REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-10018/19-36

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužitelja ĐH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Andreju Ležaiću, odvjetniku u Zagrebu i II-tužiteljice OH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Hrvoju Grencu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćniku Dinu Miljaku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 26. ožujka 2026. godine u nazočnosti punomoćnika I-tužitelja i punomoćnika II-tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 05. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. stavka 1. i stavka 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102807944 od 18. siječnja 2006. godine sklopljenog između I-tužitelja ĐH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita, II-tužiteljice OH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao sudužnice i založne dužnice i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i odredba članka 7. stavka 11. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti I-tužitelju ĐH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 6.950,96 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 82,67 eura od 02. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 82,00 eura od 02. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 82,73 eura od 02. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 81,26 eura od 02. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 81,59 eura od 02. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 83,05 eura od 02. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 89,93 eura od 02. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 84,70 eura od 02. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 90,90 eura od 02. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 91,29 eura od 02. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 91,69 eura od 02. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 90,51 eura od 02. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 146,05 eura od 14. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 143,96 eura od 02. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 141,51 eura od 02. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 142,52 eura od 02. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 144,29 eura od 02. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 142,57 eura od 02. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 142,40 eura od 02. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 144,45 eura od 02. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 146,10 eura od 08. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 148,25 eura od 02. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 147,73 eura od 02. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 151,44 eura od 02. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 152,82 eura od 13. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 151,52 eura od 02. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 161,38 eura od 06. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 159,20 eura od 02. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 167,23 eura od 02. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 163,24 eura od 02. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 119,31 eura od 05. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 126,98 eura od 02. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 130,02 eura od 07. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 125,67 eura od 10. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 128,86 eura od 02. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 126,41 eura od 02. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 126,68 eura od 02. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 99,20 eura od 02. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 98,26 eura od 05. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 106,68 eura od 02. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 105,75 eura od 02. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 100,63 eura od 02. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 48,64 eura od 04. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 48,20 eura od 04. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 48,84 eura od 09. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 49,55 eura od 02. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 49,57 eura od 02. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 49,12 eura od 09. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 49,27 eura od 08. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 49,54 eura od 02. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 49,16 eura od 04. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 49,30 eura od 02. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 49,05 eura od 02. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 48,56 eura od 02. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 49,13 eura od 03. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 49,29 eura od 04. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 49,34 eura od 09. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 48,47 eura od 02. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 49,01 eura od 02. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 49,35 eura od 09. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 48,61 eura od 08. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 47,94 eura od 02. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 47,56 eura od 02. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 47,95 eura od 08. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 48,33 eura od 03. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 49,02 eura od 02. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 48,72 eura od 06. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 48,86 eura od 03. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 48,99 eura od 03. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 25,08 eura od 07. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 25,19 eura od 07. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 25,17 eura od 04. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 25,02 eura od 02. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 24,95 eura od 03. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 25,01 eura od 08. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 25,17 eura od 02. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 25,35 eura od 10. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 25,40 eura od 03. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 25,49 eura od 02. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 25,61 eura od 02. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 25,60 eura od 06. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 25,64 eura od 02. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 25,64 eura od 04. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 25,64 eura od 09. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 25,64 eura od 07. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 25,64 eura od 02. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 25,64 eura od 07. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 25,64 eura od 02. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 25,64 eura od 03. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 02. svibnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti I-tužitelju ĐH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 37.732,27 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 72,13 eura od 02. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 93,61 eura od 02. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 102,36 eura od 02. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 111,21 eura od 02. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 84,84 eura od 02. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 83,04 eura od 02. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 54,22 eura od 02. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 20,44 eura od 02. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 34,34 eura od 02. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 58,81 eura od 02. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 35,00 eura od 02. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 32,66 eura od 02. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 60,98 eura od 02. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 83,69 eura od 02. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 113,39 eura od 02. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 106,22 eura od 02. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 157,31 eura od 02. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 176,29 eura od 14. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 158,38 eura od 02. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 294,35 eura od 02. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 264,26 eura od 02. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 374,94 eura od 02. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 320,05 eura od 02. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 272,70 eura od 03. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 414,16 eura od 02. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 470,28 eura od 08. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 390,10 eura od 11. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 448,97 eura od 02. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 403,75 eura od 02. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 408,78 eura od 02. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 552,14 eura od 02. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 528,45 eura od 06. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 739,16 eura od 02. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 716,06 eura od 02. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 587,89 eura od 02. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 598,87 eura od 05. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 575,83 eura od 02. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 609,00 eura od 02. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 646,05 eura od 02. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 646,91 eura od 02. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 623,77 eura od 02. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 631,38 eura od 03. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 645,64 eura od 02. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 625,84 eura od 05. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 633,10 eura od 02. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 620,06 eura od 02. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 594,26 eura od 02. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 623,96 eura od 03. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 632,44 eura od 03. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 635,19 eura od 09. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 590,10 eura od 02. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 617,77 eura od 02. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 635,60 eura od 09. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 597,23 eura od 08. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 562,06 eura od 02. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 542,30 eura od 03. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 562,84 eura od 02. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 582,40 eura od 03. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 618,42 eura od 02. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 602,93 eura od 06. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 610,27 eura od 04. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 616,91 eura od 03. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 590,16 eura od 07. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 600,73 eura od 07. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 599,20 eura od 04. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 584,00 eura od 02. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 577,75 eura od 03. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 583,04 eura od 08. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 598,85 eura od 02. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 615,65 eura od 10. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 620,59 eura od 03. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 629,32 eura od 02. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 641,09 eura od 02. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 639,54 eura od 06. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 643,32 eura od 02. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 643,32 eura od 04. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 643,32 eura od 09. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 643,32 eura od 07. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 643,32 eura od 02. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 643,32 eura od 07. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 643,32 eura od 02. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 643,32 eura od 03. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 02. studenog 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti I-tužitelju ĐH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 17.405,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, naknaditi I-tužitelju ĐH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 8.513,61 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 05. svibnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, naknaditi II-tužiteljici OH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 05. svibnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

VII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva I-tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na:

- iznos od 152,82 eura od 04. svibnja 2010. godine do 13. svibnja 2010. godine,

- iznos od 125,67 eura od 02. veljače 2011. godine do 10. veljače 2011. godine,

- iznos od 48,64 eura od 03. studenog 2011. godine do 04. studenog 2011. godine,

- iznos od 49,16 eura od 03. srpnja 2012. godine do 04. srpnja 2012. godine,

kao neosnovan.

VIII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva I-tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 17.405,66 eura od 30. rujna 2015. godine do 27. veljače 2026. godine kao neosnovan.

IX. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema I-tužitelju i II- tužiteljici u iznosu od 2.463,88 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 24,89 eura od 02. ožujka 2006. godine do isplate,

- iznos od 37,27 eura od 02. travnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 32,60 eura od 02. svibnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 28,05 eura od 02. lipnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 37,07 eura od 02. srpnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 39,85 eura od 02. kolovoza 2006. godine do isplate,

- iznos od 24,03 eura od 02. rujna 2006. godine do isplate,

- iznos od 29,20 eura od 02. listopada 2006. godine do isplate,

- iznos od 31,82 eura od 02. studenog 2006. godine do isplate,

- iznos od 35,63 eura od 02. prosinca 2006. godine do isplate,

- iznos od 56,52 eura od 02. siječnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 70,56 eura od 02. veljače 2007. godine do isplate,

- iznos od 64,04 eura od 02. ožujka 2007. godine do isplate,

- iznos od 67,85 eura od 02. travnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 103,39 eura od 02. svibnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 112,12 eura od 02. lipnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 123,64 eura od 02. srpnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 123,56 eura od 02. kolovoza 2007. godine do isplate,

- iznos od 107,78 eura od 02. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 131,26 eura od 02. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 131,84 eura od 02. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 115,36 eura od 02. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 117,16 eura od 02. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 81,87 eura od 02. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 58,46 eura od 02. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 35,35 eura od 02. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 89,58 eura od 02. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 104,64 eura od 02. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 88,18 eura od 02. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 120,98 eura od 02. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 113,60 eura od 02. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 81,21 eura od 02. listopada 2008. godine do isplate te na

- iznos od 44,52 eura od 02. prosinca 2008. godine do isplate.

X. Odbija se zahtjev I-tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko

dosuđenog iznosa kao neosnovan.

XI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da tužba povučena u odnosu na tužbeni zahtjev I-tužitelja na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 4,73 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime razlike glavnice u iznosu od 2.857,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate.

Obrazloženje

1. Punomoćnik I-tužitelja i punomoćnik II-tužiteljice u tužbi navode da su I- tužitelj, kao korisnik kredita i II-tužiteljica, kao sudužnica i založna dužnica, s tuženikom, kao kreditorom dana 18. siječnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102807944, temeljem kojeg je tuženik kreditor odobrio i stavio na raspolaganje I-tužitelju kredit u iznosu od 474.000,00 CHF u protuvrijednosti kunama po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Nastavno punomoćnik I-tužitelja i punomoćnik II-tužiteljice su istaknuli da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno koristio je nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navedene presude su potvrđene i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Nadalje punomoćnik I-tužitelja je ističući da su I-tužitelj i II-tužiteljica s tuženikom dana 19. siječnja 2016. godine sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, naglasio da se time I-tužitelj nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje predmetnog Aneksa Ugovoru o kreditu predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije. Slijedom navedenog punomoćnik I-tužitelja i punomoćnik II-tužiteljice su konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložili donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredbe članka 8. stavka 1. i stavka 2. Ugovora o kreditu od 18. siječnja 2006. godine sklopljenog između I-tužitelja, kao korisnika kredita, II-tužiteljice, kao sudužnice i založne dužnice i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i odredba članka 7. stavka 11. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, s time da je ujedno punomoćnik I-tužitelja kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 6.950,96 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na preplaćene iznose od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, osim za iznos od iznos od 152,82 eura, za koji je zatražena zakonske zatezna kamata tekuća od 04. svibnja 2010. godine do isplate, a taj mjesečni iznos, anuitet je plaćen dana 13. svibnja 2010. godine, zatim za iznos od 125,67 eura, za koji je zatražena zakonska zatezna kamata tekuće od 02. veljače 2011. godine do isplate, iako je taj anuitet plaćen dana 10. veljače 2011. godine, kao i za iznos od 48,64 eura, za koji je zatražena zakonska zatezna kamata tekuća od 03. studenog 2011. godine do isplate, a taj anuitet je plaćen dana 04. studenog 2011. godine te za iznos od 49,16 eura, za koji je zatražena zakonska zatezna kamate tekuća od 03. srpnja 2012. godine do isplate, s time da je taj anuitet plaćen dana 04. srpnja 2012. godine, zatim na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 37.732,27 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na preplaćene iznose od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice iznos od 17.405,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka I-tužitelju i II-tužiteljici s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare potraživanja navodeći da je eventualno potraživanje tužitelja po predmetnom Ugovoru o kreditu u zastari, jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima, a tužba je podnesena 12. lipnja 2019. godine, protekom više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se ima smatrati da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo da je dana 17. rujna 2018. godine objavljena odluka Vrhovnog suda RH od 03. rujna 2018. godine poslovni broj Rev-2221/18, kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su banke, pa tako i tuženik, povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF, koje odluke su nepravilne i nezakonite, jer je sam Visoki trgovački sud RH istaknuo da njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, jer je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i stoga se u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Inače tužitelju su bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže uz valutu CHF. Naime svim potrošačima, pa tako i tužitelju, prilikom savjetovanja u bankama predočavani su i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula npr. EUR, CHF ili USD koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama, a i u svim poslovnicama banke svakodnevno je tužitelj mogao provjeriti tečaj određene strane valute, a te informacije je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu banke ili na Internet stranici banke. Isto tako i u samom tekstu predmetnog Ugovora o kreditu je vidljiva odredba o valutnoj klauzuli u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju kreditora na CHF, po istom onom po kojem je tužitelj, korisnik kredita primio sredstava, te da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama koji može nastati uslijed promjene tečaja, što je potvrdio i potpisom samog Ugovora o kreditu, a i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je u dovoljnoj mjeri bilo pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasio da tuženik niti nije ostavio, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama, jer je i sam zadužen u CHF i tako trpi isti tečajni rizik u CHF, a tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Dakle ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu, već je naprotiv ta odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Nastavno punomoćnik tuženika je vezano uz promjenjivu kamatnu stopu naglasio da čak i kada bi naslovni sud smatrao da je odredba članka 8.2. Ugovora o kreditu nerazumljiva, što se osporava u cijelosti, iz navedenog jasno proizlazi da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a niti se može govoriti o neodređenosti, neodredivosti činidbe, jer je predmetna činidba plaćanja ugovorenih kamata u odnosu na Ugovor o kreditu itekako bila određena i podrazumijevala je u trenutku ugovaranja visinu od 4,35%, a bila je i odrediva iz razloga što je promjenjivost uvjetovana odlukama Banke. Inače prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu 01. siječnja 2014. godine, tuženik je bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope, što je i činio, dok je od 01. siječnja 2014. godine bio u obvezi donijeti metodologiju utvrđivanja promjena kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, kojom se definiraju parametri, fiksna marža i razdoblje promjene kamatnih stopa, po čemu je tuženik također postupio. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da su tužitelj i tuženik dana 19. siječnja 2016. godine sklopile Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR, kojim su dakle izmijenile osnovni Ugovor o kreditu bez značaja obnove, pa tužitelj više nema pravnu osnovu utvrđivati ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a posljedično niti potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je osporavajući svojstvo potrošača i ujedno ističući da se predmetni Ugovor o kreditu ne može smatrati potrošačkim, jer je tužitelj predmetnim kreditom obnovio poduzetničku djelatnost, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, a ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli istaknuo je prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 2.463,88 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki potplaćen anuitet od prvog slijedećeg nakon dana izvršenog plaćanja anuiteta u manjem iznosu do isplate i predložio konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja uz naknadu troškova parničnog postupka.

3.Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5102807944 od 18. siječnja 2006. godine (list 8-18 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 19-20; stranica 325-328 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102807944 od 19. siječnja 2016. godine (stranica 53-59 spisa), u presliku obavijesti o izračunu konverzije kredita (stranica 60-63 spisa), u presliku izračuna konverzije kredita broj 5102807944 (dalje: CHF Kredit) na dan 30.9.2015. (stranica 64-71 spisa), u presliku obrasca za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (stranica 72-73 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 74-95, 181-183, 199-236, 239-294, 300-315, 330-511, 535-541 i 557-566 spisa), u presliku stručnih članaka (stranica 96-104, 153-167 i 178-180 spisa), u presliku pregleda prometa po partiji kredita 5102807944 za razdoblje od 3.2.2006. do 29.9.2015. (stranica 105-120 spisa), u presliku Ugovora o kupnji nekretnine od 02. veljače 2006. godine (stranica 121-124 spisa), u presliku promotivnih materijala (stranica 125-152 i 170-176 spisa), u presliku obavijesti o usklađivanju kamatne stope (stranica 177 spisa), u presliku obavijesti o kreditu (stranica 185 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 186-187 spisa), u presliku pisma namjere – brisovno očitovanje (stranica 329 spisa), u iskaz svjedoka ZH (stranica 543-544 spisa), u iskaz I-tužitelja (stranica 545-546 spisa), u iskaz II-tužiteljice (stranica 546-547 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 567-582 spisa) te u usmeno očitovanje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 607 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je deklaratorni tužbeni zahtjev I-tužitelja i II-tužiteljice osnovan, dok je kondemnatorni tužbeni zahtjev I-tužitelja djelomično osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema I-tužitelju i II-tužiteljici.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su I-tužitelj, kao korisnik kredita, II-tužiteljica, kao sudužnica i založna dužnica i tuženik, kao kreditor, dana 18. siječnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje I-tužitelju stambeni kredit u iznosu od 474.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate 192 mjeseca i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,35%, koja je promjenjiva sukladno „važećim odlukama Banke“. Isto tako nesporna je činjenica da su I-tužitelj, korisnik kredita, II-tužiteljica, sudužnica i založna dužnica i tuženik, kreditor dana 19. siječnja 2016. godine sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF ništetne, a sporno je i pitanje da li I-tužitelj s obzirom na provedenu konverziju imaju pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, kao i isplatu razlike glavnice. Isto tako sporno je potrošačko svojstvo I-tužitelja, a sporan je i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, prigovor zastare potraživanja te pitanje postoji li potraživanje tuženika prema I-tužitelju i II-tužiteljici po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik I-tužitelja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 27. veljače 2026. godine smanjio dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 4,73 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime razlike glavnice u iznosu od 2.857,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika nije očitovao pristaje li na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva, pa se smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine. Nadalje treba napomenuti da je tužbenim zahtjevom od 27. veljače 2026. godine punomoćnik I-tužitelja ujedno povećao dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se na tako preinačenu tužbu niti nije očitovao, pa se se sukladno odredbi članka 190. stavka 4. ZPP-a smatra da je pristao na preinaku tužbe. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. U odnosu na sporno pitanje da li I-tužitelj s obzirom na nespornu činjenicu da je Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102807944 od 19. siječnja 2016. godine (stranica 53-59 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da korisnici kredita s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle I-tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102807944 od 19. siječnja 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, a tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da korisnici kredita imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano o tome nagodili s bankom, ali se korisnici kredita nisu odrekli svojih potraživanja, pa imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 296. stavka 1. i stavka 3. ZOO-a propisano da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti uvjet koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela, ali se ne odnose na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tome mogla utjecati na njihov sadržaj, kao i na odredbe ugovora o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive. Inače prema odredbi članka 296. stavka 2. ZOO-a prilikom ocjenjivanja ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su korisniku kredita jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se navedenim odredbama ZOO-a uređuje zaštita osnovnih prava suugovaratelja sastavljača ugovora, korisnika kredita pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na njihovu djelotvorniju pravnu zaštitu, koji se u ugovorima s trgovcima u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je korisnik kredita mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu korisnika kredita, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen kriterij promjene kamatne stope, a niti je određen tečajni rizik zbog čega I-tužitelj, korisnik kredita, kao uostalom i II-tužiteljica, sudužnica, nisu mogli sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima I-tužitelju i II-tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da su mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njihove financijske obveze. Isto tako za pitanje ništetnosti ugovornih odredbi nije odlučno što je ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, a osim toga ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu.

9. Nastavno treba napomenuti da iako je valutna klauzula dispozitivna odredba propisana odredbom članka 22. ZOO-a, sud je utvrdio da ista podliježe testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi inače treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite suugovaratelja sastavljača tzv. tipskih, unaprijed formuliranih ugovora, već treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije dakle nepoštena sama po sebi, korisnici kredita razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, već je nepošteno upravo to što banke, trgovci nisu upozorili korisnike kredita na specifičan rizik vezan uz CHF.

10. Iskazu svjedoka ZH (stranica 543-544 spisa) u dijelu kojim je ističući da je tijekom 2006. godine, kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu bio zaposlen kod tuženika kao osobni bankar i to za VIP klijente, naglasio da se konkretnog Ugovora o kreditu ne sjeća, ali zna da su tada u ponudili imali stambene kredite u valuti euro i u valuti CHF te je svaki klijent sam izabrao u kojoj valuti želi podići kredit, s time da su kredit u valuti CHF imali „nižu početnu kamatu stopu od kredita uz valutnu klauzulu u eurima“, pa je iz tog razloga većina klijenata tada izabrala kredit uz valutnu klauzulu u CHF, a u promotivnim lecima su klijentima objašnjavali što znači valutna klauzula, ali ne bi mogao reći da je u fazi pregovora oko sklapanja bilo kojeg stambenog kredita bilo govora o monetarnoj politici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza svjedoka da se tijekom 2006. godine nije moglo pregovarati da kamatna stopa u stambenim kreditima bude fiksna, a I-tužitelju je smanjena kamatna stopa za ukupno 0,4%, čime su „izašli u susret tužitelju“, ali kamatna stopa nikako nije mogla biti fiksna, s time da „nije posebno objašnjavao“ iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, pa su klijenti, a tako i tužitelj, znao da je kamatna stopa promjenjiva, dakle da se može povećavati ili snižavati.

11. Isto tako iskazu I-tužitelja, korisnika kredita (stranica 545-546 spisa) i II- tužiteljice, sudužnice i založne dužnice (stranica 546-547 spisa), u dijelu kojim su u bitnom suglasno isticali da su im u banci ponudili stambeni kredit u valuti euro i u valuti CHF, rekli su da je kredit u valuti CHF „povoljniji, jer je niža početna kamatna stopa“, znali su što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj dižu kredit, ali ih nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, a niti je bilo govora o monetarnoj politici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv, a proizlazi i iz iskaza svjedoka ZH. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza I-tužitelja i II-tužiteljice da je ugovor sklopljen uz promjenjivu kamatnu stopu, a u banci im nisu objasnili iz kojeg razloga se ta promjenjiva kamatna stopa može mijenjati, što utječe na promjenu kamatne stope, što nije objasnio niti javni bilježnik. Nastavno sudu je uvjerljiv i logičan dio iskaza I-tužitelja i II-tužiteljice da su ovim kreditom kupili stan na adresi [adresa], drugi kat lijevo, s time da je I-tužitelj već od ranije bio vlasnik stana na adresi [adresa] drugi kat desno, gdje je već tada radio njegov javnobilježnički ured, a namjera I-tužitelja je bila da ovim kreditom kupljen stan bude „investicija za vrijeme kada bude u mirovini“, pa je i na taj stan, u kojem nikada nije stanovao, „proširio svoj javnobilježnički ured“, s time da su ujedno ovim kreditom dobili „otprilike 30-40% dodatnih novčanih sredstava“, dakle veći iznos od iznosa potrebnog za kupnju ovog stana, a kojim dodatnim novčanim iznosom su „zatvorili“ stambeni kredit za stan na adresi [adresa], u kojem stanu stanuju. Konačno sudu je razumljiv i uvjerljiv dio iskaza I-tužitelja da je pristao na konverziju, jer se time ipak smanjila mjesečna rata kredita, iako mu nisu ništa objašnjavali, čak je prema izračunu konverzije utvrđen manje plaćeni iznos, a u međuvremenu je ovaj kredit u cijelosti otplaćen, nakon provedene konverzije i to kreditom koji je I-tužitelj podigao u istoj banci.

12. Imajući na umu da je sredstvima predmetnog kredita kupljen stan na adresi [adresa], drugi kat lijevo, s time da je I-tužitelj već od ranije bio vlasnik stana na adresi [adresa] drugi kat desno, gdje je već tada radio njegov javnobilježnički ured, a namjera I-tužitelja je bila da ovim kreditom kupljen stan bude „investicija za vrijeme kada bude u mirovini“, pa je i na ovaj stan, kupljen ovim kreditom, u kojem dakle nikada nije stanovao, „proširio svoj javnobilježnički ured“, s time da je ujedno dijelom ovim kreditom dobivenih novčanih sredstava i to „otprilike 30-40% dodatnih novčanih sredstava“, „zatvoren“ stambeni kredit za stan na adresi [adresa], u kojem stanu stanuju I-tužitelj i II-tužiteljica, sud je utvrdio da I-tužitelj nije potrošač, jer svrha ovog ugovora o kreditu nesporno nije bilo zadovoljavanje privatnih, potrošačkih potreba I-tužitelja, nego naprotiv „proširenje“ javnobilježničkog ureda I-tužitelja, a kasnije je predmetni stan trebao predstavljati „investiciju“. Inače i prema praksi Suda EU pojam potrošača iz Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba usko tumačiti uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, njegovu prirodu i svrhu, a ne samo subjektivan položaj te osobe, s obzirom da se ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, ali gospodarskim subjektom u okviru drugih transakcija, pa samo ugovori sklopljeni izvan svake profesionalne aktivnosti ili svrhe i neovisno o njoj i to samo s ciljem zadovoljenja privatnih, potrošačkih potreba pojedinca spadaju u pojam potrošača, ali ne i ugovori čiji je predmet profesionalna djelatnost, profesionalna aktivnost, kojoj je cilj stjecanje financijske dobiti. Iz navedenih razloga I-tužitelj, korisnik kredita, kao i II-tužiteljica, sudužnica i založna dužnica, ne mogu se pozivati na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, ali se dakako mogu pozivati na odredbe ZOO-a vezane uz ništetnost ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

13. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Drugim riječima ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da se I-tužitelj i II-tužiteljica ne mogu pozivati na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, to dakle zastarni rok za restitucijski zahtjev I-tužitelja za povratom isplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, kao i za isplatom razlike glavnice, propisan odredbom članka 225. ZOO-a niti nije počeo teći, već će naprotiv početi teći tek od dana pravomoćnosti ove sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

14. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 567-582 spisa) proizlazi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 9.693,63 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 52.371,77 kuna, što iznosi 6.950,96 eura za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, dok ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 284.294,27 kuna, odnosno iznosi 37.732,27 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 131.142,98 kuna, odnosno iznosi 17.405,66 eura, s time da je Aneksom broj 1 utvrđen manje uplaćeni iznos po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30. rujna 2015. godine te iznosi -1.869,15 eura.

15. Stranke su se očitovale na nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke na način da punomoćnik I-tužitelja nije imao nikakvih prigovora, za razliku od punomoćnika tuženika, koji je prigovorio nalazu i mišljenju u odnosu na izračun razlike anuiteta i izračuna razlike kamata u kojoj se kao referentna kamatna stopa nakon veljače 2014. godine koristi kamatna stopa od 3,23%.

!6. Sudski vještak financijske struke Darko Prpić se usmeno očitovao na iznesene prigovore na ročištu 20. veljače 2026. godine (stranica 607 spisa) navodeći da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja, s time da je kamatnu stopu od 3,23% primjenjivao od veljače 2014. godine sukladno zadatku vještačenje, zakonskoj odredbi te podacima u spisu, iz kojih je razvidno da je i tuženik od veljače 2014. godine primjenjivao navedenu kamatnu stopu od 3,23%.

17. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kao i usmeno očitovanje, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što nakon usmenog očitovanja sudskog vještaka punomoćnik tuženika nije istaknuo nove dokazne prijedloge. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je sudski vještak primjenjivao kamatnu stopu od 3,23%, iako je početno ugovorena kamatna stopa od 4,35% treba naglasiti da je odredbom članka 11 b Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13, 78/15, 128/22 i 156/23 – u daljnjem tekstu ZPK-a) propisana maksimalna kamatna stopa na stambene kredite u valuti euro i u valuti CHF koja ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope na stanja takvih kredita odobrenih u RH određene za svaku valutu uvećane za 1/3, što za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF iznosi 3,23%, koja se primjenjuje od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje. Imajući na umu navedenu zakonsku odredbu sud je utvrdio da je sudski vještak opravdano od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje pri izračunu preplate po osnovi promjenjive kamatne stope umjesto početno ugovorene kamatne stope od 4,35% primjenjivao maksimalno dopuštenu zakonsku kamatnu stopu od 3,23%, a ujedno je tu kamatnu stopu također primjenjivao i tuženik, s time da niti nije sporno da je konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15. Nastavno prijedlog punomoćnika I-tužitelja za provođenjem dokaza dopunskim financijskim vještačenjem kako bi sudski vještak utvrdio ukupan obračun zatezne kamate na preplaćene iznose od dospijeća do dana konverzije, od kojeg iznosa treba odbiti konverzijom utvrđen manje plaćeni iznos, sud je odbio kao neosnovan iz sljedećih razloga. Naime stav je suda da se inače konverzijom utvrđena preplata, dok je naprotiv u konkretnom slučaju utvrđen manje plaćeni iznos, niti ne oduzima od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti od preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, nego od razlike glavnice i to upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, koje vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja, a ujedno je nesporna i činjenica da je nakon konverzije predmetni kredit u cijelosti otplaćen, što znači da je time riješeno i pitanje konverzijom utvrđenog manje plaćenog iznosa.

18. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja korisnika kredita s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102807944 od 19. siječnja 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, kao i razliku glavnice, s time da je ujedno utvrdio da je konverzijom utvrđen manje plaćeni iznos od -1.869,15 eura.

19. U odnosu na konačno postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 6.950,96 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, zatim na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 37.732,27 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te na ime razlike glavnice u iznosu od 17.405,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate, sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupna preplata po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 6.950,96 eura, dok ukupna preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 37.732,27 eura, sud je utvrdio da I-tužitelj može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 6.950,96 eura, a ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 37.732,27 eura i to sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate. Ponovno treba naglasiti da je ništetna odredba u predmetnom, tipskom, unaprijed formuliranom Ugovoru o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje navedenih ništetnih ugovornih odredbi, s obzirom da je iste nametnuo I- tužitelju, korisniku kredita, a ujedno i II-tužiteljici, sudužnici i založnoj dužnici, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a I-tužitelj imao pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate, ali je neovisno o tome zatražena zakonska zatezna kamata tekuća od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja svakog pojedinih preplaćenih anuiteta do isplate, dok je za neke preplaćene anuitete zatražena zakonska zatezna kamata i prije nego što su pojedini anuiteti plaćeni. Nadalje u odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 17.405,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate sud je utvrdio da I-tužitelj na ime razlike glavnice može osnovano zahtijevati iznos od 17.405,66 eura i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tog tužbenog zahtjeva do isplate, odnosno tekućom od 27. veljače 2026. godine do isplate, jer u odnosu na tu razliku glavnice tuženik niti nije bio nepošten, s obzirom da je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije.

20. Nastavno u odnosu na odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo već u odgovoru na tužbu sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 2.463,88 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom odnosi na tzv. negativne tečajne razlike, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema I-tužitelju i II-tužiteljici u navedenom iznosu, jer osim što tuženik nije potrošač, nego trgovac, već ujedno I- tužitelj, korisnik kredita, a time i II-tužiteljica, sudužnica, po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika niti ništa nisu stekli da bi isto bili obvezni vratiti, isplatiti tuženiku.

21. Analizirajući provedene dokaze sud je temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 296. stavka 1., stavka 2. i stavka 3. ZOO-a, odredbom članka 322. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a, odredbom članka 324. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a, odredbom članka 1115. ZOO-a i odredbom članka 2. ZPP-a usvojio kao osnovan kako deklaratorni tužbeni zahtjev I-tužitelja i II-tužiteljice na utvrđenje ništetnim odredbe članka 8. stavka 1. i stavka 2. Ugovora o kreditu od 18. siječnja 2006. godine sklopljenog između I-tužitelja, kao korisnika kredita, II-tužiteljice, kao sudužnice i založne dužnice i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i odredba članka 7. stavka 11. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, tako i dio kondmnatornog tužbenog zahtjeva I-tužitelja na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 6.950,96 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na zatražene preplaćene iznose od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, odnosno tekuće na pojedine preplaćene iznose od dana izvršenog plaćanja do isplate, zatim kondemnatorni tužbeni zahtjev I-tužitelja na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 37.732,27 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na preplaćene iznose od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate te dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva I-tužitelja na ime razlike glavnice u iznosu od 17.405,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2026. godine do isplate. Naprotiv sud je odbio kao neosnovan kako dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva I-tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 152,82 eura od 04. svibnja 2010. godine do 13. svibnja 2010. godine, na iznos od 125,67 eura od 02. veljače 2011. godine do 10. veljače 2011. godine, zatim na iznos od 48,64 eura od 03. studenog 2011. godine do 04. studenog 2011. godine i na iznos od 49,16 eura od 03. srpnja 2012. godine do 04. srpnja 2012. godine, tako i dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva I-tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 17.405,66 eura od 30. rujna 2015. godine do 27. veljače 2026. godine, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema I-tužitelju i II-tužiteljici u iznosu od 2.463,88 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom IV., točkom VII., točkom VIII. i točkom IX. izreke presude.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud I-tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 8.513,61 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 12. lipnja 2019. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 25. rujna 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 04. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska datiranog 17. listopada 2024. godine a predanog na sud 21. listopada 2024. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 13. veljače 2025. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 27. ožujka 2025. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 19. siječnja 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 3.), troška zastupanja na ročištu 20. veljače 2026. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 26. ožujka 2026. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 1.450,00 eura (Tbr. 46.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 600,00 eura te troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 663,61 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 05. svibnja 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

23. Naprotiv zahtjev I-tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 14. studenog 2024. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik I-tužitelja u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, a što rezultira time da I-tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, već je dužan sam snositi trošak sastava tog podneska. Isto tako zahtjev I-tužitelja za naknadom troška sastava podneska od 19. siječnja 2026. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 1.000,00 eura, jer se tim podneskom punomoćnik I-tužitelja očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke na način da na isti nije imao prigovora, s time da se ujedno očitovao na iznesene prigovore tuženika, pa I-tužitelj može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska i to po Tbr. 8. točci 3., što je I-tužitelju i dosuđeno. Nastavno zahtjev I-tužitelja za naknadom troška sastava podneska od 02. ožujka 2026. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer spisu niti ne prileži podnesak punomoćnika I-tužitelja bilo datiran 02. ožujka 2026. godine, bilo tog datuma predanog na sud. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom X. izreke presude.

24. Nastavno u odnosu na zahtjev II-tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a II-tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 12. lipnja 2019. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 04. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 13. veljače 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 27. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 20. veljače 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 26. ožujka 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.) te 25% na ime PDV-a u iznosu od 300,00 eura (Tbr. 46.). Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 05. svibnja 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VI. izreke presude.

25. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer I-tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, samo za dio sporednog potraživanja, za dio zatraženog tijeka zakonske zatezne kamate, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao ikakav trošak čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a tim više što je tuženik neosnovano osporavao osnovu utuženog potraživanja, dok je II- tužiteljica uspjela u cijelosti te je ujedno utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema I-tužitelju i II-tužiteljici. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom XI. izreke presude.

26. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 02. svibnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 05. svibnja 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. I-tužitelju po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 663,61 eura

2. II-tužiteljici po punomoćniku

3.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 05. svibnja 2026. godine