Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-242/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Jasmine Crnić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Hećimović i partneri d.o.o. Slavonski Brod, protiv tuženice PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu "Leko & Partneri" iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-583/2019 od 28. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženice kao neosnovana, te se u dijelu pod točkom I., VI. i VII. potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P - 583/2019 od 28. siječnja 2026.

II. Uvažava se djelomično žalba tuženice, preinačuje se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-583/2019 od 28. siječnja 2026. u dijelu pod točkom III. izreke, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

III. Svaka stranka snositi će svoje parnične troškove.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9012331733 od 12. ožujka 2007. sklopljenog između tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora i tužitelja OP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora (u dijelu članka 4. ugovora) te u dijelu u kojemu je ugovoren način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja (u dijelu članka 7. ugovora).

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja OP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u dijelu u kojem traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. Ugovora o kreditu broj: 9012331733 od 12. ožujka 2007.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju OP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF te po osnovi preplaćenih kamata iznos od 2.371,56 Eura (slovima: dvije tisuće tri stotine sedamdeset jedan euro pedeset šest centi), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 61,26 Eur od dana 01.07.2013. do isplate,

- 86,05 Eur od dana 01.08.2013. do isplate,

- 88,46 Eur od dana 01.09.2013. do isplate,

- 91,68 Eur od dana 01.10.2013. do isplate,

- 89,62 Eur od dana 01.11.2013. do isplate,

- 89,78 Eur od dana 01.12.2013. do isplate,

- 91,40 Eur od dana 01.01.2014. do isplate,

- 83,79 Eur od dana 01.02.2014. do isplate,

- 84,29 Eur od dana 01.03.2014. do isplate,

- 84,52 Eur od dana 01.04.2014. do isplate,

- 81,70 Eur od dana 01.05.2014. do isplate,

- 80,85 Eur od dana 01.06.2014. do isplate,

- 80,49 Eur od dana 01.07.2014. do isplate,

- 83,33 Eur od dana 01.08.2014. do isplate,

- 85,07 Eur od dana 01.09.2014. do isplate,

- 84,01 Eur od dana 01.10.2014. do isplate,

- 85,94 Eur od dana 01.11.2014. do isplate,

- 86,69 Eur od dana 01.12.2014. do isplate,

- 85,95 Eur od dana 01.01.2015. do isplate,

- 86,60 Eur od dana 01.02.2015. do isplate,

- 85,50 Eur od dana 01.03.2015. do isplate,

- 85,97 Eur od dana 01.04.2015. do isplate,

- 85,42 Eur od dana 01.05.2015. do isplate,

- 85,35 Eur od dana 01.06.2015. do isplate,

- 84,81 Eur od dana 01.07.2015. do isplate,

- 84,72 Eur od dana 01.08.2015. do isplate,

- 84,41 Eur od dana 01.09.2015. do isplate,

- 83,90 Eur od dana 01.10.2015. do isplate,

i to od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 29. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju OP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.490,59 Eura (slovima: dvije tisuće četiri stotine devedeset eura pedeset devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28. siječnja 2026. do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana, dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog, odnosno za iznos od 750,00 Eura, zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

VI. Utvrđuje se ne postojanje tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu 124,93

Eura.

VII. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja tražbine tužitelja sa tražbinom tuženika u iznosu 124,93 Eura, kao neosnovan.“

1.1. Rješenjem kao sastavnim dijelom presude je dopuštena preinaka tužbe tužitelja od 19. svibnja 2023. i 12. rujna 2025., a to rješenje nije pobijano žalbom.

2. Protiv presude žalbu je podnijela tuženica pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11

– pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 , 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.1. Iako tuženica u žalbi navodi da pobija cijelu prvostupanjsku presudu, iz sadržaja žalbe proizlazi da pobija presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, pa je ovaj sud sukladno odredbi čl. 365. st. 1. ZPP uzeo da tuženica pobija prvostupanjsku presudu u dijelu, i to u točki I., III., IV., V., VI. i VII. izreke.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

5. Nije u pravu tuženica kada pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba spornog ugovora o kreditu - zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 187. ZPP, s tvrdnjom da tužitelj "kao korisnik konvertiranog kredita, koji je konvertiran u skladu s kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinačnih odredbi Ugovora o kredita". Naime, prema pravnom shvaćanju izraženom u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. – "sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) - Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR - kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom - ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne".

5.1. Budući da nije počinjena u žalbi istaknuta bitna postupovna povreda, a kako prvostupanjski sud u prvostupanjskoj presudi, kao ni u postupku koji je prethodio donošenju te presude nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), to žalba tuženice podnesena zbog navedenog žalbenog razloga nije osnovana.

6. Nije u pravu žaliteljica ni kada pobija prvostupanjsku presudu u navedenom dijelu zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

6.1. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene u skladu sa odredbom članka 8. ZPP pravilno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor 29. ožujka 2007. sklopili potrošački kredit u svrhu adaptacije stambenog objekta - Ugovor o kreditu broj: 9012331733 (dalje: Ugovor), kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 39.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan korištenja kredita, uz ugovoreni rok otplate od 120 mjeseci,

- da je u članku 7. Ugovora određeno da je isplata anuiteta vezana uz valutu CHF,

- da je u članku 4. Ugovora ugovorena redovna kamata od 4,70% godišnje, te je određeno da je kamata promjenjiva sukladno Odluci banke o kamatnim stopama,

- da je tuženica nakon sklapanja Ugovora višekratno i jednostrano mijenjala visinu kamatne stope, kao i da je došlo do promjene tečaja CHF, pri čemu su istovremeno mijenjani (povećani) anuiteti kredita, te,

- da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je ništetna, kao i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje.

6.2. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje da su odredbe Ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 i dr.) te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr., dalje: ZOO).

7. Žalbeni navodi tuženice da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., na koju se prvostupanjski sud pozvao, ne može primijeniti u konkretnom slučaju nisu osnovani, jer se navedena presuda odnosi upravo na potrošačke ugovore o kreditu, kakav je i sporni ugovor koji su stranke sklopile.

7.1. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno zaključio da je sporni Ugovor - potrošački ugovor, te da su pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno čl. 502.c ZPP, s tim da pojam naknade štete u smislu odredbe članka 502.a ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, a time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, a što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac u Izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“ broj 70/19) proširio učinak odredbe članka 502.a ZPP i na tužbe za isplatu. Tome treba dodati, a u odnosu na vezanost suda učincima pravomoćne presude iz kolektivnog spora, da je i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i dr.) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženice da nisu ostvareni zakonski uvjeti za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, jer da su zakonski propisi omogućavali ugovaranje promjenjive kamatne stope na strani banaka, da "ugovorna odredba u ugovorima o kreditu i pripadajućim općim uvjetima poslovanja, a koja se tiče promjenjive kamatne stope nije niti u jednom trenutku uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana", kao i da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno prema odredbi članka 22. ZOO.

8.1. Načelno, u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

8.2. Kako predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO.

8.3. Osim toga, predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, valutna klauzula, sadržajno je izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u tom dijelu suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa i da su kao takve protivne odredbama ZZP koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i odredbama ZOO, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženika, u tom dijelu – ništetne.

9. Zbog svega navedenog, jer u tom dijelu nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, žalbu tuženice djelomično je valjalo odbiti, u dijelu pod točkom I. izreke – kojim su utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženice i valutnoj klauzuli u CHF - potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.

10. Međutim, osnovano tuženica pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu iznosa od 2.371,56 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke), zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

11. Naime, u prvostupanjskom postupku je utvrđeno da su stranke 3. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti euro, koji je sklopljen suglasno kogentnim odredbama članaka 19.a -19.i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15), a u kojem je promijenjena valuta i kamatna stopa, utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u valuti euro, utvrđen iznos preplate i ugovoren način njezina korištenja, tj. da su stranke u članku 2. toga Dodatka utvrdile da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u valuti euro sa stanjem na dan 30. rujna 2015., u članku 3. da nakon konverzije kredita iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 3.643,41 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste tuženice, a u članku 5. utvrdile ukupni iznos preplate u iznosu od 4.712,03 EUR, kao i da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita.

11.1. Tuženica je pak, tijekom prvostupanjskog postupka (a i sada u žalbi) isticala da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti prestao sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, zbog čega „korisnici kredita, pa tako i ovdje tužitelj, sporazumjeli su se s kreditorom o prihvatu novog ugovora koji je sklopljen sukladno kogentnim odredbama ZID ZPK“.

11.2. Iz razloga presude i podataka spisa predmeta, proizlazi da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke prvostupanjski sud utvrdio da razlika između obveze tužitelja prema prvom otplatnom planu, računajući iznose preplate prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju kune u odnosu na CHF te stvarno plaćenih iznosa anuiteta iznosi 53.856,66 kuna, da je u postupku konverzije na temelju Dodatka ugovoru o kreditu utvrđena preplata u iznosu od 35.988,13 kuna, pa kako se tužitelj sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu od 15. prosinca 2015. „nije odrekao prava na potpunu restituciju“, jer da bi „to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci“, prvostupanjski sud je pobijanom presudom prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.371,56 EUR (17.868,53 kune) što je razlika između obveze tužitelja prema prvom otplatnom planu i stvarno plaćenih obveza u iznosu od 53.856,66 kuna i iznosa preplate utvrđene u postupku konverzije na temelju Dodatka ugovoru o kreditu od 15. prosinca 2015. u iznosu od 35.988,13 kuna, s pripadajućim zateznim kamatama.

12. Po nalaženju ovog suda, izloženo shvaćanje prvostupanjskog suda glede pravnih učinaka konverzije nije ispravno, slijedom kojeg je – kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu - u tom dijelu pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

12.1. Naime, polazeći od činjenice da je Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/15, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog suda RH broj U-I/3685/20 od 4. travnja 2017.) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužitelj se prešutno odrekao svojih tražbina koje bi mu pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15. Pri tome, valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženici kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženice (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužitelja kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ovisilo isključivo o volji tužitelja kao potrošača, kojem je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženici je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.

12.2. Stoga tužitelj, koji je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga Dodatka, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-33/2022-21 od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije." Dakle, u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem Dodatka ugovoru o kreditu, s tim da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

12.3. Budući je tužitelj u ovoj parnici tužbenim zahtjevom potraživao isplatu razlike po vještaku utvrđene preplate kredita na temelju ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF po osnovnom Ugovoru o kreditu i iznosa pretplate utvrđene u Dodatku ugovoru o kreditu, sa pripadajućim kamatama, dakle, kako zahtjevom nisu obuhvaćene zatezne kamate na više plaćene iznose koje je tužitelju tuženica uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15, to se pravilnom primjenom materijalnog prava – navedenih odredaba ZID ZPK/15 i članaka 1111. i 1115. ZOO – tužbeni zahtjev za isplatu ukazuje neosnovanim.

13. Iz navedenih razloga, jer je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbu tuženice je djelomično valjalo prihvatiti, u dijelu pod točkom III. izreke - kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.371,56 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama - preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, te na temelju članka 373. točka 3. ZPP presuditi kao u točki II. izreke ove presude.

14. Nadalje, prvostupanjska presuda preinačena na način da je dio tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu odbijen, a o prigovoru tuženice radi prebijanja sud odlučuje jednako kao i o tužbenom zahtjevu samo ako utvrdi da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, te je svrha prigovora tuženice radi prebijanja ograničena na to da u cijelosti ili djelomično spriječi tužiteljev uspjeh u parnici. U konkretnom slučaju ovaj sud zaključio je da tužiteljevo utuženo potraživanje ne postoji pa je stoga otpala procesno pravna osnova za odlučivanje o postojanju tražbine tuženice istaknuta prigovorom radi prebijanja s obzirom da takav prigovor ima određene procesno-pravne posljedice samo ako se utvrdi potraživanje tužitelja osnovanim te je u odnosu na pobijane točke VI. i VII. izreke prvostupanjske presude primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke pod točkom I.

15. Kako je pobijana presuda djelomično preinačena, trebalo je suglasno članku 166. stavak 2. ZPP odlučiti o troškovima cijelog postupka . Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, ovaj sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice O i Š, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj u većem dijelu izgubio parnicu, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, a o spornom se pitanju revizijski sud u vrijeme podnošenja tužbe nije izjasnio. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh. Iz tih razloga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

16. U nepobijanom dijelu pod točkom II. izreke presude suda prvog stupnja odluka ostaje nepromijenjena.

U Šibeniku, 5. svibnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić