Poslovni broj: Us I-88/2026-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja NR, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po opunomoćenici Sanji Dozet, odvjetnici iz Zagreba, Božidara Adžije 17 A, protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Građevinske inspekcije, OIB: 33706439962, Zagreb, Šubićeva 29, radi izvršenja rješenja o uklanjanju, nakon javne i usmene rasprave zaključene 15. travnja 2026. u prisutnosti opunomoćenice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 5. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Ispostave u Šibeniku, KLASA: UP/I-362-02/20-02/1009, URBROJ: 443-02-03-18-25-48 od 13. studenog 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja za izdavanjem rješenja o privremenoj mjeri kojom bi se odgodilo izvršenje osporenog rješenja tuženika, kao i rješenja o uklanjanju te rješenja o prvoj i drugoj novčanoj kazni do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 29. prosinca 2025. protiv rješenja tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Ispostave u Šibeniku, KLASA: UP/I-362-02/20-02/1009, URBROJ: 443-02-03-18-25-48 od 13. studenog 2025. Upravnom sudu u Zagrebu, koji se rješenjem poslovni broj: Us I-5392/2025-2 od 9. siječnja 2026. oglasio mjesno nenadležnim te tužbu ustupio ovom sudu kod kojeg je zaprimljena 15. siječnja 2026. i pred kojim je zavedena kao spis poslovnog broja: Us I-88/2026, te na raspravi održanoj pred ovim sudom 15. travnja 2026. na kojoj je tužba konačno uređena, tužitelj u bitnom najprije u cijelosti reproducira izreku osporenog rješenja tuženika, pa ističe kako podnosi predmetnu tužbu jer smatra da je kao privatni investitor, rezident Savezne Republike Njemačke, izravna žrtva nepotizma i nezakonitih radnji od strane Državnog inspektorata – Građevinske inspekcije. Donošenjem osporavanog rješenja izravno su povrijeđena tužiteljeva prava i pravni interesi, osobito njegovo ustavno pravo na pristup sudu iz čl. 29. st. 1. Ustava RH i čl. 6. st.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s obzirom da rješenje u svojem sadržaju nije dovoljno obrazloženo u odnosu na bitne činjenice i okolnosti. Navedeno ukazuje na arbitrarnost u postupanju tuženika. Donošenjem osporavanog rješenja tuženik je počinio bitnu povredu odredaba postupka, pogrešno je primijenio materijalno pravo i pogrešno je utvrdio činjenično stanje bitno za donošenje zakonite odluke u upravnom postupku. Bitna je činjenica da su sanacijski radovi na ljetnikovcu [adresa] izvedeni sukladno prethodno odobrenom Glavnom projektu-arhitektonskom projektu obnove i sanacije - Ljetnikovac u [adresa], s potvrdom Konzervatorskog odjela, Klasa: 612-08/19-23/2296, URBROJ: 532-04-02- 17/1-19-02 od 30. travnja 2019. Z.O.P.815182 izrađenom od ovlaštene tvrtke OMEGA ENGENEERING d.o.o., kojoj je rješenjem iz 2014. izdano i produljeno dopuštenje Ministarstva kulture RH za obavljanje poslova zaštite i očuvanja kulturnih dobara, koje dopuštenje uključuje izradu idejnih, glavnih i izvedbenih projekata nepokretnih kulturnih dobara. Konzervatorski odjel u Dubrovniku izdao je tužitelju kao investitoru dvije potvrde glavnog projekta i to: - Potvrdu Glavnog projekta Klasa: 612-08/18- 23/1538, URBROJ: 532-04-02-17/1-18-02 od 3. travnja 2018. prema Glavnom projektu T.D. 18/18 i - Potvrdu Glavnog projekta Klasa: 612-08/19-23/2296, UBRBOJ: 532-04- 02-17/1-19-02 od 30. travnja 2019. prema Glavnom projektu T.D.10/19 Z.O.P: 815182. Dakle, tužitelj kao investitor je započeo sanaciju i obnovu ljetnikovca temeljem navedenih akata i gotovo dovršio obnovu i sanaciju ljetnikovca. Rješenjem o zabrani sanacije i obnove ljetnikovca Državni inspektora dovodi tužitelja u poziciju rušiti već izgrađeni objekt, a koji je doveden gotovo do faze završene sanacije i obnove upravo temeljem navedene potvrde glavnog projekta. Cjelokupna argumentacija Državnog inspektorata protiv ovdje tužitelja investitora NR svodi se na tvrdnji da je gospodin NR prekoračio izgradnju, za 8 centimetara te s tim izašao iz okvira koje predviđa Pravilnik o jednostavnim građevinama. Državni inspektorat svoju tvrdnju iznosi bez obrazloženja, bez navođenja od koje početne točke je to mjerenje izvršeno. Dakle, Državni inspektorat je izdao protuzakonito rješenje jer to rješenje nije obrazložio niti dokumentirao, a što je protivno zakonu. Rješenje bez valjanog obrazloženja je protuzakonito rješenje i to predstavlja povredu ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje jer svatko ima pravo da odluka o njegovim pravima bude obrazložena, a to znači da se tijelo koje je donijelo odluku u obrazloženju iste utvrdi činjenice i obrazloži razloge svoje odluke odnosno koje propise je primijenilo na tako utvrđeno činjenično stanje. Investitor NR, ovdje tužitelj imao je Glavni projekt obnove i sanacije ljetnikovca Restić u [adresa] kojega je potvrdio Konzervatorski odjel ministarstva kulture i to u dva navrata 2018. i 2019., a nakon što je Ministarstvo kulture 2020. (izvan zakonskog roka za izvanredne nadzore) poništilo potvrde na glavni projekt, Upravni sud je poništio rješenje Ministarstva kulture te je upravo odlukom Upravnog suda potvrđeni glavni projekt dobio trajnu valjanost s obzirom da su se po njemu izvodili radovi. Dakle, nedvojbeno je da su se radovi na ljetnikovca [adresa] izvodili sukladno Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Svi sanacijsko- građevinski radovi koji su potvrđeni u Glavnom projektu jesu u skladu s Pravilnikom o jednostavnim i drugim građevinama i radovima, s tim da nije došlo do prekoračenja visine objekta niti je investitoru tih 8 centimetara relevantno, a niti visina ljetnikovca N odudara od visine građevina u mikrosredini. Glede argumenta oko izgradnje vanjskog bazena koji je isto tako predviđen Glavnim projektom, ponovno dokazuje da Državni inspektorat prekoračuje svoje ovlasti. Naime vanjski bazen je zbog podzemnih voda sagrađen na višoj razini, a bazen nije dio objekta koji je pod kulturnom zaštitom već je na zemljanoj površini koja se nije uopće do sada koristila. Upravni sud u Splitu presudom i rješenjem posl.br.: UsIgr-360/20 od 20. rujna 2021. poništava drugostupanjsko rješenje Ministarstva kulture kojim su ukinute potvrde na glavni projekt od 3. travnja 2018. i 30. travnja 2019., a koja odluka je postala pravomoćna 8. listopada 2021. i na taj način potvrda glavnog projekta postaje ponovno pravomoćna i pravno važeća. Državni inspektorat je bio dužan poništiti svoje rješenje o zabrani gradnje iz listopada 2020. jer je Potvrda na glavni projekt postala ponovno djelotvorna. U takvim okolnostima tvrdnja Državnog inspektorata, Građevinske inspekcije da je Potvrda na glavni projekt nevažeća jest protuzakonito tumačenje Građevinske inspekcije. Državni inspektorat, Građevinska inspekcija nije ovlašten poništavati Potvrdu na Glavni projekt niti obustavljati radove koji su predviđeni potvrđenim Glavnim projektom, osobito u okolnostima kada postoji gore navedena odluka Upravnog suda u Splitu. Državni inspektorat u obrazloženju čak upućuje investitora da treba ishoditi građevinsku dozvolu argumentirajući da je nadgradnja prekoračena za 8 centimetara. U ovoj tužbi je već opisana apsurdnost ove tvrdnje, ali je Državni inspektorat konstatacijom o prekoračenju gradnje za 8 centimetara bez navođenja referentne točke na temelju koje je utvrdio to prekoračenje, dokazao da djeluje protuzakonito sa namjerom da investitora onemogući u upravljanju svoje nekretnine, to jest da svoje vlasništvo stavi u funkciju. Dakle u trenutku kada su započeli radovi sanacije i obnove tužitelj kao investitor je imao valjani akt izdan od nadležnog tijela kojim je sukladno tadašnjim hrvatskim pozitivnim propisima započeo radove sanacije i obnove ljetnikovca [adresa] koji je bez tih radova propadao i gubio svoju vrijednost. Posebno treba istaknuti da Konzervatorski odjel poništava potvrde glavnog projekta u okolnostima kada je već po prethodno izdanim potvrdama glavnog projekta tužitelj kao investitor započeo postupak obnove i sanacije ljetnikovca [adresa] i kada su radovi sanacije i obnove bili gotovo završeni. Dakle, nesporno je da su tužitelju kao investitoru narušena stečena prava, s obzirom da je isti u dobroj vjeri smatrajući da ima valjane akte i dopuštenje nadležnih državnih tijela za sanaciju i obnovu objekta i u tim i takvim okolnostima nadležno tijelo, Konzervatorski odjel u Dubrovniku retroaktivno poništava svoje odluke, bez obzira na općepoznatu zabranu retroaktivnosti. U takvim okolnostima Državni inspektorat, Građevinska inspekcija iako ima uvid u kronološki tijek događaja dana 15. listopada 2020. donosi sporno rješenje kojim nalaže tužitelju kao investitoru uklanjanje do tada izvedenih radova. Tužitelj kao investitor nije mogao predvidjeti da će to isto tijelo koje je izdalo potvrde glavnog projekta nakon više od godine dana, odnosno nakon više od dvije godine te svoje odluke poništiti. Tužitelju kao investitoru su povrijeđena ustavna i konvencijska prava i to pravo na pravično suđenje (čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Europske konvencije), pravo na mirno uživanje prava vlasništva (čl. 48. Ustava Republike Hrvatske i Protokola 1 čl. 1. Europske konvencije). Povodom Rješenja tuženika Klasa: UP-I-612-08/20-09/0108 od 15. listopada 2020. tužitelj se obratio u listopadu 2024. Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske sa zahtjevom za mirnim rješenjem nastalog prijepora, koje tijelo nije dalo odgovor na prijedlog za mirno rješenje. Istovremeno tužitelj kao investitor je zaustavljen sa svojom investicijom, on trpi štetu, a objekt propada, protiv njega je donesena nepravomoćna presuda zbog nezakonite gradnje iako je u trenutku kada su radovi obnove i sanacije započeli isti imao valjanu potvrdu glavnog projekta izrađenog od stručnjaka koji je imao odobrenje Ministarstva kulture za obavljanje poslova zaštite i očuvanja kulturnih dobara, koje dopuštenje uključuje izradu idejnih, glavnih i izvedbenih projekata nepokretnih kulturnih dobara. Donošenjem osporavanog rješenja povrijeđen je zakon i to Zakon o općem upravnom postupku na štetu tužitelja i to iz razloga jer osporavano rješenje tuženika ne sadrži sve propisane formalne elemente iz čl. 98 st. 5. ZUP-a, odnosno obrazloženje osporavanog rješenja nije valjano i potpuno obrazloženo sukladno odredbi iz čl. 98. st. 5. ZUP-a. Shodno navedenom, tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika, a također predlaže i da sud naloži tuženiku da mu naknadi trošak spora. Konačno, tužitelj predlaže i da sud izda rješenje o privremenoj mjeri na način kako je to precizirano točkom I. u izreci rješenja i to radi sprječavanja nastanka daljnje dodatne štete tužitelju.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnom naveo kako osporava tužbene navode tužitelja jer su u suprotnosti s dokazima i činjenicama koje su utvrđene u osporenom rješenju, slijedom čega tuženik ostaje u cijelosti kod navoda obrazloženja osporenog akta i predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3.U sporu je održana rasprava 15. travnja 2026. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupila opunomoćenica tužitelja, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

5.Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja i to da se u ovom sporu provede kombinirano građevinsko-arhitektonsko vještačenje, te konzervatorsko i geodetsko vještačenje, da se tužitelja sasluša u svojstvu stranke, da se provede očevid na licu mjesta i da se u svojstvu svjedokinje sasluša arhitektica ZR iz [adresa], to na okolnosti precizirane u tužbi i održanoj raspravi kao nepotrebne i suvišne, smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza s obzirom na dokaze koji prileže spisu upravnog tijela dostavljenom uz odgovor na tužbu od strane tuženika i spisu upravnog spora, sve to imajući u vidu predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika kojim se tužitelja prisiljava na izvršenje rješenja o uklanjanju izricanjem treće novčane kazne.

6.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

7.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

9.Naime, osporenim rješenjem tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Ispostave u Šibeniku, KLASA: UP/I-362-02/20-02/1009, URBROJ: 443- 02-03-18-25-48 od 13. studenog 2025., točkom 1. utvrđuje se kako je rješenje istog tijela KLASA: UP/I-362-02/20-02/1009, URBROJ: 443-02-03-23/23-20-5 od 15. listopada 2020. kojim je tužitelju kao investitoru naređeno da u roku od 90 dana od dana zaprimanja tog rješenja, ukloni izvedene građevine pobliže opisane u izreci tog rješenja, na kat. čest. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], Dubrovnik, Sustjepanska 30 postalo izvršno 21. siječnja 2021., točkom 2. se utvrđuje kako je rješenje istog tijela KLASA: UP/I-362-02/20-02/1009, URBROJ: 443-02-03-21-22-23 od 12. travnja 2022. kojim je tužitelju izrečena 1. novčana kazna kojom ga se prisiljava na izvršenje rješenja o uklanjanju postalo izvršno 25. travnja 2022., a rješenje istog tijela KLASA: UP/I-362- 02/20-02/1009, URBROJ: 443-02-03-21-22-31 od 23. studenog 2022. kojim je tužitelju izrečena 2. novčana kazna kojom ga se prisiljava na izvršenje rješenja o uklanjanju postalo izvršno 7. prosinca 2022., točkom 3. se utvrđuje kako tužitelj do dana kontrole izvršenja rješenja 17. listopada 2025. nije postupio sukladno rješenju o uklanjanju, odnosno da nije uklonio predmetne građevine niti je uskladio gradnju s odredbama Zakona o gradnji, točkom 4. tužitelja se prisiljava na uklanjanje trećom novčanom kaznom u iznosu od 13.272,28 eura, točkom 5. se precizira kako je tužitelj izrečenu kaznu dužan platiti u roku od 8 dana od dana zaprimanja ovog rješenja, točkom 6. tužitelj se upozorava da u slučaju ako ne ukloni predmetne građevine nakon izricanja ove kazne da će se izvršenje rješenja o uklanjanju provesti prisilno putem treće osobe na njegovu odgovornost i trošak, dok je točkom 7. tužitelj upozoren da će se izvršenje novčane obveze provesti sudskim putem ukoliko ne postupi sukladno točki 5. ovog rješenja, sve u bitnom iz razloga što je tuženik smatrao da su za donošenjem istog ispunjene pretpostavke propisane odredbama čl. 114. st. 3. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj 115/18, 117/21 i 67/23) te čl. 137. i 142. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21).

10.Među strankama ovog spora nije prijeporno da je rješenje tuženika KLASA: UP/I-362-02/20-02/1009, URBROJ: 443-02-03-23/23-20-5 od 15. listopada 2020. kojim je tužitelju kao investitoru naređeno da u roku od 90 dana od dana zaprimanja tog rješenja ukloni naprijed opisane nezakonito izvedene građevine postalo izvršno 21. siječnja 2021., kao i da je tužitelj protiv tog rješenja pokrenuo upravni spor u kojem je donesena presuda ovog suda poslovni broj: UsIgr-406/2020 od 24. svibnja 2021. kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev za poništenjem tog rješenja, protiv koje presude je tužitelj izjavio žalbu, koja je odbijena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-3785/2021-2 od 4. studenoga 2021., slijedom čega je navedeno rješenje ne samo izvršno, već je isto i pravomoćno.

11.Potom, neprijeporno je i da je tuženik donio rješenje KLASA: UP/I-362-02/20- 02/1009, URBROJ: 443-02-03-21-22-23 od 12. travnja 2022., kojim je tužitelju izrečena prva novčana kazna kojom ga se prisiljava na izvršenje rješenja o uklanjanju koje je postalo izvršno 25. travnja 2022., kao i da je tužitelj i protiv tog rješenja pokrenuo upravni spor u kojem je donesena presuda ovog suda poslovni broj: UsI-1111/2022 od 26. rujna 2022. kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev za poništenjem tog rješenja, protiv koje presude je tužitelj izjavio žalbu, koja je odbijena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-757/2023-2 od 9. svibnja 2023., slijedom čega je navedeno rješenje također ne samo izvršno, već je isto i pravomoćno.

12.Nadalje, nesporno je i da je tuženik donio rješenje KLASA: UP/I-362-02/20- 02/1009, URBROJ: 443-02-03-21-22-31 od 23. studenog 2022., kojim je tužitelju izrečena druga novčana kazna kojom ga se prisiljava na izvršenje rješenja o uklanjanju koje je postalo izvršno 7. prosinca 2022., kao i da je tužitelj i protiv tog rješenja pokrenuo upravni spor u kojem je donesena presuda ovog suda poslovni broj: UsI- 2921/2022 od 14. ožujka 2023. kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev za poništenjem tog rješenja, protiv koje presude je tužitelj izjavio žalbu, koja je odbijena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-2963/2023-2 od 19. prosinca 2023., slijedom čega je i ovo rješenje ne samo izvršno, već je isto i pravomoćno.

13.Nadalje, neprijeporno je i da je od strane građevinskog inspektora 17. listopada 2025. proveden kontrolni inspekcijski nadzor, kada je utvrđeno da tužitelj nije postupio sukladno rješenju o uklanjanju, odnosno nije uklonio nezakonito izvedene građevine, o čemu je sastavljen zapisnik, te su fotografirani predmetni objekti, a fotografije su priložene zapisniku i čine njegov sastavni dio, koji zapisnik prileže upravnom spisu kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu.

14.Međutim, među strankama se ukazuje prijepornim jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za donošenje osporenog rješenja kojim se tužitelj prisiljava na izvršenje rješenja o uklanjanju izricanjem treće novčane kazne, kao i jesu li okolnosti koje tužitelj problematizira u tužbi od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja, uslijed čega je sporna zakonitost akta tuženika u cijelosti.

15.Odredbom članka 114. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj 115/18, 117/21 i 67/23) propisano je da rješenje kojim se naređuje uklanjanje građevine odnosno njezina dijela izvršava se putem treće osobe. Stavkom 3. da prije pristupanja izvršenju rješenja iz stavka 1. ovoga članka putem treće osobe izvršenika se na izvršenje prisiljava izricanjem tri novčane kazne. Potom, odredbom članka 142. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) propisano je da javnopravno tijelo koje provodi izvršenje prisilit će izvršenika na ispunjenje obveze iz rješenja novčanom kaznom, ako je izvršenik ne ispuni sam, ako izvršenje putem trećih osoba nije moguće ili je neprikladno za postizanje svrhe izvršenja.

Stavkom 2. da novčana kazna kojom se fizička osoba prisiljava na izvršenje izriče se rješenjem u iznosu do dvije prosječne godišnje bruto plaće ostvarene u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini. Novčana kazna kojom se pravna osoba prisiljava na izvršenje izriče se rješenjem odgovornoj osobi te pravne osobe u iznosu do deset prosječnih godišnjih bruto plaća ostvarenih u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini. Žalba na rješenje o novčanoj kazni ne odgađa izvršenje rješenja. Stavkom 3. da u slučaju daljnjeg neispunjavanja obveze, izreći će se druga, veća novčana kazna unutar utvrđenog raspona. Ako je potrebno, novčana kazna može se izreći i više puta.

Stavkom 4. da se novčane kazne izvršavaju sukladno odredbama ovoga Zakona o izvršenju novčanih obveza.

16.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je donio osporeno rješenje naprijed citirane izreke, jer i ovaj sud drži kako su u konkretnom slučaju bile ispunjene sve zakonske pretpostavke propisane naprijed citiranim odredbama čl. 114. st. 3. Zakona o Državnom inspektoratu te čl. 142. Zakona o općem upravnom postupku za donošenjem takvog rješenja, slijedom čega sud smatra kako je osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilno i zakonito, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

17.Prvenstveno je za naglasiti, kako je u ovoj upravnoj stvari od odlučne važnosti da je rješenje tuženika KLASA: UP/I-362-02/20-02/1009, URBROJ: 443-02- 03-23/23-20-5 od 15. listopada 2020. postalo izvršno 21. siječnja 2021. Osim toga, od važnosti je i činjenica da je rješenje tuženika KLASA: UP/I-362-02/20-02/1009, URBROJ: 443-02-03-21-22-23 od 12. travnja 2022., kojim je tužitelju izrečena prva novčana kazna kojom ga se prisiljava na izvršenje rješenja o uklanjanju postalo izvršno 25. travnja 2022., kao i rješenje KLASA: UP/I-362-02/20-02/1009, URBROJ: 443-02- 03-21-22-31 od 23. studenog 2022., kojim je tužitelju izrečena druga novčana kazna kojom ga se prisiljava na izvršenje rješenja o uklanjanju postalo izvršno 7. prosinca 2022., te da je proteklo više od 15 dana od izvršnosti rješenja kojim je tužitelju izrečena druga novčana kazna do dana donošenja osporenog rješenja, ujedno, od važnosti je i činjenica što je tijekom upravnog postupka utvrđeno da tužitelj nije postupio sukladno rješenju o uklanjanju s obzirom da nije uklonio predmetne građevine, a što proizlazi i iz zapisnika o provedenom kontrolnom inspekcijskom nadzoru od 17. listopada 2025., pa kako je nedvojbeno da je tužitelj u rješenju tuženika od 15. listopada 2020. upozoren da će se na izvršenje naredbe o uklanjanju prisiljavati izricanjem tri novčane kazne, ako ne postupi po naredbi iz točke 1. izreke toga rješenja, te u rješenju od 23. studenog 2022. da u slučaju ako ne ukloni predmetne građevine nakon izricanja druge novčane kazne da će se na uklanjanje prisiljavati trećom novčanom kaznom, jasno je da su bile ispunjene sve zakonske pretpostavke da tuženik donese svoje rješenje od 13. studenog 2025., kojim se tužitelja prisiljava na izvršenje citiranog rješenja trećom novčanom kaznom u iznosu od 13.272,28 eura.

18.Sud najprije primjećuje da tužitelj u tužbi u pretežitom dijelu osporava da nezakonito izgrađene građevine za koje mu je naređena inspekcijska mjera uklanjanja zapravo nisu nezakonito izgrađene koje pak dovodi u vezi s Pravilnikom o jednostavnim i drugim građevinama i radovima, te iznosi brojne druge prigovore kojima osporava da bi se u konkretnom slučaju uopće radilo o nezakonitoj gradnji, na koji način tužitelj citiranim navodima zapravo osporava samo rješenje o uklanjanju od 15. listopada 2020., no u vezi takvih prigovora prije svega je za kazati kako su ovakvi navodi u cijelosti bespredmetni, to pak iz razloga što predmet ovog spora nije, niti može biti ocjena zakonitosti tog rješenja, već je predmet ovog spora isključivo ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika od 13. studenog 2025., dakle rješenja kojim se izvršava izvršno i pravomoćno rješenje o uklanjanju na način što se tužitelja na uklanjanje prisiljava izricanjem treće novčane kazne.

19.Ujedno, s prethodnim u vezi za navesti je i kako je tužitelj prigovore koje sada ističe u tužbi imao priliku isticati u sporu kojeg je imao na dispoziciji pokrenuti u odnosu na samo rješenje o uklanjanju, na koji način je on i postupio s obzirom da je protiv rješenja o uklanjanju pokrenuo upravni spor u kojem je ovaj sud presudom poslovni broj: UsIgr-406/2020 od 24. svibnja 2021. odbio njegov tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja o uklanjanju, protiv koje presude je tužitelj izjavio žalbu, koja je odbijena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-3785/2021- 2 od 4. studenoga 2021., što pak znači da je citirano rješenje o uklanjanju ne samo izvršno, već da je isto i pravomoćno. Stoga, u predmetnom sporu nije moguće s uspjehom isticati prigovore koji se odnose na zakonitost rješenja o uklanjanju, u kojem smislu se tužitelja upućuje na obrazloženja naprijed citiranih presuda ovoga suda i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

20.Također, u cijelosti je bespredmetno pozivanje tužitelja na presudu ovoga suda poslovni broj: UsIgr-360/20-10 od 20. rujna 2021., to stoga što je tom presudom poništeno rješenje tuženika iz tog spora i to Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija KLASA: UP/II-612-08/20-02/0089 URBROJ: 532-06-01-02-02/1-20-3 od 8. rujna 2020., slijedom čega navedena presuda nema nikakvu poveznicu s predmetnom ovog spora budući je predmet ovog spora ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika od 13. studenog 2025., dakle rješenja kojim se izvršava izvršno i pravomoćno rješenje o uklanjanju na način što se tužitelja na uklanjanje prisiljava izricanjem treće novčane kazne.

21.Isto tako, u cijelosti su neosnovani prigovori tužitelja u kojima ističe da je osporeni akt tuženika neadekvatno obrazložen, pa da je zbog toga isti arbitraran, to pak stoga što sud zaključuje upravo suprotno, odnosno da je obrazloženje akta tuženika u cijelosti sukladno mjerodavnoj odredbi čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku s obzirom da sadrži utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući da se donese rješenje kojim se izvršava izvršno rješenje o uklanjanju, razloge donošenja zaključaka tijekom postupka te propise na temelju kojih je riješena upravna stvar, slijedom čega su prigovori tužitelja u kojima tvrdi suprotno u cijelosti neutemeljeni.

22.Ujedno, za navesti je i kako je upravni postupak zakonito proveden, u kojem je pak činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, pa sud ne nalazi da bi u provedenom postupku došlo do povrede bilo kojeg od načela upravnog postupka, pa tako niti onih na koja se tužitelj u tužbi neutemeljeno poziva, uslijed čega takve prigovore tužitelja sud smatra u cijelosti neosnovanim, paušalnim i ničim argumentiranim.

23.Naposljetku, za ukazati je tužitelju kako je odredbom čl. 139. stavak 4. Zakona o općem upravnom postupku propisano da žalba protiv rješenja o izvršenju može se uložiti samo na vrijeme, mjesto i način izvršenja i da nema odgodni učinak, pa kako u smislu odredbe čl. 106. st. 5. Zakona o Državnom inspektoratu, protiv rješenja kojeg donosi građevinski inspektor se ne može izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor, to znači da je i u upravnom sporu s uspjehom moguće osporiti rješenje o izvršenju rješenja o uklanjanju samo iz razloga navedenih u citiranoj odredbi čl. 139. st. 4. ZUP-a, pa kako se sud u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude detaljno očitovao o prigovorima koji se odnose na način izvršenja rješenja (ispunjenje pretpostavki za izricanje novčane kazne), dok tužitelj u tužbi uopće ne spori vrijeme ni mjesto izvršenja, to je pak jasno kako su tužbeni prigovori tužitelja neutemeljeni i nisu od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja.

24.Uslijed izloženog, u nespornim okolnostima i to da je rješenje o uklanjanju izvršno, štoviše isto je u međuvremenu postalo i pravomoćno, kada tužitelj po istom nije postupio u određenom mu roku, kao i da su izvršna i pravomoćna rješenja kojim se izvršava rješenje o uklanjanu izricanjem prve i druge novčane kazne, nakon čega tužitelj ponovno nije uklonio predmetne građevine, potpuno je jasno da su bile ispunjene sve pretpostavke da tuženik donese osporeno rješenje kojim se izvršava rješenje o uklanjanju na način da se tužitelju izriče treća novčana kazna u iznosu od 13.272,28 eura kojom ga se prisiljava na izvršenje rješenja o uklanjanju, zbog čega su u cijelosti neosnovani navodi tužitelja kako je u konkretnom slučaju donošenje osporenog rješenja nezakonito.

25.Stoga, ovaj sud ne nalazi da bi u upravnom postupku došlo do povrede prava tužitelja i to kako u pogledu njegovih procesnih prava, odnosno sudjelovanja u istom, tako i u pogledu primjene odredbi mjerodavnog materijalnog prava koje također nije povrijeđeno na štetu tužitelja.

26.Slijedom iznijetog, sud cijeni rješenje tuženika zakonitim, odnosno u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

27.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

28.Potom, sud je odbio prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere sadržaja citiranog u izreci točke I. rješenja kao neosnovanog, a to stoga što ovaj sud drži kako nisu ostvareni razlozi za izdavanjem zatražene privremene mjere propisani odredbom čl. 42. st. 3. ZUS-a, budući da se ista ne ukazuje nužnom kako bi se izbjegla šteta koja bi se teško mogla popraviti, tim prije što je ovaj sud ocijenio zakonitim i pravilnim osporeno rješenje tuženika, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I. u izreci rješenja.

29.Konačno, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao pod točkom II. u izreci rješenja.

U Splitu, 5. svibnja 2026.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćenici tužitelja Sanji Dozet, odvjetnici iz Zagreba, Božidara Adžije 17

A, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Državnom inspektoratu Republike Hrvatske, Građevinskoj inspekciji, Zagreb, Šubićeva 29, uz zapisnik od 15. travnja 2025. i zapisnik o objavi,

- u spis.