Poslovni broj: Us I-329/2026-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja YACHT CLUB VRANJIC d.o.o., OIB: 58553622527, Vranjic, Krešimirova ulica 149, zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Kruno Peronja i Antica Zorzina Peronja, Split, Domovinskog rata 29b/V, protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za pravne poslove, OIB: 59951999361, Zagreb, Radnička cesta 80, zastupanog po generalnom opunomoćeniku FC, mag. iur. i zaposleniku tuženika (generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednice Upravnog suda u Splitu pod poslovnim brojem Su- 414/2025), radi izvršenja rješenja kojim je naređeno uklanjanje otpada i otklanjanje nepravilnosti u gospodarenju otpadom, nakon javne i usmene rasprave zaključene 23. travnja 2026. u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja i generalnog opunomoćenika tuženika, objavljene 5. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za pravne poslove, Klasa: UP/II-351-02/24-21/114, Urbroj: 517- 09-1-25-2 od 16. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe.

II. Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja za izdavanjem rješenja o privremenoj mjeri kojom bi se odredila zabrana provođenja osporenog rješenja do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

IV. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćnog rješenja o troškovima spora na ime naknade troškova upravnog spora isplati tuženiku iznos od 62,00 (šezdeset dva) eura.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj ovom sudu 12. veljače 2026. protiv rješenja tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za pravne poslove, Klasa: UP/II-351-02/24-21/114, Urbroj: 517-09-1-25-2 od 16. prosinca 2025., tužitelj u bitnom najprije reproducira izreku osporenog rješenja tuženika, nakon čega navodi kako je tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka višekratno isticao da se na predmetnom području nalaze brodari koji neovlašteno koriste vez 8, da isti ostavljaju ambalažu i otpad na koncesijskom području, da je o istome obavještena Lučka kapetanija Split i Lučka uprava Split kao i nadležna ministarstva, da tužitelj raspolaže fotografijama i popisom plovila koja se nezakonito privezuju i ostavljaju otpad. Unatoč tome, nadzor nad ilegalnim privezivačima nije obavljen, te se teret sankcije faktično prebacio na tužitelja. Tuženik navedene okolnosti uopće nije ocijenio u smislu žalbenih navoda. Sukladno čl. 10. Zakona o gospodarenju otpadom, troškove gospodarenja otpadom snosi proizvođač otpada. U konkretnom slučaju nije utvrđeno tko je stvarni proizvođač otpada, u kojem opsegu je nastao otpad prouzročen radnjama trećih osoba, konkretno ilegalnih privezivača na vezu 8. Bez utvrđenja stvarnog proizvođača otpada, inspekcijska mjera je pravno nedostatna. Ne može se i ne smije mehanički teretiti subjekt koji faktično nije proizveo dio otpada. Navedenim postupanjem povrijeđeno je načelo potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja iz čl. 8. ZUP-a. Ne može se teret gospodarenja otpadom u cijelosti prebaciti na tužitelja ako dio otpada nastaje radnjama trećih osoba koje nezakonito koriste vez 8, a nadležna tijela ne poduzimaju učinkovite mjere sprječavanja takvog ponašanja. Takvo postupanje predstavlja selektivnu primjenu zakona. Iako se radi o koncesijskom odnosu ustavnosudska praksa, primjerice odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-1689/2017, priznaje zaštitu legitimnih gospodarskih interesa kada je riječ o zakonito stečenim pravima i ulaganjima. Inspekcijska mjera ne uzima u obzir stvarne okolnosti, zanemaruje doprinos trećih osoba u nastanku otpada, nameće nerazmjeran teret tužitelju, ovlašteniku koncesijskog dobra temeljem Ugovora o koncesiji na pomorskom dobru u svrhu izgradnje i gospodarskog korištenja luke posebne namjene-brodogradilišta na dijelu k. o. [katastarska općina], predio brodoremontno brodogradilište Vranjic od 23. srpnja 2020. Zakon o gospodarenju otpadom i Pravilnik o katalogu otpada propisuju da se kategorizacija provodi prema stvarnim svojstvima otpada, da klasifikacija mora biti stručno utemeljena, te da treba postojati ključni broj otpada koji se određuje prema podrijetlu i sastavu. Tužitelj je započeo postupak kategorizacije i dostavio prateće listove. Prvostupanjsko tijelo tijekom postupka, kao ni tuženik nisu utvrdili je li otpad opasan ili neopasan, jesu li ispunjeni tehnički uvjeti za klasifikaciju, je li potreban laboratorijski nalaz. Pobijano rješenje ne sadrži stručnu analizu otpada, već se oslanja na pretpostavku. Sukladno Zakonu o Državnom inspektoratu inspekcijske mjere trebaju biti svrhovite, razmjerne i usmjerene na otklanjanje nepravilnosti. Tužitelj nije odbio postupiti prema pobijanom rješenju, nije negirao obvezu, zatražio je produljenje roka i u većoj je mjeri postupio po prvostupanjskom rješenju. Standardima Ustavnog suda Republike Hrvatske, svako miješanje mora biti zakonito, usmjereno legitimnom cilju, razmjerno. U konkretnom slučaju izostaje razmjernost. Tužitelj je tijekom prvostupanjskog postupka dostavio prateće listove za otpad, započeo postupanje, u cijelosti postupio po toč. 1. rješenja i djelomično postupio po toč. 2. rješenja zatraživši dulji rok radi specifičnosti otpada. Tuženik nije razmotrio blaže sankcije poput produženja roka, faznog izvršenja ili zatražilo dopunu dokumentacije. Upravna mjera ne smije biti usmjerena na represivni karakter, već korektivni. Nadalje, tuženik nije dao stvarnu analizu žalbenih navoda, već je formalno potvrdilo prvostupanjsko rješenje. Dakle, potrebno je bilo da drugostupanjsko tijelo samostalno ocijeni žalbene navode, utvrdi jasnu vezu između utvrđenih činjenica i pravnog zaključka, analizira odlučne okolnosti prilikom donošenja pobijanog rješenja. Navedenim postupanjem praktički se tolerira neovlašteno korištenje veza 8, ne poduzimaju se učinkovite mjere prema brodarima, istodobno se primjenjuje stroga sankcija prema tužitelju/koncesionaru koji uredno podmiruje koncesijske obveze. Takvim postupanjem tužitelj je doveden u neravnopravan položaj čime je povrijeđeno načelo jednakosti svih pred zakonom zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske. Nadalje, tužitelj je u postupku dobivanja koncesije nad vezom 8. Navedeno potvrđuje da država sama vodi postupak pravnog uređenja statusa tog područja, da postoji institucionalna svijest o pravnom statusu predmetnog područja, da su nadležna tijela upoznata s problemom neovlaštenih privezivača. Ako država ne sprječava nezakonite korisnike, a sankcionira zakonitog subjekta bez iscrpne analize, takvo postupanje ima elemente arbitrarnosti. Slijedom izloženog, tužitelj predlaže sudu donijeti rješenje o odgodnom učinku tužbe, te izdavanje rješenja o privremenoj mjeri na način kako je to precizirano pod točkama I. i II. u izreci rješenja, dok tužbenim zahtjevom predlaže sudu donijeti presudu na način kako je to precizirano u izreci ove presude, a također konačno predlaže i da sud naloži tuženiku da mu naknadi trošak spora.

2.Tuženik se u odgovoru na tužbu u bitnom usprotivio tužbi i svim tužbenim navodima kao neosnovanima, pri čemu u pretežitom dijelu ponavlja navode obrazloženja osporenog rješenja, slijedom čega predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom.

3.U sporu je održana rasprava 23. travnja 2026. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju su pristupili zamjenica opunomoćenika tužitelja i generalni opunomoćenik tuženika.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

5.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

6.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

8.Naime, prvostupanjskim rješenjem Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Split, Službe za nadzor zaštite okoliša i vodopravne inspekcije, Klasa: UP/I-351-01/24-04/41, Urbroj: 443-02-03-13-24-8 od 19. studenoga 2024., točkom 1. utvrđuje se da je rješenje Klasa: UP/I-351-01/24-04/4, URBROJ: 443- 02-03-13-24-1 od 18. ožujka 2024. postalo izvršno 5. travnja 2024., te da je istim tužitelju naređeno: 1.1. uklanjanje otpada koji nastaje servisiranjem i popravkom brodova: otpadne ambalaže od boja, premaza, različitih sredstava za razrjeđivanje boja i pripremu za bojanje ili čišćenje površina i dr., tkanina-krpa korištenih za brisanje premaza koje sadrže ostatke tih premaza na sebi, drugih upijajućih materijala onečišćenih premazima-papirnih ubrusa, zaštitnih maski za lice, plastične ambalaže koja nije onečišćena opasnim tvarima, otpadnog drva, najlona, stiropora, i dr., s mjesta privremenog skladištenja tog otpada na lokaciji brodoremontnog brodogradilišta Vranjic u Vranjicu, Grad Solin, 1.2. otklanjanje nepravilnosti u gospodarenju s navedenim otpadom na način da za nastali otpad provede karakterizaciju otpada tj. da ispravno odredi porijeklo i mjesto nastanka otpada, grupu, podgrupu i ključni broj otpada i svojstva otpada prema Katalogu otpada, i osigura uvjete za odvojeno sakupljanje ovog otpada, propisnim privremenim skladištenjem tog otpada, odvojeno po vrstama, u svrhu osiguravanja buduće obrade otpada ili propisnog zbrinjavanja, točkom 2. nalaže se tužitelju izvršiti rješenje iz točke 1. ovog rješenja, na način da osigura otklanjanje nepravilnosti u gospodarenju otpadom tako da za sav nastali otpad provede karakterizaciju otpada tj. da ispravno odredi porijeklo i mjesto nastanka otpada, grupu, podgrupu i ključni broj otpada i svojstva otpada prema Katalogu otpada, i osigura uvjete za odvojeno sakupljanje ovog otpada, propisnim privremenim skladištenjem tog otpada, odvojeno po vrstama, u svrhu osiguravanja buduće obrade otpada ili propisnog zbrinjavanja (1.2.) u dodatnom roku u trajanju od 10 (deset) dana od dana primitka ovog rješenja, točkom 3. upozorava se tužitelj da će, ukoliko ne izvrši naređenu mjeru iz točke 2. ovog rješenja, na izvršenje iste biti prisiljena odgovorna osoba pravne osobe, GC, novčanom kaznom u iznosu od 3.981,68 EUR, dok je točkom 4. riješeno da žalba protiv ovog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.

9.Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za pravne poslove, Klasa: UP/II- 351-02/24-21/114, Urbroj: 517-09-1-25-2 od 16. prosinca 2025. točkom I. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv naprijed citiranog prvostupanjskog rješenja, dok je točkom II. riješeno da se ustupa Državnom inspektoratu Republike Hrvatske, Područnom ured Split, Službi za nadzor zaštite okoliša i vodopravne inspekcije, prijedlog tužitelja za odgodom izvršenja rješenja preciziranog u točki 1. izreke rješenja.

10.Među strankama ovog spora nije prijeporno da je rješenje tuženika Klasa:

UP/I-351-01/24-04/4, URBROJ: 443-02-03-13-24-1 od 18. ožujka 2024. kojim su tužitelju naređene mjere uklanjanja otpada i otklanjanja nepravilnosti u gospodarenju otpadom precizirane točkama 1.1. i 1. 2. tog rješenja postalo izvršno 5. travnja 2024.

11.Nadalje, neprijeporno je i da je kontrolnim inspekcijskim pregledom obavljenim 6. studenog 2024. od strane inspektora utvrđeno da tužitelj nije u cijelosti postupio sukladno rješenju od 18. ožujka 2024. s obzirom da je izvršio mjeru navedenu pod točkom 1.1. izreke tog rješenja, dok za mjeru navedenu pod točkom 1.2. izreke istog rješenja nije osigurao postupak karakterizacije otpada odnosno ispravno odredio porijeklo i mjesto nastanka otpada, grupu, podgrupu i ključni broj otpada i svojstva otpada prema Katalogu otpada, za otpad k.br. 15 02 02 i 15 01 02, jer za te vrste otpada nije osigurao ni zasebne propisano označene spremnike, već te vrste otpada skladišti s drugim otpadom u spremniku namijenjenom toj drugoj vrsti otpada (u spremnicima za vrste otpada, k.br. 20 03 07 i k.br. 03 01 05), a za otpad željezo i čelik, nije ispravno odredio porijeklo i mjesto nastanka otpada, grupu, podgrupu i ključni broj otpada i svojstva otpada prema Katalogu otpada, jer ga skladišti u spremniku koji je označio k.br. 17 04 05, u što se svrstava građevinski otpad ove vrste, a radi se o otpadu koji je nastao u drugom postupku, postupku servisiranja i održavanja ili popravljanja plovila, o čemu je sastavljen zapisnik, a koji prileže upravnom spisu.

12.Međutim, među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim je li u konkretnom slučaju tuženik zakonito postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, konkretno jesu li u predmetnoj upravnoj stvari bile ispunjene pretpostavke za donošenje rješenja kojim se izvršava rješenje kojim je tužitelju naređeno uklanjanje otpada i otklanjanje nepravilnosti u gospodarenju otpadom, kao i jesu li okolnosti koje tužitelj problematizira u tužbi od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja, uslijed čega je sporna zakonitost akta tuženika u cijelosti.

13.Odredbom čl. 144. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o gospodarenju otpadom (Narodne novine, br. 84/21 i 142/23) propisano je da inspektor zaštite okoliša rješenjem naređuje nadziranoj osobi uklanjanje otpada u primjerenom roku ako utvrdi da otpad ne skladišti na propisani način, odnosno ako skladišni prostor u kojem se otpad skladišti ne ispunjava propisane uvjete i/ili se skladišti duže nego je to zakonom ili podzakonskim propisom dopušteno, odnosno ako otpad skladišti na lokaciji za koju nema odgovarajući akt za skladištenje otpada.

Odredbom članka 158. istog Zakona propisano je da ako izvršenik ne postupi po izvršnom rješenju iz članka 144. stavka 1. ovog Zakon, inspektor rješenjem o izvršenju može odrediti dodatni rok za ispunjenje obveze dane tim rješenjem. Potom, odredbom članka 139. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) propisano je da ako izvršenik ne postupi po izvršnom rješenju, donosi se rješenje o izvršenju u pisanom obliku.

Stavkom 2. da rješenje treba sadržavati vrijeme, mjesto i način izvršenja. Rješenjem se može odrediti dodatni rok za ispunjenje obveze ili odrediti da se obveza ispuni odmah.

Stavkom 3. da rješenje mora sadržavati opomenu o novčanoj kazni i iznos kazne. Kad se izvršenje provodi putem trećih osoba, potrebno je navesti obvezu izvršenika da snosi troškove izvršenja.

Stavkom 4. da žalba protiv rješenja o izvršenju može se uložiti samo na vrijeme, mjesto i način izvršenja i nema odgodni učinak.

14.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem postupajući po žalbi tužitelja iz ovog spora istu odbio i time potvrdio prvostupanjsko rješenje, ovo stoga što je i ovaj sud stajališta kako su u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke kakve u vidu imaju naprijed citirane odredbe čl. 158. Zakona o gospodarenju otpadom te čl. 139. Zakona o općem upravnom postupku da se donese rješenje o izvršenju rješenja u kojem se određuje dodatni rok za ispunjenje obveze dane rješenjem kojim je naređeno uklanjanje otpada i otklanjanje nepravilnosti u gospodarenju otpadom, uslijed čega sud cijeni osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilnim i zakonitim, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

15.Naime, prvenstveno je za naglasiti, kako je u ovoj upravnoj stvari od odlučne važnosti da je rješenje tuženika Klasa: UP/I-351-01/24-04/4, URBROJ: 443-02-03-13- 24-1 od 18. ožujka 2024. postalo izvršno 5. travnja 2024., koju okolnosti tužitelj niti ne spori. Također, od važnosti je i činjenica što je tijekom upravnog postupka utvrđeno da tužitelj nije u ostavljenom roku u cijelosti postupio sukladno citiranom rješenju, što je isto tako neprijeporno, budući da tužitelj niti to tužbom ne spori, a što proizlazi i iz zapisnika o kontrolnom inspekcijskom pregledu od 6. studenog 2024., koji prileže upravnom spisu, pa kako je nedvojbeno da je tužitelj u rješenju tuženika od 18. ožujka 2024. upozoren da u slučaju ako ne postupi sukladno naređenom u točkama 1.1 i 1.2 tog rješenja, da će se donijeti rješenje o izvršenju rješenja, jasno je da su bile ispunjene sve zakonske pretpostavke da prvostupanjsko tijelo donese svoje rješenje od 19. studenog 2024. kojim se izvršava to rješenje i ujedno se tužitelju određuje dodatni rok od 10 dana od dana zaprimanja rješenja za postupanje sukladno rješenju od 18. ožujka 2024., slijedom čega je to rješenje pravilno i zakonito, kao i što je zakonito i osporeno rješenje tuženika kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja.

16.Sud nadalje primjećuje da tužitelj u tužbi u pretežitom dijelu osporava samo rješenje od 18. ožujka 2024., odnosno rješenje kojim mu je naređeno uklanjanje otpada i otklanjanje nepravilnosti u gospodarenju otpadom s obzirom da problematizira postupanje prvostupanjskog tijela prije donošenja tog rješenja, te problematizira samu izrečenu inspekcijsku mjeru koja mu je naređena tim rješenjem, no u vezi takvih prigovora prije svega je za kazati kako su isti u cijelosti bespredmetni, to pak iz razloga što predmet ovog spora nije, niti može biti ocjena zakonitosti rješenja kojim je tužitelju naređeno uklanjanje otpada i otklanjanje nepravilnosti u gospodarenju otpadom, već je predmet ovog spora isključivo ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika od 16. prosinca 2025., dakle rješenja kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja od 19. studenog 2024., a kojim se izvršava izvršno rješenje od 18. ožujka 2024. Ujedno, za navesti je i kako je tužitelj prigovore koje sada ističe u tužbi imao priliku isticati u žalbi koju je imao na dispoziciji podnijeti protiv rješenja od 18. ožujka 2024., na koji način on nije postupio s obzirom da protiv tog rješenja nije podnio žalbu, što pak znači da je to rješenje ne samo izvršno, već da je isto i pravomoćno, slijedom čega u predmetnom sporu nije moguće s uspjehom isticati prigovore koji se odnose na zakonitost rješenja kojim je tužitelju naređeno uklanjanje otpada i otklanjanje nepravilnosti u gospodarenju otpadom.

17.Glede tužbenih navoda u kojima tužitelj ističe kako je on u cijelosti postupio po toč. 1.1. rješenja i da je djelomično postupio po toč. 1.2. rješenja od 18. ožujka 2024., zatraživši dulji rok radi specifičnosti otpada, no da tuženik nije razmotrio blaže sankcije poput produženja roka, faznog izvršenja ili zatražilo dopunu dokumentacije, za kazati je kako ovakvi navodi nisu od utjecaja na zakonitost rješenja čija ocjena zakonitosti je predmet ovog spora.

18.S prethodnim u vezi najprije je za istaknuti kako je nedvojbeno da je tužitelj bio u obvezi u cijelosti postupiti sukladno rješenju prvostupanjskog tijela od 18. ožujka 2024., slijedom čega činjenica da bi on samo djelomično postupio sukladno tom rješenja, odnosno da je postupio sukladno toč. 1.1. rješenja, u okolnostima kada neprijeporno nije postupio sukladno po toč. 1.2. rješenja, a što niti sam tužitelj ne spori, potpuno je jasno da su u konkretnom slučaju bile ispunjene sve pretpostavke da prvostupanjsko tijelo donese rješenje o izvršenju tog rješenja od 19. studenog 2024., na koji način nije došlo do povrede zakona na štetu tužitelja.

19.Što se pak tiče prigovora koji se odnose na to da tuženik nije razmotrio blaže sankcije poput produženja roka, faznog izvršenja ili zatražilo dopunu dokumentacije, najprije je za navesti kako je od dana izvršnosti rješenja od 18. ožujka 2024. (postalo izvršno 5. travnja 2024.) do donošenja rješenja o izvršenju tog rješenja (doneseno 19. studenog 2024.) prošlo vrijeme dulje od 7 mjeseci u kojem je tužitelj imao mogućnost dobrovoljno u cijelosti postupiti sukladno rješenju od 18. ožujka 2024., a na koji način tužitelj u konkretnom slučaju nije postupio, zbog čega je prvostupanjsko tijelo i donijelo rješenje od izvršenju tog rješenja od 19. studenog 2024. Pored toga, tužitelj u cijelosti neutemeljeno tvrdi da njemu nije produljen rok za izvršenje rješenja od 18. ožujka 2024., to pak stoga što je upravo točkom 2. izreke prvostupanjskog rješenja tužitelju u smislu točke 1.2. rješenja od 18. ožujka 2024., a koju točku tužitelj nije izvršio, odobren dodatan rok od 10 dana od dana primitka rješenja za izvršenje tog rješenja, slijedom čega je nedvojbeno da je tužitelju dodatno produljen rok za izvršenje rješenja od 18. ožujka 2024.

20.Ujedno, s prethodnim u vezi dodatno je za napomenuti tužitelju kako je prvostupanjsko tijelo donošenjem rješenja od 19. studenog 2024. išlo u prilog, a ne na štetu tužitelju s obzirom da je ono imalo na dispoziciji u smislu čl. 158. Zakona o gospodarenju otpadom i čl. 139. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku odrediti dodatni rok za ispunjenje obveze dane rješenjem od 18. ožujka 2024. kojim je tužitelju naređeno uklanjanje otpada i otklanjanje nepravilnosti u gospodarenju otpadom, ali nije imalo obvezu tužitelju dodijeliti dodatni rok za ispunjenje obveze, što znači da prvostupanjsko tijelo svojim rješenjem od 19. studenog 2024. nije bilo u obvezi tužitelju odrediti dodatni rok za ispunjenje obveze, već je moglo odrediti da se rješenje od 18. ožujka 2024. izvršava na način što se odgovorna osoba tužitelja kao pravne osobe prisiljava na izvršenje tog rješenja izricanjem prve novčane kazne, a na koji način prvostupanjsko tijelo nije postupilo, iz čega je potpuno jasno da se prema tužitelju išlo najblažom mogućom mjerom, te će se rešenje o izvršenju kojim se odgovorna osoba tužitelja kao pravne osobe prisiljava na izvršenje rješenja od 18. ožujka 2024. izricanjem prve novčane kazne donijeti tek ukoliko tužitelj niti u dodatnom roku ne postupi u cijelosti sukladno rješenju od 18. ožujka 2024., a na što je tužitelj pravilno i upozoren u rješenju prvostupanjskog tijela od 19. studenog 2024.

21.Uslijed izloženog, u nespornim okolnostima i to da je rješenje od 18. ožujka 2024. izvršno i pravomoćno, kada tužitelj po istom nije u cijelosti postupio u određenom mu roku, koje okolnosti tužitelj uopće ne spori, potpuno je jasno da su bile ispunjene sve pretpostavke da prvostupanjsko tijelo donese rješenje od 19. studenog 2024. kojim se određuje izvršenje tog rješenja, koje je stoga zakonito, kao i što je zakonito osporeno rješenje tuženika kojim je odbijena tužiteljeva žalba izjavljena protiv tog rješenja, zbog čega su u cijelosti neosnovani navodi tužitelja kako je u konkretnom slučaju donošenje osporenog rješenja nezakonito.

22.Konačno, za ukazati je tužitelju kako je odredbom čl. 139. stavak 4. Zakona o općem upravnom postupku propisano da žalba protiv rješenja o izvršenju može se uložiti samo na vrijeme, mjesto i način izvršenja i da nema odgodni učinak, što znači da je i u upravnom sporu s uspjehom moguće osporiti rješenje o izvršenju rješenja samo iz razloga navedenih u citiranoj odredbi čl. 139. st. 4. ZUP-a, pa kako se sud u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude iscrpno očitovao o prigovorima koji se odnose na vrijeme izvršenja, dok tužitelj u tužbi uopće ne spori način i mjesto izvršenja, to je potpuno jasno kako su tužbeni prigovori tužitelja neutemeljeni i nisu od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja.

23.Slijedom navedenog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika, kao niti onim prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa kako tužitelj u ovom sporu ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njegove tužbe.

24.Uslijed izloženog, sud nalazi da je u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo u prvostupanjskom rješenju, kod kojeg stanja stvari je i tuženik pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, uslijed čega tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

25.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

26.Potom, u odnosu na prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe, za navesti je kako je odredbom članka 42. stavka 2. ZUS-a propisano da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu, pa kako se u konkretnom slučaju radi o donošenju rješenja o izvršenju rješenja, kod stanja stvari da je odredbom čl. 139. stavak 4. Zakona o općem upravnom postupku propisano da žalba protiv rješenja o izvršenju može se uložiti samo na vrijeme, mjesto i način izvršenja i nema odgodni učinak, to pak znači da nije ispunjen jedan od dva uvjeta koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se donijelo rješenje o odgodnom učinku tužbe i to da nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, koji uvjet ovdje nije zadovoljen, stoga ovaj sud drži da nisu ispunjene pretpostavke za donošenjem traženog rješenja, slijedom čega je takav zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan, te je stoga odlučeno kao pod točkom I. u izreci rješenja.

27.Nadalje, sud je odbio prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere sadržaja citiranog u izreci točke II. rješenja kao neosnovanog, a to stoga što ovaj sud drži kako nisu ostvareni razlozi za izdavanjem zatražene privremene mjere propisani odredbom čl. 42. st. 3. ZUS-a, budući da se ista ne ukazuje nužnom kako bi se izbjegla šteta koja bi se teško mogla popraviti, tim prije što je ovaj sud ocijenio zakonitim i pravilnim osporeno rješenje tuženika, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. u izreci rješenja.

28.Konačno, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao pod točkom III. u izreci rješenja.

29.Naposljetku, s obzirom na uspjeh tuženika u ovom sporu, kod stanja stvari da je generalni opunomoćenik tuženika na održanoj raspravi popisao trošak upravnog spora i to za trošak prijevoza na relaciji Zagreb-Split-Zagreb u iznosu od 32,00 eura, kao i trošak jedne dnevnice u iznosu od 30,00 eura, odnosno u ukupnom iznosu od 90,00 eura, imajući u vidu da se radi o cijeni autobusne karte na navedenoj relaciji kao najjeftinijem prijevoznom sredstvu te uzimajući u obzir termin zakazane rasprave i trajanje putovanja autobusom na relaciji Zagreb-Split-Zagreb, ovaj sud drži nužnim i opravdanim zahtjev generalnog opunomoćenika tuženika za naknadom zatraženih troškova u vidu troškova prijevoza autobusom na naznačenoj relaciji u iznosu od 32,00 eura te jedne dnevnice za dan kada je rasprava održana, odnosno za 23. travnja 2026. u iznosu od 30,00 eura, što ukupno iznosi 62,00 eura, koji trošak se ukazuje opravdanim u smislu odredbe čl. 144. st. 1. ZUS-a, kojom odredbom je propisano da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora, koji iznos je stoga tuženiku i obistinjen, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom IV. u izreci rješenja.

U Splitu, 5. svibnja 2026.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Kruno Peronja i Antica Zorzina Peronja, Split, Domovinskog rata 29b/V, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za pravne poslove, Zagreb, Radnička cesta 80, uz zapisnik o objavi i povrat spisa po pravomoćnosti,

- u spis.