Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž R-244/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Iris Gović Penić kao predsjednika vijeća, Sanje Joka Umićević, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ines Kovačević, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZĐ iz [adresa], 43. Istarske divizije 35, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tihomir Boćkai, odvjetnik u Puli, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-207/2016 od 19. svibnja 2017., u sjednici vijeća 5. svibnja 2026.
r i j e š i o j e
I Ukida se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pr-207/2016 od 19. svibnja 2017. u točki I. i točki III. izreke te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II O trošku žalbe odlučit će se konačnom odlukom.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:
„I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju ZĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade plaće za prekovremeni rad, za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, isplati iznos od 375.030,64 kune zajedno sa zateznim kamatama po stopi jednakoj eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine na dalje uvećanjem prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:
- na iznos od
2.081,89 kuna od
15. veljače 2008. godine do isplate,
- na iznos od
1.743,04 kuna od
15. travnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od
5.182,89 kuna od
15. svibnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od
25.180,32 kuna od
15. lipnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od
24.560,34 kuna od
15. srpnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od
22.914,46 kuna od
15. kolovoza 2008. godine do isplate,
- na iznos od
13.149,47 kuna od
15. rujna 2008. godine do isplate,
- na iznos od
21.693,65 kuna od
15. listopada 2008. godine do isplate,
- na iznos od
25.041,51 kuna od
15. studenoga 2008. godine do isplate,
- na iznos od
29.791,69 kuna od
15. prosinca 2008. godine do isplate,
- na iznos od
5.635,28 kuna od
15. siječnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od
27.954,82 kuna od
15. veljače 2009. godine do isplate,
- na iznos od
7.598,32 kuna od
15. ožujka 2009. godine do isplate
- na iznos od
27.426,60 kuna od
15. travnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od
27.084,38 kuna od
15. svibnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od
22.730,56 kuna od
15. lipnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od
12.305,86 kuna od
15. srpnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od
20.201,86 kuna od
15. kolovoza 2009. godine do isplate,
- na iznos od
27.027,68 kuna od
15. rujna 2009. godine do isplate,
- na iznos od
25.726,02 kuna od
15. listopada 2009. godine do isplate,
te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 63.875,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama po stopi jednakoj eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine na dalje uvećanjem prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.
II. Odbija se tužitelj u preostalom dijelu u iznosu od 3.750,00 kuna sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.
III. Odbija se tužena sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.“
2. Protiv dijela te presude pod točkom I. i III. izreke žali se tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja uz prijedlog da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.
3. Žalba je osnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja, djelatne vojne osobe za isplatu naknade plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom tijekom 2008. i 2009. godine.
5. Iz do sada provedenog postupka proizlazi bi da je tužitelj u spornom razdoblju bio zaposlen kod tuženika kao djelatna vojna osoba, da je odlazio na dežurstvo koje je trajalo od utorka do utorka odnosno 7 dana po 24 sata, a temeljem zapovijedi, da je unutar vojarne morao biti prisutan 24 sata, a nakon toga bi dobio 7 slobodnih dana uključujući subote i nedjelje, da mu je smjena trajala po 12 sati, a preostalih 12 sata bio je u krugu vojarne, da je u okviru redovnog rada obnašao dežurstva u postrojbi koja su trajala 24 sata, kao i subotom, nedjeljom i u neradne rade, da je za dio odrađenih prekovremenih sati koristio slobodne dane, da postoji određeni broj odrađenih prekovremenih sati koje tužitelj nije iskoristio kao slobodne dane, a nisu mu niti plaćeni.
6. Žalitelj osnovano ukazuje da je u postupku ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava te je posljedično i činjenično stanje u postupku ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno.
7. Naime, prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja kada je u pitanju višednevno obavljanje stražarske službe i dežurstva treba reći da rad u službi dežurstva i stražarskoj službi ne može trajati 24 sata jer 8 sati otpada na odmor pa se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može niti vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata. Način vrednovanja rada djelatnih vojnih osoba za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva, a obzirom na specifičnost ovakve službe djelatnih vojnih osoba (nemogućnost napuštanja radnog mjesta tijekom višednevnog boravka na terenu) i kada je životno i logično da tužitelj kao djelatna vojna osoba zbog same činjenice rada na terenu ne može napustiti mjesto rada, znači da ima pravo na slobodno vrijeme u kojem se odmara 8 sati dnevno te se rad tužitelja kao djelatne vojne osobe ne može vrjednovati kao njegov neprekidan rad za vrijeme dežurstva i stražarske službe u trajanju od 24 sata, već od svakodnevnih 24 sata u obračunu prava tužitelja na primanja s osnova rada treba odbiti tih 8 sati za kojih se tužitelj odmarao.
8. Stoga je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju u spornom razdoblju kao prekovremeni rad priznao i razdoblje osmosatnog odmora u okviru 24 sata te prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrdio odlučne činjenice – stvarno odrađene sate rada tužitelja kroz utuženo razdoblje obzirom na njegovo radno mjesto i nalog – zapovijed za obavljanje odgovarajućih poslova te je činjenično stanje u ovom predmetu ostalo nepotpuno utvrđeno.
9. Zato je valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu u točki I. izreke te u svezi s time i u točki III. izreke (odluka o parničnom trošku) te u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 370. ZPP).
10. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud raspraviti i utvrditi činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva te će tek nakon toga biti u mogućnosti ocjenom svih izvedenih dokaza u skladu s čl. 8. ZPP donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.
11. O trošku žalbe odlučeno je temeljem čl. 166. st. 3. ZPP.
U Zagrebu 5. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća
mr.sc. Iris Gović Penić
