prosječne ka-matne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3(tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

5. Rješenjem ovoga suda poslovni broj P-2330/2019-9 od 17. srpnja 2024. parnični spis ovoga suda poslovni broj P-1461/2023 spojen je na parnični spis ovoga suda poslovni broj P-2330/2019 radi zajedničkog raspravljanja te je odlučeno da ubuduće oba ta spisa voditi kod ovoga suda pod poslovnim brojem P-2330/2019. (list sudskog spisa broj 11 i 12), Ugovor o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom između Erste&Steiermärkische bank d.d. i SFP kao deponenta broj 2402006 – 1031262160 / 85406010 – 8300616133 od 7. siječnja 2005. (list sudskog spisa broj 151), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu između Erste & Steiermärkische bank d.d. te SFP kao korisnika kredita i LF kao sudužnika broj 5102209709 od 7. siječnja 2016. (list sudskog spisa broj 16, 17 i 18) kao i svu ostalu dokumentaciju koja je priložena u spis i koja je kao takva vjerodostojna nezavisno od toga tko je od stranaka istu uložio u spis. Također je izvršen uvid u nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. od dana 12. kolovoza 2025. (list sudskog spisa od broja 356 do 407). Također na ročištu dana 11. ožujka 2025. u svojstvu stranke saslušani su 1. tužiteljica SF i 2. tužitelj LF (list sudskog spisa od broja 347 do 349).

6. Saslušana na ročištu dana 11. ožujka 2025. 1. tužiteljica SF je iskazala da ona i njezin suprug 2. tužitelj LF su došli u banku kako bi podigli kredit za kupnju stana. Već su našli neki stan kojeg su namjeravali kupiti. Cijena tog stana je tada bila oko 93.000 eura te su tražili kredit u eurima, ali nisu bili kreditno sposobni iako su imali tada natprosječna primanja. Na sugestiju tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. zaključili su ugovor vezano za valutnu klauzulu CHF.

1. tužiteljica SF je ustvrdila da ona ima završen građevinski fakultet i zna da tečajevi stranih valuta osciliraju ali ona nije očekivala da u dogledno vrijeme će tečaj CHF u odnosu na kunu mogla narasti nekontrolirano, a što se kasnije dogodilo. Što se tiče kamatne stope o tome se uopće nije niti razgovarala a istu je jednostrano mijenjala sama banka. 1. tužiteljica SF ističe da joj je potpuno nejasno na temelju čega je banka mijenjala kamatnu stopu. Napominje da su oni dobili kune a što je tada bilo protuvrijednosti od 83.000 eura. Prema tvrdnjama 1. tužiteljice SF u ugovoru piše da su dobili 144.700 CHF što je tada bila protuvrijednost od 93.000 eura međutim 10.000 eura je sama banka stavila kao neki depozit tako da im je faktično isplaćena kunska protuvrijednost od 83.000 eura. Sam ugovor o kreditu je njima ponuđen po principu uzmi i ostavi tako da o tome se nisu vodili nikakvi pregovori. Nadalje 1. tužiteljica SF tvrdi da su bili kod javnog bilježnika budući da je na stan koji smo kupili up isana hipoteka. Niti sam javni bilježnik ništa posebno im nije objašnjavao u svezi valutne klauzule i kamatne stope. Prema tvrdnjama 1. tužiteljice SF orijentaciono od početne rate od oko 4.600,00 kn mjesečno njima je mjesečna rata porasla na preko 6.000,00 kn. Nadalje se naglašava da ugovor o kreditu da tuženikom Erste&Steiermärkische bank d.d. oni su zaključili na rok od 20 godina i nakon što su 10 godina uredno otplaćivali taj kredit situacija je bila takva da im se glavnica uopće nije smanjila nego je ostala otprilike ista kao na početku a gledano za valutu euro. Kad se otvorila mogućnost da se napravi konverzija oni su tu mogućnost i iskoristili pa su im se rate nešto smanjile ali ni tada nisu u cijelosti obeštećeni pa su zato i podigli ovu tužbu. Prema kazivanju 1. tužiteljice SF da kad nakon deset godina uredne otplate kredita vidjela se glavnica nije ništa smanjila to je nju traumatiziralo, mislila je da je upala u dužničko ropstvo, a tada je imala dvoje maloljetne djece. Sada je mlađa kćerka maturantica, a sin je na fakultetu tako da oni još uvijek uzdržavaju svoju djecu. Posebno napominjem da je kasnije saznala da su u Austriji i Njemačkoj bili zabranjeni krediti sa valutnom klauzulom CHF i to očito sa razlogom, dok kod njih osobito austrijske i njemačke banke plasirale su upravo kredite vezane za valutnu klauzulu CHF. Taj kredit je u cijelosti otplaćen na način da su oni posudili novce. Naime, time su makar djelomično riješili svoje financijske probleme. Prema tvrdnjama 1. tužiteljice SF prilikom same konverzije oni su od banke dobili neke materijale i izračune preko pošte, a radilo se o tipskim obrascima koje su oni mogli samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Orijentaciono u početku mjesečna rate tog kredita je bila oko 10% njezine plaće da bi to kasnije došlo do čak 80% njezine plaće. Oni su kupili s tim kreditom stanu u [adresa] gdje i danas stanuju te je taj stan korišten isključivo za stanovanje, a nikada nije iznajmljivan niti je korišten u poslovne svrhe. Na kraju svoga iskaza 1. tužiteljica SF je iskazala da prilikom konverzija sukladno tadašnjim zakonskim propisima nešto joj je smanjena rata. Dobili su na kućnu adresu materijale kao izračune konverzije pa je ona došla u banku kako bi napravili tu konverziju i barem djelomično ublažila znatan financijski teret, a do čega je došlo ne njihovom krivnjom.

7. Saslušan na ročištu dana 11. ožujka 2025. 2. tužitelj LF je iskazao da je slušao iskaz svoje supruge 1. tužiteljice SF te da može u cijelosti potvrditi istinitost njenog iskazivanja.

8. U svom nalazu i mišljenju od 12. kolovoza 2025. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. ističe da u ovom predmetu temeljem dokumentacije priležeće u spisu, a po potrebi i pribavom dodatne dokumentacije, te izraditi nalaz i mišljenje sa zadatkom: 1) prema prijedlogu 1. tužiteljice SF: a) na okolnost preplata po osnovi više plaćene kamate, tj. novčanu razliku između iznosa kamate koju je 1. tužiteljica SF po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno plati la tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. i iznosa kamate koju bi 1. tužiteljica SF u razdoblju do 31.12.2013.g. bila u obvezu platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,99% godišnje, a nakon 1.1.2014. primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% godišnje, b) iznos više plaćene tečajne razlike, tj. novčanu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. na dan plaćanja i početnog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita i primjenom početne kamatne stope od 4,99% do 31.12.2013.g., a od 1.1.2014.g. primjenom zakonske kamatne stope od 3,23 % godišnje, pri čemu tečajnu razliku ima umanjiti za već prikazanu razliku po preplaćenim kamatama za pojedini anuitet, c) sve preplaćene iznose prikazati pojedinačno po mjesecima i u ukupnom iznosu za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana izvršene konverzije, d) očitovati se je li provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, obveza 1. tužiteljice SF po kreditu dovedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF i odredba o načinu promjenjivosti kamatne stope), e) izvršiti izračun na okolnost razlike glavnice, odnosno nepriznati iznos umanjene glavnice u provedenoj konverziji, tj. novčanu razliku između stanja neotplaćene glavnice u EUR kreditu prema novom otplatnom planu na dan konverzije 30.9.2015.g. iskazano u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan 30.9.2015.g. i stanja neotplaćene glavnice u CHF, stvarno zatečene na dan 30.9.2015.g. obračunato u kunama prema tečaju za CHF koji je primijenjen na dan isplate kredita, f) izvršiti izračun da li je provedbom konverzije tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. utvrdio eventualnu preplatu ili manjak na dan 30.9.2015. i u kojem iznosu, g) napraviti rekapitulaciju eventualnog potraživanja na dan 30.9.2015. na način da se obračuna kumulativni efekt preplate po kamati i valuti, eventualne razlike glavnice, eventualne preplate ili manjka sukladno ZOO/05 čl. 171. red uračunavanja, i čl. 172. uračunavanje kamata i troškova, imajući u vidu da je na dan potraživanja temeljem preplaćene kamate i valute do dana 30.9.2015. obračunata i zakonska zatezna kamata, h) obračunati zakonsku zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos od dana uplate 1. tužiteljice SF do dana konverzije ugovora o kreditu i i) sve iznose prikazati u kunama i eurima prema Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 te 2) prema prijedlogu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.: a) (za razliku u tečaju u CHF) izračunati novčani iznos, izraženog u eurima po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi 1. tužiteljica SF platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je 1. tužiteljica SF stvarno plaćala po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz točke V. a) prigovora radi prijeboja iz podneska tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. od 18. svibnja 2020., b) (za razliku u kamati) izračunati novčani iznos, izraženog u CHF i EUR-ima po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi 1. tužiteljica SF platila da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje iz točke V. b) prigovora radi prijeboja iz podneska tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. od 18. svibnja 2020. i c) (za razliku u depozitu) izračunati novčani iznos, izražen u EUR-ima po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista isplaćen po tečaju CHF spram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita a sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz točke V. a) prigovora radi prijeboja iz podneska tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. od 18. svibnja 2020. godine. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. konstatira da SF (ovdje: tužiteljica I) u svojstvu korisnika kredita i LF (ovdje tužitelj II) u svojstvu sudužnika zaključili su s Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka (ovdje: tuženik) dana 27.01.2005. godine Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102209709 (list 11-2 do 12- 2 spisa) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: a) U čl. 2. ugovoren je iznos kredita od 44.700,00 CHF protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju za CHF banke na dan puštanja kredita u tečaj, b) U čl. 3. ugovorena je namjena kredita: stambeni krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu- stambeni krediti. Korisnik kredita je suglasan da se iz iznosa kredita isplati depozit sukladno čl.11, a u iznosu od 10,00% odobrenog kredita, te da se u istom iznosu sklopi Ugovor o oročenom depozitu, c) U čl. 6. ugovoren je rok vraćanja od 240 mjeseci od puštanja kredita u tečaj, d) U čl. 7. ugovorena je otplata kredita 240 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Iznos mjesečnog anuiteta je 954,16 CHF. Povrat svih obveza po ugovoru obračunat će se po srednjem tečaju banke na dan odobrenja žiro računa banke , d) U čl. 8. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i u trenutku ugovaranja iznosi 04,990% p.a., promjenjiva. Kamata se obračunava primjenom direktne metode i e) U čl. 11. ugovoreni su instrumenti osiguranja, a između kojih i depozit u visini 10% od iznosa kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi 14.470,00 CHF. Tuženik je primjenom Općih uvjeta poslovanja Erste&Steiermärkische Bank d.d. s građanima koji su u primjeni od 01.08.2013. godine obračunavao kunsku protuvrijednost obveza u valuti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke (izvor: https://www.erstebank.hr/hr/opci-uvjeti-i-metodologija/gradjanstvo/2013). Nadalje se navodi da dana 01.01.2014. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 143/2013) čije odredbe su regulirale kamatnu stopu na stambene kredite nominirane u valuti CHF, čime po predmetnom kreditu kamatna stopa od 01.01.2014. godine iznosi 3,23% do dana obračuna konverzije kredita kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 9/15) koja je stupila na snagu 27.01.2015. godine utvrđen je tečaj švicarskog franka prema kuni u omjeru 6,39 HRK za 1 CHF. Tečaj se odnosi na ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati. Utvrđeni tečaj primjenjuje se u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno do 27.01.2016. godine. Dana 07.01.2016. godine zaključen je Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102209709 sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (list 16-5 do 18-5 spisa) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: a) U čl. 2.2. ugovoreno je da se mijenja partija kredita u 5114131480., b) U čl. 3.1. ugovoren je izračun konverzije na način da se otplata obveza po ugovoru veže valutnom klauzulom uz EUR i otplaćuje prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za EUR, c) U čl. 3.3. usuglašeno je da je banka kreditor dostavila korisniku kredita izračun konverzije, d) U čl. 4.1. usuglašeno je da korisnik kredita izjavljuje da na dan 30.09.2015. godine prije provedbe konverzije duguje banci kreditoru: - 0,00 CHF dospjele glavnice u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja, - 0,00 CHF dospjele ugovorne kamate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja, - 0,00 CHF dospjele zatezne kamate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja i - nedospjele glavnice kredita iznos 85.615,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja, e) U čl. 5.2. ugovoreno je da obveza korisnika kredita po provedbi konverzije na dan 30.09.2015. godine na ime nedospjele glavnice kredita iznosi 58.845,56 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja, f) U čl. 5.3. utvrđeno je da po provedbi konverzije kredita na dan naveden u zaglavlju ovog Aneksa postoji više uplaćen iznos (preplata) u iznosu od 1.581,67 HRK čije korištenje će se regulirati sporazumom iz čl. 7. te da su sve uplate ili nedostatak istih u razdoblju od 01.10.2015. godine do dana potpisa ovog Aneksa uzete u obzir pri izračunu ovog iznosa , g) U čl. 7.1. utvrđen je način korištenja više uplaćenog iznosa za vrijeme važenja ovog Aneksa i h) U čl. 7.2. utvrđeno je suglasno da će se dio više uplaćenog iznosa (preplate) iz čl. 5.3., a koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine uzimajući u obzir izmjene u pr ijelaznom razdoblju, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta/obroka u EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Nadalje angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. konstatira da 1. tužiteljica SF je u svojstvu deponenta zaključila s tuženikom Erste&Steiermärkische bank d.d. u svojstvu banke dana 07.01.2005. godine Ugovor o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom broj: 2402006- 1031262160/85406010-8300616133 (list 151 spisa) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: a) U čl. 1. ugovor se zaključuje na temelju pologa deponenta u korist banke, b) U čl. 2. ugovoren je iznos depozita od 14.470,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, c) U čl. 3. ugovoreno je oročenje uz valutnu klauzulu. Depozit služi kao instrument osiguranja tražbine banke koja proizlazi iz Ugovora o kreditu, d) U čl. 4. ugovoren je rok oročenja 241 mjesec računajući od dana uplate Depozita iz točke 2. ovog Ugovora , e) U čl. 5. ugovoren je istek oročenja na način da će banka vratiti deponentu oročena sredstva po isteku roka oročenja, odnosno nakon podmirenja svih tražbina banke koja proizlazi iz Ugovora o kreditu, f) U čl. 6. ugovoren je beskamatni oročeni depozit i g) U čl. 7. ugovoreno je da deponent izričito ovlašćuje banku da sva dospjela potraživanja iz ugovora o kreditu može naplatiti iz depozita oročenog po ovom Ugovoru. Po isteku ugovorenog roka oročeni depozit i kamate banka isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan isplate deponentu. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. u svom nalazu i mišljenju objašnjava elemente i metodologiju izračuna. Temeljem podataka iz dokumenta Izračun konverzije kredita broj 5102209709 na dan 30.09.2015. godine (list 20-6 do 24-6 spisa) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. je utvrdila da je kredit isplaćen dana 04.02.2005. godine u iznosu od 144.700,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti te da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. pri isplati kredita primijenio tečaj 1 CHF= 4,82380 HRK. Kunska protuvrijednost isplaćenog kredita iznosila je 698.003,86 HRK. Temeljem podataka iz dokumenta Pregled prometa po partiji kredita 5102209709 za razdoblje od 04.02.2005. do 29.09.2015. godine (list 50-64 spisa) i Izračun konverzije kredita broj 5102209709 na dan 30.09.2015. godine (list 20-6 do 24-6 spisa) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. je utvrdila da je kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR prema ZID ZPK. Temeljem podataka iz dokumenta Plan otplate (list 14-4 do 15-4 spisa) koji je početni otplatni plan kredita u Tabeli br. 1 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. je dala prikaz početnog otplatnog plana do obračuna konverzije kredita dana 30.09.2015. godine. Prema početnom otplatnom planu sve do obračuna konverzije kredita 30.09.2015. godine obveza 1. tužiteljice SF s osnova redovne kamate iznosila bi 62.368,35 CHF, do tada dospjele glavnice 58.809,97 CHF, a što bi činilo ukupan do tada dospjeli dug od 121.178,32 CHF, dok bi nedospjela glavnica kredita iznosila 85.890,03 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti. U odnosu na zadaću vještačenja s primjenom kamatne stope 3,23% p.a., u Tabeli br. 2 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. je dala projekciju početnog otplatnog plana kredita s kamatnom stopom od 3,23% p.a. od 01.01.2014. godine do obračuna konverzije dana 30.09.2015. godine. Prema početnom otplatnom planu s primjenom kamatne stope 3,23% p.a. od 01.01.2014. godine sve do obračuna konverzije kredita 30.09.2015. godine tužiteljičina obveza s osnova redovne kamate iznosila bi 59.641,81 CHF, dospjele glavnice 59.883,71 CHF, a što bi činilo ukupan do tada dospjeli dug od 119.525,52 CHF, dok bi nedospjela glavnica kredita iznosila 84.816,29 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti. U odnosu na zadaću vještačenja u početnom otplatnom planu primijeniti kamatnu stopu 3,23% p.a. od 01.01.2014. godine osnovni elementi kredita početnih uvjeta kredita koji će se koristiti u izračunu su sljedeći: a) Iznos kredita = 144.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, b) Početna kamatna stopa = 4,99% p.a. do 31.12.2013., a od 01.01.2014. godine 3,23% p.a. i c) Početni tečaj = tečaj na dan isplate kredita 1 CHF = 4,82380 HRK. Temeljem podataka iz dokumenata –Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope (list 133 spisa) i vlastitim izračunom vještak je utvrdio primjenjivane kamatne stope po kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dok je iznose obračunatih anuiteta u valuti kredita utvrdio iz dokumenta Pregled prometa po partiji kredita 5102209709 za razdoblje od 04.02.2005. do 29.09.2015. godine (list 50-64 spisa). U Tabeli br. 3 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. je dala pregled kamatnih stopa po kreditu s valutnom klauzulom u CHF s razdobljima važenja istih, kao i iznose anuiteta u valuti kredita s datumima njihove primjene. U Tabela br. 4 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. je dala prikaz realiziranog otplatnog plana kredita s valutnom klauzulom u CHF. Prema realiziranom otplatnom planu kredita s valutnom klauzulom u CHF do obračuna konverzije 30.09.2015. godine tužiteljičina obveza s osnova redovne kamate dospjela je u iznosu od 63.039,38 CHF, s osnova glavnice 59.084,20 CHF što je s glavnicom činilo ukupan do tada dospjeli dug od 122.123,58 CHF, dok je nedospjela glavnica kredita iznosila 85.615,80 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti. Dakle, uslijed promjena kamatne stope u razdoblju do 30.09.2015. godine tužiteljici je obveza s osnova kamate s pozitivnim i negativnim razlikama uvećana za 3.397,57 CHF, dok je glavnica manje otplaćena u iznosu od 799,51 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti. Temeljem podataka iz Pregled prometa po partiji kredita 5102209709 za razdoblje od 04.02.2005. do 29.09.2015. godine (list 50-64 spisa), angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. je utvrdila datume i iznose obračunatih i naplaćenih anuiteta po kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Uvid u tečajeve tuženika i HNB-a na dan podmirenja svakog pojedinog anuiteta angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. je utvrdila uvidom u arhivu tečajnih lista na internet stranicama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. na adresi: https://www.erstebank.hr/hr/tecajna-lista. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je primjenom Općih uvjeta poslovanja Erste&Steiermärkische Bank d.d. s građanima koji su u primjeni od 01.08.2013. godine obračunavao kunsku protuvrijednost obveza u valuti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke (izvor: https://www.erstebank.hr/hr/opci-uvjeti-i-metodologija/gradjanstvo/2013). Dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 9/15) koja je stupila na snagu 27.01.2015. godine utvrđen je tečaj švicarskog franka prema kuni u omjeru 6,39 HRK za 1 CHF. Tečaj se odnosi na ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati. Utvrđeni tečaj primjenjuje se u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno do 27.01.2016. godine. Uvjete oročenog depozita po kreditu angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. je utvrdila iz Ugovora o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom broj 8300616133 (list 151spisa). Izvod prometa po računu broj 8300616133 ne prileži spisu. U odnosu na provedenu konverziju kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. je elemente konverzije utvrdila iz dokumenata: Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102209709 (list 16-5 do 18-5 spisa), Pregled prometa po partiji kredita 5102209709 za razdoblje od 04.02.2005. do 29.09.2015. godine (list 50-64 spisa), Izračun konverzije kredita broj 5102209709 na dan 30.09.2015. godine (list 20-6 do 24-6 spisa), Obrazac za prihvat Izračuna konverzije (list 18-5 do 19-5 spisa). Promet po partiji konvertiranog kredita ne prileži spisu. Izračuni se odnose na razdoblje do obračuna konverzije kredita iz kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. godine, a tijek poslovnih događaja prikazan je kronološkim redoslijedom po mjesecima. Kod metodologije izračuna angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. naglašava da u otplati kredita s valutnom klauzulom kunska protuvrijednost anuiteta može se promijeniti s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja valute kredita, ukoliko je nepromijenjen rok otplate kredita. Da bi se razlučilo koliko je više ili manje plaćeno s osnova promjene kamatne stope eliminira se utjecaj promjene tečaja, i obrnuto, da bi se razlučilo koliko je plaćeno više ili manje s osnova promjene tečaja isključuje se utjecaj promjene kamatne stope na otplatu . Kod kredita s valutnom klauzulom, ovdje u CHF, promjenom kamatne stope mijenja se iznos anuiteta i u anuitetu se mijenja odnos kamate i otplatne kvote. Kada kamatna stopa raste u anuitetu se otplaćuje više kamate a manje otplatne kvote u odnosu na početni otplatni plan, i obrnuto. Iz tog razloga u slučaju promjene kamatne stope i promjene tečaja valute kunska razlika anuiteta koji je uplaćen i kunskog anuiteta po početnom planu obračunat po tečaju na dan isplate kredita predstavlja zbroj razlike kamate u CHF (između plaćene i kamate po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i razlike otplatne kvote (između plaćene i otplatne kvote po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i tečajne razlike između stvarno plaćenog anuiteta u valuti kredita obračunatog po tečaju na dan plaćanja i stvarno plaćenog anuiteta u valuti kredita obračunatog po tečaju na dan isplate kredita. U odnosu na zadaću vještačenja, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. je u početnom otplatnom planu simulirala primjenu kamatne stope 3,23% p.a. nakon 01.01.2014. godine. Naglašava se da metodu obračuna zateznih kamata u mjerodavnom razdoblju određuju sljedeći propisi: a) Zakon o kamatama (Narodne novine 94/04 od 12.07.2004.) koji je stupio na snagu 20.07.2004. godine, a koji u članku 3. Propisuje da se zatezna kamata obračunava primjenom dekurzivnog jednostavnog kamatnog računa na dospjelu glavnicu bez pripisa zatezne kamate istekom obračunskog razdoblja i b) Prema čl. 3. Zakona o kamatama koji je stupio na snagu 20. srpnja 2004. godine, pri obračunu zatezne kamate primjenjuje se propisani matematički izraz. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. je dala pregled stopa zateznih kamata u relevantnom razdoblju koje će koristiti u izračunu zatezne kamate . Radi kompleksnosti i opsežnosti izračuna zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope i tečaja kroz razdoblje od 2005. do 2015. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. ističe da će takav izračun izostaviti iz nalaza i prikazati samo iznose zatezne kamate za svaki pojedini iznos preplate s osnova promjene kamatne stope i tečaja. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22,88/22) u pogledu iskazivanja vrijednosti u valuti EUR angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. je provela preračunavanje novčanih iskaza vrijednosti, primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. Preračunavanje se vrši primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje, i to na dvije decimale, a na temelju treće decimale. Pri preračunavanju se primjenjuje se sljedeće matematičko pravilo zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od

pet, druga decimala povećava se za jedan. Fiksni tečaj konverzije iznosi 7,53450 HRK za 1,00 EUR. Npr. preračunati iznosi zaokružit će se na dvije decimale, u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena (primjerice, 100,00 HRK = 13,27228 EUR, zaokruženo 13,27 EUR) i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan (primjerice, 50,00 HRK = 6,63614 EUR, zaokruženo 6,64 EUR). U točki II.4. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. navodi izračune i to najprije prema prijedlogu 1. tužiteljice SF. Izračun preplate s osnova promjene kamatnih stopa koja predstavlja razliku nastalu uslijed izračuna plaćene kamate u odnosu na kamatu koju bi tužiteljica bila u obvezi platiti primjenom ugovorne kamate 4,99% p.a. do 31.12.2013. godine, a od 01.01.2014. godine primjenom kamatne stope 3,23% p.a., iskazano primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan isplate kredita sve specificirano po mjesecima angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. je dala u Tabeli br. 5. Izračun preplata s osnova valutne klauzule kao tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate CHF kredita specificirano po mjesecima angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. je dala u Tabeli br. 6. Izračun iznosa zatezne kamate obračunate od dana svake preplate do 30.09.2015. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. je dala u Tabeli br. 7. Izračun razlike u EUR glavnici definiranoj od strane banke u postupku konverzije na dan 30.09.2015 prema srednjem tečaju HNB - a i stanju CHF glavnice prema realiziranoj otplati, na dan 30.09.2015, a prema CHF/HRK tečaju isplate kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. je dala u Tabeli br. 8 dok rekapitulaciju konverzije kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. je dala u Tabeli br. 9. Izračun umanjenja zatezne kamate za iznos preplate priznate u konverziji primjenom pravila uračunavanja određenim čl. 172. Zakona o obveznim odnosima (na način da se najprije zatvaraju kamate – toč. III. 4., a potom glavnica – toč. III. 1. i III. 2.) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. je dala u Tabeli br. 10. Prema prijedlogu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. izračun novčanog iznosa, izraženog u CHF i EUR-ima po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi 1. tužiteljica SF platila da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje iz točke V. b) prigovora radi prijeboja iz podneska tuženika od 18. svibnja 2020. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec.je dala u Tabeli br. 11. Izračun novčanog iznosa, izraženog u eurima po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi 1. tužiteljica SF platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je 1. tužiteljica SF stvarno plaćala po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz točke V. a) prigovora radi prijeboja iz podneska tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. od 18. svibnja 2020. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. je dala u Tabeli br. 12. U odnosu na zadatak izračuna novčanog iznosa po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF naspram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista plaćen po tečaju CHF naspram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. ističe kako ne prikazuje izračun, jer prema knjigovodstvenom prometu po kreditu s valutnom klauzulom u CHF oročeni depozit nije korišten za podmirenje kredita. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. utvrdila više plaćene kamate, tj. novčanu razliku između iznosa kamate koju je 1. tužiteljica SF po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platila tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. i iznosa kamate koju bi 1. tužiteljica SF u razdoblju do 31.12.2013. godine bila u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,99% godišnje, a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% godišnje stope iskazano primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan isplate kredita u ukupnom iznosu od *2.175,25 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5. Nadalje izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. utvrdila preplatu s osnova valutne klauzule kao tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate CHF kredita u ukupnom iznosu od *10.628,63 EUR kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 6. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. utvrdila zateznu kamatu na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope u ukupnom iznosu od *1.536,21 EUR, kako je specificirano u stupcu 5 Tabele br. 7. Također izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. utvrdila zateznu kamatu na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene tečaja (pozitivne tečajne razlike) u ukupnom iznosu od *3.257,95 EUR, kako je specificirano u stupcu 8 Tabele br. 7. Dakle, ukupna zatezna kamata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja i to samo na pozitivne razlike do 30. rujna 2015. godine iznosi *4.794,16 EUR kako je specificirano u stupcu 10 Tabele br. 7. Prema tvrdnjama angažirane vještakinje za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. konverzijom kredita iz kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR izvršeno je izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom u EUR kojeg bi 1. tužiteljica SF koristila da je ugovorila kredit s valutnom klauzulom u EUR, a pritom je konverzija obuhvatila sve kunske uplate po CHF kreditu za namirenje simulirane otplate EUR kredita sa svim promjenama kamatne stope i tečaja po EUR kreditu. Prema izračunu angažirane vještakinje za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. u obračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je umanjio iznos nedospjele glavnice kredita za iznos u kunskoj protuvrijednosti 148.550,48 HRK (sa 597.664,38 HRK na 449.113,90 HRK). U odnosu na početni tečaj kredita, izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. utvrdila, na dan 30.09.2015. godine, razliku između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR 58.845,56 EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF 85.615,80 CHF obračunate po početnom tečaju u iznosu od *4.794,00 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. ističe da u obračunu konverzije realizirane uplate u kunama po kreditu s valutnom klauzulom u CHF premašile su iznos dostatan za namirenje obveza po simuliranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, stoga je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u konverziji 1. tužiteljici SF na dan 30.09.2015. godine utvrdio preplatu u iznosu od *1.114,25 EUR, koju je 1. tužiteljica SF iskoristila za namirenje do 50% budućih dospijevajućih anuiteta konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR nakon provedene konverzije u poslovnim knjigama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. S obzirom da je ovim vještačenjem utvrđena po kreditu preplata s osnova promjene kamatne stope u ukupnom iznosu od *2.175,25 EUR i preplata s osnova primjene valutne klauzule u ukupnom iznosu od *10.628,63 EUR što sveukupno iznosi *12.803,88 EUR, dok je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. utvrdio preplatu u konverziji u iznosu od *1.114,25 EUR, razvidno je kako tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u odnosu na početne uvjete kredita s osnova promjene kamatne stope i tečaja s financijskog aspekta nije 1. tužiteljici SF izvršio restituciju u cijelosti. Rekapitulacija potraživanja je slijedećeg slijeda: 1) tečajne razlike u odnosu na početni tečaj nastaju prije 30.09.2015. godine i na svaku pojedinu razliku se obračunavaju zatezne kamate do 30.09.2015. godine , 2) na dan 30.09.2015. godine nastala je razlika u nedospjelim glavnicama kredita, 3) tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je na dan 30.09.2015. godine kroz utvrđenu preplatu iz konverzije priznao dio duga, pa za sve navedeno valja sačiniti obračun na isti dan, kako bi se vidjelo koliko je ukupno potraživanje na dan 30.09.2015. godine, 4) obračunavaju se zatezne kamate na svaki pojedinačni preplaćeni iznos u anuitetima do 30.09.2015. godine i 5) Tražbine se zatvaraju na način da se najprije zatvaraju zatezne kamate obračunate do 30.09.2015. godine, potom pojedinačne tečajne razlike u anuitetima, te potom razlika u glavnicama. Ukupna tražbina 1. tužiteljice SF na dan 30.09.2015. godine s obračunatom zateznom kamatom s uključenim samo pozitivnim razlikama te s umanjenjem za preplatu iz konverzije po tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. je sljedeće specifikacije: a) preplata s osnova promjenjive kamatne stope iznosi *2.175,25 EUR, b) preplata s osnova promjene tečaja u anuitetima ukupno iznosi *10.628,63 EUR, c) zatezna kamata obračunata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. godine umanjena za preplatu po tuženiku iz konverzije iznosi *3.679,91 EUR i d) razlika u nedospjelim glavnicama iznosi *4.794,00 EUR, a sve kako je specificirano u Tabeli br. 10. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. utvrdila razlike između kamata koje bi 1. tužiteljica SF platila da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje iz točke V. b) prigovora radi prijeboja iz podneska tuženika od 18. svibnja 2020. godine u ukupnom iznosu od *1.715,83 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 11. Nadalje izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. utvrdila razlike između iznosa anuiteta koje bi 1. tužiteljica SF platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je 1. tužiteljica SF stvarno plaćala po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz točke V. a) prigovora radi prijeboja iz podneska tuženika od 18. svibnja 2020. godine u ukupnom iznosu od *1.400,33 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 12. U odnosu na zadatak izračuna novčanog iznosa po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF naspram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista plaćen po tečaju CHF naspram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita vještak ističe kako ne prikazuje izračun, jer prema knjigovodstvenom prometu po kreditu s valutnom klauzulom u CHF oročeni depozit nije korišten za podmirenje kredita. U pogledu izračuna konverzije, u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), temeljem analize dokumenata priležećih spisu koji reguliraju konverziju kredita, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. je utvrdila da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. izračun konverzije izvršio na način da je: 1) na iznos početno odobrene glavnice CHF kredita izračunao iznos glavnice EUR kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, 2) umjesto početno ugovorene kamatne stope CHF kredita primijenio je kamatnu stopu jednaku kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF 3) početno utvrđen otplatni plan CHF kredita uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati anuiteti u CHF, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je zamijenio novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2., i na temelju kojeg su izračunati novi anuiteti u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta 4 ) iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih anuiteta (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je pretvorio u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je tuženik na taj datum primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja. Takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su novu osnovu za namirenje anuiteta u EUR utvrđenih po novom EUR otplatnom planu iz točke 3., pri čemu je poštivan redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., bez obračuna zatezne kamate, 5) ukupni uplaćeni iznos utvrđen u valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra se preplatom koja se: – ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač-tužiteljica sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, Iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. godine i na njega vjerovnik-tuženik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač-tužiteljica. 6) iznos preostale neotplaćene glavnice EUR kredita utvrdio je na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4., pri čemu se manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 5. namiruje sukladno sporazumu tuženika i tužiteljica i 7). učinak konverzije utvrđen je kao razliku:

– stanja neotplaćene glavnice CHF kredita evidentirane u poslovnim knjigama na dan 30. rujna 2015. godine izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine, a koji tečaj je jednak teča ju one vrste koji je tuženik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, i – iznosa neotplaćene glavnice iz točke 6. Slijedom navedenog, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. je utvrdila da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine. Sukladno gore navedenim utvrđenjima i izračunima angažirane vještakinje za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. A) prema prijedlogu 1. tužiteljice SF: 1) preplata tj. više plaćena kamata kao novčana razlika između iznosa kamate koju je 1. tužiteljica SF po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platila tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. i iznosa kamate koju bi 1. tužiteljica SF u razdoblju do 31.12.2013. godine bila u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,99% godišnje, a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% godišnje stope iskazano primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan isplate kredita u ukupnom iznosu od *2.175,25 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5., 2) preplate kao pozitivne tečajne razlike između svakog plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno iznose *10.628,63 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6. Dakle, ukupna preplata u anuitetima s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja (uključujući samo pozitivne razlike) u razdoblju do 30.09.2015. godine ukupno iznosi *12.803,88 EUR, 3) zatezna kamata obračunata na preplatu kamate i pozitivne tečajne razlike od dana svake pojedine preplate do 30. rujna 2015. godine ukupno iznosi *4.794,16 EUR kako je specificirano u stupcu 10 Tabele br. 7, 4) u odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *4.794,00 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji, 5) tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je 1. tužiteljici SF u obračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine kredita utvrdio preplatu u iznosu od *1.114,25 EUR koju je 1. tužiteljica SF iskoristila za namirenje do 50% budućih dospijevajućih anuiteta konvertiranog kredita s vk u EUR nakon provedene konverzije u poslovnim knjigama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., 6) s obzirom na to da je ovim vještačenjem utvrđena po kreditu preplata s osnova promjene kamatne stope u ukupnom iznosu od *2.175,25 EUR i preplata s osnova primjene valutne klauzule u ukupnom iznosu od *10.628,63 EUR što sveukupno iznosi *12.803,88 EUR, dok je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. utvrdio preplatu u konverziji u iznosu od *1.114,25 EUR, razvidno je kako tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u odnosu na početne uvjete kredita s osnova promjene kamatne stope i tečaja s financijskog aspekta 1. tužiteljici SF nije izvršio restituciju u cijelosti i 7) ukupna tražbina 1. tužiteljice SF na dan 30.09.2015. godine s obračunatom zateznom kamatom s uključenim samo pozitivnim razlikama te s umanjenjem za preplatu iz konverzije po tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. je sljedeće specifikacije: a) preplata s osnova promjenjive kamatne stope iznosi *2.175,25 EUR, b) preplata s osnova promjene tečaja u anuitetima ukupno iznosi *10.628,63 EUR, c) zatezna kamata obračunata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. godine umanjena za preplatu po tuženiku iz konverzije iznosi *3.679,91 EUR i d) razlika u nedospjelim glavnicama iznosi *4.794,00 EUR, a sve kako je specificirano u Tabeli br. 10 i B) prema prijedlogu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.: 1) razlike između kamata koje bi 1. tužiteljica SF platila da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje iz točke V. b) prigovora radi prijeboja iz podneska tuženika od 18. svibnja 2020. godine ukupno iznose *1.715,83 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 11, 2) razlike između iznosa anuiteta koje bi 1. tužiteljica SF platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je 1. tužiteljica SF stvarno plaćala po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz točke V. a) prigovora radi prijeboja iz podneska tuženika od 18. svibnja 2020. godine ukupno iznose *1.400,33 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 12 i 3) u odnosu na utvrđenje novčanog iznosa po isplatama s računa oročenog depozita, kao razlike između iznosa koji bi se isplatio s računa depozita da se primjenjivao tečaj CHF naspram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa koji je zaista plaćen po tečaju CHF naspram HRK na dan isplate kada je korišten na ime podmirenja kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. ističe kako ne prikazuje izračun, jer prema knjigovodstvenom prometu po kreditu s valutnom klauzulom u CHF oročeni depozit nije korišten za podmirenje kredita. Nitko od stranaka nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. kojeg je prihvatio u cijelosti i ovaj sud budući je stekao dojam da je isti stručan i objektivan.

9. Sukladno nalazu i mišljenju angažirane vještakinje za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. od 12. kolovoza 2025. svojim podneskom od 13. veljače 2026.

1. tužiteljica SF i 2. tužitelj LF su konačno precizirali svoj tužbeni zahtjev.

10. Na ročištu dana 24. ožujka 2026. u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio stranke da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP -a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 24. ožujka 2026. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U svojoj završnoj riječi punomoćnica 1. tužiteljice SF i 2. tužitelja LF je predložila usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti dok je zamjenica punomoćnika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. predložila odbijanje istoga kao neosnovanog.

11 Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev 1. tužiteljice SF i 2. tužitelja LF je djelomično osnovan.

12. Između stranaka nije sporno da je zaključen Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te SFP kao korisnika kredita i LF kao sudužnika broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5102209709 od 27. siječnja 2005. i kasnije Aneks broj 1 Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te SFP kao korisnika kredita i LF kao sudužnika broj 5102209709 od 7. siječnja 2016. Između stranaka su sporna pravna pitanja tj. da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te SFP kao korisnika kredita i LF kao sudužnika broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5102209709 od 27. siječnja 2005. prema kojima tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. može jednostrano vršiti promjenu ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa svojim jednostranim odlukama te je također ugovorena valutna klauzula CHF. Iako je zaključen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te SFP kao korisnika kredita i LF kao sudužnika broj 5102209709 od 7. siječnja 2016. prema tvrdnjama 1. tužiteljice SF i 2. tužitelja LF oni takvom konverzijom nisu u potpunosti obeštećeni pa se potražuju preplate s osnova ništetne odredbe o promijeni kamatne stope koje je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. jednostrano mijenjao, zatim ništetne valutne klauzule CHF i zbog nedovoljno umanjene glavnice u konverziji tj. radi se o stjecanju bez pravne osnove. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. . osporava da je on bilo što stekao bez pravne osnove.

13. Odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te SFP kao korisnika kredita i LF kao sudužnika broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5102209709 od 27. siječnja 2005. te i iskaza 1. tužiteljice SF i 2. tužitelja LF, čije je iskaze ovaj sud prihvatio kao istinite, proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. koji ničim ne dokazuju svoju tvrdnju da se ne bi radilo o potrošačkom ugovoru.

14. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III- 4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III- 4532/2019 od 3. veljače 2021.

15. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

16. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i EURo depozita ili zaduživanja u EURima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EURo, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na EURo, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i EUR između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na EUR fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da 1. tužiteljica SF i 2. tužitelj LF nisu mogli pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te SFP kao korisnika kredita i LF kao sudužnika broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5102209709 od 27. siječnja 2005. budući im je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost tih ugovora o kreditu je bila samo za 1. tužiteljicu SF i 2. tužitelja LF iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati.

17. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

18. U odnosu na informiranost 1. tužiteljice SF i 2. tužitelja LF i provođenje personalnih dokaza odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III4372/2021 i U-III- 5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Na navedeni način je promijenjen raniji pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak kao i samog Ustavnog suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. Međutim, u ovoj parnic i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da su 1. tužiteljica SF i 2. tužitelj LF bili u potpunosti informirani u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te SFP kao korisnika kredita i LF kao sudužnika broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5102209709 od 27. siječnja 2005. u svezi odredbi o valutnoj klauzuli CHF i mogućnosti promijene kamatne stope jednostranom odlukom samoga tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d.

19. Nije sporno da od 01.01.2013. kamatnu stopa je mijenjana u skladu s promjenom javno dostupnog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečnog LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Međutim, ništetno je da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka.

20. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjesti le ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“

21. Nadalje valja naglasiti da je točno da prema čl. 107. st. 2. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999 i 88/2001 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZOO) je bilo propisano ako je zabrana bila manjeg značenja, a ugovor je izvršen, ništavost se ne može isticati odnosno sukladno čl. 326. st. 2. novoga Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 te u daljnje tekstu skraćeno: NZOO) ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Po prosudbi ovoga suda nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i mogućnosti promijene kamatne stope jednostranom odlukom samoga tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. uzrokuje znatnu neravnotežu u pravu i obvezi 1. tužiteljice SF i 2. tužitelja LF kao korisnika i sudužnika kredita u odnosu na tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. i ne može se reći da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, koja bi isključila pravo 1. tužiteljice SF i 2. tužitelja LF na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem tako ništetnih odredba naplaćeno.

22. Nije sporno da je Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te SFP kao korisnika kredita i LF kao sudužnika broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5102209709 od 27. siječnja 2005. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka...."

23. Ovaj sud je na temelju nalaza i mišljenja angažirane vještakinje za financije i bankarstvo LFP dipl. oec. utvrdio da je zaključen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te SFP kao korisnika kredita i LF kao sudužnika broj 5102209709 od 7. siječnja 2016. i to sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15). Sve ono što su 1. tužiteljica SF i 2. tužitelj LF kao potrošači platili povrh početno ugovorenog anuiteta, po njihovoj prosudbi mora im biti vraćeno zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naglašava se da ova konverzija, kakvu je proveo tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nije omogućila 1. tužiteljici SF i 2. tužitelju LF da budu dovedeni u položaj kao da takvih ništetnih odredaba nije bilo. U ovoj parnici se potražuje preplata po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zatim pretplata po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i po osnovi nedovoljno umanjene glavnice u provedenoj konverziji.

24. Po prosudbi ovoga suda sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te SFP kao korisnika kredita i LF kao sudužnika broj 5102209709 od 7. siječnja 2016. prijašnji Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te Slobodanke OF kao korisnika kredita i LF kao sudužnika broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5102209709 od 27. siječnja 2005. prestao je postojati pa 1. tužiteljica SF kao korisnica kredita i 2. tužitelj LF kao sudužnik na temelju toga ugovora, jer ga više nema, ne mogu osnovano potraživati bilo što od tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. jer su sva plaćanja obuhvaćena novim Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te Slobodanke OF kao korisnika kredita i LF kao sudužnika broj 5102209709 od 7. siječnja 2016. Tim Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te SFP kao korisnika kredita i LF kao sudužnika broj 5102209709 od 7. siječnja 2016. su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit 1. tužiteljice SF i 2. tužitelja LF koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj 1. tužiteljice SF i 2. tužitelja LF je izjednačen s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Također valja naglasiti da dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle Vrhovni sud Republike Hrvatske tvrdi da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, Vrhovni sud Republike u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva te navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev- 2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Slijedom navedenog sukladno obrazloženjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Pri tome valja naglasiti da načelno prema ustaljenoj sudskoj praksi ako tužitelj može postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev tada on niti nema pravni interes da postavlja neki deklaratorni tužbeni zahtjev. Dakle, raniji Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te SFP kao korisnika kredita i LF kao sudužnika broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5102209709 od 27. siječnja 2005. je bez ikakvog pravno značaja obzirom da zaključenjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te SFP kao korisnika kredita i LF kao sudužnika broj 5102209709 od 7. siječnja 2016. stvorena je nova pravna osnova kojom su 1. tužiteljica SF i 2. tužitelj LF te tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. uredili svoj međusobni odnos.

25. Vrhovni sud ističe da je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera odnosno intervencija zakonodavca. Svrha koju je zakonodavac ZID ZPK/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je postaviti trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti €. S tim u vezi je posebno važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti €. Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje meritorne presude poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. između ostaloga navodi: „... 21. Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kred itu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s točkom 4. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. 22. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredi ta kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. 23. Imajući na umu sve naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. 24. Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti. 25. U tom smislu odgovor na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a postavljeno u reviziji glasi: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate. ....“

26. Točna je da bi za 1. tužiteljicu SF i 2. tužitelja LF bilo povoljnije da nisu prihvatila ponudu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. da sklope Aneks broj 1 Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te SFP kao korisnika kredita i LF kao sudužnika broj 5102209709 od 7. siječnja 2016. Međutim 1. tužiteljica SF i 2. tužitelj LF nisu bili dužni sklopiti taj Aneks broj 1 Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te SFP kao korisnika kredita i LF kao sudužnika broj 5102209709 od 7. siječnja 2016. te po prosudbi ovoga suda sukladno čl. 19.d ZIDZPK/15 bili su u potpunosti informirani kakve će to pravne i ekonomske posljedice za njih polučiti.

27. U vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 (30. rujna 2015.) još nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, dapače, u to vrijeme, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Revt-249/14-2, odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije ništetna. Tek je nakon intervencije Ustavnog suda Republike Hrvatske presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđena ništetnost navedene odredbe, a to shvaćanje je u ponovljenom postupku prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev- 2221/2018. Međutim, valja naglasiti da prema općem pravnom načelu „Ignorantia iuris nocet“ (nepoznavanje prava škodi). To se naravno odnosi i na sam Vrhovni sud Republike Hrvatske jer kada bi on bio nepogrešiv u tumačenju prava ne bi bio potreban Ustavni sud Republike Hrvatske i Europski sud za ljudska prava. Naime, potrebno je ponovo naglasiti da rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. nisu prihvaćeni prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (»Narodne novine« broj 102/15.). U obrazloženju svoga rješenja broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. Ustavni sud Republike Hrvatske između ostaloga navodi: „...U odnosu na bit konverzije sadržane u osporenom zakonu, riječ je o ad hoc izvanrednoj i jednokratnoj mjeri kojom se, na zahtjev potrošača – dužnika iz kredita, aktivira mehanizam konverzije detaljno razrađen zakonskim odredbama te se intervenira u već nastale – egzistirajuće – ugovorne odnose zahvaćene eskalirajućom dužničkom krizom i drastičnom ugovornom neravnotežom. Navedena zakonska mjera odnosi se na ograničen broj određenih ugovora sklopljenih prije stupanja na snagu zakona – njih ukupno 58.367 (od kojih je 57.808 konvertirano) s jasno i provjerljivo određenim ugovornim stranama. Zbog navedenih razloga prigovor formalne neustavnosti osporenog zakona na izloženoj osnovi nije utemeljen. ....34.2. U odnosu na izložene prigovore predlagatelja, problematici retroaktivnosti Ustavni sud pristupio je na dvije razine: supstancijalnoj (u odnosu na stvarni i pravni učinak osporene zakonske mjere konverzije na zatečene ugovorne odnose) i formalnopravnoj (s obzirom na zahtjeve koji proizlaze iz članka 90. stavka 5. Ustava kojim je propisano da samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje). U odnosu na prvo navedeni aspekt ovog pitanja, Ustavni sud prije svega primjećuje da u skladu s ranije iznesenim utvrđenjima o njegovom bitnom sadržaju, osporeni zakon kao »novo pravno pravilo« ne zahvaća pravne situacije – konkretno, pravne poslove u vezi s CHF kreditima, koji su u cijelosti dovršeni, odnosno realizirani prije njegova stupanja na snagu. Zakon se, naime, ne odnosi na ugovore konzumirane potpunim namirenjem vjerovnikove tražbine ili njezinom konverzijom u drugu valutu vrijednosti (unit of account) prije stupanja na snagu zakona. Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavnopravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, »Temelji prava Europske zajednice« Uvod u ustavno i upravno pravo EZ, II. hrvatsko izdanje/uredio L, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 149. – 150.), nije riječ o »pravoj (actual)« nego o »prividnoj (apparent)«, odnosno »nepravoj ili kvazi - retroaktivnosti« kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu dovršeni. Za razliku od prave retroaktivnosti (u smislu gore izloženog konteksta) koja je beziznimno zabranjena, interpretativni pristup Suda EU na bazi teleološkog tumačenja iznimno dopušta kvazi-povratni učinak novog pravnog pravila na zatečene pravne odnose pod bitnim uvjetom da se cilj mjere – zbog čije realizacije je »novo« pravilo i doneseno – ne bi mogao postići na drugi način. Spomenuta iznimka, prema kojoj mjera može djelovati retroaktivno samo ako legitimni cilj nije moguće na drugi način ostvariti, limitirana je primjenom načela razmjernosti koje u ovom kontekstu traži da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegova stupanja na snagu neophodno za postizanje željenoga cilja. Dakle, bitna je ocjena nužnosti takvog povratnog djelovanja za ostvarivanje proklamiranog cilja. U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu u potpunosti zadovoljeni. Cilj osporenog zakona u pravno suštinskom smislu bio je osigurati da kreditne institucije kao davatelji CHF kredita podliježu istom sustavu temeljnih načela obveznog prava kao i potrošači CHF kredita (posebice, načelu jednakosti ugovornih činidaba, kao i načelu ravnopravnosti stranaka u ugovornom odnosu) bez da se pritom naruši ekonomska (euro) supstanca kreditnih institucija, a što nedvojbeno ne bi bio slučaj kad osporena zakonska mjera ne bi djelovala povratno na zatečene ugovorne odnose. Bilo je nužno onemogućiti da valutnom klauzulom u švicarskim francima kreditne institucije ishode dominantan ekonomski položaj u odnosu na potrošače uslijed »ekscesnog« djelovanja valutne klauzule s obzirom na nepovoljnu konstelaciju ekonomsko-monetarnih okolnosti koje su rezultirale drastičnom aprecijacijom valute ugovora u sinergijskom učinku s varijabilnom kamatnom stopom promjenjivom na osnovi jednostrane odluke kreditnih institucija. Opisanu nužnost nije bilo moguće postići bez zahvaćanja u konkretne i egzistentne ugovorne odnose. S obzirom na utvrđenja izložena u točki 29.2. rješenja u vezi sa zakonskom svrhom (ratio legis) valutne klauzule i razumnim te na pravu zasnovanim očekivanjima ugovornih strana, Ustavni sud ocjenjuje da je ispunjen i dodatni uvjet dopuštenog povratnog učinka osporene zakonske mjere – poštovanje legitimnih očekivanja zainteresiranih adresata. ....“ Prema čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 99/1999, 29/2002) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba. Iz navedenih razloga ovaj prvostupanjskom ovaj sud nije u mogućnosti prihvatiti obrazloženja iz ukidnih rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to: a) poslovni broj: Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. godine prema kojima potrošači imaju pravo na puno obeštećenje i b) poslovni broj Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022. godine prema kojima potrošači nakon konverzije imaju pravo samo na zatezne kamate do dana konverzije. Naravno ukoliko u budućnosti sam Ustavni sud Republike Hrvatske promijeni svoj pravni stav (bilo samoinicijativno ili uslijed upliva Europskog suda za ljudska prava) takvu promjenu će respektirati i ovaj prvostupanjski sud.

28. Uzgred valja konstatirati da ukoliko bi se udovoljilo tužbenim zahtjevima onim potrošačima koji su inicijalno sklopili daleko rizičniji kreditni proizvod, a kasnije ga retroaktivno „pretvorili“ u eurski ugovor sukladno ZIDZPK/15 onda bi oni došli u daleko povoljniji položaj nego oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili kredite vezano za valutnu klauzulu u eurima gdje je kamatna stopa bila znatno viša nego kod kredita vezanih za valutnu klauzulu CHF. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kada bi se isto doslovno shvatilo ispada da nema nikakve opasanosti od prigovora zastare tako da i oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili uz valutnu klauzulu eur i gdje su banke također jednostrano mijenjale kamatnu stopu višu od one početno ugovorene kada god to požele mogu podignuti tužbu radi svoga obeštećenja zbog preplaćenih iznosa u vidu razlike između inicijalne kamate i one više sve uz zatezne kamatne na tako izračunate iznosa od dana preplate svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate. Naime, zastara u tom slučaju bi im valjda tekla tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe kojim je ugovoreno da banka može jednostrano bez nekih egzaktnih kriterija jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Naravno ni tada oni ne bi bili u potpunost obeštećeni jer i ona inicijalna kamata u to vrijeme im je bila viša nego da su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF pa bi ih se valjda i u tom dijelu trebalo obeštetiti. Zaključno valja naglasiti da cilj ZIDZPK/15 je bio pomoći korisnicima kredita koji su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF i kako bi se u startu preventivno zaustavili predvidivi budući brojni sporovi što se očito nije postiglo nego štoviše i sama neujednačena sudska praksa dodatno generira još i veću količinu budućih sporova. Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkom III.

29. Po prosudbi ovoga suda nije ništetan čl. 2. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te SFP kao korisnika kredita i LF kao sudužnika broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5102209709 od 27. siječnja 2005. u dijelu u kojem je sadržana valutna klauzula po kojoj se odobrava iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 144.700,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan puštanje kredita u tečaj. Naime čl. 2. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. te SFP kao korisnika kredita i LF kao sudužnika broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5102209709 od 27. siječnja 2005. samo je ugovorena visina kredita i utvrđena obveza banke na isplatu iznosa kredita na dan puštanje kredita u tečaj, radi čega takvom odredbom ugovora nema neravnoteže u pravima i obvezama na štetu korisnika kredita. Naime, pri ocjeni da li je sporna odredba ugovora o kreditu ništetna, ključno je da li je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, te kod ove konkretne sporne odredbe ne može doći do te neravnoteže obzirom da se istom tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. obvezuje isplatiti iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 144.700,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan puštanje kredita u tečaj. Iz navedenog razloga taj dio tužbenog zahtjeva 1. tužiteljice SF i 2. tužitelja LF je valjalo odbiti kao neosnovan te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.

30. U svezi parničnog troška valja citirati obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u njegovoj meritornoj presudi poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. gdje se između ostaloga navodi: „...27. Odluke se o parničnom trošku temelje na odredbi članka 166. stavka 2. ZPP. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, revizijski sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice F i D, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj u cijelosti izgubio u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka provedenog pred nižestupanjskim sudovima. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena pred drugostupanjskim sudovima, a o spornom se pitanju revizijski sud još nije izjašnjavao. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh. ...“ Ovaj prvostupanjski sud u potpunosti prihvaća takvo obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV.

U Rijeci 5. svibnja 2026.

Sudac:

Damir Vinketa

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. 1. tužiteljice SF i 2. tužitelja LF i

- pun. tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.