Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-686/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika u pravnoj stvari tužiteljice JL iz [adresa], **.**.2016., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ingrid Roce Hrastić, odvjetnici u Rovinju, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 20. ožujka 2026. godine u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, dana 05. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužiteljica JL iz [adresa], **.**.2016., OIB: [osobni identifikacijski broj], dosjelošću stekla pravo vlasništva k. č. [katastarska čestica] Kanfanar oranica, pov. 240 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pa se nalaže Zemljišnoknjižnom odjelu Rovinj-Rovigno da nakon pravomoćnosti ove presude izvrši upis prava vlasništva sa imena i vlasništva tuženice na ime i u vlasništvo tužiteljice.

II. Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi parnične troškove u roku od 15 dana, u iznosu 1.645,52 eura uvećane za zakonske zatezne kamate počevši od donošenja odluke pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope-kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinaciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Dana 14. studenoga 2024. godine pod posl.br. P-686/2024 zaprimljena je tužba tužiteljice JL, protiv tužene Republike Hrvatske radi utvrđenja prava vlasništva na nekretnini označenoj kao k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je u zemljišnim knjigama tuženica kao pravna slijednica „ ĆL“ upisana vlasnicom k. č. [katastarska čestica] oranica, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

- da je tužiteljica osobno, kao i po pravnim prednicima, više od 70 godina u nesmetanom posjedu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koju ona i njezina obitelj oduvijek koriste kao okućnicu/ vrt i ta nekretnina nikada nije bila dio željezničke infrastrukture;

- da prema saznanjima tužiteljice nikada nitko, niti fizička niti pravna osoba u proteklih 70 godina, osim njezine obitelji, nije koristila, obrađivala ili na drugi način vršila posjed predmetne nekretnine, isto tako da nikada nitko nije osporavao njezinom djedu i baki, ocu, majci i/ili njoj posjed ili vlasništvo nekretnine;

- da nije upisana vlasnicom predmetne nekretnine tužiteljica je saznala nedavno, a tom prilikom je utvrdila da na predmetnoj nekretnini u zemljišnim knjigama vlasnikom dolazi upisana "Ferrrovia Istriana";

- da je nakon odgovora tuženice na zahtjev za mirno rješenje spora, tuženica upisana vlasnicom k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

1.2. Slijedom svega navedenog, a temeljem odredbe iz čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima predlaže se sudu usvojiti tužbeni zahtjev i istu utvrditi vlasnicom.

2. Tužena se u odgovoru na tužbu od 12. ožujka 2025. godine protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti navodeći:

- da nije sporno da je tuženica upisana kao vlasnica nekretnine tek 2024. godine na temelju rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, Zemljišnoknjižnog odjela Rovinj-Rovigno, posl.broj: Z-14307/2024, dok se prije tog upisa sporna nekretnina vodila oduvijek kao "Ferrovia Istriana";

- da je iz povijesti promjena na katastarskim česticama razvidno da se od 1952. godine kao posjednik na spornoj nekretnini vodila CL, a da je na arhivskom posjedovnom listu upisana opaska "J.željeznica";

- da se promjenom provedenom 1959 godine kao posjednik upisuje FL, a promjenom iz 1969. godine UL;

- da tužiteljica ne obrazlaže tko su njeni pravni prednici, na temelju čega su oni vršili nesmetan posjed predmetne nekretnine niti dokazuje protek roka dosjelosti potrebnog za stjecanje takve nekretnine;

- da tužiteljica i njeni eventualni pravni prednici nisu ispunili zakonsku pretpostavku poštenog i istinitog posjeda radi stjecanja prava vlasništva dosjelošću;

- da je upitno uopće postojanje takvoga posjeda, a osobito i njegovo trajanje na predmetnoj nekretnini;

- da tužena smatra s obzirom na podatke navedene u tužbi i stanje u zemljišnim knjigama i katastru zemljišta, da je tužiteljica znala i morala znati da sporna nekretnina nije njeno vlasništvo, niti vlasništvo njenih pravnih prednika, zbog čega da je razvidno da je eventualni posjed tužiteljice vršen potajno, odnosno onakve kakvoće na temelju koje se ne može steći vlasništvo nekretnine dosjelošću, a Republika Hrvatska kao pravna osoba, s obzirom na svojstva te osobe kao takve, očito nije mogla vršiti mjerodavni nadzor;

- da tužiteljica niti ne navodi kada su to njeni pravni prednici stupili u posjed koji su potom pošteno izvršavali 70 godina, što svakako utječe na rok potreban za stjecanje vlasništva dosjelošću, a zbog zemljišnoknjižnog stanja predmetne nekretnine;

- da s obzirom na to da je predmetna nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske, da se u tom slučaju trebaju primijeniti pravna pravila OGZ-a prema kojima tužiteljica treba dokazati da je preko svojih pravnih prednika u kvalificiranom posjedu nekretnina duže od 40 godina, do 6. travnja 1941. godine, što je uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema tada važećim pravilima OGZ-a;

- da iz tužbe ni na koji način ne proizlazi da bi tužiteljica ili njeni pravni prednici bili u poštenome posjedu, niti da je protekao rok posjedovanja od 40 godina;

- da je Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, koji je stupio na snagu 8. listopada 1991. godine brisao odredbu u članku 29. kojom je propisano da se dosjelošću ne može steći pravo vlasništva na stvarima u društvenom vlasništvu;

- da je Zakon o vlasništvu i drugi stvarnim pravima koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. godine, faktično vratio u naš pravni sustav pravila o dosjelosti bivšeg OGZ-a;

- da je odredbom članka 388. stavka 4. istog Zakona propisano da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su 08. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje drugih stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa vrijeme proteklo prije tog dana;

- da su odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-58/1997, U- 235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999. ukinute odredbe članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje su omogućavale retroaktivnu primjenu roka dosjelosti na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu;

- da je obrazloženje Ustavnog suda da su posjednici stvari na nekretninama u društvenom vlasništvu znali da te nekretnine nisu sposobne za dosjedanje, da su to znale i osobe koje su imale pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja na time nekretninama pa da nisu imale nikakvu opasnost gubitka tih nekretnina zbog dosjedanja te da zbog toga nisu morali koristiti odgovarajuća sredstva radi zaštite svojih prava, a da bi se stoga moglo dogoditi da netko zbog toga izgubi neko svoje imovinsko pravo;

- da s obzirom da nije dokazano da bi tužiteljica, što svojim, što posjedom njenih pravnih prednika, ispunila pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na nekretnini u vlasništvu Republike Hrvatske do 17. studenog 1999. godine, potrebno trajanje njenog eventualno dokazanog poštenog posjeda bi počelo teći 08. listopada 1991. godine, a nije poznato niti kada se u taj posjed stupilo, tužena smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan.

2.1. Slijedom navedenoga, predlaže se sudu odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog uz naknadu troška parničnog postupka tuženici sa zateznim kamatama koje se određuju sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima i teku od dana donošenja presude do isplate.

3. U daljnjem tijeku postupka radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari sud je proveo slijedeće dokaze:

- uvidom u izvadak iz zemljišne knjige (list 7-8, 36);

- uvidom u DOF za predmetne nekretnine (list 9);

- uvidom u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 22-29)

- čitanjem povijesti promjena na katastarskim česticama (list 30-31);

- izvod iz kat. plana od 17. ožujka 2026. sa prostoručno ucrtanim detaljima i objektima identificiranim po vještaku (list 49-50);

- uvidom u ortofotosnimak (list 51)

- uviđajem provedenog dana 20. ožujka 2026. godine, uz sudjelovanje vještaka geodetske struke dipl. ing. geod. Milke Kosanović (list 42-43);

- saslušanjem svjedoka: OL, LL i BL na ročištu od 20. ožujka 2026. godine (list 43-46);

- saslušanjem tužiteljice na ročištu od 20. ožujka 2026. godine (list 46-47).

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je ista stekla pravo vlasništva na nekretnini označenoj kao k. č. [katastarska čestica] [adresa] oranica, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], dosjelošću putem svojih prednika, na kojoj nekretnini dolazi upisana tužena.

6. Sporno je, da li su se u odnosu na predmetnu nekretninu ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću po tužiteljici računajući i posjed njezinih pravnih prednika.

7. Dana 20. ožujka 2026. godine na licu mjesta održana je glavna rasprava kada su provedeni dokazi: uviđajem, geodetskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Milki Kosanović, dipl. ing. geod. te saslušanjem predloženih svjedoka i tužiteljice.

8. Vještak geodetske struke Milka Kosanović, dipl. ing. geod. identificirala je nekretninu pokazanu po tužiteljici kao predmetnu k. č. [katastarska čestica] oranica, k. o. [katastarska općina], evidentirana u katastarskom operatu kao oranica površine 240 m2, pokazana unutar posjeda koji se u cjelini odnosi na obrađeni vrt s nasadima oraha, masline, vinove loze, voća i ukrasnog bilja s time da predmetna k.č. nije vidljivo izdvojena iz toga posjeda već čini jedinstvenu posjedovnu cjelinu. Na predmetnoj k. č. [katastarska čestica] vještakinja je identificirala zatečenu septičku jamu, cisternu koja je povezana sa tužiteljičinom stambenom zgradom, dimnjak stambene zgrade, šaht za vodu, pristupni dio za ormarić električne energije, drugu (novu) septičku jamu koja je izdvojena od stambene zgrade i koristi se kao plato, provizorna nadstrešnica (sagrađena od naslaganih betonskih bloketa) i provizorni zid sjeverno od nove septičke u podzid južno od iste septičke dok je na sjevernom dijelu predmetne k.č. zatečen metalni nosač spremnika za vodu kao i kameni zid, podzid s nosačima i kanal prema susjednoj zgradi koja je unutar obitelji ali nije predmetna. Nadalje, vještakinja ukazuje da predmetnoj nekretnini pripada i nadstrešnica koja vodi od stambenog objekta na cisternu ispod koje se nalazi spremište s metalnim vratima i služi za opskrbu plinom te se utvrđuje natpis na betoniranom spremištu sa ucrtanim datumom "25. srpnja 1974". Naprijed opisane identificirane detalje na predmetnoj nekretnini vještakinja je fotografirala i dostavila kao prilog nalazu (list 54-59) te je na izvodu iz katastarskog plana približno ucrtala naprijed opisane sadržaje odnosno dvije locirane septičke jame označene sl. "J", dvije nadstrešnice označila topografskom oznakom "X", cisternu sl. "C", plavom bojom uz kuću sl. "D" označen je dimnjak, dok je žutom bojom označena oranica, a sl. "S" približna lokacija stabla oraha koji se već nalazi na susjednoj k. č. [katastarska čestica] koja je također unutar jedinstvenog posjeda pokazanog po tužiteljici.

9. Saslušani svjedok LL (rođen 1949. godine) iskazivao je sudu o svojim neposrednim saznanjima kao susjed tužiteljičinoj obitelji, a sve još iz razdoblja života njezinih roditelja oca UL i majke FL, odnosno none CL, i to još od njegova djetinjstva konca 1950-ih godina kada su sve te osobe stanovale u kući do predmetne nekretnine koja se oduvijek obrađivala, a u dijelu na njoj već tada izgrađena cisterna u funkciji tužiteljičine kuće, a do nje i septička jama. Svjedok tvrdi da je ovo imanje misleći na kuću i vrt sa opisanom cisternom i septičkom jamom od obitelji UL barem četiri stoljeća, a što je isti utvrdio jer je kao povjesničar istraživao i objavljivao podatke. Svjedok pamti da se predmetni vrt do cisterne obrađivao za života tužiteljičinih roditelja uz pomoć "tovara" (magarca), a onda navodi i kulturu koja se tu sadila za potrebe domaćinstva. Po smrti tužiteljičinih roditelja da je nekretninu na isti način nastavila koristiti tužiteljica, a sve to stečeno nasljeđivanjem, najprije od none CL na roditelje, a onda po smrti njih na tužiteljicu.

10. Saslušani svjedok OL (rođen 1944. godine) iskazuje sudu o svojim saznanjima otkako se tužiteljica vjenčala sa pok. J 1959. godine kada je njegova sestra bila njima kuma, a onda to prijateljstvo potrajalo do smrti J pred tri-četiri godine na način da bi svjedok dolazio kod njih svakih 15 dana družeći se sa pok. tužiteljičinim suprugom u radioni kovačije. U odnosu na ispisani datum na cisterni svjedok navodi da je moguće da je tada Ć sagradio tu cisternu, a vrt već tada obrađivan po UL i FL da bi potom to nastavili Ć i JL, a onda to ostalo tužiteljici, uz navod da nikada vrt nije bio zapušten i da je obitelj uvijek tu imala plodove za potrebe domaćinstva. Svjedoku nije poznato što bi željeznica imala s predmetnom kućom i da ne može povezati ovu lokaciju sa željeznicom, s time da znade da je Ć bio kovač i da je radio u Uljaniku.

11. Saslušani svjedok BL (rođen 1944. godine) iskazuje sudu kao susjed obitelji tužiteljičinih roditelja UL navodeći da je predmetna nekretnina starina koju je JL naslijedila od oca BL i majke FL, a prije toga tu bila nona koju opisuje kao stariju ženu uvijek u crnini i maramom - "facolom" na glavi. U pogledu identificiranog vrta svjedok iskazuje da je osobno svojim traktorom orao tužiteljičin vrt, a prije njega to radio i njegov otac za Aličine roditelje kao susjede, u vrijeme kada su oni imali samo magarca koji je tome služio. Tvrdi da oduvijek Franinovići drže ovaj vrt uz kuću i da je ostao iznenađen kada je čuo da to ne bi bilo njihovo, a da ni on nema saznanja o tome kako bi se upis željeznice povezao s predmetnom kućom i vrtom.

12. Iz stranačkog iskaza tužiteljice (rođena 1940. godine) proizlazi da je predmetni vrt uz stambenu kuću bio najprije od none SL, koju je naslijedila njezina majka FL rođena CL, a otac bio UL. Navodi da je ona kao jedinica naslijedila imovinu i tu živjela sa suprugom J koji je preminuo 2021. godine, a u braku bili od 1959. godine. Tvrdi da je vrt uz kuću oduvijek bio obrađivan po njezinoj obitelji od kada znade za sebe i za života none SL, koja da je preminula 1959. godine. Cisterna i septička jama identificirane na predmetnoj nekretnini da su u funkciji stambenog objekta, a datum na cisterni potvrđuje da je upisao njezin suprug koji ju je i gradio, a ona i danas u funkciji. Septička jama sagrađena do objekta da je sada prazna jer je kuća spojena na kanalizaciju, a stari orah pamti od djetinjstva. Konačno navodi da je tek po smrti supruga u ostavinskom postupku 2021. godine kada je htjela riješiti imovinu djeci utvrdila da predmetna nekretnina ne glasi na nju naslijeđenu po roditeljima kada joj je rečeno da za istu piše "Ferrovia Istriana" što da joj nije jasno jer da njezina kuća nema veze s željeznicom niti je itko u njezinoj obitelji radio na željeznici. U ostavinskom postupku iza pok. majke, navodi da nije obraćala pažnju na brojeve čestica i da tada nije shvatila da u rješenju nema vrta, a predmetno da nije provjeravala jer joj za ništa nije trebala građevna dozvola niti je trebala dokazivati vlasništvo te nekretnine stoga da je doista bila uvjerena da je vrt njezin.

13. Sud je prihvatio iskaze svih svjedoka kao istinite budući su dani uvjerljivo i životno logično, pa im i poklanja vjeru, a ovi dokazi kojima je sud poklonio vjeru i ocijenio ih istinitima nisu kontradiktorni pisanim materijalnim dokazima i jednako su njima vrijedni.

13.1. Na temelju iskaza saslušanih svjedoka utvrđeno je da su samo po njihovom neposrednom saznanju, a najranije razdoblje po kazivanju BL od početka 1950-ih godina, predmetnu nekretninu koristili tužiteljičini roditelji pok. BL i FL mada svi svjedoci pominju i nonu SL, a onda u kontinuitetu po smrti roditelja da je to nastavila tužiteljica sa suprugom J koji je preminuo 2021. godine. Stoga samo po kazivanju tih svjedoka, radi se o razdoblju od preko 70 godina, a time se potvrđuju navodi tužiteljice iz tužbe. Svi svjedoci istovjetno tvrde da je riječ o samostalnom i poštenom posjedu koji traje u kontinuitetu preko 70 godina i da nije bilo razloga sumnje da to ne bi bilo od tužiteljice jer se i ona, a prije nje i njezini roditelji ponašali kao vlasnici vrta, gradeći na njemu cisternu, septičku jamu i nadstrešnicu, sve za potrebe njihovog stambenog objekta u kojem se živi.

14. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na institutu dosjelosti. Dosjelost (usucapio) je stjecanje prava vlasništva tuđe stvari njezinim neprekidnim samostalnim posjedovanjem kroz zakonom određeno vrijeme.

14.1. Prema pravilima o dosjelosti (izvornom načinu stjecanja vlasništva nad tuđoj stvari - originarno), kojim je svrha uklanjanje trajnog nesklada između posjeda i vlasništva, uspostavljanjem pravnog stanja i dopuna zaštiti pravnog prometa, među kojima su i pravila o izvanrednoj dosjelosti (pravno pravilo iz §1472., Općeg građanskog zakona, čl. 28. st. 4., 5., u svezi čl. 21. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/91/ čl. 159. st. 4. u svezi s čl. 129. st. 1. i čl. 114. ZV-a), u kontinuitetu, uz neznatna odstupanja koja nisu relevantna za predmetni spor, samostalni posjed nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske, Županije, jedinice lokalne samouprave i jedinice područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, stječe dosjelošću vlasništvo pošto njegov zakonit, istinit i pošten ili barem pošten samostalan posjed neprekidno traje 40 godina, s time da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali stvar (čl. 160. st. 2. ZV-a) i da ostaviteljevi posjedi stvari i prava prelaze na njegove nasljednike zbog ostaviteljeve smrti i u njezinu času, onakvi kakvi su u tom času bili u ostavitelja (čl. 17. st. 1. ZV-a) neovisno o tome koje posjedovne čine je vršio prednik, a koje njegov slijednik i smatraju se poštenim, osim ako se dokaže suprotno (čl. 18. st. 5. ZV-a).

15. Iz navedenih mjerodavnih pravila, za rješenje spora po zahtjevu za utvrđenje stečenog prava vlasništva na nekretnini dosjelošću, proizlazi da kod izvanredne dosjelosti ne treba utvrđivati naslov posjednika ili njegovih prednika, već da je posjed bio miran s uočljivom voljom držanja nekretnine kao svoje i ponašanje posjednika kao vlasnika kroz čitavo vrijeme potrebno za dosjelost i da su tuženici bili dužni dokazati da je posjed tužiteljice i njezinih prednika predmetne nekretnine bio nepošten.

16. Sud je motrišta da su tužiteljica i njezini prednici, prije svega misleći na roditelje BL i FL bili u mirnom posjedu s uočljivom voljom držanja nekretnine kao svoje, a isti to stekli već po smrti none SL 1959. godine kada je na temelju rješenja iz ostavine O-105/59 izvršena promjena posjedovnog stanja 09. lipnja 1959. godine sa posjednice CL. SL na posjednicu FL, tužiteljičinu majku, a onda po smrti nje 1969. godine nekretnina upisana na posjednika UL, tužiteljičinog oca nakon čega postoji kontinuitet posjeda o kojem iskazuju svjedoci, a to sveukupno samo od saznanja svjedoka traje od početka 1950- ih godina. Kroz svo ovo vrijeme do utuženja dakle gotovo 74 godine, svi su se oni ponašali kao vlasnici i svoja vlasnička prava manifestirali na očigled sviju obrađivanjem vrta koji se nalazi uz obiteljsku kuću, gradnjom cisterne i septičke jame uz nadstrešnicu sve za potrebe stanovanja u toj kući i u funkciji te kuće, a da tužena nikada kroz vrijeme stjecanja po pravilima o izvanrednoj dosjelosti nije osporila pravo vlasništva predniku tužiteljice. Stoga, kako su tužiteljica ali i njezini prednici na temelju tih okolnosti, osnovano vjerovali da su vlasnici, zbog čega im se propust da izvrše uvid u zemljišnu knjigu, ne može stavljati na teret, u smislu da su bili nepošteni posjednici kroz vrijeme potrebno za izvorno stjecanje vlasništva predmetne nekretnine po pravilima o izvanrednoj dosjelosti.

17. Prema odredbi čl. 159. st. 1. ZV-a kao temeljene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću predviđeni su - samostalan posjed određene kakvoće i vrijeme dosjelosti određeno zakonom. U slučaju redovite dosjelosti, dakle one koja se temelji na kvalificiranom (zakonitom, istinitom i poštenom) posjedu, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potreban je rok od 10 godina (čl. 159. st. 2. ZV-a), dok kod izvanredne dosjelosti, koja se temelji samo na poštenom posjedu, taj rok iznosi 20 godine (čl. 159. st. 3. ZV-a), a, odredbom čl.159. st. 4. ZV-a je propisano da je na nekretninama koje se nalaze u vlasništvu RH, županijama i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenim pravnim osobama za stjecanje prava vlasništva potreban neprekinuti posjed u dvostrukom trajanju, dakle pošten posjed u trajanju od 40 godina.

18. Prema odredbi čl. 160. st. 1. i 2. ZV-a vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kada je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena za dosjelost, s time da se u vrijeme potrebno za dospjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici. Identično je u bitnom bilo uređeno i čl. 30. st. 1. i 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koji je bio na snazi od 01. rujna 1980. godine do 01. siječnja 1997. godine, kada je donesen ZV.

19. Isto tako prema čl. 18. ZV-a posjed je zakonit ako posjednik ima valjan pravni temelj tog posjedovanja, posjed je istinit ako nije pribavljen silom, prijetnjom ili potajice ili pak zlouporabom povjerenja, a posjed je pošten ako posjednik koji ga je stekao znao i niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, s time da poštenje prestaje čim je posjednik saznao da mu pravo na posjed ne pripada.

20. Prema odredbi čl. 18. st. 5. ZV-a posjed se smatra poštenim, osim ako se ne dokaže suprotno. Dakle, poštenje posjeda se pretpostavlja, pri čemu tuženik tijekom postupka tu predmnijevu nije oborio iako je na njemu bio teret dokaza o protivnom, a sud je na temelju iskazanoga po svjedocima i dostavljenim materijalnim dokazima u spisu zaključio o poštenju posjeda tužitelja i njegovih prednika na prijepornoj nekretnini.

21. Pravni učinci dosjelosti nastupit će po samom zakonu čim se ispune sve pretpostavke stjecanja putem dosjelosti, pri čemu se zahtjeva ispunjenje naprijed navedenih pretpostavki pa se navedenim činjenično stanje pretvara u pravno.

22. U konkretnom slučaju je nedvojbeno utvrđeno, da je u razdoblju od stupanja tužiteljice u posjed prijepora računajući posjed njezinih prednika odnosno od pok. none CL, a to zasigurno od 1952. godine kada postoji prvi upis od osnutka katastarskog operata, proteklo razdoblje od 40 godina kontinuiranog posjedovanja prijepora, pa su se stoga ostvarile zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 159. st. 4. ZV-a za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, uz napomenu da osim interesa tužitelja, u ovom slučaju ne postoji neki suprotstavljeni i privatni interes treće osobe.

23. Naime, na okolnost da se na nekretninama u društvenom vlasništvu moglo steći pravo vlasništva dosjelošću izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama posl.br. Rev-291/2014 od 17. travnja 2018. godine i posl.br. Rev-158/2017 od 07. svibnja 2019. godine, u kojima je navedeno: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 08. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 08. listopada 1991. godine, ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredaba toga zakona." Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo posebice u onom slučaju kada postoji drugi suprotstavljeni pravni interes trećih osoba.

24. Pored toga, čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima stavljen je izvan snage čl. 29. ZOVO-a, na koji se pozvao drugostupanjski sud u pobijanoj presudi. Nadalje, ZV-om je u čl. 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 08. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Dana 17. studenoga 1999. godine, Ustavni sud RH je ukinuo čl. 388. st. 4. ZV/96.

25. Navedeno shvaćanje doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske i Gaši protiv Hrvatske) na koje se na okolnost primjene propisa i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredba, a to je: "U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Dalje, zapravo kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s time, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes".

26. U presudama Radomilja i dr. te Jakeljić protiv Republike Hrvatske izraženo je i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenoga 1999. godine kao dana donošenja navedene odluke Ustavnog suda RH što je i izraženo u odluci VS RH broj Rev-2776/16 od 29. siječnja 2019. godine.

27. S obzirom na to da je tužena Republika Hrvatska ne postoji drugi suprotstavljeni pravni interes treće osobe u smislu citiranih odluka, pa je tužitelj na opisani način uz ispunjenje i ostalih potrebnih pretpostavki, dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini.

28. Sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Slijedom navedenog, s obzirom je tužiteljica u cijelosti uspjela u parnici tuženik je dužan naknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.

28.1. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška sastojeći od troškova zastupanja u iznosu od 1.000,00 eura, sastojeći od: sastava zahtjeva za mirno rješenje (100 bodova-200,00 eura), sastava tužbe (100 bodova-200,00 eura), za pristup na pripremno ročište od 12. studenoga 2025. godine (100 bodova - 200,00 eura) i pristupa na ročište za glavnu raspravu na licu mjesta 20. ožujka 2026. godine (svako po 100 bodova-200,00 eura) uz trošak sudske pristojbe na tužbu 26,55 eura i presudu u iznosu 53,09 eura te troškove vještačenja i uviđaja u iznosu od 565,88 eura.

28.2. Sud je ocijenio osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice sve nastale troškove odnosno ukupno nastao trošak u iznosu od 1.645,52 eura pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7.1., 9.1. i 54.) i iste je dosudio u cijelosti kao u točki II. izreke ove presude.

U Rovinju, 05. svibnja 2026. godine.

Sutkinja:

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, putem e-komunikacije u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.