REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ

STALNA SLUŽBA U IMOTSKOM

Ante Starčevića 23

21260 Imotski

P-50/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, po sucu Mate Kukavici u pravnoj stvari tužitelja NĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Zoranu Antunoviću, odvjetniku iz Makarske, protiv I- tuženika AĐ OIB [osobni identifikacijski broj] i II-tuženice GĐ OIB [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Predragu Trutinu, odvjetniku u Makarskoj, radi zabrane uznemiravanja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 30. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 05. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženicima AĐ i GĐ da prestanu uznemiravati vlasništvo tužitelja NĐ na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]-Baška Voda, koja se sastoji od k. č. [katastarska čestica], zgrada površine 185 m2 i dvorište površine 350 m2, na način da ne prolaze pješice preko dijela te nekretnine pobliže prikazanog i označenog slovima B-C-D-E-F-N-M-L-B na skici vještaka geodetske struke Nedjeljka Bitange od 21.02.2018., kao sastavnog dijela ove presude, te im se zabranjuje ubuduće ponavljanje iste ili slične radnje kojom smetaju tužiteljevo vlasništvo, te se nalaže navedenim tuženicima solidarno naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.136,95 eura sa zateznom kamatom počevši od 05. svibnja 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se preostali dio zahtjeva tužitelja NĐ za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 1.461,69 eura sa zateznom kamatom počevši od

05. svibnja 2026. pa do isplate.

III/ Odbija se u cijelosti zahtjev I-tuženika AĐ i II-tuženice GĐ za naknadom troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je vlasnik dijela nekretnine opisane u izreci presude, a da ista predstavlja stepenište uz njegovu kuću na istočnoj strani, koje stepenište je upravo on sagradio. Navodi da tuženici neovlašteno prolaze pješice preko tog dijela nekretnine unatoč njegovom protivljenju.

1.1. Slijedom navedenog, tužbenim zahtjevom traži da se naloži tuženicima da ga prestanu uznemiravati na način da ne prolaze pješice spornim dijelom nekretnine, kao i da im se zabrani ubuduće ponavljanje iste ili slične radnje kojom smetaju tužiteljevo vlasništvo, a uz to zahtijeva i naknadu troška parničnog postupka.

2. Tuženici u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističu da su vlasnici neposredno susjedne nekretnine u odnosu na tužiteljevu, a da se njihova nekretnina nalazi sjeverozapadno od tužiteljeve. Nadalje, navode da su istu kupili od ranijeg vlasnika UĐ, a da su u jednom od aneksa ugovora i izričito naveli da kupac (ovdje I-tuženik AĐ) ima pravo služnosti pješačkog prolaza upravo preko spornog stepeništa. U tom smislu navode da su samo nastavili izvršavati pravo služnosti pješačkog prolaza koju je imao prodavatelj i koji je to pravo konzumirao 20 godina. Ukazuju tijekom postupka da nemaju drugog odgovarajućeg pješačkog pristupa svojoj nekretnini, kao i da se svi susjedi i njihovi gosti koriste predmetnim stepeništem kao prolazom. Podnose i protutužbeni zahtjev kojim traže utvrđenje postojanja prava služnosti-staze temeljem dosjelosti, a postupak je po protutužbi razdvojen i vodi se pod poslovnim brojem P- 1522/19.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza, sud je izvršio uvid u neslužbenu kopiju izvatka iz zemljišne knjige, presliku Aneksa ugovora o prodaji od 01. listopada 2012., presliku Ugovora o prodaji od 22. kolovoza 2011., presliku Aneksa ugovora o prodaji od 06. lipnja 2011., presliku arhitektonskog snimka izvedenog stanja i izjavu sukladnosti s pripadajućom posebnom geodetskom podlogom, presliku izjave svjedoka UĐ od 05. lipnja 2015. presliku izjave CĐ od 30. ožujka 2015., presliku izvoda iz katastarskog plana, presliku skice premjeravanja i skice posjeda, presliku izjave RĐ od 02. srpnja 2021., fotografije predmetnog lokaliteta, a osim navedenog izveden je dokaz saslušanjem svjedoka ŽĐ, UĐ, ŠĐ, VĐ, IĐ, JĐ, SĐ, HĐ, MĐ kao i dokaz saslušanjem stranaka, te je izveden dokaz uviđajem na licu mjesta uz mjerničko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Nedjeljku Bitangi, a izvršen je i uvid u priklopljeni spis ovog suda P-335/05.

4. U ovoj pravnoj stvari ovaj sud je 15. svibnja 2025. već donio presudu na način da je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, ali je po žalbi tuženika Županijski sud u Dubrovniku rješenjem pod poslovnim brojem Gž-535/25 od 26. studenog 2025. ukinuo predmetnu presudu te predmet vratio na ponovno odlučivanje. Naime, navedeni drugostupanjski sud u bitnome smatra da ovaj sud nije ocijenio sve dokaze, a ocjena onih koje je ocijenio za taj sud nije prihvatljiva.

5. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; nadalje ZPP) ovaj sud je i nakon ponovnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Između stranaka je nesporno da predmet spora predstavlja dio nekretnine u vlasništvu tužitelja, a koja u naravi predstavlja stepenište uz istočnu stranu kuće tužitelja, da je nekretnina tuženika sjeverozapadno od nekretnine tužitelja, da je prijašnji vlasnik UĐ koristio predmetno stepenište kao pješački pristup svojoj nekretnini.

7. Između stranaka je sporno je li tužitelji neovlašteno koriste predmetno stepenište radi pješačkog prilaza svojoj kući koja se nalazi sjeverno od kuće tužitelja, te jesu li isti stekli pravo služnosti puta.

8. Iz iskaza svjedoka ŽĐ, ŠĐ, HĐ, kao i iz iskaza samog tužitelja, a pored nespornih činjenica, utvrđeno je da je upravo tužitelj sagradio stepenište od ulice do ulaza u svoju kuću, a da je dalje uz njegovu kuću stepenište nastavio raditi UĐ po dopuštenju tužitelja kao i da je tužitelj dopustio UĐ da se koristi tim stepeništem dok ne proda svoju nekretninu, te mu je i dopustio da ispod tog stepeništa budu položene kanalizacijske cijevi koje je UĐ povezao sa svojom kućom, kao i da do te kuće postoji alternativni put koji služi i kao kolni i pješački prilaz.

9. Sud prihvaća navedene iskaze kao vjerodostojne jer su isti životni i logični s obzirom da odgovaraju dokumentaciji koja prileži spisu, i to kako stanju koje proizlazi iz fotografija dostavljenim od strane tužitelja (list 156-158 spisa), tako i nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Nedjeljka Bitange nastalom nakon izvedenog dokaza uviđajem na licu mjesta.

9.1. Činjenica je da isti navode da je dopuštenje korištenja predmetne nekretnine UĐ dano do „prodaje“ valja shvatiti kao kolokvijalno navođenje, jer je očito tako istaknuto s obzirom da je doista i došlo do prodaje u konkretnom slučaju, a ovaj sud to razumije na način da je između UĐ i tužitelja dogovoreno da UĐ ima pravo koristiti se predmetnim stepeništem do otuđenja svoje nekretnine, dakle, kako do slučaja prodaje, tako primjerice i u slučaju darovanja. Naime, isto proizlazi iz smisla dogovorenog da se pravo korištenje predmetnim stepeništem odnosi na određenu osobu.

10. S druge strane, sud ne prihvaća iskaze svjedoka UĐ (kao niti njegovu izjavu koja prileži listu 41 spisa jer se u bitnome svodi na iste tvrdnje) i JĐ kao vjerodostojne s obzirom da su isti kontradiktorni i nekonzistentni u svojim navodima, što upravo ukazuje na nevjerodostojnost njihovih iskaza. Tako primjerice, svjedok UĐ u svom iskazu prvotno osporava vlasništvo tužitelja na spornom dijelu stepeništa iako u istom iskazu navodi da mu je upravo tužitelj dozvolio polaganje cijevi ispod stepeništa ukoliko isto vrati u prijašnje stanje, pa je nelogično zašto bi tražio dozvolu od tužitelja ukoliko ga ne smatra vlasnikom. Osim toga, u priloženom Aneksu ugovora o prodaji od 01. listopada 2012. kojeg je navedeni svjedok kao prodavatelj sklopio s ovdje I-tuženikom, ugovorne strane, pa dakle i ovaj svjedok, izričito navode da je upravo tužitelj vlasnik dijela nekretnine koji se odnosi na predmetno stepenište. Kao što je istaknuto i iskaz N je kontradiktoran, pa tako primjerice svjedok u iskazu navodi kako mu je barba A ostavio oko 400 m2 zemlje, a da to zemljište dijeli s bratom, ali i da je isplaćivao brata tri godine. Jasno je stoga da se radi o potpuno konfuznom iskazu. Naime, nije jasno kako je dobio zemljište, a isto dijeli s bratom i još ga isplaćuje tri godine. Isto tako, i iskazi svjedoka VĐ i IĐ su nevjerodostojni u bitnome dijelu. Naime, iako iz njihovog iskaza proizlazi tvrdnja da postoji pravo služnosti, a u isto vrijeme ističu da su predmetnim dijelom prestali prolaziti nakon upozorenja tužiteljeve supruge, pa time priznaju nepostojanje prava služnosti, jer, ukoliko doista tvrde da se imaju pravo služiti tim stepeništem, realno je i životno očekivati da su poduzeli određene pravne korake u tom smislu, a isti su izostali.

10.1. Kako tuženici crpe svoja saznanja od prodavatelja jer ranije nisu živjeli na predmetnom lokalitetu niti bili povezani na bilo koji način s tim nekretninama, sud niti iskaze tuženika ne može prihvatiti kao vjerodostojne. Osim toga, posebno i iz razloga (a što se odnosi i na svjedoka UĐ) jer je I-tužitelj sa UĐ kao prodavateljem sklopio kupoprodajni ugovor 22. kolovoza 2011. (list 28-30 spisa), a da je tek Aneksom od 01. listopada 2012. (list 27 spisa) izričito spomenuto da prodavatelj (UĐ) jamči kupcu (ovdje I-tuženiku) da ima pravo služnosti pješačkog prolaza do nekretnine preko spornog dijela koji je predmet ovog spora. Naime, uzimajući u obzir da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 26. lipnja 2012., a da je navedeni aneks sklopljen 01. listopada 2012., jasno je da je isti sastavljen i sklopljen isključivo za potrebe ovog postupka, tim više jer u osnovnom ugovor nema izričitog navoda o konkretnom pravu služnosti već je korištena općenita formulacija, pa je to još jedan od razloga nevjerodostojnosti iskaza navedenih svjedoka i tuženika.

10.1.1. Naime, da je UĐ kao prodavatelj pored prava vlasništva imao još neko pravo koje u vrijeme prodaje može prenijeti na kupca, a vezano je za nekretninu koju prodaje, životno je i logično očekivati da bi ugovorne strane isto uglavili već u kupoprodajnom ugovoru od 22. kolovoza 2011., pa stoga ovaj sud i dalje ostaje kod ranije ocjene ovih dokaza.

10.2. Pored navedenog, za istaknuti je da sud ne prihvaća iskaz svjedoka SĐ kao relevantan jer isti prema vlastitom priznanju ne živi niti prolazi predmetnom lokacijom već 12-13 godina (a davao je iskaz 25 veljače 2016.), a što je upravo bitno vremensko razdoblje koje je potrebno razmotriti radi odluke u ovoj pravnoj stvari.

10.3. Iskaz svjedoka MĐ sud nije posebno cijenio jer je isti iskazivao u bitnome o činjenicama koje između stranaka i nisu sporne, dok o onim spornim činjenicama navedeni svjedok niti nema saznanja.

10.4. Pored toga, niti izjava CĐ (list 45 spisa) nije vjerodostojna s obzirom da se svjedok upušta u pravne kvalifikacije iako nije razvidno da je pravnik, a u slučaju dostavljanja izjava svjedoka, isti bi se (kao i u iskazu pred sudom) trebali ograničiti na obavijesti o činjenicama kako i proizlazi iz odredbe čl. 235. st. 2. ZPP-a. Pri tome, sud posebno ukazuje na ograničeni domašaj ovakvog dokaznog sredstva u odnosu na davanje iskaza pred sudom i to u bitnome iz razloga jer je prema načelu kontradiktornosti i usmene rasprave strankama onemogućeno postavljati pitanja potpisniku izjave, kao i sudu tražiti pojašnjenja.

11. Uviđajem na licu mjesta, kao i nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka Nedjeljka Bitange, predmetna nekretnina je identificirana kao i označena točkama, a iz nalaza i mišljenja kao i iz fotografija dostavljenih od strane tužitelja (list 156-158 spisa) vidljivo je da postoji alternativni kolni (a time i pješački) pravac za pristup nekretnini tuženika, što tuženici potvrđuju i u svojim iskazima.

11.1. Sud prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Nedjeljka Bitange kao stručno i objektivno, s obzirom da je ispunio zadatak suda u smislu pomoći pri identifikaciji predmeta spora, označivši ga točkama, kao i cijeli lokalitet radi ispravnog konteksta promatranja situacije na terenu.

12. U smislu svega navedenog, a u kontekstu navoda tuženika, za ukazati je da prednik tuženika (prodavatelj) nije niti mogao steći pravo stvarne služnosti puta /staze dosjelošću jer je odredbom čl. 229. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine RH br. 91/96, 68/98, 37/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08; dalje ZV), između ostalog, izričito propisano da se pravo stvarne služnosti ne može osnovati dosjelošću ako se njezin sadržaj izvršavao na zamolbu do opoziva. Kako je iz naprijed navedenih dokaza razvidno da je tužitelj predniku tuženika (prodavatelju) UĐ dopustio korištenje predmetnih stepenica na njegovu zamolbu upravo do opoziva, razvidno je da ne može niti doći do stjecanja ovog prava temeljem dosjelosti.

12.1. Prema mišljenju ovog suda upravo se radi služnosti do opoziva, time da su prednik tuženika (prodavatelj) i tužitelj ugovorili uvjete pod kojima može doći do opoziva. Drugim riječima, činjenica da su taj opoziv vezali za neki događaj (otuđenje nekretnine) ne utječe na zaključak da se i dalje radi o služnosti do opoziva.

13. Slijedom svega istaknutog, kako dakle, tuženici bespravno (za sada) uznemiravaju tužitelja u njegovom pravu vlasništva tako što prolaze pješice predmetnim stepeništem koji je dio nekretnine koja je u vlasništvu tužitelja, temeljem odredbe čl. 167. ZV-a, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja te naložiti tuženicima da prestanu uznemiravati tužitelja na opisani način, kao i da im se zabrani takvo ili slično postupanje ubuduće, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom I.

14. Unatoč svemu navedenom, radi pravilnog razumijevanja implikacija ove presude, za ukazati je da je zaključak je ovog suda da je iz nalaza i mišljenja kao i spomenutih fotografija razvidno da doista tuženici imaju alternativni pristup, a kako je već istaknuto, ali isti je bitno otegotan u odnosu na pristup preko nekretnine koja je predmet ovog spora, pa stoga isti nije prikladan.

14.1. Kako je u tom smislu odredbom čl. 224. ZV-a određeno da će se sudskom odlukom osnovati pravo nužnog prolaza preko poslužne nekretnine na zahtjev vlasnika druge nekretnine ako do nje nema nikakve ili nema prikladne putne veze s javnim putem i ako je korist od otvaranja nužnog prolaza za gospodarenje tom nekretninom veća od štete na poslužnoj nekretnini, mišljenje je ovog suda da su se ostvarile pretpostavke da bi tuženici kao vlasnici predmetne nekretnine mogli s uspjehom zatražiti u posebnom postupku osnivanje nužnog prolaza kao prava staze.

14.2. Pri tome sud posebno još jednom naglašava da su tuženici doista i u ovom postupku podnijeli protutužbu o kojoj se odvojeno raspravlja u postupku pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-1522/19 (koji postupak je prekinut do pravomoćnog okončanja ovog postupka), ali je njihov zahtjev uperen na donošenje deklaratorne odluke da su nositelji prava stvarne služnosti staze/puta temeljem dosjelosti, za što nema osnove (objašnjeno u prethodnim točkama objašnjenja, napose u točki 12.), te im se zahtjev ne odnosi na donošenje konstitutivne odluke koja bi se odnosila na osnivanje prava služnosti nužnog prolaza kao prava staze (stjecanje prava služnosti sudskom odlukom), pa stoga tako podneseni protutužbeni zahtjev kakav je sada nije niti od utjecaja na odluku suda u ovoj pravnoj stvari da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja.

14.3. Pored istaknutog, a vezano za navode tuženika da je njihov prednik UĐ stekao pravo služnosti prolaza temeljem sudske presude, valja reći da je uvidom u priklopljeni spis ovog suda pod poslovnim brojem P-335/05 utvrđeno da se odluka iz tog postupka ne odnosi na dio nekretnine koja je predmet ovog spora, pa stoga sadržaj tog spisa nije niti bitan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

15. Vezano za ocjenu dokaza u vidu priložene „isprave Ureda za katastar u Makarskoj“ (list 48 spisa), valja reći da je iz dopisa Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Split, Odjel za katastar nekretnina Makarska od 23. siječnja 2026. (list 223 i 224 spisa) utvrđeno da čestica oznake 8554 nikada nije postojala u službenom katastarskom operatu za k. o. [katastarska općina] – [adresa]. Kada se uzme u obzir da isprava koja prileži listu 48 spisa nema nikakvih podataka o tome koje je tijelo izdalo (izradilo) predmetnu ispravu, kao i kada je izdana, jasno je i spomenutog dopisa od 23. siječnja 2026. iz kojeg razloga sud nije niti ocjenjivao predmetnu izjavu u ranojoj odluci. Naime, sama tvrdnja stranke da se radi o ispravi izdanoj od strane Ureda za katastar ne daje toj ispravi dokaznu snagu isprave izdane od strane tog tijela, posebno kada niti iz jednog dijela sadržaja te isprave nije razvidno koje je tijelo istu izdalo i kada, kao što je već istaknuto.

16. Sud je odlučio da se daljnji dokazi neće izvoditi, unatoč dokaznim prijedlozima od strane tuženika. Naime, iako se ne radi o prekluziji za predlaganje tih dokaza (postupak započeo prije stupanja na snagu izmjena ZPP-a kojima je regulirana prekluzija), valja uzeti u obzir da je ovaj postupak započeo u lipnju 2012., dakle prije skoro 14 godina, a da tuženik podneskom od 21. ožujka 2026. predlaže (između ostalog) izvođenje dokaza saslušanjem 12 novih svjedoka. Osim što je sud stava da je predmet dovoljno raspravljen za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, isti je sukladno odredbi čl. 10. st. 1. ZPP-a dužan nastojati provesti postupak u razumnom roku sa što manje troškova, pri čemu je dužan paziti na zlouporabu prava u postupku. Ukoliko bi prihvatio dokazne prijedloge, učinio bi sve suprotno od onoga što pripisuje spomenuta odredba čl. 10. st. 1. ZPP-a, posebno i zbog činjenice da drugostupanjski sud u svojoj ukidnoj odluci nije ukazivao na izvođenje novih dokaza nego na ocjenu postojećih.

17. Sud je sukladno odredbi čl. 377. st. 2. ZPP-a dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja mu je ukazao drugostupanjski sud, te je navedenu dužnost ovaj sud i ispunio pošto je drugostupanjskom odlukom ukazano da neke dokaze ovaj sud nije ocjenjivao (a sad ih je ocijenio). U navedenu dužnost svakako ne ulazi i obveza da prvostupanjski sud ima jednak pravni stav kao i drugostupanjski sud, kao jednak stav o činjenicama (primjerice, koje će iskaze uzeti kao vjerodostojne, a koje ne), pri čemu se ukazuje da je ovaj sud dužan dati razloge, što je i učinio.

18. Slijedom navedenog, kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a naloženo je tuženicima da mu naknade trošak parničnog postupka. Tako je temeljem Tbr. 7. – 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 37/22 i 126/22; dalje Tarifa) tužitelju dosuđeno po 150,00 eura za sastav tužbe i podneska od 03.03.2026., te za zastupanje na ročištima od 01.04.2015., 16.06.2015., 22.10.2015., 25.02.2016., 02.05.2016., 17.01.2018., 05.06.2018., 26.09.2018., 13.02.2019., 28.05.2019., 26.09.2019., 28.07.2021., 16.11.2021., 27.09.2024., 11.10.2024., 31.03.2025. i 30.03.2026., kao i 37,50 eura za zastupanje na ročištu od 05. 03.2026. što sveukupno s pripadajućim PDV-om iznosi 3.609,37 eura, a na što je valjalo pridodati i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosima od po 39,82 eura, te trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 447,94 eura, pa je odlučeno kao u izreci pod točkom I.

19. Sud tužitelju nije dosudio trošak za sastav podnesaka od 02.04.2013., 03.09.2013., 28.04.2014., 20.10.2014., 01.04.2015., 05.07.2018., 23.06.2021., te 21.06.2024., kao i trošak za zastupanje na ročištu za objavu presude jer te radnje nisu u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a bile potrebne radi vođenja parnice, pa je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

20. S obzirom da su tuženici u cijelosti izgubili parnicu, temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen je u cijelosti i njihov zahtjev za naknadom troška parničnog postupka, pa je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

21. O zateznoj kamati na trošak parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a i članka 29. stavak 2. ZOO-a, i to počevši od 05. svibnja 2026. pa do isplate.

U Imotskom, 05. svibnja 2026.

Sudac

Mate Kukavica

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda županijskom sudu pisanim podneskom u četiri istovjetna primjerka.