REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj : Gž-376/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Zlatka Pirca kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Draženke Ilak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Bojana Marčelan, odvjetnik u Varaždinu, Braće Radić 8b, protiv tuženika Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Iris Šanjug, odvjetnik u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Poslovni broj:P-81/2025-12 od 12 . veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Poslovni broj:P-81/2025-12 od 12 . veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 136-18/2007 sklopljen između stranaka 17. siječnja 2007. i to odredba čl. 5. st. 2. i st. 3. koja glasi: „ Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % ( jedan cijelih dvadeset pet posto) iznosa kredita. Korisnik kredita se nadalje obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe, kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje ovog ugovora i naplatu tražbina iz istog".

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 859,92 eura (osamsto pedeset devet eura i devedeset dva centa) sa zateznim kamatama od 26. siječnja 2007. do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi zatezne kamate od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 668,68 eura (šesto šezdeset osam eura i šezdeset osam centi) sa zateznim kamatama od 12. veljače 2026. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

2.Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjske odluke pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1-3 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP).

2.1. Ističe da je prilikom donošenja pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, da proturječi sama sebi obzirom da prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da tuženik nije na transparentan način tužitelju objasnio značajke ulazne i izlazne naknade i odnos s drugim odredbama na temelju kojih bi tužitelji mogli predvidjeti ekonomske posljedice koji za njih proizlaze, odnosno da je izostalo pojedinačno pregovaranje tužitelja o spornim odredbama predmetnog ugovora u kreditu, dok isto ne proizlazi iz spisa.

2.2. Nadalje da sud navodi kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene ugovorne odredbe one koje su nejasne, nerazumljive i neuočljive, a u predmetnom se ugovoru radi o standardnom ugovoru koji ima nerazumljive i nedorečene odredbe ugovora o kreditu.

2.3.Također, da su neosnovani navodi tužitelja kako nije bio informiran o svim značajkama ugovora, odnosno svim mjerodavnim informacijama prilikom sklapanja ugovora o kreditu, o kojoj okolnosti sud nije dopustio izvođenje dokaza tim više što tvrdi da prilikom svakog sklapanja ugovora potrošačima su objašnjenje sve značajke ugovora, a tužitelj u prilog svojih navoda nije priložio nikakve dokaze.

2.4.Smatra da sud nije utvrdio utječe li pobijana odredba nepovoljno na pravni položaj tužitelja te mogu li se usluge koje se pružaju u zamjenu za naknadu razumno uključiti u odobrenje kredita odnosno je li iznos navedene naknade koji je stavljen na teret tužitelja nerazmjeran u odnosu na iznos kredita, a koji test razmjernosti je sud propustio provesti, pa je i u tom dijelu činjenično stanje ostalo neutvrđeno, a da se iznos od 1,25% od iznosa kredita, zasigurno se ne može smatrati iznosom koji je nerazmjeran u odnosu na odobreni iznos kredita.

2.5. Smatra kako je prvostupanjski sud arbitrarno, i bez navođenja jasnih, argumentiranih ina zakonu utemeljenih razloga, svojevoljno ukinuo pravni institut zastare, da iz osporene odluke suda nije vidljivo smisleno obrazloženje obzirom da ne postoji niti jedan argument zašto je prigovor podnositelja u odnosu na zastaru i tijek zateznih kamata odbijen, niti se ne poziva na zakonske odredbe na temelju kojih bi drugostupanjski sud mogao zauzeti stav kako je potrebno preinačiti prvostupanjsku odluku i naložiti isplatu zastarjelih potraživanja.

2.6. Tvrdnji je da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati, da je odredba kojom se ugovara naknada za obradu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Također da ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja.

2.7. Ističe da naplaćena sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama jer je isti neznatan u odnosu na ukupni isplatu koju je primio tužitelj, pa se ne može govoriti da bi u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakve neravnoteže u pravima ugovornih strana.

2.8. Pozivajući se na više odluka sudova predlaže usvojiti žalbu, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka, a podredno da usvoji žalbu tuženika, ukine presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

Traži troškove podnesene žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer presuda suda prvog stupnja nema nedostataka, može se ispitati i ima razloge o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi nisu proturječni.

6. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se u žalbi također poziva tuženik. Činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potpuno je i pravilno utvrđeno i ono se navodima žalbe ne dovodi u sumnju tim više što žalitelj u žalbi ne ističe određene dokaze i činjenice koji bi upućivali na drugačije činjenično stanje od onoga kojeg je utvrdio prvostupanjski sud i na temelju kojega je donio pobijanu presudu.

6.1. Žalitelj u žalbi analizirajući na svoj način daje svoja utvrđenja o tome kakvo je činjenično stanje trebao utvrditi prvostupanjski sud i na kakvo je trebao primijeniti materijalno pravo no s obzirom na utvrđenja i stajališta prvostupanjskog suda takovi žalbeni navodi po ocjeni ovog suda nisu prihvatljivi te ih ovaj sud ne prihvaća.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojom je ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom isplate kredita korisniku i javnobilježnički troškovi kao i zahtjev za isplatu iznosa koji je tuženik bez osnove stekao naplaćivanjem te naknade tužitelju na temelju ništetne odredbe.

8. Među strankama je nesporno da su stranke 17. siječnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj 136-18/2007 (dalje: ugovor o kreditu) i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, da je navedenim kreditom se banka kao kreditor obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koje odgovara protuvrijednosti od 77.700,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, kao i da je u čl. 5. st. 2. i 3. Ugovora ugovoreno kako je korisnik kredita u obvezi platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,25% cjelokupnog iznosa kredita, sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe, kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje ugovora i naplatu tražbina iz istog, da je tuženik tužitelju prilikom isplate navedenog kredita obračunao i naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 4.427,93 kn, odnosno 587,69 eura.

9.Prvostupanjski sud je utvrđenja te stajališta da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita i javnobilježničkih troškova, već je ovu ugovornu odredbu mogao prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika ili ugovor uopće ne sklopiti, u kojem slučaju ne bi pribavio novčana sredstva potrebna za kupnju stana, da od tuženika nije bio obaviješten o obvezi plaćanja naknade i javnobilježničkih troškova, niti o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i troškova niti je u vrijeme potpisivanja i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu znao u kojoj visini i po kojem tečaju će mu biti naplaćena jednokratna naknada, kao i da ga niti javni bilježnik nije informirao o obvezi plaćanja javnobilježničkih troškova niti ulazne naknade, niti razlozima plaćanja javnobilježničkih troškova.

9.1. Nadalje prvostupanjski sud navodi da iako se radi o ugovornoj odredbi prema kojoj se može utvrditi visina predmetne naknade, tužitelju prilikom pregovaranja prije potpisivanja ugovora nije objašnjena svrha ove naknade, pa da se s time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa i da plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,5% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa.

9.2. Također da iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, da sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu podmireni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

10. Prvostupanjski sud utvrđuje kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03, koja je time sukladno članku 87. stavak . 1. ZZP/03 i ništetna (veljače 2024.).

11. Prvostupanjski sud također nalazi da je nepoštena i ugovorna odredba iz čl. 5. st.3. koja se odnosi na troškove solemnizacije Ugovora i koje troškove snosi korisnik kredita obzirom da stjecanje bez osnove se odnosi na korist koja je ostvarena, a tuženikova je korist to što nije imao trošak koji je imao tužitelj i da je taj trošak nastao je u interesu tuženika i ugovorna odredba je sastavljena na isti način odnosno pod istim pretpostavkama kao i ostatak Ugovora pa da je zbog toga i ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, a sve sukladno čl. 81. st. 1. i čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača.

12. Zaključka je da se radi o ugovornoj odredbi standardnog, unaprijed od strane tuženika formuliranog Ugovora o kreditu za koji se stoga smatra da se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao suprotno te ta ugovorna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer se radi o jednom od načina osiguranja tuženikove tražbine, a ta ugovorna odredba je u isključivom interesu tuženika kao vjerovnika u slučaju neplaćanja kredita.

13. Prvostupanjski sud je stoga temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 5. st. 2. i st. 3. ugovora o kreditu te je prihvatio tužbeni zahtjev.

14. U odnosu na tuženikovog prigovora zastare u pogledu dijela tužbenog zahtjeva radi isplate, prvostupanjski sud se poziva na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako je tek konkretnom pobijanom presudom kao prethodno pitanje utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i javnobilježničkih troškova, to prema iznesenom pravnom shvaćanju zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.

15. U odnosu na zakonske zatezne kamate prvostupanjski su ističe da su tužitelju dosuđene po njegovom zahtjevu od dana naplate predmetne naknade sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata kako je to naveo u izreci pobijane presude.

16. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

17. Naime, sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03-dalje ZZP/03), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% iznosa kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članka 5. stavak 2. i 3. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe članka 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03.

18. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

20. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

21. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

22. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

23. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,25% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

24.Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd- 1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.

25. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.).

26. Zbog iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

26. Odluka o zatraženim troškovima žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a.

U Slavonskom Brodu, 5. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Dubravka Šimić