Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-244/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Dubravke Ćurko Ventrić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JO (OIB [osobni identifikacijski broj]), Ploče, Vladimira Nazora 49, zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, Kralja Držislava 14, protiv tuženika Privredne banka Zagreb d.d., (OIB 02535697732), Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa Kruno Peronja, odvjetnik u Splitu, Domovinskog rata 10/I, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama, broj P-233/2024-13 od 15. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama, broj P-233/2024-13 od 15. listopada 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, utvrđena je ništetnom odredaba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, sadržana u čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj: 9011775575, sklopljenog 10. kolovoza 2006., između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, kojom se tužitelj obvezao, ''prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% iznosa kredita, sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.” (toč.I), tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju 152,08 Eur sa zateznim kamatama od 12. kolovoza 2006. do isplate (toč.II) te naknaditi mu trošak postupka od 1.079,63 Eur, sa zateznim kamatama od donošenja presude pa do isplate, dok je zahtjev za naknadu daljnjeg troška od 401,55 Eur, odbijen (toč.III).

2. Tuženik pobija presudu, osim u odbijajućem dijelu, iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 , 155/23, 146/25, dalje: ZPP), predlažući preinačiti ju i odbiti tužbeni zahtjev, podredno vratiti na ponovno suđenje uz obvezu tužitelja naknaditi mu troškove postupka, uključivo i žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnom odredbu ugovora o kreditu temeljem koje je tužitelj platio i naknadu za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) u visini 1,00 % iznosa kredita, tj. 152,08 Eur, te isplata tog iznosa sa zateznom kamatom od 12 . kolovoza 2006. Tužitelj je, u postupku, u bitnom tvrdio da se radi o tipskom ugovoru o kreditu, otisnutom na obrascu koji je unaprijed pripremljen od tuženika, da se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da nije mogao utjecati na sadržaj sporne odredbe, da ga tuženik nije upoznao koje posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita ni na što se naknada odnosi, radi čega da takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

6. Tuženik je osporavao tužbu navodeći kako je imao određene troškove koji se podmiruju tom naknadom; razni operativni troškovi, troškovi djelatnika uključenih u svakom pojedinom stadiju odobravanja kredita, uključivo pregovaranje sa strankama, prikupljanje podataka o klijentu, davanje obavijesti o vrsti i uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera dokumentacije, kreditne zaduženosti i sl., sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata za osiguranje kredita, te unošenje podataka u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih zahtjeva. Također, kako u vrijeme sklapanja ugovora, ugovaranje takve naknade nije bilo nedopušteno, a ista je preciznije definirana tek Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine, broj 15/14). Još navodi i kako je iznos naknade (152,08 Eur) tužitelju bio poznat u vrijeme sklapanja kredita, te se ne radi o iznosu koji bi u tolikoj mjeri bio značajan za ravnotežu među strankama.

7. Prvostupanjski je sud u postupku utvrdio:

- da su stranke sklopile ugovor o kreditu 10. kolovoza 2006. kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 24.856,07 CHF uz rok otplate od 84 mjeseca, čijim je čl. 11.3. istog ugovorena naknada u visini 1,00% iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita, na ime koje je tužitelj platio 152,08 Eur;

- da je tuženik pripremio ugovor, da se o ugovornim odredbama nije moglo pregovarati, da tužitelj nije bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade, odnosno nisu mu objašnjeni troškovi u vezi s postupkom odobravanja kredita ni na što se odnosi naknada.

8. Temeljem naprijed navedenih utvrđenih činjenica, prihvatio je tužbeni zahtjev i utvrdio spornu odredbu ništetnom, obrazlažući da se radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati i da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima tužitelja, kao potrošača, a prihvatio je i zahtjev za isplatom otklanjajući tuženikov prigovor zastare.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio donošenju, te žalbene navode tuženika, ovaj sud nalazi da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje, sukladno odredbama čl. 365. st. 2. ZPP, pazi po službenoj dužnosti.

10. Odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03), propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.). Prema odredbama čl. 87. istog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

11. Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio je na prethodno pitanje tako da „3. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“. Dakle, u svjetlu prava Europske unije ugovorna odredba kojom je takva naknada utvrđena, predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu.

11.1. Iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj jer je Ugovor o kreditu sklopljen 2006., sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je stupio je na snagu 1. veljače 2005. Republika Hrvatska obvezala se tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), pa je to obveza sudova i u ovom postupku.

12. Iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu kojim je sporna odredba ugovorena nije vidljivo na koje i kakve se troškove odnosi plaćanje naknade za obradu kredita, već je taj iznos određen kao fiksni iznos, 1,00% iznosa kredita, dakle, visina naknade ovisi o iznosu kredita, a ne o nekim konkretnim troškovima koji se tiču same obrade kredita . Iako je odredba kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, jasna i lako uočljiva, a tužitelju je bio poznat iznos koji plaća, time što ne zna što plaća tom naknadom, tužitelju, kao potrošaču, takva je odredba nerazumljiva i stavlja ga u neravnopravan položaj, pa se radi o odredbi koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

12.1. Žalbeni navodi da je tuženik dokazao namjenu navedenog iznosa nisu osnovani, budući je tuženik u postupku, tek naveo brojne radnje koje se obavljaju u postupku od podnošenja zahtjeva do odobravanja kredita, ali kako nije naveo iznose svakog pojedinog troška, to nije dokazao da ti troškovi odgovaraju visini naknade. Osim toga, sve i da je dokazao to ne bi bilo odlučno, obzirom da to tužitelju prije sklapanja ugovora nije objasnio koji se konkretni troškovi podmiruju tom naknadom.

12.2. Isto tako za utvrđenje da je predmetna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača nije odlučna visina iznosa koju je platio na ime naknade već činjenica da mu nije objašnjeno koje troškove tom naknadom plaća.

13. Slijedom svega navedenog, sporna je odredba doista nepoštena, a time i ništetna u smislu odredba čl. 81. st. 1. u vezi čl. 87. st. 1. ZZP.

14. Žalbeni navodi tuženika kojima se poziva na odredbe čl. 82. st. 11. ZZP nisu od značaja budući je u konkretnom slučaju mjerodavna odredba čl. 81. ZZP. Isto tako nisu od značaja navodi kako tužitelj nije primijenio ni prosječnu pažnju prilikom sklapanja ugovora jer nije tražio nikakvo obrazloženje vezano za tu naknadu, budući je tužitelj ugovor koji je pripremio tuženik, mogao samo u cijelosti prihvatiti ili ne. Osim toga, dužnost je tuženika, kao trgovca, i bez traženja potrošača, obavijestiti ga o svim relevantnim odredbama kojima mu se nameću financijske obveze, kao š to je to ova, pa činjenica da tužitelj nije tražio pojašnjenje ne utječe na zaključak da se radi o ništetnoj odredbi.

15. Nadalje, temeljem odredaba čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO), u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila temeljem ništetne odredbe, pa je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos naknade (152,08 Eur), kako je to prvostupanjski sud naložio točkom II izreke i to sukladno odredbama čl. 1110. u vezi čl. 1115. ZOO sa zateznim kamatama od dana plaćanja, jer je tuženik čije je postupanje utvrđeno nesavjesnim u ovom postupku, nepošten stjecatelj.

16. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare, budući, sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su - IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

16.1. Za napomenuti je i kako je u predmetu C-609/19 te u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

17. Slijedom svega navedenog, iako je sud prvog stupnja, počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda ne sadrži ocjenu o postupanju tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te neravnoteži među ugovornim strankama koju je sporna odredba prouzročila na štetu tužitelja, obrazloženjem ove presude otklonjeni su ti nedostaci, radi čega je temeljem odredaba čl. 373.a. st. 1. u vezi st. 3. ZPP, žalba tuženika odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena u odluci o glavnoj stvar. Temeljem odredaba čl. 368. st. 1. ZPP žalba u pogledu odluke o troškovima postupka odbijena je, jer ju tuženik nije određeno pobijao, a drugostupanjski sud na primjenu materijalnog prava u pogledu odluke o troškovima ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

18. Temeljem odredaba čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbijen je, jer sa žalbom nije uspio.

U Šibeniku, 5. svibnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić