Poslovni broj P-633/2024-24

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, OIB: 77561654785, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NŽ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Ivani Mandić, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Addiko banke d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 31. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja s zamjenikom punomoćnika a u odsutnosti tuženika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda 5. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita, broj: 5140030250-27000053924/2006, potvrđenog dana 04.05.2006.g., po javnom bilježniku Želimiru Miriću iz Vinkovaca, pod poslovnim brojem Ov-4568/2006, zaključenog između tužitelja NŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK DIONIČKO DRUŠTVO, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da isplati tužitelju NŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 157,70 eura (stopedesetsedameuraisedamdesetcenti) s pripadajućom zateznom kamatom od 8. svibnja 2006. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatu i za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije. Refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za 1. polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan. 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da isplati tužitelju NŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnične troškove u iznosu od 325,78 eura (tristodvadesetpeteuraisedamdesetosamcenti) s zakonskom zateznom kamatom od 5. svibnja 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude do konačne isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 415,40 eura, dok se u tuženik u cijelosti odbija sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa Slavonskom bankom d.d. Osijek 03.05.2006., sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita, broj: 5140030250- 27000053924/2006., potvrđen dana 4. svibnja 2006., po javnom bilježniku Želimiru Miriću iz Vinkovaca, pod poslovnim brojem Ov-4568/2006 (u daljem tekstu Ugovor o kreditu), po kojem je tuženik kao banka odobrio i stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 17.000,00 CHF, po srednjem tečaju Kreditora za dan korištenja kredita, koji kredit je tužitelj iskoristio za adaptacije kuće za osobne, obiteljske svrhe, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

1.1. Nadalje tužitelj navodi da je podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate preplaćenih anuiteta, uslijed ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, o čemu se vodi postupak kod ovog suda pod poslovnim brojem P-528/2024, dalje navodeći da predmetnim tipskim Ugovorom, sastavljenim isključivo od strane tuženika, u članku 7., ugovorena je naknada za obradu zahtijeva kredita i to u iznosu jednokratno unaprijed, 1,50% od ukupnog iznosa kredita prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, što je tuženik prilikom isplate kredita dana 8. svibnja 2006. naplatio tužitelju u iznosu od 1.188,18 kn što u protuvrijednosti, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj iznosi 157,70 eura.

1.2. Tužitelj nadalje u tužbi navodi da on kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita što predmetnu odredbu čini ništetnom ugovornom odredbom, radi čega postoji obveza vraćanja uplaćenoga na temelju ništetne odredbe, pri tom tužitelj navodi da sporna odredba Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita je ništetna u smislu odredbe čl. 81. i čl. 87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje ZZP/03) i temeljem odredbe čl. 295. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005, 41/2008, 63/2008, 134/2008, 78/2015,– u daljem tekstu ZOO/05).

1.3. Nadalje tužitelj navodi da u konkretnom slučaju, tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, a u okolnostima da se radi o tipskom ugovoru, te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sve ukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu čl. 81.st.1. i čl. 87.st.1. ZZP-a, uslijed čega je povrijeđeno načelo savjesti i poštenja.

1.4. U svezi s gore navedenim tužitelj se poziva na sudsku praksu izraženu u odluci suda Europske unije, od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, te na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. kao i na odredbu čl. 85. ZZP/03, te se poziva i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

1.5. S obzirom na gore navedeno tužitelj zaključuje kako tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a s obzirom da je tuženik temeljem navedene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom Ugovoru o kreditu istu naplatio, čime je prema mišljenju tužitelja stekao nepripadnu imovinsku korist, tužitelj smatra da tuženik kao nepošteni stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO/05, dužan je vratiti naplaćeni iznos novca po spornoj odredbi s kamatama, te tužitelj slijedom svega gore navedenog tužitelj predlaže sudu da po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“, te obvezati tuženika da tužitelju isplati iznos od 157,70 eura s kamatom od 8. svibnja 2006. i uz naknadu troškova postupka s kamatom od donošenja prvostupanjske presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, pri tom čini nespornim da je njegov pravni prednik 3. svibnja 2006. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu 157,70 EUR, s tim da ističe da je u Ugovoru o kreditu potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, tako sa sporni čl. 7. ne podliježe testu nepoštenosti u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03, budući da način na koji je predmetna odredba napisana daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50% (ugovorna transparentnost).

2.1. Vezano za predmetnu naknadu tuženik u odgovoru na tužbu dalje navodi da on kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita).

2.2. Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom.

2.3. Također tuženik u odgovoru na tužbu navodi da iz sadržaja Ugovora o kreditu i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Naprotiv, troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva, pri tom se poziva na sudsku praksu Županijskog suda u Splitu izraženu u presudi posl. broj Gž-230/2023 od 9. veljače 2023., te sudsku praksu Visokog trgovačkog suda RH u presudi posl. broj Pž- 2437/2022 od 24. svibnja 2023.

2.4. Nadalje, tuženik navodi da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP/03 i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri tom čini nespornim da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati), te smatra da se pregovaračka moć potrošača ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji, a tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita, te je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor o kreditu.

2.5. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem sporne naknade, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja.

2.6. Tuženik navodi da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti, pri tom se poziva na sudsku praksu izraženu u presudi Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Rovinju, posl. br. P-517/2018 od 5. ožujka 2020., te na sudsku praksu izraženu u presudi Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023.

2.7. Tuženik naglašava da ZZP/03 propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti, a u ovom slučaju predmetnim je ugovorom odobren i isplaćen iznos od 17.000,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu 1,50%. Iz čega je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu.

2.8. Nadalje tuženik navodi da su neosnovani navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna ukazujući da takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora, a ne postoji niti sada, pri tom se poziva na sudsku praksu suda Europske unije izraženu u predmetu C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212), i u predmetu C-621/17, Kiss protiv CIB Bank (ECLI:EU:C:2019:820)

2.9. U odgovoru na tužbu tuženik se poziva na odredbe čl. 326. st. 2. ZOO/05 za slučaj da sud utvrdi da je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna (što tuženik osporava), obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, te prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja predmetne naknade te se poziva na odredbu čl. 1115. ZOO/05 navodeći da on nije nesavjestan stjecatelj, a u prilog svojih navoda pozva se na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004.

2.10. U završnom dijelu odgovora na tužbu tuženika opreza radi ističe prigovor zastare navodeći da se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja, navodeći da tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesenoj na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, bilo bi bespredmetno.

2.11. Slijedom svega gore navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. Tužitelj u podnesku od 28. ožujka 2025. očitujući se na navode iz odgovora na tužbu navodi da je sporna odredba Ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 kao i temeljem odredbe čl. 295. i čl. 1115. ZOO/05 te citira navedene zakonske odredbe i poziva na sudsku praksu izraženu u presudi suda Europske unije od 3. listopada 2019. Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kao i na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. kako je to naveo i u tužbi, tužitelj se i u podnesku od 2. travnja 2025. očitovao na odgovor na tužbu vezano za prigovor zastare i tijek zateznih kamata pozivajući se na sjednicu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj SuIV-47/2020 od 30. siječnja 2020. u odnosu na prigovor zastare, a u odnosu na tijek kamate poziva se na odredbu čl. 1115. ZOO/05 navodeći da je tuženik nepošten stjecatelj.

4. Tuženik u podnesku od 7. svibnja 2025. ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu te osporava označenu vrijednost predmeta spora navodeći da vrijednost predmeta spora iznosi 157,70 eura koliko iznosi kondemnatorni zahtjev iz tužbe.

5. Proveden je dokaz uvidom u Ugovor o kreditu s stranice 9-15 sudskog spisa, uvidom u isplatni nalog s stranice 16-17 sudskog spisa, uvidom u sudsku praksu na koju se tuženik pozvao u odgovor na tužbu i saslušanjem tužitelja.

6. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

7. Nesporno je da su tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje novčani iznos od 17.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je kredit zaključen na rok otplate od 7 godina, da je čl. 7. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 1,50% jednokratno unaprijed.

8. Nesporno je da je gore navedena naknada naplaćena, što s obzirom na iznos kredita koji je s obzirom na tečaj CHF na dan isplate iznosio 157,70 eura.

9. Nesporno je da je Slavonska banka d.d. Osijek, a koja je sa tužiteljem zaključila sporni ugovor o kreditu tijekom 2008., pripojena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb i to temeljem ugovora o pripajanju od 18. lipnja 2008., a da je potom temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Tt-16/22619-2, Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb nastavila svoje daljnje poslovanje pod nazivom Addiko Bank d.d. Zagreb.

10. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu i to konkretno članak 7. u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 1,50% jednokratno unaprijed, te da li je nastupila zastara potraživanja.

11. Vezano za prigovor tuženika na označenu vrijednost predmeta spora u tužbi u iznosu od 6.630,00 eura sud je na ročištu 8. svibnja 2025. temeljem odredbe čl. 40. st. 3. a u svezi s odredbom čl. 35. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 26/1991, 34/1991, 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 78/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 – u daljem tekstu ZPP) vrijednost predmeta spora označio u iznosu od 157,70 eura što predstavlja potraživani iznos novca po kondemnatornom tužbenom zahtjevu a što je u skladu sa stavom Vrhovnog suda izraženom u odluci Revr-475/08-2 od 27. listopada 2008. kao i stavom Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-4623/2023-2 od 16. travnja 2024.

12. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi iz članka 7. Ugovora o kreditu o tzv. ulaznoj naknadi sud je primijenio odredbe ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tj. na dan 3. svibnja 2006.

13. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

14. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita.

16. Tužitelj u svom iskazu navodi da je kredit trebao za adaptaciju kuće te da je otišao u Slavonsku banku u Vinkovcima gdje je imao otvoren račun na koji je primao plaću, u banci gdje je sklopio Ugovor o kreditu rečeno mu je s obzirom na njegova primanja je za njega najbolje da sklopi ugovor sa uvjetima kakav je i sklopio te mu je rečeno da bez obzirom što je riječ o kreditu s valutnom klauzulom CHF da će mu rata kredita uvijek biti ista, odnosno da se kamata i tečaj CHF neće značajnije mijenjati, a ništa mu nije rečeno o naknadi za obradu kredita. Nadalje je tužitelj naveo da je kredit pročitao prije potpisivanja ali se usredotočio na iznos odobrenog kredita, kamatnu stopu i visinu anuiteta, a tek nakon potpisivanja ugovora rečeno mu je da mora platiti naknadu za obradu kredita, pri tom mu nije objašnjeno na što se naknada odnosi i na koji način je ona određena nego mu je samo rečeno da će mu se od odobrenog kredita naplatiti navedena naknada, tako da mi ta odredba nije jasna niti mu je rečeno na što se ona točno odnosi.

16.1. Nadalje je tužitelj naveo da je kredit namjenski potrošio za adaptaciju kuće u kojoj on i članovi njegove obitelji ne obavljaju nikakvu djelatnost kao npr. obrt niti imaju registriranu neku pravnu osobu u kojoj obavljaju djelatnost.

16.2. Vezano za pitanja koja je tuženik pismenim podneskom postavio tužitelju, a nakon što je na ročištu pročitana odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu odnosno odredba o predmetnoj naknadi, tužitelj je naveo da je otprilike shvatio sadržaj tog članka, međutim ponovno navodi da mu do potpisivanja Ugovora o kreditu nitko nije skrenuo pozornost na tu odredbu a nakon potpisivanja Ugovora o kreditu samo mu je rečeno da mora platiti naknadu, također je učinio nespornim da bi mogao izračunati koliko iznosi 1,50% od iznosa kredita ali nije niti shvatio da takva odredba u Ugovoru o kreditu postoji u trenutku kada je potpisao ugovor, te da je pitao naknadno kada mu je rečeno za naknadu, na što se ona odnosi a u banci su mu rekli da je to uobičajena formulacija u standardnom ugovoru te da to svi plaćaju, a shvatio je da on niti ne bi mogao pregovarati o uvjetima ugovora, te je naveo da je po zanimanju automehaničar te da je u vrijeme sklapanja ugovora radio u Vinkovcima u struci.

16.3. Na pitanje svog punomoćnika, tužitelj je naveo da je ugovor sa uvjetima pod kojima je sklopljen, sklopio na prijedlog službenika u banci koji mu je rekao da je to za korisnika kredita najpovoljniji ugovor, te je ponovno naveo da nije mogao utjecati na izmjene standardnog ugovora o kreditu te da mu je kredit ponuđen po principu uzmi ili ostavi, a pritom mu službenik nije tumačio odredbe ugovora, niti na što se naknada odnosi, tako da s obzirom da u trenutku potpisivanja ugovora nije bio niti upoznat s predmetnom naknadom nije niti znao koliko ona nominalno iznosi, a naknada mu je naplaćena prilikom isplate kredita na način da mu je taj dio novca uskraćen.

17. Prema članku 295. ZOO/05 opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

18. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

19. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 7. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 7. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je u ovoj pravnoj stvari primjenjiv jer je tužitelj po Ugovoru potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP/03.

20. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 1,50% na iznos kredit, budući da je ponašanje tuženika rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama stranaka budući da je tužitelj platio predmetnu naknadu u iznosu od 157,70 eura a da pritom nije na jasan način obrazloženo koliko troškovi kredita iznose.

21. Radi svega gore navedenog stav je suda da je odredba Ugovora o kreditu iz čl. 7. o naknadi za obradu kredita nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna.

22. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO/05 propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 7. Ugovora o kreditu.

23. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci, te je utvrđeno da je pobijana odredba ugovora ništetna.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1-25 bodova), sastav podneska od 28. ožujka 2025. u kojem se očitovao na odgovor na tužbu i trošak sastava obrazloženog podneska od 8. svibnja 2025. (Tbr. 8/1-25 bodova za svaki podnesak), zastupanja na ročištima od 8. svibnja 2025. i 31. ožujka 2026. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9/1-25 bodova za svako ročište).

24.1. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za 25% PDV-a, trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku iznosi 312,50 eura, s tim da mu nije priznat zatraženi trošak pristupa njegovog punomoćnika na ročište za uručenje presude budući da njegov punomoćnik na navedeno ročište nije pristupio.

24.2. Također mu je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura temeljem Tbr. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" 37/23 u daljem tekstu Uredba) a u svezi s čl. 7. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18 i 51/23 u daljem tekstu ZSP) i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 6,64 eura temeljem Tar. br. 2. Uredbe a u svezi s čl. 7. toč. 3. ZSP-a, tako da ukupno dosuđen trošak iznosi 325,78 eura.

24.3. Tužitelju se temeljem gore navedenih odredbi Uredbe i ZSP-a nije mogao priznati zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu preko iznosa od 6,64 kao i na presudu također preko iznosa od 6,64 eura.

25. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za naknadom ovog troška.

26. Tužitelju se nije mogao priznat trošak sastava podneska od 2. travnja 2025. u kojem se također očitovao na odgovor na tužbu koji trošak nije bio nužan za vođenje postupka jer se na odgovor na tužbu mogao očitovati jednim podneskom.

27. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

28. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Županji, 5. svibnja 2026.

Sudac

Anica Pastović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

Obavijest:

1. Ivana Mandić, odvjetnica u Osijeku,

2. Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu.