REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7432/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Gorani Žurić Juretić u pravnoj stvari tužitelja ĆB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Gordan Škare, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 16. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Gordana Škare, odvjetnika i zamjenice punomoćnice tuženika Jasminke Houška, odvjetnice, 5. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ĆB koji glasi: ''Utvrđuje se da je ništetan i ne proizvodi pravne učinke među ugovornim stranama Ugovor o hipotekarnom kreditu račun broj: 51401320, broj partije: 09-179- 25321-7 sklopljen dana 16. 3. 2002. godine između tužitelja ĆB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i ujedno založnog dužnika i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb (Grad Zagreb) kao kreditora, solemniziran po javnom bilježniku Iva Dujmović, Zagreb, Jurišićeva 21/1, poslovni broj OU-285/2002-1.''

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o hipotekarnom kreditu račun broj: 51401320, broj partije: 09-179-25321-7, sklopljenog 16. ožujka 2002. između tužitelja ĆB kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i to:

- odredba čl. 4.1. u dijelu koji glasi: ''…koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima…''

- odredba čl. 4.2. u dijelu koji glasi: ''…u visini kamate iz toč. 4.1. ovog Ugovora.''

- odredba čl. 5. u dijelu koji glasi: ''…koja je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom Banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima…''

- odredba čl. 6.2. u dijelu koji glasi: ''U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4.1. ovog Ugovora sukladno odluci Banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.''

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja ĆB u dijelu kojim predlaže utvrditi ništetnima i ostale dijelove odredbi čl. 4.1., čl. 4.2., čl. 5. i čl. 6.2., Ugovora o hipotekarnom račun broj: 51401320, broj partije: 09-179-25321-7 sklopljenog 16. ožujka 2002., osim dijelova koji su utvrđeni ništetnima u točki II. izreke ove presude, kao i dijelu kojim tužitelj predlaže utvrditi ništetnima odredbe čl. 7.1., 7.2., 7.3. i 7.4. istog Ugovora.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. naknaditi tužitelju ĆB parnični trošak u iznosu od 7.870,43 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 5. svibnja 2026. pa do isplate po stopi, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Privredna banka Zagreb d.d. za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6.875,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 5. svibnja 2026. do isplate.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 12. prosinca 2024. tužitelj navodi kako je s tuženikom kao kreditorom sklopio 16. ožujka 2002. Ugovor o hipotekarnom kreditu, solemniziran 20. ožujka 2002. po javnom bilježniku Ivi Dujmović iz Zagreba, poslovni broj OU-285/2002- 1. Ugovor je sklopljen na iznos glavnice kredita u kunama u protuvrijednosti od 73.000,00 EUR po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, kao nenamjenski kredit. Kao sredstvo osiguranja povrata kredita tužitelj je u svojstvu založnog dužnika u korist tuženika osnovao založno pravo (hipoteku) na nekretnini u svojem vlasništvu upisanoj u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu, zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] koja se sastoji od kuće br. 132 B i dvorišta u ul. Demerje u površini od 525 hvati ili 1997 m2. Smatra da navedeni ugovor sadrži ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci banke te je iz navedenog razloga posljedično i cijeli Ugovor ništetan. Sporne odredbe sadržane su u članku 4.1. i čl. 4.2. spornog Ugovora o kreditu. Iz sadržaja navedenih odredbi proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamata pri čemu nisu unaprijed određeni jasni i precizni parametri i uvjeti pod kojima banka kao ugovorna strana može promijeniti kamatnu stopu. Daljnje ništetne odredbe o visini kamatne stope odnosno mogućnosti promjene visine kamatne stope sadržane su u čl. 5. i čl. 6.2. Upućuje na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite interesa potrošača. Ističe kako se može pozivati na pravno utvrđenje iz tih presuda, sve u smislu odredbe čl. 502. ZPP-a. Bez obzira što se kolektivni spor vodio zbog ugovora o kreditu – potrošačkih ugovora u valuti CHF, identična ništetna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi banke nalazi se i u predmetnom Ugovoru. Iz sadržaja odredbi čl. 4.1., čl. 4.2., čl. 5. i čl. 6.2. spornog Ugovora (kamatna stopa) jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovor o kreditu koristeći ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu u ugovoru o potrošačkom kreditiranju

– Ugovoru o hipotekarnom kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja kao potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Iz navedenog razloga citirani dio ugovornih odredbi čl. 4.1., čl. 4.2., čl. 5. i čl. 6.2. predmetnog Ugovora o hipotekarnom kreditu je ništetan te ne proizvodi pravne učinke među ugovornim stranama. Navodi kako je potrošač jer je fizička osoba koja je ugovorila nenamjenski kredit. Smatra da ništetnost ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nužno dovodi do ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu. Upućuje na odredbu čl. 1021. ZOO iz koje proizlazi da je obveza plaćanja ugovorene kamate bitan sastojak ugovora o kreditu jer se radi o naknadi (cijeni) koju korisnik plaća za to što mu je banka stavila na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava. Kada je odredba o promjenjivoj kamati kao cijeni kredita (dakle, bitni sastojak ugovora) utvrđena ništetnom, što obvezu korisnika kredita čini neodređenom i neodredivom takav ugovor o kreditu ne može opstati bez takve ništetne odredbe zbog čega je on u cijelosti ništetan sukladno odredbama čl. 270. st. 1. ZOO i čl. 322. ZOO-a. Predlaže donijeti presudu kojom se utvrđuje ništenim Ugovor o hipotekarnom kreditu, podredno, ukoliko sud nađe neosnovanim taj zahtjev, predlaže donijeti presudu kojom se utvrđuju ništetim odredbe čl. 4.1., čl. 4.2., čl. 5., čl. 6.2., čl. 7.1., čl. 7.2., čl. 7.3. i čl. 7.4. Ugovora o hipotekarnom kreditu, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Navodi kako je Ugovor sklopljen 16. ožujka 2002., slijedom čega se radi o vremenskom periodu koji nije predmet kolektivnog spora, a ne radi se ni o tamo spornoj vrsti ugovornog odnosa. Predmetni Ugovor u potpunosti je sklopljen sukladno Zakonu o obveznim odnosima te sukladno tada važećoj regulativi. Ugovor nije sklopljen suprotno zakonu niti moralu, nije bilo zablude niti prijevare te je nejasno temeljem čega bi upravo ovaj ugovorni odnos bio ništetan. Ugovaranje odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi je bilo dozvoljeno sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je prilikom sklapanja spornog Ugovora o hipotekarnom kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Nadalje navodi kako primjenom odredbe čl. 84. ZZP iz 2003. i čl. 99. ZZP iz 2007. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stranke su u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu. Tužitelj je izjavio da je sukladno važećim propisima, upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te da mu je Banka uručila otplatnu tablicu. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen, da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Ističe prigovor zastare. Volja ugovornih strana da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenja pravno je valjana i zakonita, te je stoga dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi valjan. Varijabilna kamatna stopa nije ništetna niti prema odredbama mjerodavnih propisa niti prema stavu sudske prakse, a niti prema stavu HNB-a kao regulatornog tijela. Činjenica da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i da su ugovorile način na koji se ta stopa mijenja čini tu odredbu jasnom i odredivom, a kakva činidba mora biti. Pogrešno se tumači da je ta kamatna stopa neodrediva, jer je samim ugovorom u vezi sa Općim uvjetima poslovanja, jasno određeno temeljem kojih se kriterija ta kamatna stopa mijenja i obračunava i da je sadržana u anuitetima. Tužitelj je bio svjestan da je ugovorio vraćanje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu i iz samog Ugovora o kreditu, a kriteriji za promjene sadržani su u Općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz samog Ugovora o kreditu. Dakle jasno je ugovorena odrediva kamatna stopa i kriteriji te odredivosti. Kamatna stopa se mijenja i mijenjala se isključivo u zakonskim okvirima i sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, jer je ugovoreno da se promjenjiva kamatna stopa mijenja sukladno Općim uvjetima poslovanja, te se samim time u obzir moraju uzeti svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promijene kamatne stope, a koji su javno dostupni i nisu proizvoljni kriteriji i elementi bilo koje od banaka, već ovise o uvjetima tržišta, troškovima izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, ovise o regulatornim troškovima HNB-a, ovise o kreditnom riziku zemlje (CDS) te marži koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Na visinu kamate utjecali su realni parametri poput EURIBOR-a, CDS-a, LIBOR-a i regulatorni trošak. Prigovara da bi tužitelj bio potrošač. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o hipotekarnom kreditu od 16. ožujka 2002. (list 11-17), izvadak iz obrtnog registra (list 48) i saslušanjem tužitelja (list 59-60).

4. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) sud je našao neosnovanim tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti cijelog Ugovora o hipotekarnom kreditu zaključenom između stranaka, dok je podredni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi našao djelomično osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o hipotekarnom kreditu od 16. ožujka 2002. te podredno radi utvrđenja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci Banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima, odnosno odredbi čl. 4.1., 4.2., 5., 6.2., 7.1., 7.2., 7.3. i 7.4. istog Ugovora.

6. Između stranaka nije sporno da su zaključile Ugovor o hipotekarnom kreditu broj 51401320 dana 16. ožujka 2002., koji je solemniziran po javnom bilježniku Ivi Dujmović iz Zagreba pod brojem OV-285/2002 dana 20. ožujka 2002. (dalje: Ugovor o kreditu), a kojim Ugovorom o kreditu je tuženik, kao Banka (kreditor), tužitelju, kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 73.000,00 EUR. Sporno je, jesu li odredbe ugovora kojima je ugovoreno da se kamatna stopa mijenja sukladno odluci kreditora nepoštene i slijedom toga ništetne.

7. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu utvrđeno je da je odredbom čl. 4.1. ugovoreno da se korisnik kredita na kredit u otplati obvezuje banci platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja u vrijeme zaključenja Ugovora iznosi 9,98% godišnje. Odredbom čl. 4.2. ugovoreno je kako u razdoblju od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu na iskorišteni iznos kredita korisnik kredita plaća banci interkalarnu kamatu u visini kamate iz toč. 4.1. Ugovora. Nadalje, odredbom čl. 5. ugovoreno je kako će se na dospjele, a nepodmirene obveze iz Ugovora naplaćivati ugovorna kamata primjenom kamatne stope po dospijeću koja je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima odnosno zakonska zatezna kamata ukoliko je ista viša. Odredbom čl. 6.2. propisano je kako je iznos anuiteta obračunat primjenom kamatne stope važeće na dan zaključenja Ugovora, a u slučaju promjene kamatne stope iz čl. 4.1. sukladno odluci banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete kredit. Odredbama čl. 7.1. do 7.4. ugovoreno je osiguranje vraćanja kredita u vidu uknjižbe založnog prava na nekretnini tužitelja.

8. Saslušan na okolnost pregovaranja s tuženikom prije zaključenja Ugovora o kreditu i informacijama koje mu je tuženik u toj fazi pružio saslušan je tužitelj. U svom iskazu navodi kako je Ugovor o kreditu zaključio 2002., a trebao je novac za dovršetak kuće, odnosno za uređenje kuće. Banka mu je odobrila kredit uz zalog kuće. Nije imao saznanja u to vrijeme o kamatama i promjenama kamatnih stopa. Nije znao da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. U to vrijeme sve je bilo stabilno, nije očekivao rast anuiteta. Pročitao je djelomično Ugovor o kreditu prije potpisivanja. Nije vidio odluku banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima, nitko mu to nije pokazao. Rast anuiteta se dogodio 2008. kada je bila kriza. Bio je nekoliko puta u banci, ali nije postigao dogovor s bankom. Banka je sastavila Ugovor o kreditu. Nije tražio da se odredbe Ugovora o kreditu mijenjaju, trebao je novac na brzinu. Novac je iskoristio za dovršetak kuće. To je obiteljska kuća u kojoj još uvijek živi, nikad je nije iznajmljivao. Na adresi kuće nikad nije bio prijavljen obrt ili trgovačko društvo. Još uvijek otplaćuje kredit, a osobno ga otplaćuje.

9. Sud je povjerovao iskazu tužitelja jer je iskazivao uvjerljivo i iskreno, a njegov iskaz nije u suprotnosti s drugim izvedenim dokazima.

10. Ugovorna kamata sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovoreno. Stoga ugovorena kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva, sve imajući u vidu odredbu čl. 46. st. 2. i čl. 50. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

11. Međutim, sporne odredbe čl. 4.1., čl. 4.2., čl. 5. i čl. 6.2. u dijelu kojim je istima ugovoreno da se kamatna stopa određuje sukladno odluci banke, ne sadrže podatke na temelju kojih bi se moglo zaključiti na koji način tuženik izračunava kamatnu stopu pa samim time ni jasne podatke o tome pod kojim uvjetima se ta kamatna stopa mijenja. Stoga tužitelj na temelju tako neodređenih uvjeta promjene kamatnih stopa nije mogao usporediti uvjete promjene kamatne stope tuženika s uvjetima promjene kamatne stope drugih banaka niti je mogao pratiti uvjete promjene kamatne stope pa time ni ocijeniti opravdanost povišenih kamatnih stopa u trenutku njihova povišenja. Sporne odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže jasne uvjete promjene ugovorene promjenjive kamatne stope, a koje bi bile razumljive prosječnom potrošaču.

12. Ugovor o kreditu je dvostrani pravi posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Unošenje u Ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, točnije ugovorne odredbe prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci kreditora, tuženik je mogao postupiti kako je htio tj. savjesno i nesavjesno te je isto u suprotnosti s navedenim načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca. Navedeno stoga što je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u predmetnom Ugovoru o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj - potrošač jedino mogao znali koliko je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok on ni približno nije mogao cijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati.

13. I iz iskaza tužitelja proizlazi da mu prilikom zaključenja ugovora nije pružena informacija od strane tuženika o mogućim kretanjima te kamatne stope tijekom trajanja ugovora, kao niti o parametrima koji bi na to utjecali, a nije mu predočena niti mu je predana odluka tuženika o kamatnim stopama u poslovanju s građanima.

14. Dakle, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Kako se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv, takve ugovorne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovore strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

15. Uslijed toga, a s obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da se kamatna stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, nepoštene jer su protivne općim načelima obveznog prava, iste su i ništetne sukladno odredbi čl. 103. st. 1. ZOO-a.

16. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije bio donesen poseban propis koji bi regulirao zaštitu potrošača (Zakon o zaštiti potrošača), slijedom čega se pri donošenju ove odluke sud vodio općim načelima obveznog prava i odredbama ZOO-a, međutim, upravo sadržaj odredbi čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03), koji je prvi cjelovito regulirao ovu pravnu materiju, a koje odredbe reguliraju pitanje nepoštenih ugovornih odredbi, govore u prilog pravilnosti zaključaka suda o nepoštenosti ugovornih odredbi koje su razmatrane u ovom postupku.

17. Odredbe u Ugovoru o kreditu koje se odnose na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile su lako uočljive te je bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja se mijenjala odlukom banke, dakle te ugovorne odredbe bile su jasne. Međutim te odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive potrošačima, što je potvrdio i tužitelj u svom iskazu. Iz Ugovora proizlazi samo to da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke. Ne navode se kriteriji za promjenu, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija u samom ugovoru nije navedeno.

18. Razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovara morali su na transparentan način biti navedeni u Ugovoru o kreditu tako da tužitelj na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlazi. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba i ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer dolazi do situacije da banka jednostrano određuje obvezu tužitelju koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Navedeno upućuje da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Valja reći da ZOO ne navodi nikakve posebne kriterije za ocjenu da li je pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 12. ZOO-a kojim je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Međutim, načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

19. Kako je već navedeno, imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, samim time odredbe Ugovora o kreditu koje koristi tuženik, a na temelju kojih se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez naprijed formiranog čvrstog kriterija za promjenu, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.

20. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovorima o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja u konkretnom slučaju. Kako tuženik u ugovoru u kojem koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope nije odredio referentnu stopu, a imajući u vidu da u vrijeme zaključenja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati elemente za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, a vodeći računa o načelu savjesnosti i poštenja trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, odredbe koje prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Pogrešno tužitelj smatra da je u ovom postupku sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a sukladno odredbi čl. 502. ZPP-a. Naime, predmetni Ugovor o kreditu zaključen je 2002. dakle prije razdoblja koje je razmatrano u kolektivnom sporu. Također, u predmetnom je Ugovoru o kreditu ugovorena primjena odredbe o valutnoj klauzuli u EUR, a ne u CHF, slijedom čega se tužitelj u ovoj parnici ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude, niti je sud tim utvrđenjima vezan. Međutim, a s obzirom da se radi o identičnim ugovornim odredbama koje su razmatrane u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, kao i u ovom postupku, sud smatra bitnim za istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. naveo kako je terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna "visoko stručna" i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva.

22. Tako se u navedenoj odluci navodi da banke kao legalne novčarske institucije čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade imaju legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je s aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o Ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine. Međutim isto tako banke kao dobri i odgovorni gospodarstvenici trebaju imati drugačiji pristup prema potrošačima prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope. Banke, a tako i tuženik, kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužni su nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača je toliko superiorno da je nemjerljivo. Upravo zato je tuženik bio dužan tužitelja ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, što međutim tuženik tijekom postupka niti ne tvrdi da je učinio na valjan način, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva.

23. Slijedom izloženog, uvažavajući pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantno i u ovom predmetu, a s obzirom na sadržaj ugovornih odredbi koje tužitelj predlaže utvrditi ništetnima, sud smatra kako su nerazumljive odredbe vezane za promjenjivu kamatnu stopu u čl. 4.1., čl. 4.2., čl. 5. i čl. 6.2. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka te su samim time nepoštene pa je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, kako je to već i navedeno, a primjenom odredbe čl. 103. st. 1. ZOO-a, u vezi s općim načelima obveznog prava sadržanim u odredbama čl. 11. čl. 12., 13. i 15. ZOO-a, to tim više što je ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

24. Uzevši u obzir okolnosti sklapanja ugovora, odnosno s tim u vezi, izostanak pojedinačnih pregovora, sud zaključuje je da je na štetu potrošača, tužitelja, ugovornim odredbama znatno narušena ravnoteža u pravima i obvezama stranaka i da je ta znatna neravnoteža suprotna načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega su i uslijed navedenih okolnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovornih kamata nepoštene, a time i ništetne (tako i VSRH u odluci broj Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023.).

25. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja kojim predlaže utvrditi ništetnima odredbe čl. 4.1., čl. 4.2., čl. 5. i čl. 6.2. u dijelu kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima.

26. Navedene odredbe Ugovora o kreditu nisu ništetne u cijelosti nego samo u navedenom dijelu pa je tužbeni zahtjev tužitelja kojim navedene odredbe predlaže utvrditi u cijelosti ništetnima (osim u dijelu u kojem je sud utvrdio ništetnost u ovom postupku), valjalo odbiti kao neosnovan.

27. Nije osnovan zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnima odredbe čl. 7.1. do 7.4. Ugovora o kreditu. Naime, nije protivno prisilnim propisima, kao niti općim načelima obveznog prava ugovaranje osiguranja vraćanja kredita te zasnivanje založnog prava na nekretnini u tu svrhu. Kako tužitelj ne iznosi nikakve druge konkretne navode zašto bi te ugovorne odredbe bile ništetetne, to je i taj dio zahtjeva tužitelja obijen kao neosnovan.

28. Međutim, iako su dijelovi odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke utvrđeni ništetnima, sukladno odredbi čl. 105. st. 1. ZOO- a, ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ovaj sud zaključuje da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez dijela odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke jer Ugovor o kreditu sadrži stopu ugovorne kamate (9,98%), koja je, uostalom, tužitelju bila i jedini poznati element u odnosu na određivanje kamatne stope, a time i visine njegove obveze. Također, sud smatra da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopu, a u smislu odredbe čl. 105. ZOO-a, ne predstavljaju odredbe koje su bile uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Naime, radi se o potrošačkom ugovoru koji je sklopljen upravo u potrošačke svrhu (nenamjenski kredit u svrhu dovršetka obiteljske kuće), što je bio uvjet i odlučujuća pobuda za zaključenje Ugovora o kreditu. Stoga je odbijen zahtjev tužitelja da se Ugovor o kreditu utvrdi ništetnim u cijelosti.

29. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o nenamjenskom kreditu, a sklopio ga je tužitelj kao fizička osoba. Iz iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio, proizlazi da je kredit iskorišten za dovršetak, odnosno uređenje obiteljske kuće u kojoj još uvijek živi, a u istoj nikad nije obavljana djelatnost obrta ili trgovačkog društva. Stoga sud zaključuje da tužitelj ima svojstvo potrošača, a da je predmetni ugovor potrošački ugovor. Okolnost da je tužitelj bio vlasnik obrta, a kako to proizlazi iz podataka obrtnog registra koji je dostavio tuženik uz podnesak od 27. ožujka 2025., ne utječe na drugačiju odluku suda, budući da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi kredit bio podignut, odnosno predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u svrhu obavljanja poduzetničke djelatnosti.

30. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare jer se, sukladno odredbi čl. 110. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 73.000,00 EUR. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u visini 550 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zahtjevu tužitelja iz troškovnika predanog na ročištu održanom 16. ožujka 2026., sastava podnesaka od 7. siječnja 2025. i 9. travnja 2025. u visini 550 bodova za svaki podnesak prema Tbr. 8/1, zastupanja na ročištima 30. rujna 2025. i 16. ožujka 2026. u visini 550 bodova za svako ročište prema Tbr. 9/1 Tarife, odnosno 2750 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR prema Tbr. 54. Tarife (5.500,00 EUR), uvećano za 25% PDV-a (1.375,00 EUR), sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 331,81 EUR i na presudu u iznosu od 663,62 EUR, ukupno iznosi 7.870,43 EUR.

32. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 13. veljače 2025. jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

33. Iako tužitelj nije uspio sa svojim zahtjevom radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u cijelosti, sud smatra da tužitelj nije uspio s neznatnim dijelom zahtjeva, u vezi kojeg nisu nastali posebni troškovi, a u smislu odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a pa je trošak tužitelju dosuđen u cijelosti.

34. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

35. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 6.875,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od donošenja ove presude do isplate.

36. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 5. svibnja 2026.

Sutkinja

Gorana Žurić Juretić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćnici tuženika