Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-234/2025-3

Šibenik, S. Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Ljudevita Zoričića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Jeleč-Pecirep, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KD KOSTRENA d.o.o. Kostrena, Žuknica 1 B, OIB 39751563435, kojeg po punomoći zastupa Boris Gregović, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika JB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Andrej Bašević, odvjetnik u Rijeci, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji broj Pn-262/2019-75 od 18. listopada 2024. godine, u sjednici održanoj dana 5. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i u pobijanom dijelu, u točkama I. i III. izreke potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji broj Pn- 262/2019-75 od 18. listopada 2024. godine.

II. Dopuna žalbe tuženika od 29. travnja 2025. godine se kao nepravodobna odbacuje.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 17.443,09 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje po važećoj stopi teku na iznos od 16.824,27 EUR od 18. listopada 2024. godine, na iznos od 170,88 EUR od 31. prosinca 2018. godine, na iznos od 154,29 EUR od 31. siječnja 2019. godine, na iznos od 139,36 EUR od 18. ožujka 2019. godine te na iznos od 154,29 EUR od 2. travnja 2019. godine, pa sve do isplate (točka I. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 440,37 EUR s kamatama kao i zahtjev za isplatom kamate na iznos od 16.824,27 EUR od 14. prosinca 2017. godine do 17. listopada 2024. godine (točka II. izreke) te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 12.438,03 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje po važećoj stopi na taj iznos teku od 18. listopada 2024. godine do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv te presude u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev (točka I. izreke) i odluke o troškovima postupka (točka III. izreke) žalbu je izjavio tuženik zbog žalbenih razloga bitne povrede odredba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud uvažavanjem žalbe presudu u pobijanom dijelu preinači odbijanjem zahtjeva tužitelja ili pak u tom dijelu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.1. Podneskom od 29. travnja 2025. godine tuženik je dopunio žalbu.

2.2. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika predlaže istu kao neosnovanu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

3. Žalba tuženika nije osnovana dok je dopuna žalbe nepravodobna.

4. Prema odredbi članka 358. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) žalba je nepravodobna ako je podnesena nakon proteka roka za njezino podnošenje. Tuženiku je pobijana presuda uručena na dan objave presude 18. listopada 2024. godine, te rok za izjavljivanje žalbe od 15 dana, iz članka 348. stavak 1. ZPP, je istekao s danom 4. studenog 2024. godine, jer je 2. studenog te godine bio neradni dan (subota), te je žalba tuženika od 31. listopada 2024. godine podnesena pravodobno, dok dopuna žalbe od 29. travnja 2025. godine je podnesena nakon proteka roka i time nepravodobna, pa je primjenom odredbe članka 367. stavak 1. ZPP dopunu žalbe tuženika valjalo odbaciti i riješiti kao u točci II. izreke ove odluke.

5. Razmatrajući žalbene razloge tuženika iz pravodobno podnesene žalbe, ovaj sud ne nalazi da je presuda donesena uz bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP odnosno da ista sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, jer suprotno navodima tuženika izreka presude nije nerazumljiva i proturječna razlozima koji se navode u obrazloženju presude, niti su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama proturječni ispravama i zapisnicima o održanim ročištima.

5.1. Nije u pravu tuženik ni kada žalbom ističe da je pobijana presuda donesena uz relativno bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP jer da presuda ne sadrži sve ono što bi trebala po odredbi članka 338. ZPP. Naime , u uvodu presude, izreci i obrazloženju prvostupanjski je sud naveo sve ono propisano odredbom članka 338. ZPP, a očito nezadovoljan činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda tuženik neosnovano upire na počinjenje ove povrede, dok će se o žalbenom razlogu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ovaj sud referirati u daljnjem obrazloženju ove odluke.

5.2. Stoga a kako pobijana presuda nije donesena uz navedene povrede postupka koje žalbom ističe tuženik, a kako ovaj sud postupajući po odredbi članka 365. stavak 2. ZPP nije našao da je počinjena koja druga bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP, na koje kao drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to se žalba tuženika izjavljena zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka ukazuje neosnovanom.

6. Nije u pravu tuženik niti kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan prihvatio u dijelu za naknadom štete u visini 17.443,09 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od zakašnjenja.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom materijalne štete na vozilu u vlasništvu tužitelja, koje je vozilo uništeno u prometnoj nezgodi od 14. prosinca 2018. godine, koju je tuženik, kao direktor tužitelja, uzrokovao upravljajući tim vozilom.

8. Između stranaka nije sporno da je u vrijeme nastanka štetnog događaja tuženik bio direktor tužitelja i da je imao na raspolaganju korištenje službenog vozila 24 sata. Nije sporno niti da je do štetnog događaja došlo 14. prosinca 2018. godine u 01:45 sati, na državnoj cesti broj 8, a nedvojbeno je utvrđeno da je osobno vozilo kojim je upravljao tuženik izletjelo s kolnika uslijed naleta na betonski rubnjak kolnika. Posljedica tog štetnog događaja su nedvojbeno uništeno vozilo (materijalna šteta na vozilu) i zadobivene ozljede dvoje suputnika u vozilu.

9. Između stranaka je sporno da li je tuženik kao vozač (osoba koja je u trenutku štetnog događaja upravljala vozilom) u obvezi naknaditi tužitelju kao vlasniku vozila nastalu materijalnu štetu na vozilu, s tim da stranke posebno ne spore iznos nastale štete.

10. Pravilno je prvostupanjski sud, pod okolnostima slučaja, a to su:

- da su tuženik i suvozači iz vozila, uz treće osobe cijelo poslijepodne i večer prije samog štetnog događaja proveli u druženju i čašćenju po ugostiteljskim objektima jer se toga dana slavio blagdan HB, zaštitnice [adresa];

- da su se u trenutku štetnog događaja u vozilu nalazili tuženik i još dvije osobe, vračajući se iz kafića u Rijeci, koji su zadnji posjetili te noći, nazad kući u [adresa];

- da su u trenutku izlijetanja vozila s ceste suvozači spavali, da nemaju neposredna saznanja o načinu nastanka udesa, s tim da su oboje bili pripiti s koncentracijom alkohola od 1,85 G/KG odnosno 1,81 G/KG;

- da su oboje suvozača ozlijeđeni i da im je pružena medicinska pomoć nakon štetnog događaja, s tim da su na pružanje pomoći s mjesta štetnog događaja u medicinsku ustanovu dovezeni po trećoj osobi koju su pozvali da im pomogne;

- da tuženik kao vozač vozila nije zatražio pomoć medicinskog osoblja (hitnu pomoć) za ozlijeđene suvozače niti je pozvao policiju, već je uz pomoć treće osobe (šlep služba) odvezao uništeno vozilo s mjesta nesreće, a zatim je uz pomoć te iste osobe otišao kući, ne obavijestivši tada ikoga o štetnom događaju;

- da je vozilo bilo osigurano kasko policom, no tužitelj od osiguravajućeg društva po toj polici nije naplatio nastalu štetu, jer je osiguravajuće društvo zahtjev tužitelja za naknadom štete ocijenio pravno neosnovanim iz razloga što neposredno nakon prometne nezgode vozač nije osigurao kontrolu svoje alkoholiziranosti, sukladno članku 21. stavak 1. točka 2. Uvjeta za osiguranje motornih vozila, čime da tužitelj gubi prava iz osiguranja;

- izveo zaključak da je tuženik odgovoran za nastalu štetu jer je vozio „pod utjecajem alkohola“ te „pokušao prikriti da je pod utjecajem alkohola prouzročio prometnu nezgodu“.

11. Tuženik pak u žalbi ističe da iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je bio pod utjecajem alkohola, čak suprotno da su neki svjedoci svjedočili da toga dana nije u društvu konzumirao alkohol, što sud da ne cijeni, već da paušalno izvodi zaključak o alkoholiziranosti tuženika. No, nepobitno je da su svjedoci koji su to popodne bili u društvu s tuženikom i suvozačima isticali da se taj dan „rundalo“ i pilo cijelo popodne i večer, te da je i tuženik konzumirao alkoholna pića, u kojoj količini i s kojim posl jedicama nije utvrđeno temeljem tih dokaza, niti je to moguće, ali to bi bilo utvrđeno da je tuženik postupio po zakonu i nakon štetnog događaja pozvao policiju i osigurao kontrolu svoje alkoholiziranosti. No tuženik nije postupio tako, po zakonu, već je napustio mjesto događaja, ostavio ozlijeđene suvozače da se sami snalaze za prijevoz do zdravstvene ustanove radi pružanja pomoći, čime je ponašanje tuženika neopravdano i protivno odredbama članaka 41. stavak 1. i članka 175. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19, 42/20, 85/22, 114/22, 133/23 i 145/24), pa kad se ima u vidu da je tuženik bio direktor tužitelja, osoba koja upravlja poslovanjem tužitelja s obvezom zaštite kako interesa tako i imovine tužitelja, prvostupanjski sud nije niti mogao drukčije zaključiti nego da je tuženik svjesno izbjegao postupiti po zakonu, a kako bi sebe osobno zaštitio i prikrio, a time doveo tužitelja u situaciju da po redovnom tijeku stvari ne može naplatiti nastalu štetu na vozilu od osiguravatelja.

12. Tuženik nadalje u žalbi ističe da ničim nije dokazano da je do štetnog događaja došlo namjerom ili krajnjom nepažnjom tuženika, kojim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude. Odgovarajući na te žalbene navode valja poći od pretpostavke da tuženik sve da nije bio pod utjecajem alkohola te da nije prometnu nezgodu izazvao s namjerom, pa niti iz krajnje nepažnje, postupanje tuženika nakon same nezgode, ne pozivanje hitne pomoći uslijed ozljeda suvozača te nepozivanje policije radi poduzimanja potrebnih radnji, pa i kontrole alkoholiziranosti tuženika, su radnje protivne ponašanju savjesnog i dobrog gospodarstvenika, a kako se tuženik trebao ponašati obzirom da je upravljao vozilom u vlasništvu tužitelja čiji je bio direktor, pa i bez obzira da li je u tom trenutku opravdano ili ne koristio službeno vozilo, pa i za „sastanak s J radi razmjene prigodnih poklona obzirom na nastupajući Božić“, a kako to u svom iskazu navodi tuženik.

12.1. Prema okolnostima slučaja ovaj sud ne može da ne zaključi da je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je tužbeni zahtjev tužitelja kao djelomično osnovan prihvatio jer za nastalu štetu tužitelju odgovoran je tuženik uslijed svog protupravnog ponašanja, ako ne za same nezgode, onda neposredno nakon nje, jer se od tuženika očekivalo da kao direktor tužitelja poduzme sve radnje kao bi zaštitio imovinu tužitelja, a ne da tužitelj uslijed takvog ponašanja tuženika bude onemogućen u naplati nastale materijalne štete na vozilu od osiguravatelja, u kojoj situaciji osnovano naknadu te štete zahtijeva od tuženika kao štetnika, a čija odgovornost proizlazi iz općih načela obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu ali i iz odredbi o naknadi štete koju radnik počini poslodavcu po odredbama radnopravnog zakonodavstva, a koja odgovornost nije otklonjena Ugovorom o radu člana uprave – direktora, već suprotno proizlazi iz odredbe članka 2. tog ugovora (list 72-74 spisa).

13. Slijedom svega navedenog žalba tuženika se ukazuje neosnovanom pa je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP žalbu kao takvu valjalo odbiti i u pobijanom dijelu odluke o glavnoj stvari (točka I. izreke) potvrditi prvostupanjsku presudu kao i u odluci o troškovima postupka, a u kojem dijelu tuženik posebno niti ne spori odluku suda prvog stupnja, te je odlučeno kao u točci I. izreke ove presude.

14. U nepobijanom odbijajućem dijelu, u točci II. izreke prvostupanjska presuda ostaje nepromijenjena.

U Šibeniku, 5. svibnja 2026. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić