REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-221/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužitelja ČN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku iz Slavonskog Broda protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 10. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika Mirka Jelića, odvjetnika iz Slavonskog Broda i rasprave održane 5. svibnja 2026. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz točke 13.st.2. Ugovora o nenamjenskom kreditu br. 9020347531, sklopljenog 25. travnja 2016. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,30% (slovima: jedan cijelih trideset posto) od iznosa kredita, sukladno Tarifi Banke u kreditnom poslovanju“

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50 tužitelju ČN iz [adresa], u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplatiti iznos od 119,45 eura (slovima: stodevetnaest eura i četrdesetpet centi) zajedno sa zateznom kamatom na iznos tekućom od 29. travnja 2016. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50 tužitelju ČN iz [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 314,82 eura sa zateznom kamatom koja teče od 5. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je vrijednost predmeta spora u ovom predmetu 119,45 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je 25. travnja 2016. s tuženikom sklopio Ugovor o nenamjenskom kreditu br. 9020347531 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 70.000,00 HRK. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 48 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti. Predmetnim tipskim Ugovorom u točki 13. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,30 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita 28. travnja 2016. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 900,00 kn, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Fiksni tečaj konverzije: 7,53450), iznosi 119,45 EUR. O ugovornim odredbama za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te tužitelj predlaže sudu nakon provedenog postupka usvojiti tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Ističe prigovor zastare jer se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Nadalje, tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 9020347531 (dalje: „Ugovor“) te da je tužitelju 28. travnja 2016. naplaćena jednokratna naknada za obradu kredita u iznosu naznačenom u tužbi. Međutim, tuženik ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,30% iznosa kredita, stoga sporna odredba članka 13. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 52. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., 19/22., dalje: ZPP/14). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,30% (ugovorna transparentnost). Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Uz navedeno, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 49. ZZP/14 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nesporno je da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužitelj pogrešno ističe u tužbi). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Uz navedeno, nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena. Tužitelj samo paušalno navodi da nije imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj iste, stoga se smatra nepoštenom. Tuženik ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u otplatnu tablicu iz koje je vidljivo da je naknada od 119,45 eura / 900,00 kn naplaćena tužitelju 28. travnja 2026. (str. 8 spisa). Uvidom u dopis tuženika od 3. travnja 2015. je vidljivo da je tužitelju naplaćena naknada obrade kredita 28.travnja 2016. u iznosu od 900,00 kn i da tužitelju nije naplaćena naknada za prijevremenu obradu kredita (str. 10 spisa). Uvidom u Ugovor o kreditu od 25. travnja 2016. je vidljivo da su isti zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor na iznos od 70.000,00 kn i da je u čl. 13.st.2. Ugovora navedeno. "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno sa korištenjem kredita banci platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,30% od iznosa kredita sukladno Tarifi Banke o kreditnom poslovanju." (str. 11 do 14 spisa). Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

3.1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je zaključio Ugovor o kreditu s tuženikom 25. travnja 2016. na iznos od 70.000,00 kn, kredit je iskorišten za renoviranje i adaptaciju obiteljske kuće. Nije mogao utjecati ni na koju odredbu ugovora. Tijekom školovanja nije imao ekonomske predmete. Sam je vršio uplate rata kredita. Nitko mu nije ništa objašnjavao u vezi te naknade. Nitko mu nije rekao na što se ta naknada odnosi. Kuća koju je adaptirao nikada nije iznajmljivana, korištena je samo za obiteljske osobne potrebe. U vrijeme zaključenja ugovora nije imao obrt niti trgovačko društvo, kao ni OPG. U vrijeme sklapanja Ugovora radio je kao policajac. Nije mu to bio prvi ugovor koji je zaključio, Ugovor je pročitao. Što se tiče toč. 13.2. mislio je da je to standardni dio ugovora, ništa nije mogao mijenjati.

4. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

5. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu od 25. travnja 2016. na iznos od 70.000,00 kn i da je u čl. 13.st.2. Ugovora navedeno. "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno sa korištenjem kredita banci platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,30% od iznosa kredita sukladno Tarifi Banke o kreditnom poslovanju

- je tuženik u svojem dopisu od 3. travnja 2025. naveo da je naknada za obradu kredita naplaćena tužitelju 28. travnja 2016. u iznosu od 900,00 kuna,

- da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju nije dana mogućnost raspravljanja o predmetnoj ugovornoj odredbi, što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza samog tužitelja kojemu je sud u cijelosti poklonio vjeru jer je iskaz istog logičan i uvjerljiv i da je Ugovor o kreditu tipski ugovor, sastavljen na unaprijed pripremljenom obrascu od strane tuženika,

- tuženik, na kojemu je teret dokaza na okolnosti da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj spornoj ugovornoj odredbi, na te okolnosti nije predložio niti jedan dokaz.

6. Tijekom postupka je bio sporan osnov postavljenog zahtjeva u svezi istaknutih prigovora tuženika, kojima se tužitelj protivi. Nije tijekom postupka bila sporna visina postavljenog zahtjeva.

7. Na temelju čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05.; dalje – ZOO/05) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO/05 propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Čl. 7. ZOO/05 sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, a na temelju čl. 8. stavak 1. ZOO/5 propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Na temelju čl. 322.st.1. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

8. U svezi navedenog i prema pravnim stavovima iz presude Suda Europske Unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, vezano za nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, po ocjeni ovog suda, odredbe Ugovora o kreditu o plaćanju predmetne naknade ugovorene na netransparentan način, tužitelju nije na valjan i razumljiv način objašnjeno koji je razlog ugovaranja naknade i zašto je njegova visina vezana uz iznos odobrenog kredita, čime je tužitelj doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika i takvim postupanjem tuženika povrijeđena su prava tužitelja kao potrošača, jer je prednik tuženika koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i sud je utvrdio ništetnom odredbu članka 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

9. Na temelju dokumentacije u spisu i iskaza tužitelja ovaj sud je utvrdio da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a obzirom da se radi o tipskom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom po tuženiku, koji tužitelj nije mogao mijenjati. Zahtjev transparentnosti, prema kojemu ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. Tužitelj kao korisnik kredita, je morao znati koje to stvarne troškove plaća da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz te odredbe, a taj zahtjev nije zadovoljen jer je tužitelj prije sklapanja Ugovora o kreditu imao samo paušalnu informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i nije informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koji troškovi i koje usluge ulaze u tu naknadu), te je bila ograničen uvjetima iz ponude tuženika. Nadalje tuženik nije dokazao da predmetna naknada odgovara stvarno nastalim troškovima i pruženim uslugama, i po ocjeni ovog suda nesporno je da tuženik nije postupao u dobroj vjeri, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

10. Tužitelj je nesporno potrošač jer je kredit iskoristio za potrebe renoviranja i adaptaciju obiteljske kuće, a sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja.

11. Tuženik je istakao i prigovor zastare koji nije osnovan. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020., kod restitucijskog zahtjeva s osnove ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, zastara teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, tako da nije nastupila zastara za potraživanje tužitelja na temelju čl. 216. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje - ZOO).

12. U svezi navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja jer je isti po ocjeni ovog suda nesporno osnovan i tužitelju je dosuđen traženi iznos naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 119,45 eura (iznos u eurima – prema podacima na otplatnoj tablici – iznos od 900,00 kn - str. 7 spisa, izračunat je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj; NN 57/2022) sa zateznim kamatama tekućim od prvog sljedećeg dana od dana naplate naknade, prema postavljenom zahtjevu tužitelja. Naplata je izvršena 28. travnja 2016., a tužitelj potražuje isplatu od 29. travnja 2016. Na temelju čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U svezi navedeno budući da je tuženik bio nepošten jer je već prilikom sklapanja samoga ugovora kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da je sporna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i to s obzirom na način njezinog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) te s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) te da je time ta odredba ugovora i ništetna tuženik dužan platiti zatezne kamate prema postavljenom zahtjevu tužitelja od prvog slijedećeg dana od dana uplate, odnosno stjecanja predmetne naknade (čl. 29.st.2. i 8. ZOO-a) .

13. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio po tužitelju navedenoj vrijednosti predmeta spora (dalje – vps) u iznosu od 1.340,50 eura. Tužitelj je naveo da je vps postavio na način da je za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva vps 1.327,22 eura (čl. 19. ZOSP-a) kondemnatorni je 119,45 eura i sud je naveo da je u skladu s odredbom čl. 37.st.1. ZPP-a 1.466,67 eura.

14. Ovaj sud je pogriješio kada je naveo da je vps 1.466,67 eura jer u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe služi samo za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva plaćenog temeljem te ništetne odredbe (sudska praksa - odluka VSRH Rev-374/13) pa je sud u svezi navedenog odlučio kao u izreci rješenja i naveo da je vrijednost predmeta spora u ovom predmetu 119,45 eura i time je stavljena van snage odluka ovog suda sa pripremnog ročišta 10.ožujka 2026. u odnosu na vps.

15. Na temelju čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025; dalje – ZPP-a) tuženik je u obvezi naknaditi troškove postupka tužitelju jer je tužitelj u cijelosti uspio u postupku.

16. Sud je odredio troškove postupka tužitelju prema vps-u od 119,45 eura.

16.1. Tužitelju je priznat trošak pristojbe na tužbu koja je uplaćena u iznosu od 26,55 eura, pristojba na presudu iznosi 13,27 eura. Priznat je i trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura (tbr. 7.st.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika; NN 138/23, 107/2025; dalje - OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 10. ožujka 2026. u iznosu od 50,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 14. svibnja 2026. u iznosu od 50,00ura, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 eura (tbr.9.t.3. OT), trošak sastava podneska od 14. studenog 2025. u iznosu od 50,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak sastava zahtjeva za dostavu dokumentacije iznosi 50,00 eura (tbr. 36 st.3. OT). Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 314,82 eura, kako je to i navedeno pod toč. III. izreke presude.

17. Na troškove postupka teče zatezna kamata od 5. svibnja 2026. kao dana presuđenja na temelju čl. 29.st.2. i 8. ZOO-a.

Slavonski Brod, 5. svibnja  2026.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

O tom obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.