Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

10020 Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-4362/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Janji Topol, uz sudjelovanje zapisničarke Spomenke Đurđević, u upravnom sporu tužiteljica SKĆ, državljanke Republike Srbije, mldb. SK i mldb. ŠK, koje zastupa Milan Banić, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB 36162371878, radi zahtjeva za međunarodnu zaštitu, 5. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/25-06/6710, URBROJ: 511-01-212- 25-6 od 21. listopada 2025.

II Predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak, koji je u ponovljenom postupku dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda. III Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u ovom upravnom sporu. IV Nalaže se tuženiku da isplati Milanu Baniću, odvjetniku u [adresa], iznos od 1.250,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa na ime troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je kao očito neosnovan zahtjev tužiteljica za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj (dalje RH).

2. Tužiteljica je u tužbi osporila zakonitost rješenja tuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazložila je da traži međunarodnu zaštitu zbog straha od (ponovnog) progona zbog njezinih političkih stavova. Obrazlaže da je rođena u [adresa], po narodnosti S. Srbiju je napustila zbog stalnih prijetnji i optužbi za špijunažu. Prijetnje su stizale od srpskih političara, navijačkih skupina, pojedinih vojnih osoba te drugih društveno utjecajnih skupina. Prijetnje je primala putem društvenih mreža, medija i telefonom. Sve je prijavila policiji, no ondje joj je savjetovano da napusti Srbiju jer joj se ne može jamčiti sigurnost. Tužiteljica navodi da su njezini problemi započeli u vrijeme Euromajdana (prosvjeda protiv proruskog režima Š, nakon čega je uslijedila aneksija Krima). Na Facebooku se zauzimala za ukrajinsku stranu te je komentirala objavu OK, političara proruske orijentacije. OK je objavio tvrdnju da „demonstranti u Ukrajini dobivaju novac za sudjelovanje na Euromajdanu“, a tužiteljica je istaknula da to nije točno te da ima mnogo prijatelja O koji prosvjeduju bez ikakve naknade. Nakon tog komentara počeli su njezini problemi. Tužiteljicu se prozivalo ukrajinskom špijunkom i povezivalo sa strankom VK – Ligom socijaldemokrata Vojvodine, čija je bila članica s 18 godina. Kako se ta stranka u Srbiji često etiketira kao „ustaška“, optuživali su je i za to, kao i da promovira katoličanstvo i ustaštvo. Tužiteljica je u to vrijeme primala prijetnje preko Facebooka, SMS poruka te telefonskih poziva. Zbog ozbiljnosti prijetnji, osobito od strane četničke organizacije „Crna trojka“, obratila se tadašnjoj vlasti u Srbiji te je dobila osobnu zaštitu koja je trajala oko tri mjeseca. Tijekom tog razdoblja nije mogla raditi, a djeca nisu pohađala školu. Napadi su se proširili i na njezinu sestru, putem medija optuživali su ih za suradnju s proukrajinskim Desnim sektorom. U časopisu Afera objavljeni su članci usmjereni protiv tužiteljice i njene sestre. Na internetu je bila izložena blaćenju, dijeljene su i montirane njezine stare fotografije. OK ju je optuživao da ga želi likvidirati, a u jednome članku čak se navodilo da se „ V ograđuju od nje“ uz tvrdnju da ona nema veze s navodnom likvidacijom, već da oni žele likvidirati OK. Tužiteljica je, u strahu za sigurnost, napravila i lažni Facebook profil pod imenom GK. Doznala je da mnogo srpskih državljana sudjeluje u borbama u Ukrajini kao plaćenici te se želeći uvjeriti u to povezala s RK (srpski snajperist) i NK (proruski orijentiran, četnik). Glumeći da je i sama proruski nastrojena, dobila je informacije o plaći i kontaktima za odlazak na ratište. Jednom je prilikom dobila i lokaciju srpskog plaćeničkog bataljuna, gdje su se pojedini vojnici hvalili da „iza škole čekaju da ubijaju G“. Te je informacije proslijedila svojim ukrajinskim prijateljima kako bi spriječila mogući pokolj. Nakon obraćanja Vladi Srbije i dobivanja osobne zaštite, a zbog trajne prijetnje, tužiteljica se obratila i veleposlanstvu SAD-a koje joj je preporučilo da napusti Srbiju i ode u Ukrajinu. To je i učinila te je u Ukrajini odmah dobila azil. Početkom rata u Ukrajini, tužiteljica je bila prisiljena napustiti zemlju u roku od 20 minuta. Najprije je otišla u Španjolsku, ali zbog teškog jezika za djecu, 2022. godine preselila je u Hrvatsku, gdje je odmah dobila privremenu zaštitu kao izbjeglica iz Ukrajine, s trajanjem do 2026. godine. Njezina sestra također je pobjegla iz Srbije – najprije u Njemačku, zatim u Španjolsku, gdje je dobila azil temeljem slučaja tužiteljice. Osim sestre, azil je zbog tužiteljice dobio i njezin bivši suprug. No, zbog cjelokupne situacije, i sestra i bivši suprug prekinuli su kontakte s njom jer su ljutiti zbog posljedica koje je trpjela cijela obitelj. Tužiteljica u Hrvatskoj do sada nije imala većih problema, osim što ju je u Vrbovcu prepoznao jedan muškarac koji joj je prišao i rekao da je pratio njezin slučaj. Tužiteljica se boji za svoj život i život svoje djece u slučaju povratka u Srbiju, osobito zbog činjenice da se OK, jedan od onih koji su je optuživali, sada nalazi u parlamentu. Također se ističe kako se tužiteljica boji, a kod njene djece dijagnosticirani su emocionalni poremećaji iz djetinjstva uzrokovani traumatičnim događajima.

Sestra tužiteljice dobila je azil u Španjolskoj temeljem istih okolnosti zbog kojih je i sama tužiteljica progonjena.

Tužiteljica je zatražila međunarodnu zaštitu zbog opravdanog straha za vlastiti život. U Srbiji joj je život ozbiljno ugrožen, a vlasti joj ne mogu osigurati učinkovitu zaštitu. Zbog svih navedenih činjenica, tužiteljica s opravdanim strahom odbija povratak u Srbiju, jer vjeruje da bi ondje bila izložena teškom zlostavljanju i realnoj opasnosti po život.

Smatra da tuženik nije pravilno utvrdilo stvarne okolnosti slučaja. Tužiteljica je rođena u [adresa], u [adresa], po narodnosti je S – što predstavlja nacionalnu manjinu u Srbiji. To je bitna okolnost jer pripadnost manjinama može povećati ranjivost u društvu i otežati dobivanje zaštite. Tužiteljica je Srbiju napustila zbog stalnih i ozbiljnih prijetnji, optužbi i uznemiravanja od strane: srpskih političara, navijačkih i ekstremističkih skupina, pripadnika vojnih i paravojnih struktura, proruskih i četničkih organizacija. Prijetnje su bile sustavne, dugotrajne i intenzivne, te su dolazile putem društvenih mreža, telefonskih poziva, medijskih objava, javnog blaćenja i medijskih kampanja protiv nje i njene obitelji. Službene institucije Srbije nisu joj pružile zaštitu, pa čak i prema savjetu policije i vlasti, rečeno joj je da napusti zemlju jer joj se ne može garantirati sigurnost. Ove činjenice jasno ukazuju na progon zbog političkog mišljenja, što predstavlja jedan od zakonskih temelja za odobrenje azila (Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, čl. 20., te Ženevska konvencija). Problemi tužiteljice počeli su 2013./2014. tijekom događaja Euromajdana u Ukrajini, kada je javno izrazila proukrajinski politički stav, suprotstavila se objavama proruskog političara OK, komentirala dezinformacije koje su širili proruski krugovi. Nakon toga je optuživana da je ukrajinska špijunka, povezana s proukrajinskim organizacijama, povezivana sa strankom LSV (koje je bila članica u mladosti), optuživana da propagira „ustaštvo” i katoličanstvo, predstavljana kao državna neprijateljica i „agent stranih sila”. Tužiteljica je primala prijetnje i od četničke organizacije „Crna trojka“, drugih proruskih ekstremnih skupina, navijačkih skupina povezanih s nasilnim i kriminalnim strukturama. To su skupine koje u Srbiji imaju značajan utjecaj i protiv kojih policija često ne postupa učinkovito. Posebno zabrinjava činjenica da je OK, koji je bio ključna osoba u progonu tužiteljice, danas zastupnik u srpskom parlamentu, što znači da tužiteljica u slučaju povratka ne može očekivati nikakvu zaštitu od države – naprotiv, progoni su dobili institucionalnu težinu. Mediji poput časopisa „Afera” vodili su kampanju protiv tužiteljice i njene sestre. Objavljivani su lažni i montirani materijali, optužbe za špijunažu, dezinformacije o navodnim pokušajima likvidacije, povezivanje s ekstremističkim organizacijama. Tužiteljica je, putem lažnog profila, prikupila informacije o srpskim plaćenicima u Ukrajini, njihovim lokacijama, njihovim operacijama u Donbasu. Kako je te informacije proslijedila ukrajinskim prijateljima radi sprječavanja zločina, proruskih mreža i plaćenika, to ju dodatno stavlja u životnu opasnost – jer je time postala meta opasnih struktura koje djeluju i izvan Srbije. Tužiteljica je od vlasti Srbije dobila osobnu zaštitu, što potvrđuje da je prijetnja stvarna i ozbiljna, takva zaštita nije bila dostatna da se zaštiti tužiteljica pa je od strane vlasti SAD-a dobila savjet da napusti Srbiju zbog sigurnosti, u Ukrajini odmah dobila status azilanta (privremeni pa trajni status), što predstavlja snažan dokaz međunarodne vjerodostojnosti njezina slučaja. Sestra tužiteljice je, zbog iste situacije, dobila azil u Španjolskoj. Bivši suprug tužiteljice također je dobio azil zbog posljedica njezina slučaja. Tužiteljica s djecom predstavlja posebno ranjivu skupinu. Tužiteljica opravdano smatra da bi povratak u Srbiju značio ozbiljan rizik od fizičkog zlostavljanja, daljnje prijetnje ekstremista, odmazdu proruskih i četničkih struktura, nemogućnost dobivanja efikasne zaštite od države, realnu opasnost po život. Tijelo koje je donijelo osporavano rješenje nije u dovoljnoj mjeri uzelo u obzir sve relevantne činjenice koje ukazuju na opravdan i objektivan strah tužiteljice od progona u slučaju povratka u Srbiju i da je propustilo primijeniti kriterije vrednovanja straha. Smatra da se Srbija nikako ne može smatrati sigurnom zemljom.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev te je u cijelosti ostao kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja.

4. Sud je održao usmenu raspravu, u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice, prvotužiteljice i opunomoćenika tuženika, čime je strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/2024, 39/2026, dalje ZUS). Na raspravi je javnost bila isključena zbog razloga zaštite privatnosti na temelju odredbe članka 90. stavka 2. ZUS-a u vezi s člankom 12. stavkom 1. ZMPZ- a.

5. Na održanom ročištu tužiteljica je navela da je u međuvremenu rodila dijete 5. siječnja 2026. (o čemu predaje dokaze) te da stoga zahtjeve za međunarodnu zaštitu proširuje i na isto.

Tuženik je naveo da nema potrebe pribavljati isprave o azilu sestre prvotužiteljice od Španjolske, iz razloga što se svaki zahtjev ocjenjuje individualno, a u ovom slučaju posebno je važno istaknuti da je prema navodima tužiteljice, tužiteljičina sestra azil u Španjolskoj ostvarila 2015. godine te se time radi o razdoblju za koje tužiteljica navodi da su ona i sestra primale prijetnje. U ovom predmetu jedna od odlučnih činjenica je da tužiteljica nije primila nikakvu prijetnju već posljednjih 10 godina.

6. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je pročitao sudski spis i spis tuženika te je proveo dokaz saslušanjem prvotužiteljice osobno.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Između stranaka je sporno ispunjava li prvotužiteljica (čijim zahtjevom su obuhvaćene i njezina malodobna djeca) uvjete za odobravanje međunarodne zaštite u RH.

9. Odredbom članka 20. ZMPZ-a propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Odredbom članka 21. ZMPZ propisano je da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. ovoga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

Odredbom članka 23. ZMPZ-a djela koja se smatraju proganjanjem moraju biti: 1. dovoljno ozbiljna po svojoj prirodi ili ponavljanju da predstavljaju ozbiljno kršenje temeljnih ljudskih prava, osobito prava koja ne mogu biti ograničena prema članku 15. stavku 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ili 2. skup različitih mjera, uključujući i kršenje ljudskih prava, koje su dovoljno ozbiljne da u cjelini mogu utjecati na pojedinca na način iz točke 1. ovoga stavka. Djela proganjanja iz stavka 1. ovoga članka, među ostalim, mogu biti: 1. fizičko ili psihičko nasilje, uključujući i spolno nasilje. Sukladno odredbi članka 25. ZMPZ-a proganjanje i ozbiljnu nepravdu mogu provoditi: 1. državna tijela, 2. stranke ili organizacije koje kontroliraju državu ili značajan dio državnog područja, i 3. nedržavni subjekti, ako se dokaže da državna tijela ili stranke, odnosno organizacije koje kontroliraju značajan dio državnog područja, uključujući i međunarodne organizacije, nisu u mogućnosti ili ne žele pružiti zaštitu od proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde.

10. Iz osporavanog rješenja te iz spisa tuženika proizlazi da je tužiteljica zahtjev podnijela 2. rujna 2025. u kojem je navela da je državljanka Republike Srbije, da joj je materinji jezik ukrajinski, a da je po narodnosti S. Navela je da je Republiku Srbiju legalno napustila 2015. godine uslijed učestalih prijetnji i optužbi za špijunažu koje su prema njezinim navodima dolazile od srpskih političara (OK, MK), članova organizacije „Crna trojka" i navijačkih skupina „Partizana" i „Crvene Zvezde", vojnih osoba (RK, NK) te drugih nepoznatih osoba. Prijetnje i optužbe primala je putem društvene mreže Facebook, televizijskih emisija, tiskanih medija i telefonskih poziva. Navela je da je navedeno prijavila policijskoj postaji u Kuli, priloživši pritom dostupne dokaze, nakon čega joj je dodijeljena 24-satna policijska zaštita. Ipak, stekla je dojam da se navedena zaštita više odnosila na njezino nadziranje nego na stvarno pružanje sigurnosti. Također je izjavila da se obratila Kabinetu tadašnjeg predsjednika [adresa] ZK, nakon čega je pozvana na razgovor u Beograd te joj je naloženo da dostavi sve relevantne dokaze kojima raspolaže. Prema njezinim navodima, rečeno joj je da će slučaj biti proslijeđen Ministarstvu unutarnjih poslova i ravnatelju Bezbednosno-informativne agencije (BIA), no da joj je na kraju ipak savjetovano da, s obzirom da je mlada žena s malom djecom, napusti zemlju. Dodatno, navela je da se obratila Veleposlanstvu Sjedinjenih Američkih Država koje joj je pružilo pomoć u vidu privremene relokacije u Ukrajinu. Tužiteljica je tijekom postupka saslušana na zapisnik 16. rujna 2025. te je pritom izjavila je da je zemlju podrijetla napustila zbog opetovanih prijetnji smrću koje su joj upućivale osobe koje danas obnašaju utjecajne političke funkcije te da se iz tog razloga ne može vratiti u zemlju jer strahuje da bi mogla biti ubijena.

11. Iz spisa tuženika proizlazi da je tužiteljica dostavila isprave kojima dokazuje svoje tvrdnje: Iskaznicu stranca pod privremenom zaštitom, serijskog broja [serijski broj], izdanu 04.03.2023. s rokom važenja do 04.03.2026. godine od strane Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske; Iskaznicu stranca pod međunarodnom zaštitom u Ukrajini, serijskog broja PB003764, izdanu 15.07.2016. važeću do 15.07.2026. godine od strane Migracijske službe Ukrajine; Putovnicu stranca pod međunarodnom zaštitom, serijskog broja TD003961, izdanu 19.03.2021. važeću do 15.07.2026. godine od strane Migracijske službe Ukrajine; presliku vlastite putne isprave Republike Srbije, serijskog broja [serijski broj], izdanu 20.03.2012. godine važeću do 20.03.2022. godine; presliku putnih isprava svojih kćeri, serijskih brojeva [serijski broj] i 011845904, izdanih 10.10.2014. važeće do 10.10.2019. godine; te izvode iz matične knjige rođenih za sebe i svoju djecu. Osim identifikacijskih dokumenata, tražiteljica je tijekom postupka priložila i materijalne dokaze koji se tiču njezinog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, odnosno članak iz novina Afera iz 2015. godine, članak iz Ekspresa, prepiske razgovora i objave s Facebook-a te dopis Glavnog tajništva predsjednika Republike od 30.06.2014. godine.

12. Tuženik je obrazložio da je tužiteljica u svom iskazu navela da je tijekom 2014. i 2015. godine, dok je boravila u zemlji podrijetla, kontinuirano primala prijetnje ubojstvom, klanjem i silovanjem, kako od poznatih javnih osoba (političara), tako i od nepoznatih osoba. Prijetnje su, prema njezinim navodima, stizale putem društvenih mreža, mobilnog i fiksnog telefona, a nastavile su se, kako tvrdi, do 2018./2019. godine. Osobe koje su joj upućivale prijetnje nije osobno poznavala niti se s istima ikad susrela uživo. Navela je da je prijetnje prijavljivala policijskoj postaji u Kuli (prvi put 07.02.2014., a potom 17.04.2015.) te da je 28.04.2014. godine zaprimila odluku Višeg tužilaštva u Beogradu kojom je utvrđeno da nema elemenata kaznenog djela, uz uputu da može podnijeti privatnu tužbu, što nije učinila. Nadalje, dostavila je dopis Glavnog tajništva predsjednika Republike Srbije od 30.06.2014. kojim se potvrđuje da su njezina pisma zaprimljena te da su proslijeđena nadležnim sigurnosnim službama i Ministarstvu unutarnjih poslova. Također, navodi kontakt s Veleposlanstvom SAD-a koje joj je putem USAID-a ponudilo kratkoročnu novčanu pomoć za relokaciju u trajanju od mjesec dana.

13. Tuženik je obrazložio da je uvidom u dostavljene materijalne dokaze, kao i temeljem tražiteljičinog iskaza, utvrđeno je da je tražiteljica u navedenom razdoblju, odnosno tijekom 2014. i 2015. godine, putem medija, društvenih mreža i foruma doista primala prijetnje i uvrede. Međutim, i sama je priznala da je svjesno sudjelovala u virtualnim raspravama koristeći lažne identitete (profili „ FK, „ R", „Milan) s ciljem da se približi osobama koje smatra prijetnjom, prikupljajući informacije koje je, prema vlastitim navodima, prosljeđivala poznanicima u Ukrajini, a koji su te informacije proslijedili ukrajinskoj sigurnosnoj službi. U komunikaciji s navedenim osobama nije dolazilo do fizičkog kontakta, već isključivo do online interakcije. Navela je da je s OK vodila manipulativnu komunikaciju radi ishođenja informacija, a da ju je isti dalje usmjerio da druge osobe vezane za ratovanje u [adresa] (RK, NK). Tražiteljici je nakon druge podnesene prijave 2015. godine odobrena policijska zaštita, što potvrđuje da su tijela Republike Srbije poduzimala konkretne korake u cilju zaštite njezine sigurnosti. Policijska postaja Kula, prema navodima tražiteljice, bila je upoznata s njezinim slučajem, a tražiteljica je izjavila da je, prema uputama načelnika ČK, redovito prijavljivala nove informacije putem telefona. Isto tako, nije prijavljivala daljnje ozbiljne incidente nakon 2015. godine niti je pokrenula privatne tužbe. Zemlju podrijetla napustila je legalno dana 30.12.2015. godine, bez ikakvih poteškoća, zajedno s djecom kojima su putne isprave uredno izdane. Prilikom napuštanja zemlje nije prijavila nikakvo ometanje, nadzor, pritvaranje ili zadržavanje na granici. Protiv nje nije vođen kazneni postupak, niti je bila osuđivana ili kažnjavana. Dodatno, tražiteljica je sama izjavila da više ne prima prijetnje, ne prati dotične osobe niti medijske sadržaje vezane uz njih te da nije u kontaktu s osobama koje je navodila kao izvor prijetnji. Prošlo je više od deset godina od navodnih prijetnji, koje su se prema svemu sudeći, odvijale primarno u virtualnom okruženju, bez stvarne fizičke prijetnje po život ili zdravlje tražiteljice. S obzirom na činjenicu da su institucije države podrijetla (policija, tužiteljstvo, kabinet predsjednika) reagirale na prijave, omogućile zaštitu i nisu utvrđene nikakve ozbiljne zloupotrebe ovlasti, proizlazi da Republika Srbija posjeduje funkcionalan sustav zaštite prava građana, odnosno ne postoje dokazi o sustavnom proganjanju.

14. Tuženik zaključuje da tražiteljica nije bila izložena proganjanju, fizičkom nasilju, diskriminaciji ili ograničavanju njezinih temeljnih prava. Naprotiv, u nekoliko navrata pružena joj je institucionalna podrška i pomoć. Uzimajući u obzir sve prethodno navedene okolnosti, uključujući činjenicu da je tražiteljica, unatoč navodnom strahu za vlastiti život, svjesno koristila lažne profile radi infiltracije u online krugove osoba koje je smatrala prijetnjom, da protiv nje nisu vodeni kazneni postupci niti je bila proganjana, da je zemlju podrijetla napustilo legalno bez ikakvih prepreka, kao i da više ne postoji neposredna prijetnja te činjenicu da se Republika Srbija smatra sigurnom zemljom koja svojim građanima osigurava zaštitu temeljnih prava, uključujući pravo na život, sigurnost i pristup pravnoj zaštiti, tražiteljičin iskaz ne prihvaća se kao vjerodostojan.

15. U okviru procjene budućeg rizika, nije utvrđeno da bi tražiteljica povratkom u zemlju podrijetla bila izložena proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi. Njezina tvrdnja da bi u slučaju povratka mogla biti ubijena predstavlja subjektivno uvjerenje koje nije potkrijepljeno objektivnim činjenicama. Tijekom postupka nije utvrđeno da je tražiteljica imala bilo kakvih problema s vlastima Republike Srbije, niti da je bila izložena diskriminacijskom, nezakonitom ili nečovječnom postupanju od strane državnih institucija ili osoba. Također, i sama je izjavila da više ne prima prijetnje niti je u kontaktu s osobama koje su joj iste ranije upućivale, što dodatno umanjuje vjerojatnost postojanja stvarnog i ozbiljnog rizika u slučaju povratka. Također, Republika Srbija nalazi se na Listi sigurnih zemalja podrijetla u sklopu Odluke o listi sigurnih zemalja podrijetla u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine”, broj 45/16.). Sigurna zemlja podrijetla, sukladno članku 44. stavku 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti je ona zemlja za koju se na temelju pravnog stanja, primjene propisa, kao i općih političkih okolnosti utvrdi da u njoj općenito i dosljedno ne postoje djela proganjanja niti rizik od trpljenja ozbiljne nepravde.

16. S obzirom na navedeno, utvrđeno je da ne postoji razuman stupanj vjerojatnosti da će tražiteljica povratkom u zemlju podrijetla biti izložena postupcima koji mogu prerasti u proganjanje ili ozbiljnu nepravdu, stoga se opravdano zaključuje da za nju ne postoji rizik od povratka. U postupku je ocjenjeno da subjektivni strah tražiteljice nije objektivno osnovan te tražiteljica nije u razumnoj mjeri ukazala da bi njezin daljnji boravak ili povratak u zemlju podrijetla zbog razloga navedenih u članku 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti bio nepodnošljiv. Nije utvrđeno je da za tražiteljicu u zemlji podrijetla postoji rizik da bi se povratkom suočila s prijetnjom smrtne kazne ili smaknućem, mučenjem, nečovječnim ili ponižavajućem postupanjem ili kažnjavanjem, kao niti individualnom prijetnjom životu zbog proizvoljnog općeg nasilja u situaciji međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba. Također, Republika Srbija nalazi se na Listi sigurnih zemalja podrijetla, a što sukladno članku 44. stavku 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti znači da u njoj općenito i dosljedno ne postoji rizik od trpljenja ozbiljne nepravde. Slijedom navedenog, utvrđeno je da tražiteljica međunarodne zaštite ne ispunjava uvjete za odobrenje azila navedene u članku 20., niti uvjete za odobrenje supsidijarne zaštite navedene u članku 21. Zakona

17. Radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz osobnim saslušanjem tužiteljice. Tužiteljica je u svom iskazu pred sudom iskazala da su njezini problemi počeli 2014. godine, u vrijeme kada je radila kao honorarni dopisnik za ukrajinske novine, no nije se uopće bavila političkim temama. Te godine održan je Majdan (studentski prosvjed u Ukrajini), a vezano za koji je ona na Facebooku (dalje FB) pod svojim imenom i prezimenom iznosila svoje komentare i mišljenja. Tada se jednom izjavom zamjerila i uočio ju je OK, koji joj je prvi izrekao prijetnje u smislu da tko sam ja da mu se usuđujem suprotstaviti, da je on predsjednik srpske dijaspore. Radilo se o srpskom političaru i predsjedniku srpske dijaspore (živio u [adresa]). Nakon toga počela je primati raznorazne prijetnje najprije preko Facebooka, a zatim i na fiksni i mobilni telefon, koje su dolazile od raznoraznih njegovih pristaša, a radilo se o četničkim organizacijama, navijačkim skupinama, organizaciji Crna trojka.

Na upit suda da li se nakon davanja te izjave OK (u kojoj je izjavila da se radi o studentima koji su usmjereni pro EU, a ne pro ruski, te da ne dobivaju novac da bi sudjelovali na prosvjedima) na bilo koji drugi način eksponirala ili bila aktivna, odgovara da nije te da je ta jedna njezina pisana izjava bila dostatna da pokrene "lavinu" negativnih komentara. Navodi da je to iz razloga što je ona bila jedina osoba koja je komentirala na način koji se protivio stajalištu OK. Pojašnjava da su se na FB pokrenuli prijeteći komentari, nakon čega su ukrali njene slike s promocije knjige 2015. godine te su za njih napisali da dotiraju iz vremena i mjesta održavanja Majdana, a što je pokrenulo daljnje prijetnje i komentiranja na FB. Radilo se o višestrukim prijetnjama u kojoj su joj prijetili smrću, klanjem, vađenjem očiju, zakopavanjem žive njezine djece, slali su joj sliku krvavog noža, slike Crne trojke kako "kolje" ljude i na toj slici je pisalo da se radi o hrvatskim civilima (fotografija je bila iz povijesnih knjiga) te su joj naveli "tako ćemo i mi tebe" i slično. Navodi da su na Internetu čak osnovani posebni forumi u kojima je ona bila tema, a u kojima su ju nazivali izdajicom srpskog roda, da je plaćena od strane ustaša, N i M, da radi na pokatoličenju vojvođanskog stanovništva i na pripajanju nekih dijelova Vojvodine Hrvatskoj. Navodi da je cijelo vrijeme dobivala prijetnje i da se radilo o skupinama: navijačke skupine, četničke skupine (koje su to i dan danas), plaćenici iz Srbije ("Francuski legion") za što smatra da se to odnosi na Z u Legiji stranaca. Također su njezine slike izašle u tiskanim novinama te na televiziji u Srbiji i Rusiji (primjerice na Niškoj televiziji koja je bila u vlasništvu prijatelja OK), a radi čega je ona iz straha većinu vremena provodila u svojoj kući u svom selu, oko 4.000 stanovnika, te se nije kretala izvan granica istoga.

Navela je da je sve te prijetnje redovito prijavljivala policiji te je policija reagirala tek nakon treće prijave, pri čemu ističe da je svaka prijava bila potkrijepljena slikama i tekstovima na CD-u. Jednom prilikom me čak u 11 navečer nazvao načelnik ČK, PU Kula te joj javio da upravo gleda emisiju na srpskoj nacionalnoj televiziji u kojoj je učestvovao OK te da je govorio o njoj (pojasnila je da je, nakon podnošenja prijava i nakon što su one konačno ozbiljno razmotrene, s načelnikom PU Kula bila u redovitom telefonskom kontaktu, te joj je rečeno da u situacijama kao što je njezina ne postoji radno vrijeme, a radi čega nije bili niti neobično da se čuju telefonom po potrebi). Nakon toga, a to je već bilo 2015. godine, PU Kula prebacila je cjelokupnu moju dokumentaciju PU Sombor, gdje je ista pregledana te sam telefonskim putem od strane načelnika HK obaviještena da će mi biti dodijeljena policijska zaštita, jer da i oni imaju saznanja da se po selu kreće muška osoba koja je javno iznosila tvrdnje o tome da ju se sprema ubiti. Tužiteljica navodi da je obaviještena putem telefona te slijedom toga ne posjeduje pisani dokaz o navedenom. Policijska zaštita pružena je doista njoj, suprugu i kćerima na način da je ispred kuće bilo jedno policijsko vozilo, sa stražnje strane kuće još jedno te da su s njima u kući bila dva policijska službenika. To je trajalo oko nekoliko tjedana.

Navodi nadalje da ona u to vrijeme nikom nije vjerovala te da je i te djelatnike policije koji su joj bili u kući pokušala provjeriti putem Interneta, nakon čega je za jednog pronašla njegov FB te sam vidjela da je proruski nastrojen (primjerice profilna fotografija mu je bila fotografija BK), odnosno da je priklonjen strani koja se protivila njezinim političkim uvjerenjima. To ju još više uplašilo, nije se osjećala uopće sigurno, bilo joj je zabranjeno napuštanje kuće, da kćeri vodi u vrtić, morali su imati spuštene rolete, bila je u kući zatvorena s djecom, te je smatrala da to nije bilo normalno i uobičajeno postupanje.

Vezano za tiskane novine koje je spomenula ranije (zovu se "Afera") ističe da je ona, u vrijeme kada je izašao članak o njoj sa slikama, pokupovala sve novine u selu kako ljudi to ne bi čitali, jer se radilo o prorežimskim novinama koje su ljudi doista često i puno čitali, a o njoj je izašao članak sa slikama na dvije strane te je na naslovnici bila kao glavna vijest slika mene i njezine sestre s naznakom da su špijuni.

S obzirom na opisanu policijsku zaštitu, nazvala je načelnika PU Kula te mu rekla da ću napustiti zemlju, za što je dobila odobrenje. Nakon toga su se spakirali i autom isti dan otputovali u Ukrajinu. Prijetnje je dobivala iduće 2 do 3 godine, iako je napravila drugi profil na društvenim mrežama, promijenila državu. Ističe da je OK svake godine ponovno objavljivao njezine slike i članke, što je ponovno iznova izazivalo komentare i prijetnje. Također su prijetili članovima njezine obitelji, primjerice njezinom ocu i tadašnjem suprugu pisali su da kako on misli živjeti u [adresa], a da njegova kćer/supruga radi protiv vlastite države.

Te prijetnje trajale su otprilike do otprilike 2022. godine, a tada je konačno nastupila pauza sve do 2024. kada je OK ušao u srbijanski parlament. Nakon toga je on s još nekoliko svojih pristaša njezinom ocu poručio da je se mora odreći, odnosno da se mora ograditi od nje. Napominje da joj se otac u međuvremenu učlanio u političku stranku (Srpska napredna stranka) kako mu ne bi zatvorili i uništili firmu.

U Hrvatskoj je od rujna 2022. godine te je radila sve do porodiljnog dopusta i tu nije imala problema. Na upit suda što misli da bi joj se dogodilo povratkom u Srbiju navodi da bi sigurno odmah prilikom ulaska u zemlju bila zaustavljena i legitimirana od strane BIA-E (Bezbednosne informativne agencije Srbije) i odvedena na razgovor za koji zna da nitko nije prošao bez "batina" i bez da bi priznao i ono što nije počinio. Smatra da je njezin lik u tolikoj mjeri bio eksponiran da bi bila odmah prepoznata, da bi se odmah pročula da se vratila te da bi odmah postala "meta". Pogotovo sada, u vrijeme kada je u rusko-ukrajinskom ratu poginulo toliko srpskih vojnika, a između ostalog joj se prijetila da će odgovarati za svakog poginulog F.

Smatra da je jako važan događaj za istaknuti razdoblje početkom 2015. godine kada je OK pobjegao iz Ukrajine jer je za njim bila raspisana tjeralica. Naime, on je nakon toga po svim medijima proširio vijest da su ona i njezini prijatelji u Ukrajini odgovorni za tu tjeralicu, nakon čega je ona svim svojim kontaktima u Ukrajini navela da ne namjerava više komentirati nikakve događaje vezane za Ukrajinu, jer prima ozbiljne prijetnje. Također se tada prvi puta obratila izravno OK preko FB te tražila da ju prestane povezivati s tjeralicom, jer ona s time nema nikakve veze, na što je on tražio da to dokaže, a ona mu je na to rekla da su za tjeralicu zapravo odgovorni UČK (teroristička organizacija Kosova). No on je to iskoristio na način da je javnosti prikazao da je za tjeralicu odgovorna ona, zajedno sa UČK, te ju je povezivao s ŽK i IK, a koji su danas osuđeni ratni zločinci. To je izazvalo daljnje strašne prijetnje, a navodi da se radi o izuzetno opasnim ljudima, za koje smatra da se osnovano boji da bi se te prijetnje mogle i ispuniti.

Na upit suda, a vezano za njezino psihičko stanje tužiteljica iskazuje da je zbog stresa oboljela od niza bolesti (psorijaza, ASD, kronični pankreatitis, sama ima psihičkih problema ali za sada nije koristila nikakve lijekove), kćeri imaju psihičke i emocionalne probleme te su u tretmanu psihijatra kao posljedica svih događaja. Smatra da ukoliko će morati otići iz RH da se "nikada neće izvući".

Na upit opunomoćenice tužiteljice kako zna da su videosnimke o njoj objavljivane i na ruskoj televiziji odgovara da je iz straha bila napravila na Facebooku nekoliko lažnih profila u kojima se bila predstavila kao proruski Č te je osobe koje su joj prijetile i osobe iz tih grupacija dodala kao prijatelje iz razloga kako bi pratila što se dešava i kakve su im daljnje namjere. Zajedno s time dodala je i OK koji je svako svoje gostovanje na srpskoj ili ruskoj televiziji objavljivao u obliku videa na svom profilu.

Smatra potrebnim istaknuti da je OK osoba kojoj je u današnje vrijeme zabranjen ulazak u većinu zemalja EU.

Na upit tuženika kada je zadnji puta imala bilo kakvu komunikaciju sa OK, odgovara da je to bilo 2015. godine s lažnog profila (proruski Č) kada ga je pitala "kako može ići ratovati protiv Ukrajine". Na daljnji upit kada je zadnji puta osobno primila prijetnje, a s obzirom na to da je prilikom podnošenja zahtjeva navela da je zadnji put primila prijetnje 2018./2019., a danas na zapisnik da ih je primila 2024. godine, tužiteljica odgovara da je osobno primila prijetnje 2018./2019. godine, no, a kao što je navela u iskazu, da OK svake godine u ožujku objavljuje "uspomene" na Facebooku na način da ponovno objavi objave, tekstove i slike iz 2014. i 2015. godine, a što ponovo izaziva niz prijetećih komentara kao što su "gdje je ĐK, daj da to koljemo, kada ćemo to riješiti" te komentare u smislu da "ako joj policija ne može ništa, mi ćemo to riješiti".

Na daljnji upit zašto traži azil u RH, a dobila je azil u Ukrajini, tužiteljica odgovara da ona u Ukrajini ima privremeni status izbjeglice izdan 2016. godine, obnovljen 2021., i da isti traje do 15. srpnja 2026. Vezano za navedeno kontaktirala je Veleposlanstvo Ukrajine u Zagrebu te joj je rečeno da s obzirom na činjenicu da od 2022. godine živi u [adresa] te s obzirom na njenu cjelokupnu situaciju, da bi bilo najbolje da traži međunarodnu zaštitu u Hrvatskoj. Čak su joj i sami rekli da, budući da taj postupak traje, da ne čeka srpanj već da si status počne rješavati što prije. Također je navela da je u Ukrajini živjela u mjestu koje je trenutno pod napadima i bombardirano, prvo da je živjela u kampu za izbjeglice, a zatim u iznajmljenom stanu.

18. Sud ocjenjuje iskaz tužiteljice uvjerljivim, vjerodostojnim i dosljednim, sukladnim iskazima koje je tužiteljica dala tijekom upravnog postupka s kojima čini cjelovitu i dosljednu kronološku cjelinu, te sukladnim ispravama koje je tužiteljica dostavila u spis i ispravama koje prileže spisu tuženika. Dakle, iskazi tužiteljice dani u bilo kojem stadiju upravnog postupka i ovog spora istovjetni i suglasni u svim bitnim dijelovima. Nadalje, iskaz tužiteljice u potpunosti je u suglasju s materijalnim ispravama koje prileže spisu (prepiske poruka i FB korespondencije s očitim prijetnjama, isječaka iz novina, dokaza o video-isječcima), a čiji sadržaj ne osporava niti tuženik. Nadalje, tužiteljica je tijekom cijelog davanja iskaza pred ovim sudom plakala, tresla se, te je odavala dojam da je vidno uznemirena i jako uplašena. Konačno, dostavila je u spis i medicinsku dokumentaciju za sebe i djecu.

Prema stavu ovog suda, iz dostavljenih materijalnih dokaza jasno proizlaze prijetnje i „progon“ tužiteljice u smislu odredaba ZMPZ-a radi političkog mišljenja tužiteljice. Kako je navedeno, sadržaj prijetnji ne osporava niti tuženik, koji je jasno naveo i učinio nespornim da je tužiteljica doista trpjela prijetnje zbog političkog mišljenja.

19. Međutim, tuženik ističe da većina prijetnji datira iz razdoblja od 2015. godine, da tužiteljica unazad deset godina nije primala prijetnje te da stoga njezin strah nije osnovan.

Ovakav stav tuženika sud ne može prihvatiti. Naime, kriteriji vrednovanja osnovanog straha propisani su Priručnikom Ureda visokog povjereništva UNHCR-a o postupku i uvjetima za utvrđivanje statusa izbjeglice, (nadalje u tekstu: Priručnik), prema kojem „strah podnositelja zahtjeva trebalo bi smatrati osnovanim ukoliko on može u razumnoj mjeri pokazati da bi njegov daljnji boravak, ili pak povratak u zemlju podrijetla, zbog razloga navedenih u definiciji, bio nepodnošljiv. Ovi se zaključci ne moraju nužno zasnivati na osobnom iskustvu podnositelja zahtjeva. Ono što se, primjerice, dogodilo njegovim prijateljima i rođacima i drugim članovim iste rasne ili društvene skupine može biti dovoljan znak da je njegov strah osnovan (tj. da će prije ili kasnije i on postati žrtva proganjanja)“ (paragraf 42. i 43.). Također, prema Priručniku „može se pretpostaviti da osoba osjeća osnovani strah ukoliko je već bila žrtva proganjanja zbog nekog razloga nabrojanih u Konvenciji iz 1951. Međutim, riječ 'strah' se ne odnosi samo na osobe koje su stvarno bile proganjane, već i na one koje žele izbjeći situacije u kojima postoji opasnost od proganjanja“ (paragaraf 45.). Nadalje, ocjena tuženika u pogledu postojanja osnovanog straha u ovoj pravnoj stvari protivna načelu „sur place“ iz članka 24. ZMPZ-a, a prema kojoj odredbi (stavak 1.) „…osnovani strah od proganjanja ili stvarni rizik od trpljenja ozbiljne nepravde može se temeljiti na: 1. događajima koji su se dogodili nakon što je tražitelj napustio zemlju podrijetla 2. aktivnostima tražitelja nakon što je napustio zemlju podrijetla, osobito kada se utvrdi da predstavljaju izražavanje i nastavak uvjerenja i/ili orijentacije koje je imao u zemlji podrijetla…“.

Dakle, prema stavu suda tužiteljica je istinito iskazivala o strahu od povratka u Srbiju te je taj strah, prema gore navedenim kriterijima, a s obzirom na nesporno stvarno zaprimane prijetnje, osnovan. Iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica trpjela progon zbog političkog mišljenja (članak 20. i 22. točka 4. ZMPZ- a), da su dijela proganjanja bila dovoljno ozbiljna (članak 23. ZMPZ-a) te da su progon tada provodili nedržavni subjekti (članak 25. točka 3. ZMPZ-a).

20. Sud također ističe da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužiteljici u zemlji podrijetla doista pružena policijska zaštita, ali da, u konačnici, prijetnje tužiteljici nisu bile prestale (prema navodima tužiteljice ponavljaju se i danas) te nema dokaza da su počinitelji progona tada ili kasnije bili pronađeni i sankcionirani.

21. Konačno, odredba čl. 28. ZMPZ-a propisuje da (stavak 1.) je tražitelj dužan surađivati s Ministarstvom te priložiti svu raspoloživu dokumentaciju i iznijeti točne i istinite podatke koji se odnose na identitet, dob, državljanstvo, obitelj, zemlju i adresu prethodnog boravišta, prijašnje zahtjeve, pravce putovanja, identifikacijske i putne isprave i razloge traženja zaštite, što je tužiteljica učinila tijekom upravnog i ovog postupka. Stavak 2. istog članka propisuje da je prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva Ministarstvo dužno prikupiti i razmotriti sve relevantne činjenice i okolnosti posebno uzimajući u obzir: 1. relevantne izjave i dokaze koje je iznio tražitelj, sukladno stavku 1. ovoga članka, uključujući i informaciju je li bio ili može biti izložen proganjanju ili riziku trpljenja ozbiljne nepravde, 2. aktualne činjenice o zemlji podrijetla i prema potrebi o zemlji kroz koju je putovao, uključujući zakone i propise te zemlje, kao i način na koji se oni primjenjuju, sadržane u različitim izvorima, osobito kao što su UNHCR i Europski potporni ured za azil (u daljnjem tekstu: EASO) te drugih organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava, 3. položaj i osobne okolnosti tražitelja, uključujući spol i dob, kako bi se na osnovi toga procijenilo predstavljaju li postupci i djela kojima je bio ili bi mogao biti izložen proganjanje ili ozbiljnu nepravdu, 4. jesu li aktivnosti tražitelja, otkako je napustio zemlju podrijetla, bile usmjerene stvaranju prijeko potrebnih uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite, kako bi se procijenilo mogu li te aktivnosti izložiti tražitelja proganjanju ili riziku trpljenja ozbiljne nepravde ako se vrati u tu zemlju. Stavak 3. istog članka propisuje da činjenica da je tražitelj već bio izložen proganjanju ili riziku trpljenja ozbiljne nepravde, odnosno prijetnjama takvim proganjanjem ili nepravdom je ozbiljan pokazatelj postojanja osnovanog straha od proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde, osim ako postoje opravdani razlozi za vjerovanje da se takvo proganjanje ili ozbiljna nepravda neće ponoviti.

U konkretnom slučaju tužiteljica je uložila znatan trud da dokaže svoje navode te je dostavila znatan broj relevantnih dokaza o svojim tvrdnjama.

22. Na temelju svega navedenog ovaj sud utvrđuje da su kod tužiteljice ispunjeni propisani uvjeti za priznavanje azila ili barem supsidijarne zaštite, ali samo ukoliko bude ispunjen slijedeći uvjet: ukoliko u ponovljenom postupku ne budu utvrđeni razlozi za isključenje azila iz odredbe članka 30. ZMPZ-a ili razlozi za isključenje supsidijarne zaštite iz odredbe članka 31. ZMPZ-a. S obzirom na do sada utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud smatra da je u upravnom postupku nužno utvrditi činjenično stanje vezano za odredbe članka 30. i 31. ZMPZ-a, odnosno utvrditi da li na strani tužiteljice postoje bilo kakve okolnosti koje bi isključivale ili sprečavale priznavanje azila ili supsidijarne zaštite. S tim u vezi sud smatra nužnim da svoje mišljenje o zahtjevu tužiteljice dostavi i Sigurnosno-obavještajna agencija na obvezno traženje tuženika. Tek po provođenju ovih dokaza tuženik je, na temelju novoutvrđenog činjeničnog stanja, dužan donijeti novu i obrazloženu odluku uvažavajući stavove ovog suda.

23. Konačno, tuženik je dužan u ponovljenom postupku u zahtjev uključiti i novorođeno dijete tužiteljice DK.

24. Na temelju svega navedenog, sud je na temelju odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a utvrdio da je osporavano rješenje tuženika nezakonito, usvojio je tužbeni zahtjev, poništio osporavano rješenje te predmet vratio tuženiku da u ponovljenom postupku utvrdi činjenično stanje te da potom postupi u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama izraženim u obrazloženju presude.

25. Odluka o besplatnoj pravnoj pomoći se temelji na zahtjevu postavljenom u tužbi, uz kojeg je priložen i obrazac zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći, a opunomoćenik tužitelja je na listi pružatelja besplatne pravne pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite. Ova je odluka utemeljena na čl. 60. ZMPZ-a, na čl. 8. i 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (NN 140/15 i 155/22) i uz primjenu Tbr. 27/1 i 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) na neprocjenjivu vrijednost predmeta spora. Tako je priznat trošak sastava tužbe u visini od 250 bodova i trošak pristupa na ročište, također u visini od 250 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i PDV sveukupno iznosi 1.250,00 €.

Zagreb, 5. svibnja 2026.

Sutkinja:

Janja Topol

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. Tužitelju

2. Tuženiku

3. U spis