Poslovni broj: P-1871/2023-14

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužitelja AČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Đurđica Kos, odvjetnica u Svetom Ivanu Zelini, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 20.03.2026., dana 05. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 041-50-4110579 sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja AČ kao korisnika kredita, potvrđenog 18.05.2007. pod posl. br. Ov-11581/2007 kod javnog bilježnika Zorana Jelavić iz Zagreba, koja glasi: „3. /treće/ NAKNADA

3,30% (tri zarez trideset posto)

od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita,...“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju ČČ isplati iznos od 444,65 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 22.05.2007. do isplate, i to po stopi koja se do 31.12.2007. određuje po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate; od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju AČ naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu 559,72 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 05.05.2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referente stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 04.07.2023. tužitelj AČ zatražio je donošenje presude kojom bi se utvrdilo da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita iz Ugovora o kreditu od 18.05.2007. ništetna i kojom bi se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naložilo da mu isplati iznos 444,65 EUR na ime povrata onog što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe.

2. U odgovoru na tužbu tuženik Raiffeisenbank Austira d.d. osporio je osnovanost tužbenog zahtjeva, u bitnom navodeći da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nije ništetna te ističući prigovor zastare.

3. U provedenom postupku pročitani su ugovor o kreditu (str. 5-9 spisa), otplatni plan (str. 10-13 spisa), knjigovodstvena kartica (str. 14 spisa), Potvrda od 30.03.2023. (str. 15 spisa) te je saslušan tužitelj (str. 48 spisa).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet parnice je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, uz daljnji zahtjev za povrat 444,65 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na ime povrata primljenog po osnovi te ništetne ugovorne odredbe.

6. U postupku nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu od 18.05.2007.

7. Sporno je da li je ništetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita i je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva.

8. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu od 18.05.2007. (str. 5-9 spisa) utvrđeno je da je taj ugovor bio sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita te da je njime iznos kredita bio utvrđen u kunskoj protuvrijednosti iznosa 22.920,84 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan isplate (čl. 1.), uz rok otplate 7 godina (čl. 4.), u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja (čl. 7.), s time da se radilo o kreditu za kupnju vozila (čl. 6.).

9. Ujedno je u čl. 3. tog Ugovora o kreditu bilo predviđeno plaćanje naknade za obradu kredita, i to u visini 3,30% iznosa kredita, što se naplaćuje jednokratno prilikom korištenja kredita. Iz ostatka ugovora ne proizlazi da on sadrži bilo kakve druge odredbe koje bi se odnosile na navedenu naknadu za obradu kredita.

10. Iz Potvrde tuženika od 30.03.2023. (str. 15 spisa) proizlazi da je tužitelj dana 21.05.2007. izvršio plaćanje te naknade, u iznosu 3.350,20 HRK (444,65 EUR).

11. Iz iskaza tužitelja AČ (str. 48 spisa), kojem sud u potpunosti vjeruje jer je iskazivao na uvjerljiv način, a sam iskaz je životan i logičan, proizlazi da je predmetni kredit podigao za osobne potrebe radi kupnje automobila kojeg su on i supruga koristili u svakodnevnom životu. Nadalje, da mu je banka ponudila takav ugovor kakvoj je potpisao, da se radilo o špranciranom ugovoru kakvog su dobivali svi ostali korisnici kredita te da on na njegov sadržaj nije mogao utjecati jer za to nije imao priliku. Također, da mu prilikom sklapanja ugovora nije objašnjavano ništa o naknadi za obradu kredita, na što se odnosi ta naknada i koji troškovi se njome podmiruju.

12. Dovodeći u vezu sadržaj konkretnog ugovora u kreditu sa prihvaćenim iskazom tužitelja sud utvrđuje da je tužitelj u svojstvu potrošača (za svoje osobne potrebe) u svibnju 2007. sa tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu, s time da je taj ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika kao banke te tužitelj nije imao mogućnost utjecati na konkretnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita , niti je tužitelju bilo objašnjeno na što se odnosi ta naknada odnosno u čemu se sastoje troškovi koje podmiruje plaćanjem te naknade.

13. Po čl. 96. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 125/2007; dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

14. Nema nikakve dvojbe da konkretni Ugovor o kreditu 18.05.2007. predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor banke, pa se stoga sukladno čl. 81. st. 2. ZZP presumira da se o ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, a što je uostalom utvrđeno i na temelju tužiteljevog iskaza, pri čemu tuženik u tijeku postupka niti jednim dokazom nije oborio tu presumpciju u smislu čl. 81. st. 4. ZZP.

15. Nadalje, navedena ugovorna odredba predstavlja ugovornu odredbu koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, uslijed te odredbe tužitelj kao potrošač je bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca s obzirom da je jedino mogao znati kolika je visina naknade koju je dužan platiti, no ne i shvatiti na što se ova naknada odnosi odnosno što se njome naknađuje te ono što je najbitnije – postoji li preklapanje različitih troškova po ugovoru, a notorno je da bez prihvaćanja takve ugovorne odredbe – jer je bila sadržana u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru o kreditu – tužitelj ne bi uspio ishoditi kredit koji mu je bio potreban. Stoga se radi o ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Prema tome konkretna ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 96. st. 1. ZZP, pa je ništetna kako to propisuje čl. 102. ZZP.

16.1. Neosnovano se tuženik poziva na to da je predmetna ugovorna odredba bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime po čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, međutim polazeći od definicije ugovora o kreditu iz čl. 1021. ZOO naknada za obradu kredita se ne može smatrati ni predmetom ugovora o kreditu ni njegovom cijenom. No čak i kada bi bilo mjesta primjeni pravila iz čl. 99. ZZP, ta ugovorna odredba bi se trebala smatrati nerazumljivom jer iz nje tužitelj kao potrošač nije mogao utvrditi koje troškove njome podmiruje odnosno na što se ta naknada odnosi i postoji li preklapanje troškova čije plaćanje se obvezuje snositi.

17. Na temelju čl. 323. st. 1. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je od njega stekao temeljem te ništetne ugovorne odredbe, a na temelju tuženikove Potvrde od 30.03.2023. (str. 15 spisa) utvrđeno je da je tuženik temeljem te ništetne ugovorne odredbe od tužitelja stekao iznos 444,65 EUR, i to dana 21.05.2007.

18. U okolnostima konkretnog slučaja – jer je upravo on tužitelju kao potrošaču nametnuo nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu – tuženik kao banka se smatra nesavjesnim stjecateljem pa je stoga u skladu sa čl. 1115. ZOO tužitelju dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, što znači od 21.05.2007.

19. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30.01.2020. kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost konkretne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita po prvi puta ustanovljena i utvrđena tek ovom presudom, to znači da zastara restitucijskog zahtjeva nije mogla nastupiti.

20. Iz prethodno izloženih razloga osnovan je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sa daljnjim restitucijskim zahtjevom za povrat iznosa 444,65 EUR sa zateznim kamatama od 22.05.2007., pa je tužbeni zahtjev valjalo u cijelosti prihvatiti i odlučiti kao pod točkama I. i II. izreke.

21. Odluka o stopi zateznih kamata temelji se na čl. 29. ZOO pri čemu je do 31.07.2015. referentna stopa bila eskontna stopa Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana prethodnog polugodišta; od 31.07.2015. do 31.12.2022. referentna stopa je bila prosječna kamatna stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a od 01.01.2023. referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

22. Tužitelj je u cijelosti uspio u parnici, pa mu je tuženik na temelju čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi troškove postupka. Sud je povodom primjedbi tuženika raspravnim rješenjem od 13.11.2025. (str. 46 spisa) kao vrijednost predmeta spora u ovom predmetu odredio iznos 444,65 EUR , a ne 1.771,88 EUR kako je to tužitelj naznačio u tužbi, jer točka I. tužbenog zahtjeva (utvrđenje ništetnost) ima značaj samo deklaratornog preambula u smislu čl. 187. st. 3. ZPP za točku II. tužbenog zahtjeva (novčani zahtjev za isplatu 444,65 EUR). Tužitelja je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023; dalje: Tarifa) ima pravo na naknadu troška za:

- sastav tužbe – 125,00 EUR (Tbr. 7/1);

- sastav podneska od 20.05.2025. – 125,00 EUR (Tbr. 8/1);

- zastupanje na ročištima od 13.11.2025. i 20.03.2026. – po 125,00 EUR (Tbr. 9/1);

- plaćena sudska pristojba na tužbu 33,18 EUR i presudu 26,54 EUR, što sveukupno iznosi 559,72 EUR (sa uračunatim PDV-om), dok tužitelju u skladu sa čl. 155. st. 1. ZPP nije priznat trošak podneska od 24.03.2025. Stoga je odlučeno kao pod točkom VI. izreke.

U Zagrebu 05. svibnja 2026.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnica Đurđica Kos;

2. odvjetnik Josip Mađarić.