Poslovni broj: Ps-9/2024-29

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

STALNA SLUŽBA U KORČULI

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku – Stalna služba u Korčuli, po sucu tog suda Mariji Gugić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: Hrvatske ceste d.o.o. za upravljanje, građenje i održavanje državnih cesta, Vončinina ulica 3, 10000 Zagreb, OIB: 55545787885, zastupane po punomoćniku Kruno Peronja, odvjetniku u Splitu, Domovinskog rata 10, protiv tuženika: CF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nikola Prižmić, odvjetnik u Blatu, radi Stambeno-iseljenje, nakon glavne rasprave zaključene 20. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka i tuženika osobno, na ročištu zakazanom radi objave odluke, dana 5. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku iseliti iz stana na 2. katu zgrade položene na nekretnini označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], anagrafske oznake [adresa], koji se u naravi sastoji od 6 soba, kuhinje/blagovaonice, kupaonice, hodnika, balkona i terase, te ga predati tužitelju u posjed, slobodnog od osoba i stvari, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 4.142,90 eur (četiri tisuće sto četrdeset dva eura i devedeset centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

Obrazloženje

1. U tužbi koja je u ovom sudu zaprimljena 1. listopada 2024. navodi se da je tužitelj vlasnik nekretnine označene kao kčbr. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], te je, kao takav, upisan u zemljišnim knjigama i katastru zemljišta. Napominje se da je u katastru zemljišta proveden geodetski elaborat kojim je evidentirana zgrada na predmetnoj nekretnini te upisana stvarna površina iste, dok se u zemljišnoknjižnom odjelu naslovnog suda za provođenje tog upisa vodi predmet pod posl. br. Z-1144/2024, međutim, postoji prethodno upisana aktivna plomba koju je prvotno potrebno riješiti, nakon čega će se navedeni upis provesti i u zemljišnim knjigama za predmetnu nekretninu. U tužbi se dalje navodi kako tuženik bez ikakvog pravnog temelja koristi stan na 2. katu zgrade položene na predmetnoj nekretnini, anagrafske oznake [adresa] koji se u naravi sastoji od šest soba, kuhinje/blagovaonice, kupaonice, hodnika, balkona i terase ukupne površine 128m2, a što je utvrđeno očevidom na licu mjesta kojeg su proveli djelatnici tužitelja 15. rujna 2023. Dokaz tuženikovog korištenja stana na predmetnoj nekretnini, osim samog prijavljenog prebivališta na njezinoj adresi, je i brojna dokumentacija iz koje proizlazi tuženikovo snošenje redovnih troškova režija i drugih novčanih obveza karakterističnih za mjesto prebivališta neke osobe. Dopisom od 3. siječnja 2024. da je pozvao tuženika u roku od 30 dana iseliti iz predmetne nekretnine, istu osloboditi od osoba i stvari te je preda tužitelju u posjed na koji dopis se tuženik oglušio i nije izvršio traženo. Predloženo je stoga prihvatiti tužbeni zahtjev kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu zaprimljenom 3. prosinca 2024. tuženik se usprotivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu s tvrdnjom kako sporni stan koristi temeljem valjanog pravnog posla koji nikada od strane pravnih prednika, a sadašnjeg titulara nije doveden u pitanje. Naime, da tuženik, kako predmnijevani najmoprimac uživa privilegiju zakonitog posjedovanja spornog stana, te se nije ogriješio od odredbe Zakona o najmu stanova, N.N. 91/96,48/9822/06,68/18,105/20, posebno ne da bi povrijedio ili ne ispunjavao svoje obveze kako najmoprimac iz članka 14-18 citiranog Zakona. Najmodavac da je ustao ovom tužbom, bez da su se na strani tuženika ostvarila sva obilježja iz članka 19 Zakona, što bi onda ovu tužbu činilo nezakonitom, bez obzira na odredbu članka 22, st.4 istog zakona. Tako da se na strani najmoprimca nisu kumulativno stvorile pretpostavke da bi tužitelj zatražio iseljenje i predaju u posjed spornog stana, ovo iz razloga što tuženik drži predmetni stan u zakonitom i nesmetanom posjedu već više od trideset četiri godina. K tome da je predmetna nekretnina jedina tuženikova nekretnina u funkciji stanovanja, a što sve potvrđuje i tužitelj predlaganjem dokaza i izvođenjem istih, koji u ovoj situaciji idu “in favorem” tuženiku. Tuženik kako starija osoba, ne želi, ali je prisiljen pozvati se na izvršenje presuda Europskog suda za ljudska prava i odluke Ustavnog suda, a u vezi sa spornim stanom. Tuženik se s pravom nada da će se ova njegova ne baš lijepa situacija novim zakonom o najmu stanova, razriješiti te da će novi zakon artikulirati sve interese predmnijevanog najmoprimca, te će novi zakon imati sve odredbe za donošenje pravednih rješenja koja će zadovoljiti interese i vlasnika i najmoprimaca, uzimajući u obzir prava na vlasništvo i dom. U tom smislu da je tužba nedorečena, preuranjena i po istoj se, bez da se pruže drugi dokaza na okolnosti iste, ne može meritorno raspravljati, a nekmoli donijeti odluka, pa je tuženik predložio odbaciti tužbu, a tužitelja osuditi na plaćanje sudskih troškova i troškova zastupanja.

3. U podnesku zaprimljenom od strane tužitelja 14. ožujka 2025. navodi se kako je tužitelj dopisom od 3. siječnja 2024. godine poslanim „poštom preporučeno“ pozvao tuženika da u roku od 30 dana iseli iz predmetne nekretnine, istu osloboditi od osoba i stvari te je preda tužitelju u posjed. Citirani dopis tuženik je uredno zaprimio, a što nedvojbeno proizlazi iz povratnice (obavijesti o uručenju) potpisane upravo od strane tuženika. Stoga je tužitelj opetovano dopisom od 27. siječnja 2025. pozvao tuženika na iseljenje, ali se taj dopis vratio s naznakom „neuručen“. Tužitelj je nakon toga kontaktirao javnog bilježnika na [adresa] kako bi se tuženiku izvršila dostava putem javnog bilježnika, ali javni bilježnik je odbio tužitelja uz razlog kako ne obavlja poslove dostave navodeći pri tome da „zato nema vremena“. Slijedom navedenog, tužitelj navedenu dokumentaciju nije mogao dostaviti ranije jer je imao legitimno očekivanje da će se dostavnica o uručenju zadnjeg dopisa od 27. siječnja 2025. godine vratiti uredna te je iz tog razloga čekao do posljednjeg trenutka, a sve kako bi sudu dostavio relevantan dokaz.

4. Tijekom prethodnog postupka stranke su ustrajale u svojim navodima. Tužitelj u podnesku od 30. travnja 2025. navodi kako je uz tužbu dostavljen i dopis tužitelja od 3. siječnja 2024. godine kojim je, s obzirom na to da isti predmetnu nekretninu koristi i posjeduje bespravno, pozvao tuženika u roku od 30 dana iseliti iz predmetne nekretnine, osloboditi je od osoba i stvari te je predati tužitelju u posjed (na koji dopis se tuženik oglušio), a kojim dopisom je tuženiku otkazan eventualni ugovor o korištenju tog prostora, uzimajući u obzir da su za iseljenje tuženika i otkaz eventualnog ugovora ostvarene propisane zakonske pretpostavke, što je dodatno pojašnjeno u kasnijem dopisu tužitelja od 27. siječnja 2025. godine (koji je dostavljen sudu u ovom postupku uz podnesak tužitelja od 14. ožujka 2025. godine). Isto tako, kao dio navedenog internog dokumenta tužitelja dostavljen je i „Ugovor o korištenju stambenog prostora u [adresa]“, a u odnosu na taj Ugovor se još jednom ističe da je isti otkazan dopisom (otkazom) tužitelja od 3. siječnja 2024. godine jer tuženik nikada nije niti tužitelju niti njegovom pravnom predniku plaćao naknadu za korištenje predmetnog stana, slijedom čega su ispunjene propisane zakonske pretpostavke za otkaz i iseljenje tuženika. S obzirom na to da tuženik nije postupio po nalogu iz istaknutog dopisa (otkaza) tužitelja, odnosno, da predmetnu nekretninu koju bespravno koristi nije u ostavljenom (otkaznom) roku oslobodio od osoba i stvari te je predao tužitelju u posjed, da je tužitelj bio prisiljen pokrenuti predmetni sudski postupak radi iseljenja i predaje u posjed. Nastavno na navedeno, iz istih razloga se ukazuju neosnovanim navodi tuženika iz odgovora na tužbu te s ročišta održanog 17. ožujka 2025. godine usmjereni na egzistiranje valjanog pravnog posla temeljem kojeg tuženik koristi predmetni stan. Tužitelj smatra i kako tvrdnje o tome da mu predmetna nekretnina predstavlja jedinu nekretninu tuženik nije dokazao, a svakako taj prigovor ne može biti razlog koji bi doveo u pitanje osnovanost tužiteljevog zahtjeva za iseljenje i predaju u posjed. Tužitelj ima legitimno pravo, kao vlasnik nekretnine, tražiti da mu se ona preda u posjed i na korištenje i u okolnostima kada tuženik tu nekretninu koristi bez plaćanja ikakve naknade preko trideset godina, provođenjem bilo kakvog testa razmjernosti prevladava interes da se uspostavi mogućnost konzumiranja prava vlasništva i time zaštiti to pravo zajamčeno odredbama Ustava RH i člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

5. U postupku je potom proveden dokaz čitanjem isprava priloženih spisu i to Zapisnika o očevidu stanja nekretnine Stacionar Korčula, Klasa: 011-01/23-02/04, Urbroj: 345-700/560-23-02, od 15. rujna 2023. godine, Ugovora br. 4410 o mjesečnom obračunavanju i naplati utrošene električne energije na zahtjev Potrošača od 2. veljače 1994. godine, računa HEP ELEKTRA d.o.o. -a od 31. svibnja 2023. godine za mjesec svibanj 2023., Potvrde o pružanju usluge odvoza otpada Komunalnog trgovačkog društva Hober d.o.o. od 18. srpnja 2023., pregled računa Komunalnog trgovačkog društva Hober d.o.o. od 10. srpnja 2023.za mjesec lipanj 2023. godine, Potvrde zahtjeva za aktivaciju usluga Hrvatski telekom d.d. -a na adresi [adresa] od 21. srpnja 2023.,rješenja br. 7375 Dubrovačko-neretvanske županije, Grada Korčule, Upravnog odjela za gospodarenje, Klasa: UP/I-363-03/01- 01/1154, Urbroj: 2138/01-05-01-1, od 1. veljače 2001.,rješenja Dubrovačko- neretvanske županije, Grada Korčule, Jedinstvenog upravnog odjela, Klasa: UP/I- 363-03/12-02/1286, Urbroj: 2138/01-04/1-12-1, od 20. ožujka 2012. godine, prijepisa posjedovnog lista br. 548 k. o. [katastarska općina] sa stanjem na dan 1. listopada 2024., e izvatka iz zemljišne knjige sa stanjem na dan 1. listopada 2024., dopisa tužitelja Klasa: 011-01/23-02/04, Ur.broj:345-700/560-24-04 od 3. siječnja 2024., fotografija zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan, građevinske dozvole izdane od Socijalističke Republike Hrvatske, Općine Korčula, Sekretarijata za upravne, pravne i opće poslove Broj: UP/I-06-723/1-87 od 9. siječnja 1989., ugovora o korištenju stambenog prostora u [adresa] od 28. prosinca 1990., zahtjeva za iseljenje i predaju u posjed nekretnine od 27. siječnja 2025., zbirke isprava Zemljišnoknjižnog odjela ovog suda u Korčuli Z- 1448/03, saslušanjem svjedoka UF, RF, BF, GF, ČF, ZF te EF, kao zakonskog zastupnika tužitelja, i tuženika u svojstvu parnične stranke.

6. Ocjenom svih izvedenih dokaza zajedno i svakog izvedenog dokaza posebno, ovaj sud drži da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

7. U postupku nije sporno, a proizlazi i iz isprava priloženih spisu sljedeće činjenično stanje:

- da je predmetom postupka stan na drugom katu zgrade izgrađen na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je u vrijeme podnošenja tužbe upisana u zemljišnoj knjizi po kulturi kao neplodno gradilište površine 733m2 s upisom uknjižbe prava vlasništva na ime tužitelja koji upis je proveden pod Z-1448/03.

- da je u Zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda u [adresa] položena zbirka isprava Z-1448/03 koja predstavlja prijedlog sada tužitelja radi upisa uknjižbe prava vlasništva temeljem tamo citiranih zakonskih odredbi uz prethodno brisanje tog prava s imena upisanog Poduzeća za ceste "Dubrovnik".

- da je u posjedovnom listu br. 548 k. o. [katastarska općina] tužitelj evidentiran kao posjednik kčbr. [katastarska čestica] upisane po kulturi kao zgrada mješovite uporabe u [adresa] površine 149m2 i dvorište 842m2

- da je 15. rujna 2023. od strane Povjerenstva za obavljanje očevida o stanju nekretnine Stacionar Korčula u vlasništvu tužitelja sačinjen Zapisnik u kojem je utvrđeno kako kčbr. [katastarska čestica] sastoji od tri etaže i to prizemlja, prvi i drugi kat time da se prizemlje sastoji od pet prostorija, prvi kat od 8 prostorija dok se na drugom katu nalazi stan površine 128m2 sa šest soba koji stan koristi tuženik temeljem Ugovora o korištenju stambenog prostora u [adresa] od 28. prosinca 1990.

- da Dubrovnik Ceste d.d. temeljem Ugovora o zakupu zaključenog s tužiteljem koristi sve prostrije na prvom katu i dio prizemlja što je u svom iskazu potvrdio i svjedok ČF.

- da tuženik temeljem Ugovora o mjesečnom obračunavanju i naplati utrošene električne energije zaključenog s HEP om 2. veljače 1994. uredno plaća utrošenu električnu energiju za predmetni stana na drugom katu

- da tuženik godinama vrši plaćanje usluga odvoza otpada.

- da tuženik za predmetni stan plaća i komunalnu naknadu o čemu spisu prileže rješenja br. 7375 Dubrovačko-neretvanske županije, Grada Korčule, Upravnog odjela za gospodarenje, Klasa: UP/I-363-03/01-01/1154, Urbroj: 2138/01-05- 01-1, od 1. veljače 2001.,rješenja Dubrovačko-neretvanske županije, Grada

[adresa], Jedinstvenog upravnog odjela, Klasa: UP/I-363-03/12-02/1286, Urbroj: 2138/01-04/1-12-1, od 20. ožujka 2012. godine, a plaćanje koje naknade je u svom iskazu potvrdio i svjedok GF ističući kako od strane tužitelja nije bilo nikakvih dopisa kojim bi se osporavalo plaćanje komunalne naknade od strane tuženika.

- da je po zahtjevu tuženika 21. srpnja 2023. od strane Hrvatskog Telekoma d.d. aktivirana, odnosno produljena ugovorna obveza MAX TV na adresi

[adresa]

- da je za zgradu u kojoj se nalazi predmetni stan ishođena građevinska dozvola još 1989., a u vrijeme podnošenja tužbe pokrenut je i postupak ucrtavanja zgrade

- da iz spisu priloženog Ugovora o korištenju stambenog prostora proizlazi kako je Poduzeće za ceste "Dubrovnik" kao davatelj stambenog prostora, s ovdje tuženikom kao primateljem stambenog prostora 28. prosinca 1990. zaključilo navedeni pravni posao kojim se dava na korištenje stambeni prostor u poslovno stambenom prostoru " [adresa] koji se sastoji od dvije spavaće sobe, sobe za dnevni boravak, kuhinje, sanitarnog čvora, hodnika, balkona i lođe u ukupnoj površini od 78/,74m2.

- da je prema čl. 2 Ugovora navedenog u prethodnoj stavci davanje takvog stambenog prostora na korištenje odobreno Odlukom Radničkog savjeta od 31. listopada 1990 nakon proglašenja predmetnih prostorija službenim prostorom, dok je u čl. 3 ugovorenom plaćanje stanarine u iznosu od 605,00 dinara mjesečno uz ugovoreno naknadno vršenje korekcije visine stanarine.

- da je čl. 6 ugovoreno kako će o dužini korištenja predmetnih stambenih prostorija odlučivati nadležni organ upravljanja Poduzeća za ceste, a u čl. 7 je pak određeno da će se otkazivanje korištenja stambenog prostora vršiti kada za to budu postojali opravdani razlozi zbog kojih je ugovor sačinjen.

- da iz iskaza svjedoka RF, BF pa i samog tužienika proizlazi kako je tuženik bio zaposlen u Hrvatskoj upravi za ceste, zatim u Dubrovnik ceste i u Hrvatske ceste, a umirovljen je 1. siječnja 2024.

- da je 3. siječnja 2024. od strane tužitelja tuženiku upućen dopis kojim ga se kao bespravnog korisnika poziva na iseljenje iz predmetnog stana koji dopis je tuženik zaprimio 9. siječnja 2024.

- da je 27. siječnja 2025. od strane tužitelja ponovno tuženiku upućen dopis radi iseljenja u kojem dopisu se u odnosu na od strane tuženika zaprimljeni dopis datiran 3. siječnja 2024. navodi da se ima smatrati otkazom eventualnog ugovora o korištenju stana koji dopis poštanskim putem nije uručen tuženiku.

- da je tuženik u periodu od 1990. pa do zaprimanja dopisa tužitelja od 3. siječnja 2024. nesmetano koristio predmetni stan time da je naknadu za korištenje plaćanja prve dvije, tri godine nakon čega je prestao s takvom isplatom.

- da je tuženik održavao prostorije predmetnog stana u kojem je stanovao sa svojom obitelji pa tako svjedok BF ističe da je tuženik mijenjao grilje, farbao prostorije stana u kojem pravcu je i iskaz svjedokinje RF koja je, kako tvrdi u svom iskazu, po dozvoli tuženika za vrijeme Domovinskog rata stanovala u predmetnom stanu.

8. Utvrdivši navedene nedvojbene činjenice u postupku i nije bilo potrebno provoditi dokaz uviđajem na licu mjesta.

9. Predmet spora je dakle zahtjev tužitelja za iseljenje tuženika iz stana u zgradi koja je vlasništvu tužitelja i predaju tužitelju u posjed slobodnog od osoba i stvari uslijed prestanka učinka Ugovora o korištenju službenog stana.

10. Sporna je u postupku osnovanost tužbenog zahtjeva.

11. Tuženik je tako tijekom postupka, kao posjednik, tvrdio da ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje stana. Prigovor se činjenično svodi na dvije tvrdnje: (1) da se u posjedu stana nalazi na temelju valjane pravne osnove- Ugovora o korištenju stana koji nije otkazan. (2) da pravo na posjed stana temelji na konvencijskom pravu na dom jer da bi iseljenje iz stana bilo protivno rezultatima testa razmjernosti.

12. Zbog toga su za materijalno pravno rješenje ovog spora odlučne odredbe članka 34. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014., dalje Ustav), članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori 18/97., dalje Konvencija) te odredbe članaka 162. stavka 1. i 163. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14., 81/15. 94/17., dalje ZV).

13. Članak 34. stavak 1. Ustava glasi:

" Dom je nepovrediv".

14. Članak 8. "Pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života" Konvencije glasi:

"1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih".

15. Članak 162. stavak 1. ZV-a "prava vlasnička tužba" glasi:

"1) Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu".

Članak 163. stavak 1. ZV-a "posjednikovi prigovori" glasi:

"(1) Posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed)".

16. Spisu priloženi Ugovor o korištenju stambenog prostora koji je prethodno proglašen službenim prostorom, dakle za potrebe službe pa samim time i zaposlenika Poduzeća za ceste zaključen je za vrijeme važenja Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine" br. 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93). U čl. 8 Glave 1 tako citiranog Zakona bilo je regulirano stanarsko pravo kojom odredbom je između ostalog izrijekom propisano da se stanarsko pravo ne može steći na stanovima za službene potrebe pa je neosnovano upiranje tuženika na odredbe Zakona o najmu stanova. Točno je da tužitelj spisu priloženi Ugovor o korištenju ovdje predmetnog stambenog prostora do podnošenja tužbe nije izrijekom otkazao niti raskinuo, a prema ocjeni ovog suda zahtjev-dopis od 3. siječnja 2024. ne može se smatrati otkazom Ugovora. Međutim, kraj činjenice da je tuženik u mirovini od 1. siječnja 2024. kada mu je dakle prestao radni odnos kod tužitelja to je samim time došlo i do prestanka Ugovora o korištenju predmetnog stana jer tuženik kao zaposlenik tužitelja nakon prestanka radnog odnosa i nema osnova koristiti predmetni stan. Istina, navedeno nije jasnim, razumljivim i tekstom uneseno odnosno utanačeno kao ugovorna odredba. Međutim, očito da je ugovor zaključen za vrijeme koje je imalo biti određeno od strane nadležnog organa upravljanja Poduzeća za ceste ali za vrijeme radnog odnosa tuženika. Nedvojbeno je i da je tuženik prestao plaćati naknadu za korištenje predmetnog stana negdje 1993., dakle tuženik takvu naknadu nije plaćao u razdoblju od narednih dvadeset godina do podnošenja tužbe. Sud prihvaća kao istinite navode tuženika u smislu kojih je nakon osamostaljenja Republike Hrvatske i uvođenja kune kao platežnog sredstva iznos najamnine od 605,00 dinara pretvoren u kune nakon čega je taj iznos postao beznačajan, no takva činjenica sama po sebi ne predstavlja opravdan razlog za prestanak plaćanja naknade za korištenje nekretnine. Tuženik tvrdi i kako je po tom pitanju razgovarao s ravnateljem tehničke ispostave u Dubrovniku i osobom zaduženom za financije time da se u takvom razgovoru nije ništa posebno utanačilo što je i bio razlog da je prestao plaćati mjesečni iznos najamnine. Na navedene okolnosti pak spisu nisu priloženi nikakvi dokazi pa ih sud cijeni paušalnim i ničim potkrijepljenim. Na okolnosti realizacije Ugovora o korištenju predmetnog stana saslušani EF kao zakonski zastupnik tužitelja nije imao neposrednih saznanja budući je na dužnost predsjednika uprave društva Hrvatske ceste d.o.o. stupio nedavno, točnije 15. veljače 2025.

17. Od suda se primjećuje da se ovdje radi o sukobu dva privatna interesa jer je tužitelj trgovačko društvo i to društvo s ograničenom odgovornošću bez obzira što je osnivač Republika Hrvatska, a s druge strane tuženik kao fizička osoba.

18. U primjeni odredbe čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) dom čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, bez obzira na to da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja a predmetni stan, obzirom da u njemu se stanuje počevši od 1990. i predstavlja dom tuženika. Miješanje javne vlasti jeste svaki čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima pa tako značenje miješanja ima i presuda za iseljenje, a što u konkretnom slučaju ovdje tužitelj i traži. Iznimke od zabrane miješanja propisane su čl. 8. st. 2. Konvencije s tim da, može li neka od propisanih iznimki opravdati miješanje prosuđuje se primjenom testa razmjernosti na okolnosti konkretnog slučaja. Cilj testa razmjernosti jeste dobiti odgovor na pitanje da li je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava zajamčenog čl. 8. Konvencije, a konkretno, u parnicama za iseljenje test razmjernost zapravo odgovara na pitanje da li bi nalog za iseljenje neovlaštenog korisnika predstavljalo neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom. Test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja s tim da negativan odgovor na bilo koje pitanje znači da je iseljenje protivno Konvenciji, odnosno neopravdano. Što se tiče prvog pitanja da li je miješanje utemeljeno na zakonu, u konkretnom slučaju jeste jer tužitelj kao vlasnik stana traži iseljenje tuženika primjenom odredbe čl. 161. ZV-a. Što se tiče drugog pitanja, a to je da li je miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, u konkretnom slučaju jeste obzirom da tužitelj kao vlasnik temeljem čl. 30. ZV-a ima pravo da se tom stvari i koristi i od nje čini što ga je volja te da ga svakog drugog od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima, s tim da, a u granicama gore navedenim, ima pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari. Što se tiče trećeg eliminacijskog pitanja, a to da li je miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, valja reći da je miješanje nužno ako isto opravdava cilj, a ovdje, kao što je to i gore navedeno, postoji legitimni cilj vlasnika da se koristi svojom stvari na način kako on smatra da treba, nadalje miješanje je nužno ukoliko se ne može postići primjenom blaže mjere, zatim ako postoji "neodgodiva društvena potreba", te ako je miješanje razmjerno toj potrebi u čemu domaći sudovi uživaju slobodnu procjenu glede te razmjernosti.

19. Za navesti je kako pravo na dom ne podrazumijeva samo stanovanje, nego podrazumijeva i obveze, a to je prije svega obveze plaćanja naknade za korištenje stana vlasniku, i stoga, po mišljenju ovog suda, tužitelju kao vlasniku stana nametao bi se prekomjerni teret da u stanu ostanu osobe koje ga bespravno koriste te u ostvarivanju svog prava na dom vlasniku stana ne plaćaju nikakvu naknadu za korištenje.

20. Vlasnička tužba radi iseljenja temelji se na članku 162. stavku 1. ZV-a i ima legitiman cilj zaštite prava vlasništva tužitelja. Iz pročitanih isprava i iskaza tuženika sasvim je jasno da se stan u pitanju nalazi u zgradi koja je u vlasništvu tužitelja, a da je stan tuženik dobio na korištenje kao djelatna osoba Hrvatskih cesta, tj. posve očito za vrijeme obavljanja službe. Ostaje stoga za razmotriti je li iseljenje tuženika nužno u demokratskom društvu tj. potrebno je provesti test razmjernosti i razumnosti mjere iseljenja tuženika.

21. Iz iskaza tuženika proizlazilo bi da se o predmetnom stanu brinuo pažnjom dobrog domaćina, redovito snosio režijske troškove i smatrao ga svojim domom. U pogledu imovinskih prilika tuženik nije dostavio materijalnu dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da u vlasništvu nema evidentiranih nekretnina bilo temeljem nasljeđivanja bilo temeljem nekog drugog pravnog osnova, a nije dostavio niti potvrdu o svojim primanjima.

22. S druge strane u pogledu legitimnog cilja koji se mjerom iseljenja želi postići treba navesti da je notorno da je tužitelj vlasnik stana koji uživa vlasnička prava u punom opsegu. On s tim stanom može raspolagati kao svaki vlasnik, prije svega dati na raspolaganje svojim zaposlenicima bilo za vrijeme terenskog rada bilo kao rješavanje stambenog pitanja za vrijeme obavljanja službe.

23. Naime, na temelju svega do sad navedenog razvidno je da je tuženik dobio stan na korištenje na određeno vrijeme za vrijeme obavljanja službe. Dakle, u svakom trenutku tuženik je znao da korištenje stana ne predstavlja trajno rješenje njegovog stambenog pitanja, niti ga samovoljna odluka o odbijanju iseljenja iz stana nakon proteka roka može prisilno konstituirati. Ujedno, tuženik je tijekom radnog staža ostvarivao određena primanja i nema nikakvog razloga da svoje stambeno pitanje ne riješi na drugi način, primjerice unajmljivanjem stana. Zbog toga provođenjem testa razmjernosti i razumnosti mjere iseljenja ovaj sud ocjenjuje da u sukobu dva prava u pitanju prednost ima pravo vlasništva tužitelja

24. Zbog toga provođenjem testa razmjernosti i razumnosti mjere iseljenja ovaj sud ocjenjuje da u sukobu dva prava u pitanju prednost ima pravo vlasništva tužitelja. Prema tome, sud je utvrdio da je tuženik neovlašteni korisnik stana u vlasništvu tužitelja, pa je dužan predati stan tužitelju u posjed na temelju članka 162. stavka 1. ZV-a. Zbog toga je sud odlučio kao pod točkom I izreke presude.

25. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 151. st. 3 i čl. 154. st. 1 ZPP-a pa je sud obvezao tuženika naknaditi tužitelju one troškove za koje je utvrđeno da su bili potrebni za vođenje parnice, a koji se sastoje troškova sudske pristojbe na tužbu i presudu (196,45 eur +196,45 eur) kao i od izdataka tužitelja za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe tužbu, sastava pisanog obrazloženog podneska od 30. travnja 2025., pristupa na održana ročišta 17. ožujka 2025., 19. svibnja 2025., 24. listopada 2025. i 20. ožujka 2026. – po 250 bodova uvećano za pripadajuću stopu PDV-a sve sukladno Tbr. 8. Toč. 1, Tbr. 9 toč. 1 i Tbr. 46 što uvećano za vrijednost boda u skladu s Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, 107/25) iznosi 4.142,90 eur. Stoga je i riješeno kao u izreci pod toč. II/.

U Korčuli, 5. svibnja 2026.

S u t k i n j a

Marija Gugić

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u 3 istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).