Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-21/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Matko Mamilović, odvjetnik u Našicama, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku, Stalna služba u Našicama, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama broj P-213/2022- 18 od 21. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice se uvažava te se preinačuje presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama broj P-213/2022-18 od 21. studenog 2024. i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da je tužitelj stekao pravo vlasništva na nekretninama upisanim na imenu tuženice i to nekretnina upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška], kčbr. [katastarska čestica], oranica površine 1 jutro 724 čhv (8359 m2) k. o. [katastarska općina] u 4179/8359 dijela, što mu je tuženica dužna priznati i trpjeti brisanje svoga prava vlasništva na navedenim nekretninama u zemljišnoj knjizi, uz istovremeni upis toga prava vlasništva u korist tužitelja, u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak postupka u iznosu od 262,50 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je pod točkom I. izreke utvrđeno da je tužitelj stekao pravo vlasništva na nekretninama upisanim na imenu tuženice i to nekretnina upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška], kčbr. [katastarska čestica], oranica površine 1 jutro 724 čhv (8359 m2) k. o. [katastarska općina] u 4179/8359 dijela, što je tuženica dužna priznati i trpjeti brisanje svoga prava vlasništva na navedenim nekretninama u zemljišnoj knjizi uz istovremeni upis toga prava u korist tužitelja, u roku od 15 dana. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 612,76 EUR, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova odbija kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude tuženica je podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), s prijedlogom da se donese odluka kojom se ukida (ispravno: preinačava) navedena presuda kao i da tužitelja obveže na snošenje svih troškova, podredno da se uvaži žalba, ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Prvenstveno je istaći da iako se u predmetnom slučaju žalba podnosi (i) zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, tuženica niti sadržajem žalbe ne ukazuje koju bitnu povredu odredaba postupka nalazi ostvarenom, pa je ovaj drugostupanjski sud ispitao pobijanu presudu i utvrdio da nije ostvarena niti jedna bitna povreda odredba postupka na koje se pazi u žalbenom postupku po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP.

6. Predmet spora predstavlja utvrđenje da je tužitelj stekao pravo (su)vlasništva nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], kčbr. [katastarska čestica], oranica površine 1 jutro 724 čhv (8359 m2) k. o. [katastarska općina] u 4179/8359 dijela, što da je tuženica dužna priznati i trpjeti brisanje toga prava i uknjižbu u korist tužitelja.

7. Prvostupanjski sud je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je predmetna nekretnina upisana kao vlasništvo tuženice, kao javno dobro u općoj uporabi na upravljanju Hrvatskih voda, uz zabilježbu prijedloga o zabrani otuđenja i zabrane opterećenja založnim pravom, zatim da je ova nekretnina bila upisana kao tužiteljev posjed u PL broj 217 u površini od 4179 m2, da je tužiteljev posjed bio formaliziran odnosno upisan u katastarskim podacima u površini od 4179 m2, kao što je bio formaliziran i posjed njegovih prednika, i to sve do 2021. godine, kada je čestica prenesena u novi PL broj 643 i na Republiku Hrvatsku, kada je i upisan status javnog vodnog dobra u općoj uporabi. Također, da su svjedoci na očevidu na licu mjesta pokazali predmetnu nekretninu te svi redom ustvrdili da je ista u (su)posjedu tužitelja, te da je kompariranjem personalnih i materijalnih dokaza utvrdio da je tužitelj putem prednika u neprekinutom nesmetanom (su)posjedu predmetne nekretnine od 1955. godine, dok tuženica, kao ni Hrvatske vode kojima je nekretnina rješenjem nadležnog ministarstva iz 2021. dana na upravljanje, nisu u njenom posjedu, niti se to tijekom ovog postupka uopće tvrdilo, te je utvrdio da se u naravi ne radi o javnom vodnom dobru u općoj uporabi niti da je ikad predstavljalo takvo dobro.

8. Stoga, na temelju utvrđenih činjenica, prvostupanjski sud zaključuje da se tužitelj putem svojih pravnih prednika nalazi u neprekidnom i nesmetanom samostalnom posjedu nekretnine, a to je od 1955. godine, pa da je ispunjeno potrebno vrijeme dosijedanja, i to kako za redovnu tako i za izvanrednu dosjelost, koje se ispunilo još za vrijeme važenja odredbe članka 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96), pa slijedom navedenog prihvaća tužiteljev tužbeni zahtjev kojim traži da mu se utvrdi suvlasništvo nekretnine u 4179/8359 dijela, što da je razmjerno upravo površini koju je na predmetnoj čestici imao upisan posjed.

9. Međutim, prvostupanjski sud pritom gubi iz vida odredbu članka 36. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka USRH, 22/00 – odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17- ispravak pročišćenog teksta, dalje: ZV) kojom je propisano da ako više osoba ima neku stvar u svome vlasništvu tako da svakoj pripada po dio toga prava vlasništva, računski određen razmjerom prema cijelom pravu vlasništva te stvari, sve su one suvlasnici te stvari, a dijelovi prava vlasništva koji im pripadaju njihovi su suvlasnički dijelovi.

10. Tužitelj je u predmetnom tužbenom zahtjevu tražio utvrđenje da je stekao pravo vlasništva za 4179/8359 dijela, međutim, kako iz navoda iz tužbe, rezultata očevida, tako i iskaza samog tužitelja danog u ovom postupku proizlazi da je tužitelj u posjedu samo dijela predmetne nekretnine i to točno određenog dijela, to slijedi zaključak da se u konkretnom slučaju radi o određenom (realnom) dijelu sporne nekretnine, zbog čega je takav tužbeni zahtjev neutemeljen, a daljnja posljedica toga zaključka je da je neosnovan i kondemnatorni zahtjev - trpljenje uknjižbe prava suvlasništva za 4179/8359 dijela u zemljišnim knjigama, uz istovremeno brisanje toga prava s imena tuženice.

11. Naime, suvlasništvo postoji kada više osoba ima neku stvar u svom vlasništvu tako da svakoj pripada dio toga prava vlasništva računski određen prema cijelom pravu vlasništva na stvari. Dijelovi prava vlasništva koji pripadaju suvlasnicima su njihovi suvlasnički dijelovi. Prema tome, ako je neka osoba vlasnik točno određenog dijela nekretnine, tada je očito da ne može biti (su)vlasnik idealnog dijela, jer mu je na ime njegovog idealnog dijela pripao realni, točno određeni dio pa suvlasništvo na cijeloj nekretnini više ne postoji.

12. Stoga, kako iz utvrđenih činjenica slijedi da tužitelj polaže pravo na točno određenom dijelu utužene nekretnine, to nije moguće prihvatiti tužbeni zahtjev radi utvrđenja prividnog suvlasništva na cijeloj čest. 834/41 k. o. [katastarska općina], kako je to postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio tužitelj.

13. Pored toga, ukazati je i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1693/2015-3 od 20. svibnja 2020. po kojem suvlasnički dio nekretnine (idealni dio) može biti predmetom stjecanja prava vlasništva i to pravo može se stjecati i na temelju dosjelosti, (samo) kada se posjeduje cijela nekretnina , a što ovdje nije slučaj, budući da tužitelj u svojem iskazu navodi da su u suposjedu ove nekretnine i Š i NA.

14. Slijedom navedenog, tužbenom zahtjevu se nije moglo udovoljiti, pa ovaj sud drži irelevantnim žalbene navode tuženice kojima se suštinski prigovara ocjeni izvedenih dokaza, posebice glede pravnog slijeda stjecanja kao i zaključaka o tome ima li ili nema predmetna nekretnina faktički ostvaren status javnog vodnog dobra u općoj uporabi, zbog čega ovaj sud nije držao potrebnim ulaziti u ocjenu osnovanosti istih.

15. Stoga, jer je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbu tuženice valjalo je uvažiti, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, te temeljem članka 373. točka 3. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.

16. Zbog preinake prvostupanjske presude, trebalo je odlučiti i o troškovima cijelog postupka (članak 166. stavak 3. ZPP) sukladno načelu po kojem se parnični troškovi naknađuju prema uspjehu stranaka u parnici (članak 154. ZPP). Budući da je ovom presudom došlo do uspjeha tuženice, a neuspjeha tužitelja, tuženici, zastupanoj po državnom odvjetništvu pripada pravo na naknadu troškova postupka na teret tužitelja, prema vrijednosti predmeta spora utvrđenoj u postupku u visini od 1 .000,00 kn, sada 132,72 EUR, sve sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa) i to za sastavljanje odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora i odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1.), zastupanja na 2 ročišta (Tbr. 9. toč. 1.), sve u iznosu od po 50,00 EUR po radnji, te za sastav žalbe protiv presude (Tbr. 10. točka 1.) u iznosu od 62,50 EUR, tj. ukupno 262,50 EUR koje joj je dužan naknaditi tužitelj, u roku od 15 dana (točka II. izreke ove drugostupanjske odluke).

U Šibeniku, 5. svibnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić