P-2537/2021

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Vici Roščić, u pravnoj stvari tužitelja OC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Zvonimiru Bućanu, odvj. u Splitu, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupano po pun. iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, Zagreb, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno i zam. pun. tuženika Mate Čipčića, odvj. vjež. u Ratka Vlašića, odvj. u Splitu, objavljene istog dana,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u članku 10. (naknada za prijevremena otplata) ugovora o kreditu broj: 9010558880 koji je sklopljen između tužitelja i tuženika te solemniziran dana 31.05.2005. po Javnom bilježniku Slobodan Zlokić broj ovjere: OU-324/2005 pa stoga isti članak predmetnog ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, solidarne dužnike i založne dužnike.

II.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelj koji glasi:

" Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana isplati tužitelju, na ime plaćene izlazne naknade, iznos od 676,93 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu, koja na navedeni iznos teče počev od 10.07.2007.g., po stopi koja se određuje od 10.07.2007. pa do 31.12.2007.g. po stopi u visini određenoj članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa sve do isplate."

III.Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1.U tužbi se navodi kako su stranke 24. 5. 2005. zaključile ugovor o kreditu kojim je ugovorena "izlazna" naknada za slučaj prijevremene otplate kredita koju tužitelj drži ništetnom, pritom se pozivajući na odluku VTSRH Pž-6632/17. Tužitelj da je isplaćen iznos od 80.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama na dan korištenja (380.000,00 kn), a uzimajući u obzir da se radilo o izlaznoj naknadi od 1,5% tuženik da je nezakonito naplatio 5.700,00 n. Predmetni kredit da je zaključio 10. 7. 2007. novčanim sredstvima odobrenim po novom kreditu. Tužitelj stoga potražuje i kamate od dana plaćanja 10. 7. 2007. držeći kako je tuženik nesavjestan stjecatelj sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

2.Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ističe kako je tužitelj koncipirao tužbu na način kao da je predmetni ugovor na snazi, iako je prestao isplatom kredita, pa ne postoji pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Tužitelj da se ne može pozivati na presudu VTSRH donesenu u postupku kolektivne zaštite potrošača, s obzirom da se ne radi o naknadi štete već o stjecanju bez osnova, te nema objektivnog identiteta ugovornih odredbi o kojima se spori. Ugovorena odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita da ima uporište u zakonu i pravu EU, te da se ne radi o ugovornoj kazni niti naknadi štete, već naknadi za usluge tuženika na koje ima pravo sukladno internim propisima sastavljenim sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Odredbe ZOKIIZPK da su lex specialis u odnosu na članak 1024. ZOO-a na koji se tužitelj poziva. Ističe se i prigovor zastare.

3.U postupku su izvedeni dokazi pregledom ugovora o kreditu broj 9010558880 od 24. 5. 2005., zk izvatka za čest zgr. 5456/2 ZU 14945 KO [katastarska općina], ugovora o kreditu broj 9012759446 od 10. 7. 2007., otplatnog plana, pregleda uplata, vještačenjem po vještaku financijske struke Anti Beusu te saslušanjem tužitelja i svjedokinje TC.

4.Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan.

5.Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu br. 9010558880 sklopljenom 24. 5. 2005. s tuženikom, kojom je ugovoreno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije ugovorenog roka otplate u cijelosti ili djelomično, s time što je dužan platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate. Nadalje, nije sporno kako je tužitelj 10. 7. 2007. zaključio novi ugovor o kreditu broj 9012759446, koji se odnosi na istu namjenu, tj. kupnju stambenog objekta, a kojim ugovorom se refinancira raniji kredit od 24. 5. 2005. Tužitelj predmetnom tužbom traži i isplatu tzv. izlazne naknade u iznosu od 5.700,00 kn, držeći da je isplaćena uzimajući u obzir visinu kredita od 380.000,00 kn i naknadi od 1,5%.

6.Dakle, nije sporno kako su stranke 24. 5. 2005. sklopile ugovor o stambenom kreditu kojim je banka isplatila tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 80.000,00 CHF na dan isplate, kojim je ugovorena kamata od 5,25% godišnje te rok otplate na 360 mjeseci, a za slučaj prijevremene otplate (čl. 10. st. 2. ugovora) tužitelj se obvezao platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate. Također, nije sporno da je ovaj kredit prijevremeno zatvoren na način da je tužitelj zaključio novi ugovor o kreditu za iznos od 150.000,00 CHF 10. 7. 2007. kojim je na identičan način regulirana prijevremena otplata kredita.

7.Radi utvrđenja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita izveden je dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke Anti Beusu oecc. koji je svoj pisani nalaz i mišljenje dao temeljem dokumentacije priložene spisu, s time da se obraćao tuženiku radi dostave dodatne dokumentacije i to Tarifnika važećeg na dan prijevremene otplate kredita te popis svih naplaćenih naknada po kreditu, no njegovom traženju nije udovoljeno. Vještak navodi kako posjeduje tarifnik tuženika važeći na dan prijevremene otplate kredita, s obzirom da je vještak ekonomske struke za financije i računovodstvo u što spadaju i vještačenja iz bankarstva. "Naknada banke za usluge u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama- građanima, verzija V 2.9 vrijedeći od 1. 1. 2007." da je ona koju je tuženik izbrisao iz web arhive i odbio dostaviti na zahtjev vještaka. Temeljem navedenog tarifnika na dan prijevremene otplate kredita 13. 7. 2007. da se naplaćivala usluga prijevremene otplate kredita u iznosu od 1,5% do 3% na iznos ne dospjele glavnice, koja je na dan 13. 7. 2007. iznosila 77.290,75 CHF. Temeljem tog Tarifnika, naknada za prijevremenu otplatu kredita da je iznosila od 1.159,36 CHF do 2.318,72 CHF. Naknada da se plaća u trenutku prijevremene otplate kredita, te ukoliko je naplaćena, primjenom srednjeg tečaja banke za CHF na dan plaćanja 13. 7. 2007. po tečaju 1 CHF jednako 4.399252 HRK iznosila bi od 5.100,32 HRK do 10.200,63 HRK. Međutim, u spisu ne postoji dokumentacija na temelju koje se može zaključiti da je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena, jer na knjigovodstveni m karticama ne postoji evidencija o naplaćenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Vještak tvrdi kako to nije praksa tuženika, odnosno da on na karticama ne navodi naknadu za prijevremenu otplatu niti interkalarnu kamatu, iako bi iste naplatio. Dakle, iz nalaza i mišljenja vještaka, temeljem dokumentacije u spisu, ne postoji dokaz o naplaćenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

8.Tužitelj u svom iskazu navodi kako je pri realizaciji kredita platio ulaznu i izlaznu naknadu koje nisu bile ugovorene, kao i sve druge troškove koji se odnose na realizaciju kredita, kao i troškove javnog bilježnika, vještaka i dr. S drugim kreditom na iznos od 150.000,00 CHF da je zatvorio prvi kredit, te da taj ugovor još traje. Kroz otplatno razdoblje tuženik da konstantno povećava kamatnu stopu tako da mu se rata kredita od prvotno ugovorene 3.400,00 kn povećala do 7.800,00 kn. Banka da mu je ponudila kredit u CHF kao povoljniji smatrajući kako neće biti problema glede isplate, te da nije mogao utjecati na bilo koju ugovornu odredbu, niti se o bilo čemu glede ugovora pregovaralo. Za pregled i čitanje da mu je predan sastavljeni ugovor kojega je potpisao i ovjerio kod javnog bilježnika. Pročitao je odredbe koje se odnose na iznos kredita, iznos mjesečne rate, kamatnu stopu i troškove kredita. Tvrdi kako je prilikom sklapanja ugovora platio ulaznu naknadu od 1,5% i izlanu naknadu od 1,5% od preostalog iznosa za naplatu, a oba iznosa da su zakamuflirana na prvu i zadnju ratu. Tako da je prilikom isplate prve rate ista umanjena za 1,50%, a kod zadnje rate da je morao platiti ukupan iznos uvećan za 1,50%, te da se radi o iznosu od 1.200,00 CHF za kredit od 90.000,00 CHF odnosno 2.250,00 CHF za kredit od 150.100,00 CHF.

9.Saslušana svjedokinja TC, sestra tužitelja i sudužnica po predmetnom kreditu navodi kako je zbog kredita kojeg je tužitelj zaključio s tuženikom cijela obitelj bila pod stresom te da su joj rate znale stizati za vrijeme trudnoća. Poznato joj je da je prijevremeno otplaćen kredit no ne zna je li tužitelj platio naknadu.

10.Odredbom čl. 1024. st. 2. ZOO-a (NN 35/05 ) propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je st. 3. propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknadi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio, a st. 4. je propisano da banka u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

11.Citirana zakonska odredba, dakle propisuje samo obvezu korisnika kredita na naknadu štete banci, u slučaju prijevremenog povrata kredita, ako ju je banka kao davatelj kredita pretrpjela, te isključuje pravo banke da u slučaju prijevremene otplate kredita ima pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

12.Iz rezultata raspravljanja ne proizlazi da bi tuženik u konkretnom slučaju, zbog prijevremene otplate predmetnog kredita pretrpio štetu, niti je tuženik to dokazivao.

13.Pravo na prijevremenu otplatu kredita predstavlja ovlaštenje korisnika kredita i konzumiranjem tog prava korisnik kredita ne čini protupravnu radnju. Naprijed citiranom zakonskom odredbom regulirano je pitanje ugovorne odgovornosti za naknadom štete što znači da bi tuženiku kao davatelju kredita pripadalo pravo na naknadu štete u slučaju postojanja uzročno-posljedične veze između predmetne prijevremene otplate kredita i stvarno nastale štete.

14.Kada se uzme u obzir činjenica da je tuženik financijska institucija čija je osnovna djelatnost posredovanje u novčanom prometu i novčanim poslovima, to je posve nelogično i neživotno da tuženik tijekom postupka nije dostavio konkretne parametre temeljem kojih bi proizlazio naplaćeni iznos stvarne ( konkretne ) štete koju je navodno pretrpio zbog predmetne prijevremene otplate kredita, da je takva šteta zaista i nastala. Stoga po stavu ovog suda pozivanje tuženika na odredbu čl. 345. st. 3. ZOO-a nije osnovano.

15.Po stavu ovog suda ugovorna odredba kojom je stipulirana naknada za prijevremenu otplatu kredita nije protivna odredbi čl. 1024. ZOO-a, niti taj zakonski članak isključuje pravo banke na naplatu takve naknade, ukoliko je ista ugovorena. Također takva ugovorna odredba sama po sebi nije ništetna, a što proizlazi iz Direktive 2014/17 EU parlamenta i vijeća, Direktive 2008/48 EZ, Direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), pod uvjetom da se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, te da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne prouzrokuje neravnotežu između potrošača i trgovca.

16.U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu ( 2005. ) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, 46/07 i 79/07, dalje ZZP), koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

17.Odredbom čl. 84. navedenog ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

18.Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 10. st. 2. koja se odnosi na ugovornu naknadu za slučaj prijevremene otplate kredita bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena u slučaju prijevremene konačne otplate kredita zaračunati naknadu sukladno aktima banke važećim na dan prijevremene otplate iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti je li predmetna ugovorna odredba bila razumljiva tužitelju kao korisniku kredita i potrošaču posljedično čemu je li ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP-a.

19.Cijeneći sadržaj ugovorne odredbe iz čl. 10. st. 2. kojom je ugovorena naknada za slučaj prijevremene otplate kredita sukladno aktima banke, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je predmetna naknada vezana za interne akte tuženika, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovanjem. Uz to, radi se o aktima koji u vrijeme sklapanja ugovora nisu niti bili poznati tužitelju, jer je ugovorena primjena akata na dan važećih na dan prijevremenog raskida. Sudu nisu dostavljeni akti banke važeći na dan prijevremene otplate kredita, da bi se uopće utvrdila visina naknade koju je tužitelj isplatio. Očigledno je kako je visina naknade za prijevremeni raskid u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bila nepoznata tužitelju, te su mu bili nepoznati i parametri temeljem kojih će se ona obračunati za slučaj prijevremenog raskida, iz čega se može zaključiti kako se radi o samovoljnom nahođenju tuženika, a ne o ugovornoj odredbi koja je u vrijeme potpisivanja ugovora bila jasna, precizna i davala dovoljno uputa tužitelju, da bi je mogao shvatiti.

20.S obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a kako je to učinjeno u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno temeljnim načelima obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava jer je time prednik tužitelja kao korisnik kredita i potrošač od samog početka ugovornog odnosa doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

21.Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a bilo je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na šteti potrošača.

22.Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

23.Kako je predmetni ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane tuženika kao banke što proizlazi iz iskaza tužitelja i svjedokinje, odnosno da stranke međusobno nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredbi, niti je tužitelj kao korisnik kredita i potrošač imao utjecaj na sadržaj ugovora, to sud zaključuje da predmetna utužena ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava.

24.Tuženik tijekom postupka nije dokazao, niti dostavio dokaze da je zaista imao administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, ili da je imao gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne kamatne stope, odnosno da je pretrpio bilo kakvu štetu, niti je to utvrđeno provedenim vještačenjem, čime je u biti predmetnom ugovornom odredbom, sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za slučaj prijevremene otplate kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.

25.Slijedom navedenog, a kako je utvrđeno da se o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako sporna ugovorna odredba sadrži nedorečenu formulaciju, po kojem je upravo banka ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, ocjena je ovog suda da je sporna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je zbog toga ništetna u smislu odredbe članka 87. st. 1. ZZP/03. Ovakav je stav zauzet i u odluci Županijskog suda u Splitu pod posl. br. Gž- 2359/17 od 23.11.2017., koja prileži spisu.

26.Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj nije dostavio dokaze da bi na ime prijevremene otplate kredita isplatio tuženiku iznos od 5.100,32 kn/673,93 eura koliko tužbom potražuje. Iz nalaza vještaka proizlazi kako ne postoji dokumentacija na temelju koje nesumnjivo možemo zaključiti da je naknada za prijevremenu otplatu kredita zaista i naplaćena, jer na knjigovodstvenim karticama ne postoji evidencija o naplaćenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Doduše, vještak smatra, temeljem iskustva u dosadašnjim vještačenjima, kako tuženik u svojim knjigovodstvenim karticama ne navodi naknadu za prijevremenu otplatu kredita i interkalarnu kamatu, iako bi iste naplatio. Suprotno mišljenju vještaka, mišljenje o isplati koja je predmet spora, može se dati samo temeljem dokaza priloženih u spisu, a tuženik je dostavio knjigovodstvenu karticu, plan otplate i promet po kreditu, tj, dokumentaciju koju dostavlja u brojnim predmetima iste vrste, odnosno po istom činjeničnom i pravnom osnovu. Za odluku o predmetno poravnoj stvari nije relevantan Tarifnik banke kojim je određena naknada za prijevremenu otplatu kredita, već prvenstveno nesumnjiv dokaz o tome da je tužitelj tu naknadu isplatio tuženiku, za što u spisu nema relevantnih dokaza, pa se pozivanje vještaka na "iskustva u dosadašnjim vještačenjima" u nedostatku relevantnih dokaza ne mogu prihvatiti kao objektivno mišljenje i nalaz, jer isti moraju biti u korespondenciji s dokazima izvedenim u postupku, odnosno dokaznom građom koju je sud pribavio na prijedlog stranaka.

27.Dužnost je tužitelja u postupku da navede činjenice na kojima zasniva svoje zahtjeve – glavne i sporedne, građansko – pravne i procesne pravne. Tužitelj treba navesti pravno relevantne činjenice koje u svojoj cjelini čine jedan historijat događaja kojim pruža osnovu za isticanje određenog zahtjeva. Takve činjenice treba da pokažu kako postoji podudarnost između faktičnog stanja i onoga kojeg zakon predviđa kao i osnovu za pružanje pravne zaštite koju tužitelj traži.

28.Činjenice koje se navode u tužbi moraju biti dovoljno precizirano opisane da omogućuju konkretizaciju i specifikaciju spornog odnosa (sistem supstanciranja stvarne osnove spora). Tužitelj ranije nije morao, ali sada mora, već u tužbi iscrpno navesti sve elemente relevantnog činjeničnog stanja. Nadalje, dužan je navesti za koje se činjenice nude određena dokazan sredstva i kojim se dokaznim sredstvom određena činjenica može dokazati.

29.Ne predlaganje dokaza za utvrđenje činjenica na kojima se temelji tužbeni zahtjev prema stajalištu sudske prakse nije razlog za odbacivanje, već za odbijanje tužbenog zahtjeva (VSRH Gž-2035/78).

30.Prema odredbi čl. 221. ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

31.Novelirani ZPP dakle inkvizitorska ovlaštenja suda u određivanju i prikupljanju dokaza napušta i zamjenjuje pravilo da se dokazi izvode isključivo inicijativnom stranka. Također, radi koncentracije postupka promijenjena je uloga i koncepcija nekoliko procesnih instituta.

32.U vezi prednjeg, već se izjasnila i Sudska praksa, pa tako VSRH u svojoj odluci Rev-X-14/10-2 od 24. studenog 2010.g. decidirano navodi da ne postoji obveza suda na upozorenje stranka i na njihovu dužnost da iznose činjenice i dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika.

33.S obzirom da tužitelj nije dostavio dokaze o isplati izlazne naknade u iznosu koji potražuje uređenim tužbenim zahtjevom od 30.3.2026., niti je vještačenjem u postupku utvrđeno da je tužitelj doista isplatio tuženiku istu naknadu, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na traženu isplatu s kamatama.

34.U odnosu na prigovor zastare, za slučaj da drugostupanjski sud ne dijeli mišljenje ovog suda, zastara počinje teći tek od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnosti, pa u konkretnom slučaju u momentu utuženja i presuđenja ista nije počela teći (pravno shvaćanje VSRH od 30.1.2020. broj Su-IV-47/2020-2).

35.Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a, te je s obzirom na približno jednak uspjeh stranaka u parnici odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

U Splitu, 5. svibnja 2026.

S U D A C

Vica Roščić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis