Republika Hrvatska
Upravni sud u Zagrebu
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
Poslovni broj: Us I-5523/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Dijani Filipčić, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Stanić, u upravnom sporu tužiteljice TP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po opunomoćeniku Lovri Glušiću, odvjetniku u Zagrebu, Ulica kralja Zvonimira 58, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Samostalnog sektora za drugostupanjski postupak, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, OIB: 53969486500, radi priznavanja prava na inkluzivni dodatak, bez održavanja rasprave, 5. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Poništava se rješenje Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Samostalnog sektora za drugostupanjski postupak, KLASA: UP/II- 551-09/25-01/5177, URBROJ: 524-11-02/6-25-3 od 10. studenoga 2025. i rješenje Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područnog ureda Trešnjevka, KLASA: UP/I-551- 06/24-09/869, URBROJ: 139-121-03-02-25-8 od 10. ožujka 2025.
II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 (dvijetisućepetsto) eura u roku od 60 dana od pravomoćnosti ove presude.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-551-09/25-01/5177, URBROJ: 524-11-02/6-25-3 od 10. studenoga 2025., odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područnog ureda Trešnjevka, KLASA: UP/I-551-06/24-09/869, URBROJ: 139-121-03-02-25-8 od 10. ožujka 2025. kojim je oglašeno ništavim rješenje Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područnog ureda Trešnjevka, KLASA: UP/I-551-06/24-09/869, URBROJ: 139-121-03- 02-25-7 od 27. siječnja 2025.
2. Tužiteljica tužbom osporava zakonitost rješenja tuženika te u istoj u bitnom navodi da je ranijim rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela od 27. siječnja 2025. priznato pravo na inkluzivni dodatak GP u ukupnom iznosu za isplatu od 581,80 EUR počevši od 29. veljače 2024. Navedeno rješenje nije dostavljeno GP, pokojnom od 21. siječnja 2025. niti njegovoj kćeri, zakonskoj nasljednici, ovdje tužiteljici. Tuženik i prvostupanjsko javnopravno tijelo smatraju kako je navedeno rješenje kojim je priznato pravo na inkluzivni dodatak postalo pravno i stvarno nemoguće upravo zbog činjenice smrti GP. Tužiteljica navedeno smatra neosnovanim iz razloga što je prvostupanjsko javnopravno tijelo trebalo o zahtjevu GP u smislu članaka 19. i 20. Zakona o inkluzivnom dodatku odlučiti najkasnije do 30. ožujka 2024. pa bi po redovnom tijeku stvari ČP ostvario priznato pravo na inkluzivni dodatak. Pored navedenog upire i na zaključak o pravnom shvaćanju sa sjednice Mirovinsko-invalidsko-zdravstvenog odjela Upravnog suda Republike Hrvatske od 31. ožujka 2011. prema kojem se postupak može nastaviti ako stranka tijekom postupka umre iako se radi o osobnom pravu ako zahtjev sadrži po prirodi stvari i neostvareno imovinsko potraživanje (mirovina, osobna invalidnina, doplatak za njegu i pomoć, pravo iz zdravstvenog osiguranja i sl.). Zaključuje kako tužiteljici pripada pravo na isplatu inkluzivnog dodatka koji pripada GP od pokretanja postupka, 29. veljače 2024., pa do dana smrti GP, **.**.2025., jer se radi o nasljedivom, neostvarenom imovinskom potraživanju. Sudu predlaže poništiti osporavano rješenje, kao i rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela uz naknadu troškova upravnog spora tužiteljici.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom osporava tužbene navode. Navodi kako nije sporno da je ČP **.**.2024. podnio zahtjev za priznavanje prava na inkluzivni dodatak te da je prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje kojim se oglašava ništavim rješenje od 27. siječnja 2025. jer izvršenje istog nije pravno ni stvarno moguće iz razloga što je ČP preminuo. Spornom činjenicom smatra oglašivanje ništavim rješenja kojim je pok. GP priznato pravo na inkluzivni dodatak. Citira članke 19., 22. i 33. Zakona o inkluzivnom dodatku te članke 128. i 133. Zakona o općem upravnom postupku te navodi da se pravo priznaje s danom podnošenja zahtjeva, ali rješenje kojim je priznato to pravo nije moglo postati izvršno zbog činjenice smrti GP, odnosno izvršenje rješenja je zbog navedene činjenice smrti postalo stvarno i pravno nemoguće. Smatra i da bi isplata inkluzivnog dodatka tužiteljici bila protivna svrsi i definiciji inkluzivnog dodatka u smislu članka 5. Zakona o inkluzivnom dodatku, radi se o osobnom i neprenosivom pravu koje se ne može nasljeđivati te da bi tužiteljica kao nasljednica mogla ostvariti novčanu naknadu koja nije isplaćena do smrti korisnika, ta novčana naknada bi trebala biti dospjela, a da bi postala dospjela, rješenje bi trebalo postati izvršno. U odnosu na zaključak o pravnom shvaćanju sa sjednice Mirovinsko-invalidsko-zdravstvenog odjela Upravnog suda Republike Hrvatske od 31. ožujka 2011. navodi kako se radilo o mišljenju danom u postupcima za ostvarivanje prava prema posebnim propisima kao što su propisi iz mirovinskog sustava te sustava hrvatskih branitelja, a u kojim sustavima pojedino pravo, istog naziva kao i pravo u sustavu socijalne skrbi, mogu ostvariti i članovi obitelji stranke. Zaključuje da se u predmetnom slučaju ne radi o nasljedivom, neostvarenom imovinskom potraživanju te ne postoji dospjela novčana naknada koju bi tužiteljica, kao nasljednica iza pok. oca, imala pravo potraživati. Skreće pozornost i na činjenicu da u rješenju o nasljeđivanju nije navedeno potraživanje s osnova inkluzivnog dodatka upravo stoga što nije dospjelo. Sudu predlaže odbiti tužbeni zahtjev.
4. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja tuženika ovaj sud je pregledao sudski spis i spis tuženika. U konkretnom slučaju sud nije održao raspravu jer su ispunjeni uvjeti iz članka 98. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje: ZUS). Naime, između stranaka sporna je samo primjena prava, a ni tužitelj u tužbi, niti tuženik u odgovoru na tužbu, nisu izričito zahtijevali održavanje rasprave. Pored navedenog, sud smatra da su ispunjene pretpostavke i za odlučivanje bez rasprave u smislu članka 98. točke 6. ZUS-a, jer se na temelju stanja spisa može utvrditi da je pojedinačna odluka javnopravnog tijela nezakonita, a tuženik u odgovoru na tužbu ne traži održavanje rasprave niti predlaže izvođenje dokaza koji bi bio usmjeren na utvrđenje neke konkretne činjenice.
5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 114. stavak 3. ZUS-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
6. Prema članku 128. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09. i 110/21., dalje: ZUP) rješenje će se oglasiti ništavim:
1. ako je doneseno u stvari iz sudske nadležnosti,
2. ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku, 3. ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće,
4. ako se njegovim izvršenjem čini kazneno djelo,
5. ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala,
6. ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja.
7. Iz podataka spisa u bitnome proizlazi da je povodom zahtjeva GP od 29. veljače 2024. pokrenut postupak radi priznavanja prava na inkluzivni dodatak. U roku propisanom člankom 19. Zakona o inkluzivnom dodatku nije donesena odluka o tom zahtjevu, već je donesena 27. siječnja 2025., što u postupku nije sporno. Neposredno prije donošenja navedenog rješenja o priznavanju prava na inkluzivni dodatak, **.**.2025., ČP je preminuo, nakon čega je 10. ožujka 2025. prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje o oglašivanju tog rješenja ništavim, što u postupku također nije sporno. Nesporno je i da je tuženik ovdje osporavanim rješenjem potvrdio predmetno prvostupanjsko rješenje od 10. ožujka 2025. na način da je odbio žalbu koju je podnijela tužiteljica kao kćer i nasljednica GP.
8. Tuženik tijekom upravnog postupka i ovog upravnog spora tvrdi da je izvršenje rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 27. siječnja 2025., kojim je GP, pravnom predniku tužiteljice, priznato pravo na inkluzivni dodatak počevši od dana podnošenja zahtjeva pravno i stvarno nemoguće zbog činjenice smrti GP radi čega je prvostupanjsko javnopravno tijelo zakonito, u smislu citiranog članka 128. stavka 1. ZUP-a, oglasilo navedeno rješenje ništavim.
9. Međutim, sud navedeno shvaćanje tuženika nalazi nezakonitim. Naime, prema članku 39. stavku 1. ZUP-a, ako u tijeku postupka stranka umre ili pravna osoba prestane postojati, postupak se može obustaviti ili nastaviti, ovisno o naravi upravne stvari koja je predmet postupka.
10. Prema članku 2. Zakona o inkluzivnom dodatku (Narodne novine , broj: 156/23.) u provedbi tog Zakona na odgovarajući se način primjenjuju načela Konvencije o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda i načela propisana zakonom kojim se uređuje djelatnost socijalne skrbi. Člankom 19. Zakona o inkluzivnom dodatku propisano je da je postupak za priznavanje prava na inkluzivni dodatak žuran (stavak 1.), da ako nije potrebno provoditi ispitni postupak, Zavod je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranki u roku od 15 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva ili pokretanja postupka po službenoj dužnosti (stavak 2), a ako je potrebno provoditi ispitni postupak, Zavod je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranki u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva ili pokretanja postupka po službenoj dužnosti (stavak 3.) .Prema članku 20. Zakona o inkluzivnom dodatku pravo na inkluzivni dodatak priznaje se s danom podnošenja urednog zahtjeva ili pokretanja postupka po službenoj dužnosti.
11. Prema članku 7. stavku 2. Zakona o socijalnoj skrbi (Narodne novine , broj: 18/22., 46/22., 119/22., 71/23. i 156/23. dalje: Zakona o socijalnoj skrbi) prava u sustavu socijalne skrbi su osobna, neprenosiva i ne mogu se nasljeđivati. Prema članku 7. stavku 3. Zakona o socijalnoj skrbi dospjele novčane naknade koje nisu isplaćene do smrti korisnika nasljeđuju nasljednici korisnika, prema zakonu kojim se uređuje nasljeđivanje, a ako nema nasljednika, vraćaju se u državni proračun, osim naknade za troškove stanovanja.
12. Suprotno navodima tuženika, sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu koji, iako se odnosi na pravo strogo osobne naravi, u sebi sadrži i neostvareno imovinsko potraživanje, zbog kojeg se postupak može nastaviti s nasljednicima preminule stranke. Sud polazi od toga da se dan od kojeg pripada pravo na inkluzivni dodatak u smislu članka 20. Zakona o inkluzivnom dodatku priznaje unatrag od trenutka podnošenja urednog zahtjeva. Posljedično, stranka koja ispunjava propisane pretpostavke može osnovano očekivati da će joj samo pravo, kao i pojedini mjesečni iznosi dodatka koji proizlaze iz tog prava, biti priznati od trenutka podnošenja urednog zahtjeva. Pritom treba imati na umu da se u smislu članka 7. stavka 2. Zakona o socijalnoj skrbi neprenosivost prava iz sustava socijalne skrbi pa tako i prava na inkluzivni dodatak, odnosi na samo temeljno pravo kao takvo, a ne i na pojedine iznose dodatka koji proizlaze iz tog prava i koji pripadaju od trenutka podnošenja zahtjeva do nekog kasnijeg trenutka (npr. smrti prednika).
13. Ujedno, sud napominje kako je ovdje riječ o odnosu iz područja upravnog prava u kojem jedan subjekt (javnopravno tijelo) odlučuje o pravu drugog subjekta koji, nakon što je podnio uredan zahtjev, osnovano očekuje da se u roku iz članka 19. Zakona o inkluzivnom dodatku donese odluka o zahtjevu. U suprotnom, ako smrt stranke nastupi nakon proteka roka iz članka 19. Zakona o inkluzivnom dodatku (što je slučaj s prednikom tužiteljice), javnopravno tijelo izvodi korist od vlastitog nepoštivanja propisa, a nasljednik ostaje lišen mogućnosti da se ispita je li njegov prednik ispunjavao sve propisane pretpostavke i ima li on kao nasljednik pravo na pojedine iznose dodatka koji u smislu članka 20. Zakona o inkluzivnom dodatku pokrivaju razdoblje od dana podnošenja zahtjeva do dana smrti prednika. Radi navedenog sud smatra kako se članak 7. stavak 3. Zakona o socijalnoj skrbi treba primijeniti uz članke 19. i 20. Zakona o inkluzivnom dodatku jer bi suprotno rezultiralo prevelikim formalizmom u primjeni prava na štetu stranaka.
14. U tom kontekstu, sud smatra kako zahtjev stranke, iako se odnosi na pravo koje je strogo osobne naravi, u sebi sadrži i neostvareno imovinsko potraživanje, zbog čega se u odnosu na isto postupak može nastaviti s nasljednicima stranke. Radi navedenoga nema mjesta oglašivanju rješenja o priznavanju prava na inkluzivni dodatak ništavim zbog stvarne ili pravne nemogućnosti izvršenja jer se isto može izvršiti do dana smrti stranke u odnosu na nasljednike stranke, u konkretnom slučaju u odnosu na tužiteljicu.
15. Uvažavajući sve navedeno, sud smatra da je povrijeđen zakon na štetu tužiteljice radi čega su osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje ocijenjena nezakonitima te su ista poništena pozivom na članak 117. stavak 1. ZUS-a točkom I izreke presude, a što za posljedicu ima nastavak upravnog postupka u predmetnoj stvari s tužiteljicom kao nasljednicom GP, odnosno dostavu rješenja od 27. siječnja 2025. tužiteljici.
16. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio spor te imajući na umu kako se vrijednost spora po članku 144. stavku 3. ZUS-a smatra neprocjenjivom, to su u skladu s odredbama članka 144. stavaka 1. i 2. ZUS-a te Tbr. 27. t. 1. u vezi s Tbr. 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/23., dalje: Tarifa) tužitelju priznati troškovi sastava tužbe i podneska od 21. travnja 2026. od po 500 bodova, odnosno ukupno 2.500,00 eura, radi čega je, primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, riješeno kao u točki II izreke presude.
U Zagrebu 5. svibnja 2026.
Sutkinja:
Dijana Filipčić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
Dna:
1. Tužitelju
2. Tuženiku
3. U spis
