Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-258/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja EA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Maja Buhin, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d. OIB: 26187994862 Zagreb, Vatroslava Jagića 33, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1471/2024-35 od 12. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 5. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 1471/2024-35 od 12. veljače 2026. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, s tim da će u ponovljenom postupku suditi drugi sudac pojedinac .

II. O trošku sastava žalbe odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku, CROATIA osiguranje d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, da isplati tužitelju, EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos naknade neimovinske štete od 5.650,00 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od podnošenja odštetnog zahtjeva (09.03.2023. godine) pa do isplate, a koje kamate se određuju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 01.01.2023. se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29.12.2023., a od 30.12.2023. se određuju za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnje te godine, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku, CROATIA osiguranje d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, da isplati tužitelju, EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos naknade imovinske štete od 438,96 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od podnošenja odštetnog zahtjeva (09.03.2023. godine) pa do isplate, a koje kamate se određuju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 01.01.2023. se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29.12.2023., a od 30.12.2023. se određuju za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnje te godine, sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku, CROATIA osiguranje d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, da isplati tužitelju, EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], pripadajući parnični trošak, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od presuđenja pa do isplate, a koje kamate se određuju za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječanja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.""

2. Protiv ove presude žalbu je izjavio tužitelj zbog svih žalbenih razloga te traži naknade troška sastava žalbe.

3. Žalba je osnovana.

4. Sud prvog stupnja je zbog pogrešne primjene materijalnog prava pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 8/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25) koju tužitelj ističe u žalbi.

5. Tužitelj od tuženika potražuje naknade štete zbog ozljede na radu. U tužbi navodi da je 10. rujna 2021. zadobio ozljedu na radu na radnom mjestu pomoćnik revirnika - poslovođa kod poslodavca Hrvatske šume d.o.o. ..., na način da je na šumskom radilištu zadobio udarac u leđa. Prilikom obrade i izrade drvnih asoretimenata, tužitelja je u leđa udario dio grabovog stabla koji se nakon puknuća naglo odvojio i pao na tužitelja.

Tužitelj priznaje svoju suodgovornost za nastanak štetnog događaja u iznosu od 50%, odnosno priznaje da je svojim ponašanjem djelomično doprinio nastanku ozljede. HZZO tužitelju nije priznao navedenu ozljedu kao ozljedu na radu.

Radni okoliš u kojem je tužitelj radio bio je zakrčen, nepregledan, pun porušenih stabala te opasan za rad pa tužitelj tvrdi da je ozljeda nastala kao posljedica opasne djelatnosti tj. šumarstva.

Tužitelj tvrdi da se kod navedene djelatnosti ne može u cijelosti otkloniti opasnost i rizik od ozljeđivanja posebno uzimajući u obzir specifičnost radne okoline (šuma, neravan teren, zakrčenost radnog prostora, nepreglednost zbog gustih krošnji drveća, nemogućnost pravodobnog uočavanja suhih grana zbog takve okoline i slično). Tužitelj smatra da je za štetu pretrpljenu u štetnom događaju odgovoran njegov poslodavac koji odgovara po načelu objektivne odgovornosti, a s obzirom da je tužiteljev poslodavac ima s tuženikom sklopljenu policu osiguranja od odgovornosti, tužitelj smatra da mu je štetu dužan nadoknaditi tuženik.

6. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor zastare. Naveo je da ne osporava da je tužiteljev poslodavac na dan 10. rujna 2021. bio osiguran kod tuženika policom osiguranja od odgovornosti prema djelatnicima broj: 078702024684. Tuženik smatra da nije pasivno legitimiran u ovom postupku jer se ne radi o pretrpljenoj i priznatoj ozljedi na radu pa nema osnove za potraživanje odštete temeljem police osiguranja. Tuženik je osporio nastanak štetnog događaja i odgovornost tuženika te je istaknuo da rješenjem HZZO-a od 4. siječnja 2022. tužitelju nije priznata ozljeda od 10. rujna 2021. kao ozljeda na radu. Tuženik tvrdi da je do ozljede došlo zbog tužiteljevog postupanja protivno pravilima struke i pravilima zaštite na radu. Tuženik je osporio uzročno posljedičnu vezu između nastalih ozljeda i procesa rada, osporio je osnov i visinu tužbenog zahtjeva i zatraženi tijek kamate.

7. Sud prvog stupnja je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan iz sljedećih razloga.

7.1. Pitanje je li ozljeda koju je tužitelj zadobio 10. rujna 2021., ozljeda na radu, predstavlja prethodno pitanje u ovom postupku u smislu čl. 12. st. 1. ZPP -a. S obzirom da je o tom pitanju Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) kao nadležno tijelo donijelo odluku, sud prvog stupnja smatra da je vezan pravomoćnom odlukom donesenom od strane HZZO-a u upravnom postupku.

Kako je rješenjem HZZO-a utvrđeno da se ozljeda koju je tužitelj zadobio u utuženom štetnom događaju, ne priznaje ozljedom na radu, sud je utvrdio da navedena ozljeda ne predstavlja ozljedu na radu za koju poslodavac odgovara po principu objektivne odgovornosti u smislu čl. 111. Zakona o radu.

7.2. Sud prvog stupnja smatra da nije ovlašten preispitivati pravilnost odluke koju je HZZO donio u upravnom postupku i kojom tužitelju nije priznao ozljedu od 10. rujna 2021. kao ozljedu na radu te dodaje da je takav stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-293/2019-3 od 14. veljače 2024.

8. Ovaj sud kao drugostupanjski smatra da je ovo pravno shvaćanje suda prvog stupnja pogrešno.

8.1. Prema č. 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine br. 80/13, 137/13, 98/19, 33/23, 105/25) ozljedom na radu prema ovome Zakonu smatra se:

1. ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem te ozljeda prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je uzročno vezana uz obavljanje poslova, odnosno djelatnosti na osnovi koje je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, kao i ozljeda nastala tijekom obveznoga kondicijskog treninga vezanog uz održavanje psihofizičke spremnosti za obavljanje određenih poslova, sukladno posebnim propisima,

2. bolest koja je nastala izravno i isključivo kao posljedica nesretnog slučaja ili više sile za vrijeme rada, odnosno obavljanja djelatnosti ili u vezi s obavljanjem te djelatnosti na osnovi koje je osigurana osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, 3. ozljeda nastala na način iz točke 1. ovoga članka koju osigurana osoba zadobije na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno te na putu poduzetom radi stupanja na posao koji joj je osiguran, odnosno na posao na osnovi kojeg je osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju,

4. ozljeda, odnosno bolest iz točaka 1. i 2. ovoga članka koja nastane kod osigurane osobe u okolnostima iz članka 16. ovoga Zakona.

8.2. Prema čl. 67. istog Zakona ozljedom na radu, u smislu ovoga Zakona, ne smatra se ozljeda, odnosno bolest do koje je došlo zbog:

1. skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana do mjesta rada i obrnuto (npr. tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome, obavljanje poslova pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih droga i sl.),

2. aktivnosti koje nisu u vezi s obavljanjem radnih aktivnosti (npr. radni odmor koji nije korišten u propisano vrijeme, radni odmor koji nije korišten u cilju obnove psihofizičke i radne sposobnosti nužno potrebne za nastavak radnog procesa, fizičke aktivnosti koje nisu u vezi s radnim odnosom i sl.),

3. namjernog nanošenja ozljede od strane druge osobe izazvanog osobnim odnosom s osiguranom osobom koje se ne može dovesti u kontekst radno-pravne aktivnosti, 4. atake kronične bolesti,

5. urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest.

8.3. Dakle, ozljeda na radu kako je definira Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju predstavlja ozljedu na radu (samo) u smislu tog Zakona.

9. S druge strane, Zakon o radu (Narodne novine br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23), Zakon o zaštiti na radu (Narodne novine br. 71/14 i dr.) i Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr.) uređuju pitanje naknade štete zbog ozljede na radu.

9.1. Prema čl. 111. st. 1. Zakona o radu ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

9.2. Dakle, supsidijarno se na dužnost naknađivanja štete pretrpljenu na radu ili u vezi s radom primjenjuje Zakon o obveznim odnosima kao opći propis obveznog prava.

9.3. Prema čl. 25. Zakona o zaštiti na radu ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti, a poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

9.4. Prema čl. 1063. i čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, s tim da za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne dje latnosti odgovara osoba koja se njome bavi.

Prema čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima vlasnik se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti, ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti i ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

10. Prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u smislu prethodno citiranih odredbi Zakona o radu, Zakona o zaštiti na radu i Zakona o obveznim odnosima (ne)priznavanje ozljede na radu u smislu čl. 66. i 67. ZOZO-a ne predstavlja temeljem čl. 12. ZPP-a prethodno pitanje za odštetnu odgovornost poslodavca zbog ozljede na radu već sud treba utvrditi i ocijeniti je li ozljeda nastala na radu i u svezi s radom, postoje li uvjeti za oslobođenje poslodavca od odštetne odgovornosti, u cijelosti ili djelomično.

11. Suprotnim tumačenjem svaki radnik koji ne bi ozljedu koju je zadobio na radu ili u svezi s radom prijavio poslodavcu ili HZZO-u imao bi pravo na naknade štete u parničnom postupku jer o njegovom pravu prethodno ne bi bilo odlučeno u upravnom postupku, dok bi svaki radnik kojem u upravnom postupku nije priznato postojanje ozljede na radu izgubio parvo potraživati naknade štete, a takvo tumačenje prava predstavljalo bi povredu ustavnog načela jednakosti svih pred zakonom.

12. Osim toga, prema čl. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju tim Zakonom uređuje se obvezno zdravstveno osiguranje u Republici Hrvatskoj, opseg prava na zdravstvenu zaštitu i druga prava i obveze osoba obvezno osiguranih prema ovome Zakonu, uvjeti i način njihova ostvarivanja i financiranja, kao i prava i obveze nositelja obveznoga zdravstvenog osiguranja, uključujući prava i obveze ugovornih subjekata nositelja za provedbu zdravstvene zaštite iz obveznoga zdravstvenog osiguranja.

Dakle, tim Zakonom ne uređuje se odštetna odgovornost radniku zbog pretrpljene ozljede na radu već (samo) pitanja vezana uz zdravstveno osguranje primjenom istog Zakona.

Tu odgovornost uređuju drugi zakoni, Zakon o zaštiti na radu, Zakon o radu i Zakon o obveznim odnosima, pa niti iz tog razloga (ne)priznavanje ozljede na radu u upravnom postupku temeljem Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ne predstavlja prethodno pitanje u ovom sporu primjenom čl. 12. ZPP-a.

Svako suprotno tumačenje predstavljalo bi arbitrarno, samovoljno i pretjerano formalističko tumačenje i primjenu materijalnog i procesnog prava na štetu pojedinca odnosno povredu prava na pošteno suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava.

13. Konačno, iz izloženih zakonskih odredbi proizlazi da su pretpostavke za priznavanje ozljede na radu u upravnom postupku temeljem Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju znatno “strože” od pretpostavki za odštetnu odgovornost za ozljedu na radu dok u radnim sporovima vrijedi načelo primjene povoljnijeg prava pa niti iz tog razloga nema mjesta primjeni čl. 12. ZPP-a u ovom sporu.

Naime, Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju isključuje priznavanje ozljede na radu u slučaju ozljeda do kojih je došlo, između ostaloga, zbog skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, aktivnosti koje nisu u vezi s obavljanjem radnih aktivnosti, dok Zakon o radu, Zakon o zaštiti na radu i Zakon o obveznim odnosima razlikuju doprinos radnika nastanku štete te isključivu odgovornost radnika za nastanak štete.

Prihvaćanjem pravnog shvaćanja suda prvog stupnja, a na štetu radnika kao slabije ugovorne strane, isključila bi se primjena tih zakonskih odredbi koje su za radnika povoljnije, a koje razlikuju isključivu odgovornost i doprinos radnika nastanku štete.

14. Slijedom navedenoga, prvostupanjsku je presudu primjenom čl. 369. i čl. 370. ZPP- a valjalo ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja kako bi potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava dao razloge o svim pravno relevantnim činjenicama u smislu čl. 111. st. 1. Zakona o radu, čl. 25. Zakona o zaštiti na radu i čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima.

15. O zahtjevu za naknadu troška sastava žalbe odlučeno je primjenom čl. 166. st. 3. ZPP-a.

16. O tome da će u ponovljenom postupku suditi drugi sudac odlučeno je primjenom čl. 371. ZPP-a.

U Zagrebu, 5. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević