Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Kž-138/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Davora Mitrovića, kao predsjednika vijeća te sudaca Vlaste Šimenić-Kovač i Mladena Radičeva, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Mee Ribić, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. DĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], zbog kaznenog djela iz čl. 212. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj K-551/2021-10 od 19. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba opt. DĆ kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Splitu, poslovni broj K-551/2021-10 od 19. veljače 2026., pod toč. I. na temelju čl. 544. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 130/20, 80/22, 36/24, 72/25 – dalje u tekstu ZKP) kazneni nalog izdan presudom Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem K-551/2021 od 28. rujna 2021. u odnosu na okr. DĆ stavljen je izvan snage.

1.1. Istom presudom pod toč. II. izreke opt. DĆ proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv okoliša – protupravna gradnja, opisano i kažnjivo po čl. 212. KZ/11 pa je na temelju odredbe čl. 212. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a potom mu je na temelju čl. 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od jedne godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.2. Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi čl. 145. st. 1. i 2. toč. 6. ZKP/08 opt. DĆ dužan je naknaditi trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 100,00 (sto) eura u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

2. Protiv citirane presude žalbu je podnio opt. DĆ putem branitelja Mirka Roguljića, odvjetnika iz Kaštel Lukšića zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a, povrede Kaznenog zakona iz čl. 469. ZKP-a, odluke o kazni iz članka 471. Kaznenog zakona, s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i optuženika oslobodi optužbe, podredno da ukine presudu i vrati sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. U skladu s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 130/20, 80/22, 36/24, 72/25 i 13/26 – dalje u tekstu ZKP), spis je bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku.

5. Žalba opt. DĆ nije osnovana.

6. U žalbi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a optuženik upire da nema razloga o odlučnim činjenicama jer da prvostupanjski sud ne obrazlaže njegovu svijest kao subjektivni i bitan element obilježja kaznenog djela iz čl. 212. KZ/11 te da je s tim u vezi ostalo sporno kakva je svijest optuženika prema djelu bila, odnosno morala biti.

6.1. Takvi žalbeni navodi optuženika nisu osnovani imajući vidu da se očitujući se o optužbi smatrao krivim, u obrani je priznao počinjenje kaznenog djela u odnosu na koje je iskazao žaljenje i kajanje. Odredbom čl. 459. toč. 7. ZKP-a propisano je da ukoliko se optuženik o svim točkama optužbe očitovao na način da se smatra krivim, obrazloženje presude sadržavat će samo podatke iz stavka 6. istog članka, odnosno, da će se u obrazloženju presude navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne, kojim se razlozima vodio kada je ustanovio da kaznu treba ublažiti, ili optuženika osloboditi od kazne ili izreći uvjetnu osudu... Dakle, u konkretnom slučaju prvostupanjski je sud trebao obrazložiti odluku o kaznenopravnoj sankciji, što je i učinio pod toč. 14. do toč. 16.1. obrazloženja presude, tako da nema bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koju žalitelj upire. Uz to je za napomenuti kako je u toč. 11. prvostupanjski sud i dao sumarno obrazloženje kako objektivnih, tako i subjektivnih elemenata kaznenog djela u odnosu na koje je naveo da je kritične zgode optuženik postupao s izravnom namjerom, da je bio svjestan svog djela i htio nastupanje štetnih posljedica jer je izveo građevinske radove na zaštićenom obalnom području protivno odredbama Zakona o prostornom uređenju i Zakona o gradnji znajući da se radi o području od posebnog državnog interesa i da nije ishodovao pravomoćnu građevinsku dozvolu.

7. Optuženik se žali i zbog povrede kaznenog zakona smatrajući da se u konkretnom slučaju radi o beznačajnom kaznenom djelu iz čl. 33. KZ/11 jer je u cijelosti priznao počinjenje kaznenog djela, da je uklonio građevine iz činjeničnog opisa kaznenog djela, da nikakve posljedice za zaštićeno pravno dobro i pravni sustav nisu nastupile, kao i da nema potrebe da bude kažnjen.

7.1. Međutim, takvi žalbeni navodi optuženika su neutemeljeni, a s tim u vezi prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako nema uvjeta za primjenu instituta beznačajnog djela, a to iz razloga što kod optuženika postoji veći stupanj neprava i krivnje jer osim što nije ishodovao građevinsku dozvolu, izvodio je građevinske radove koji nisu neznatni. Naime, radi se o znatnoj količini tako bespravno izgrađenih radova na području od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku jer je optuženik izgradio zasjek terena visine oko 2,5 metra, nasip terena visok oko 2,5 metra, čime je oformio plato dimenzija 20x18 metara, izgradio građevinu tlocrtnih dimenzija 8x5 metara koju je postavio na armiranu betonsku konstrukciju tlocrtnih dimenzija 8,4x5,4 metra kao i armirani betonski potporni zid dužine 15 metara, maksimalne visine 2,5 metra. Povrh toga, navedene građevine optuženik je uklonio nakon više od godinu dana nakon što je protiv njega pokrenut ovaj kazneni postupak, pri čemu treba cijeniti i činjenicu učestake bespravne gradnje diljem splitsko-dalmatinske županije, a sve zajedno ukazuje na potrebu da počinitelj tj. optuženik bude kažnjen.

8. Nije u pravu optuženik kada u žalbi zbog odluke o uvjetnoj osudi (pogrešno navodi kazni) ustraje u tome da je trebao biti oslobođen optužbe, a da je, proglašavajući ga krivim, prvostupanjski sud pogriješio pri odmjeravanju kazne jer na njegovoj strani postoje naročito izražene olakotne okolnosti iz čl. 48. st. 2. KZ/11, zbog čega mu je sud trebao ublažiti kaznu ispod zakonskog minimuma posebno jer je privatni poduzetnik koji zapošljava 15 ljudi te će mu osuđujuća presuda remetiti poslovanje.

8.1. Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je prvostupanjski sud cijeneći odredbu čl. 47. KZ/11 o izboru vrste i mjere kazne, kao olakotne okolnosti na strani optuženika cijenio priznanje kaznenog djela koje je doprinijelo ekonomičnosti postupka, izraženo kajanje, neosuđivanost, činjenicu da je ipak postupio po rješenju o otklanjanju te uklonio spornu građevinu, dok mu je od otegotnih okolnosti cijenio iznimnu društvenu opasnost predmetnog kaznenog djela napose na području Dalmacije, pri čemu nije podcijenio utvrđene olakotne, a niti precijenio utvrđenu otegotnu okolnost. Stoga, polazeći od stupnja krivnje, društvene opasnosti djela, a krećući se u granicama zapriječene kazne za predmetno kazneno djelo (za kazneno djelo iz čl. 212. KZ/11 zapriječena je kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina) cijeneći i jačinu ugrožavanja te povredu zaštićenog dobra, pravilno je prvostupanjski sud osudio opt. DĆ na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a onda smatrajući da i bez izvršenja kazne ubuduće neće činiti kaznena djela, izrekao mu uvjetnu osudu s rokom provjeravanja od jedne godine. Naime, sud je optuženiku izrekao donju granicu propisane kazne s najkraćim rokom provjeravanja tako da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o tome da bi takva uvjetna osuda bila prestroga te će se i po stajalištu ovog suda, upravo takvom kaznenopravnom sankcijom ostvarit sve one svrhe kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11, o čemu je prvostupanjski sud dao je provjerljive, jasne i dostatne razloge, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

9. Kako, dakle, ne postoje razlozi iz kojih opt. DĆ pobija presudu prvostupanjskog suda, niti je ovaj drugostupanjski sud ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 476. st. 1. i 2. ZKP/08 utvrdio neku od povreda na koje pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Osijek, 5. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Davor Mitrović