REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

PR-14495/2021-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Petri Hertelendi Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja ĐB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Bruno Spiz, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika MEŠTRI OD BRODA d.o.o., Split, Iločka 1, OIB: 94172171398, kojeg zastupa punomoćnica Marija Kos, odvjetnica u Zagrebu, a naknadno i punomoćnik Hrvoje Krišto, odvjetnik u Splitu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. travnja 2026., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 5. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Tuženik MEŠTRI OD BRODA d.o.o. dužan je tužitelju ĐB naknaditi neimovinsku štetu na ime duševnih bolova zbog smrti bliske osobe u iznosu od 43.798,53 € sa zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja odštetnog zahtjeva 11.5.2021. pa do isplate, te naknaditi parnični trošak od 2.454,98 € sa zateznim kamatama tekućim od 5.5.2026. do isplate, prema stopi koja se određuje do 31.12.2022. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatom mjesečne rente za izgubljeno uzdržavanje u iznosu od 331,81 € mjesečno počev od 1.1.2021. nadalje, sa pripadajućim zateznim kamatama, te zahtjev za isplatom zateznih kamata na dosuđenu neimovinsku štetu za razdoblje od 5.11.2020. do 11.5.2021. kao i zahtjev za naknadom troška u preostalom dijelu preko dosuđenog.

Obrazloženje

1. Tužitelj, tada maloljetni ĐB, u tužbi navodi da je njegov otac, OB, smrtno stradao 5. studenoga 2020. na radu kod tuženika uslijed propusta pri montaži skele, koja je bila nepropisno postavljena i bez odgovarajuće zaštite. Ističe da je zbog gubitka oca pretrpio tešku neimovinsku štetu te da je ostao bez zakonskog uzdržavanja. Stoga potražuje naknadu neimovinske štete zbog duševnih bolova u iznosu od 43.798,53 EUR sa zateznim kamatama od dana štetnog događaja, kao i mjesečnu naknadu s osnove gubitka uzdržavanja u iznosu od 331,81 EUR počevši od 1. siječnja 2021. Potražuje i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, kako u pogledu osnove tako i visine. Prije svega prigovara stvarnoj nenadležnosti suda, smatrajući da se ne radi o radnom sporu. Nadalje osporava svoju odgovornost, navodeći da nije sudjelovao u montaži niti održavanju predmetne skele, čime osporava i svoju pasivnu legitimaciju. Ističe da uzrok štetnog događaja nije utvrđen te da nema dokaza o njegovoj krivnji, pozivajući se na odredbu članka 1045. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik nadalje tvrdi da je pokojni radnik bio upoznat s pravilima zaštite na radu te da mu je bila osigurana potrebna zaštitna oprema, ali da je isti postupao protivno uputama poslodavca, samovoljno pristupio dijelu radilišta na kojem nije smio boraviti te nije koristio zaštitnu opremu, čime je sam pridonio nastanku štetnog događaja. Dodatno ističe da tužitelj nije dokazao visinu zahtijevane naknade. Predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tužitelj osporava sve navode tuženika, ističući da pasivna legitimacija proizlazi iz činjenice da je pokojni bio zaposlenik tuženika te da se radi o radnom sporu. Navodi da je skela bila nepropisna i nesigurna za uporabu, a da je uzrok pada bio nezaštićen otvor na skeli. Također tvrdi da zaštitna oprema nije bila stvarno dostupna na mjestu rada te da je tuženik tolerirao rad bez nje, slijedom čega smatra da je odgovoran za nastanak štete.

4. U tijeku postupka sud je proveo dokaz uvidom u svu dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis, proveo je vještačenje po vještaku zaštite na radu, zamolbeno je saslušao svjedoke EB, FB, VB, JB i DB te svjedokinju GB.

5. Sud nije izvodio dokaze koje je tuženik predložio na pripremnom ročištu, a koje tijekom postupka nije konkretizirao niti obrazložio. Naime, tuženik je na pripremnom ročištu općenito predložio izvođenje više dokaza (sudsko-medicinsko vještačenje, pribavu medicinske dokumentacije, saslušanje više svjedoka i zakonskog zastupnika), međutim iste tijekom postupka nije konkretizirao niti je naveo odlučne činjenice koje bi se tim dokazima trebale utvrditi, niti je obrazložio njihovu relevantnost za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

Sukladno načelu koncentracije postupka i odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP), stranke su dužne iznijeti sve činjenice i predložiti dokaze na kojima temelje svoje navode pravodobno i određeno, što u konkretnom slučaju tuženik nije učinio. Sud nije dužan izvoditi dokaze radi utvrđivanja neodređenih i hipotetskih činjenica, niti dokaze koji nisu usmjereni na utvrđivanje pravno odlučnih činjenica. Stoga je sud, cijeneći da predloženi dokazi nisu bili određeni niti relevantni za odlučivanje, kao i da bi njihovo izvođenje dovelo do nepotrebnog odugovlačenja postupka, odlučio da se daljnji dokazi neće izvoditi, čime su navedeni dokazni prijedlozi tuženika odbijeni.

6. Sud je odbio i prijedlog za odgodu ročišta održanog 15. travnja 2026. podnesen od strane odvjetnika Hrvoja Krište. Naime, iz spisa proizlazi da je tuženik u ovom postupku bio zastupan po punomoćnici odvjetnici Mariji Kos, dok odvjetnik Hrvoje Krišto nije dostavio punomoć za zastupanje u ovom parničnom postupku, već je, prema navodima punomoćnika tužitelja, zastupao tuženika u kaznenom postupku. Kako podnesak za odgodu ročišta nije podnesen od strane ovlaštene osobe za zastupanje tuženika u ovom postupku u trenutku održavanja ročišta, isti nije bio od utjecaja na tijek rasprave.

Osim toga, tuženik je bio uredno pozvan na ročište, a nisu izneseni niti dokazani razlozi koji bi opravdavali odgodu u smislu odredbi ZPP-a. Vodeći računa o načelu ekonomičnosti i koncentracije postupka, sud je ocijenio da ne postoje opravdani razlozi za odgodu ročišta, te je odlučio da se rasprava održi u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

7. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja, tada maloljetnog ĐB, za naknadu štete zbog smrti njegova oca, OB, stradalog 5. studenoga 2020. tijekom rada, i to s osnove naknade neimovinske štete zbog duševnih bolova te s osnove gubitka uzdržavanja.

9. Među strankama nije sporno:

- da je OB smrtno stradao 5. studenoga 2020. tijekom obavljanja rada,

- da je isti bio zaposlenik tuženika,

- da je tužitelj njegov sin i zakonski uzdržavanik,

- da je štetni događaj nastao na radilištu.

10. Među strankama je sporno:

- je li tuženik odgovoran za nastanak štetnog događaja, odnosno je li do istoga došlo zbog propusta u osiguranju sigurnih uvjeta rada (osobito u vezi s postavljanjem i sigurnošću skele),

- postoji li isključiva ili djelomična odgovornost pokojnog radnika za nastanak štetnog događaja,

- postoji li pasivna legitimacija tuženika,

- je li riječ o sporu iz radnog odnosa,

- visina i osnovanost zahtjeva za naknadu neimovinske štete,

- osnovanost zahtjeva za naknadu štete zbog gubitka uzdržavanja.

11. Prigovor tuženika o stvarnoj nenadležnosti ovog suda nije osnovan. Predmetni spor proizlazi iz štetnog događaja koji se dogodio tijekom obavljanja rada kod tuženika, u kojem je smrtno stradao radnik – otac tužitelja. Tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu štete upravo zbog smrti radnika nastale u vezi s radom, slijedom čega pravna osnova zahtjeva neposredno proizlazi iz radnog odnosa pokojnog radnika. Sukladno odredbi članka 34. ZPP-a te članka 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova („Narodne novine“ br. 67/18, 21/22), radni sudovi nadležni su za suđenje u sporovima koji proizlaze iz radnih odnosa. U konkretnom slučaju postoji izravna i neposredna veza između štetnog događaja i radnog odnosa, budući da je do štete došlo tijekom rada i u okviru organiziranog radnog procesa kod tuženika. Okolnost da tužitelj nije bio u radnom odnosu s tuženikom nije od utjecaja na drugačiju pravnu kvalifikaciju spora, jer pravo na naknadu štete ostvaruje kao član obitelji radnika stradalog na radu, a to pravo proizlazi upravo iz radnog odnosa pokojnog radnika.

Slijedom navedenog, ovaj sud ocjenjuje da se radi o radnom sporu, zbog čega je Općinski radni sud stvarno nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, pa je prigovor tuženika valjalo odbiti kao neosnovan.

12. Na temelju odredbe članka 111. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14, 127/17, 98/19 - u daljnjem dijelu teksta ZR) poslodavac je dužan naknaditi štetu koju radnik pretrpi na radu i u svezi s radom. Budući da nije sporno da je šteta nastala na radu, tuženik odgovara po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava.

13. Odredbom članka 25. stavak 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 71/14, 118/14, 154/14 – u daljnjem tekstu: ZZR) propisano je da se ozljeda na radu i profesionalna bolest koje je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti, a stavkom 2. je propisano da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

14. Sukladno odredbi članka 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem dijelu teksta ZOO), tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi, dok iz odredbe članka 1064. istog Zakona proizlazi da za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome koristi, neovisno o krivnji. Rad na visini, osobito na skeli, nesporno predstavlja opasnu djelatnost, slijedom čega se odgovornost tuženika temelji na objektivnom načelu.

U takvim slučajevima, odgovorna osoba može se osloboditi odgovornosti samo ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći, ni otkloniti (čl. 1067. st. 2. ZOO).

15. Iako je radnik dužan poslove obavljati s dužnom pažnjom i pridržavati se pravila zaštite na radu (čl. 68. ZZR-a), ta obveza ne umanjuje temeljnu odgovornost poslodavca za organizaciju sigurnog rada.

Naime, poslodavac je dužan osigurati uvjete rada koji ne ugrožavaju život i zdravlje radnika te organizirati i provoditi zaštitu na radu u svim fazama radnog procesa (čl. 7. ZR-a i čl. 19. ZZR-a). Ta obveza uključuje i dužnost da radne postupke planira i provodi na način koji otklanja ili svodi na najmanju moguću mjeru rizike za radnike, kao i da osigura stvarnu primjenu zaštitnih mjera u radu.

Slijedom navedenog, eventualni propusti radnika u postupanju ne mogu osloboditi poslodavca odgovornosti u situaciji kada nisu bile provedene osnovne mjere zaštite na radu, osobito u pogledu osiguranja radnog prostora i sprječavanja pada s visine.

16. Iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru proizlazi da je na predmetnom radilištu utvrđeno kako poslodavac nije u cijelosti provodio propisane mjere zaštite na radu, osobito u pogledu osiguranja rada na visini i zaštite od pada radnika. Utvrđeno je da skela postavljena oko plovila nije bila u cijelosti zaštićena, budući da je postojao otvor kroz koji je radnik mogao propasti, kao i da nisu bile osigurane odgovarajuće mjere zaštite od pada s visine. Nadalje, iz istog zapisnika proizlazi da poslodavac nije raspolagao potpunom dokumentacijom o sigurnosti radne skele, uključujući dokumentaciju o pregledima i korištenju skele, niti je osigurao primjenu odgovarajuće osobne zaštitne opreme u mjeri potrebnoj za siguran rad.

17. Iz zapisnika o očevidu proizlazi da se radna nesreća dogodila na privremenom radilištu u Servisnom centru “Marina Trogir”, gdje je bila postavljena građevinska skela oko plovila, te da je pokojni radnik pao s visine približno 3 metra kroz otvor na podnici skele na betonsku podlogu. Također je utvrđeno da je otvor na skeli bio dimenzija koje su omogućavale propadanje radnika te da na mjestu pada nisu bile postavljene odgovarajuće zaštitne prepreke koje bi spriječile pad.

18. Iz nalaza i mišljenja vještaka zaštite na radu, Zlatka Bačuna, dipl. ing. građ., proizlazi da na predmetnom radilištu nisu bile provedene propisane mjere zaštite na radu. Vještak utvrđuje da nije bila predočena dokumentacija o pregledima radne skele od strane ovlaštene stručne osobe, kao ni plan montaže i uporabe skele, koji su, sukladno važećim propisima, morali biti izrađeni od strane ovlaštene osobe. Nadalje, utvrđeno je da radovi na skeli nisu bili organizirani i nadzirani na način propisan pravilima zaštite na radu.

Prema nalazu vještaka, podnica skele nije bila odgovarajuće zaštićena, budući da je postojao otvor kroz koji je radnik mogao propasti, što je protivno pravilima koja isključuju postojanje opasnih otvora na radnoj skeli. Također, nisu bile primijenjene ni dodatne odnosno alternativne mjere zaštite od pada s visine, poput sigurnosnih pojaseva ili zaštitnih mreža.

Slijedom navedenog, vještak zaključuje da neprovođenje propisanih mjera zaštite na radu stoji u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi s nastankom štetnog događaja i smrtnim stradavanjem radnika.

19. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, dok je tuženik osporio isti u podnesku od 22. veljače 2024., navodeći da vještak nije utvrdio da se mjesto štetnog događaja nalazilo pod kontrolom tuženika te da nije dokazana uzročno- posljedična veza između eventualnih propusta u primjeni mjera zaštite na radu i nastanka štetnog događaja.

20. Usmeno saslušan vještak Zlatko Bačun, dipl. ing. građ. je ostao kod svog pisanog nalaza i mišljenja. Vještak je dodatno pojasnio da je mjesto rada predstavljao brod kao objekt rada te da je isti morao biti osiguran na način opisan u nalazu i mišljenju, dok je stradali radnik bio zaposlenik tuženika kao izvođača radova. Vještak je naveo da bi korištenje zaštitnog pojasa spriječilo pad radnika, dok se u pogledu zaštitne kacige nije mogao izričito očitovati o utjecaju na posljedice ozljede, imajući u vidu način pada. Također je naveo da se ne može očitovati o eventualnim medicinskim uzrocima pada, budući da za to nije stručan niti je imao uvid u medicinsku dokumentaciju.

21. Sud prihvaća navedeno očitovanje vještaka kao logično i u skladu s pravilima struke, pri čemu okolnost da se vještak nije mogao očitovati o medicinskim uzrocima pada ne dovodi u pitanje njegov nalaz u dijelu koji se odnosi na utvrđene propuste u provedbi mjera zaštite na radu i uzročno-posljedičnu vezu između tih propusta i nastanka štetnog događaja.

22. Sud ocjenjuje da prigovori tuženika na nalaz vještaka nisu osnovani.

23. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka, kao i iz ostalih provedenih dokaza, proizlazi da na predmetnom radilištu nisu bile provedene propisane mjere zaštite na radu te da je upravo nepostojanje zaštite na skeli i izostanak drugih mjera zaštite od pada bilo u uzročno-posljedičnoj vezi s nastankom štetnog događaja.

24. Okolnost na koju ukazuje tuženik, a koja se odnosi na pitanje kontrole nad pojedinim dijelom radilišta, nije od odlučnog značaja, budući da je tuženik kao poslodavac bio dužan osigurati sigurne uvjete rada za svoje radnike, neovisno o tome tko je eventualno sudjelovao u postavljanju skele ili izvođenju pojedinih radova.

25. Slijedom navedenog, sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka prihvatio kao stručan, jasan i utemeljen na pravilima struke.

26. Radi izbjegavanja nepotrebnih ponavljanja sud sadržaj iskaza svjedoka EB, FB, VB, JB i DB nije prepisao u obrazloženje već će u nastavku navesti i istaknuti ključne dijelove prihvaćenih iskaza u korelaciji s ostalim materijalnim dokazima.

27. Iz iskaza svjedoka EB proizlazi da radnici prilikom rada na skeli nisu koristili zaštitne pojaseve, iako su ista sredstva postojala, uz obrazloženje da ih je teško koristiti pri kretanju po skeli. Također proizlazi da je upravo on kao poslovođa davao radne naloge radnicima, uključujući i pokojnom radniku, te da se konkretni radni zadatak nije odnosio na dio broda gdje je došlo do štetnog događaja.

28. Svjedoci FB i VB u bitnome potvrđuju da zaštitni pojasevi i druga zaštitna sredstva nisu bila redovito korištena, iako su formalno bila na raspolaganju, kao i da je pokojni radnik obavljao radove ispuhivanja trupa broda te da se nalazio na dijelu broda koji nije bio obuhvaćen konkretnim radnim nalogom.

29. Nadalje, svi svjedoci suglasno iskazuju da je skelu postavljalo drugo trgovačko društvo te da tuženik nije neposredno sudjelovao u njezinoj montaži, kao i da ranije nije bilo evidentiranih padova na tom mjestu.

30. Međutim, sud ocjenjuje da navedene okolnosti ne dovode u pitanje odgovornost tuženika.

31. Naime, iz samih iskaza svjedoka proizlazi da zaštitni pojasevi kao osnovna mjera zaštite od pada nisu bili korišteni u praksi, iako su postojali, što upućuje na nedostatak stvarne provedbe mjera zaštite na radu. Također, činjenica da je radnik pristupio dijelu radilišta koji nije bio obuhvaćen radnim nalogom ne oslobađa tuženika odgovornosti, budući da je poslodavac bio dužan organizirati rad i osigurati radno okruženje na način koji isključuje postojanje opasnosti za radnike, uključujući i sprječavanje pristupa opasnim zonama ili njihovo adekvatno osiguranje.

32. Sud stoga iskaze svjedoka prihvaća u dijelu koji se odnosi na način organizacije rada i korištenje zaštitnih sredstava, dok njihove ocjene i zaključke o odgovornosti tuženika sud nije prihvatio, jer su u suprotnosti s nalazom vještaka i materijalnim dokazima.

33. Sud je izvršio uvid u spis kaznenog postupka, pri čemu utvrđuje da se radi o optužnici protiv direktora tuženika ŠB kojom se tek izražava osnovana sumnja o počinjenju kaznenog djela, a ne o pravomoćnoj sudskoj odluci, slijedom čega sud nije vezan činjeničnim utvrđenjima iz tog postupka.

34. Međutim, usporedbom iskaza svjedoka danih u ovom postupku s iskazima koje su isti svjedoci FB i EB dali u kaznenom postupku, sud nalazi da su njihovi iskazi u bitnim dijelovima podudarni. Naime, svjedoci dosljedno iskazuju da je pokojni radnik obavljao radove na skeli, da se na mjestu pada nalazio otvor između skele i krmenog dijela broda, kao i da radnici u pravilu nisu koristili sigurnosne pojaseve prilikom rada na visini.

35. Također, iz suglasnih iskaza svjedoka proizlazi da se mjesto pada nalazilo izvan zone radova koja je bila određena za predmetni dan, međutim ta okolnost sama po sebi ne dovodi u pitanje postojanje opasnosti na radilištu niti isključuje obvezu poslodavca da osigura sigurne uvjete rada na cijeloj radnoj skeli.

36. Slijedom navedenog, sud prihvaća iskaze svjedoka kao vjerodostojne u dijelu u kojem su međusobno suglasni i potvrđeni nalazom i mišljenjem vještaka zaštite na radu.

37. Iz provedenog dokaznog postupka, osobito nalaza i mišljenja vještaka zaštite na radu te suglasnih iskaza svjedoka, sud utvrđuje da na predmetnom radilištu nisu bile provedene propisane mjere zaštite na radu. Na radnoj skeli postojao je nezaštićeni otvor kroz koji je radnik mogao propasti, a koji nije bio zatvoren niti na drugi način osiguran, iako je riječ o radu na visini koji predstavlja povećanu opasnost.

38. Nadalje, utvrđeno je da nije postojao plan montaže i uporabe skele niti dokumentacija o njezinim pregledima, dok se zaštitna sredstva, iako formalno dostupna, u praksi nisu koristila, a tuženik nije osigurao njihovu stvarnu primjenu.

39. Sud ocjenjuje da je tuženik kao poslodavac bio dužan organizirati rad i osigurati radni prostor na način koji isključuje opasnosti za radnike, uključujući i sprječavanje pristupa opasnim dijelovima radilišta ili njihovo odgovarajuće osiguranje. Postojanje nezaštićenog otvora na visini od preko tri metra predstavlja očitu i neprihvatljivu opasnost za sigurnost radnika, koja je kao takva morala biti otklonjena bez obzira na trenutačni raspored radnih zadataka.

40. Sud također ne prihvaća navode tuženika da je do štetnog događaja došlo isključivom krivnjom radnika. Naime, eventualno kretanje radnika izvan uže zone rada ne predstavlja nepredvidiv i izvanredan događaj koji bi mogao prekinuti uzročnu vezu, već je riječ o ponašanju koje je u okviru redovnog tijeka rada moguće i očekivano, osobito imajući u vidu prirodu poslova koji su se obavljali.

41. Također, sama činjenica da je zaštitna oprema bila na raspolaganju ne oslobađa tuženika odgovornosti, jer je njegova obveza osigurati njezinu dosljednu primjenu. Iz provedenih dokaza proizlazi da se zaštitni pojasevi nisu koristili, što upućuje na propust u nadzoru i organizaciji rada.

42. Prigovor promašene pasivne legitimacije nije osnovan jer je tuženik bio poslodavac pokojnog radnika, rad je organizirao i provodio u okviru svoje djelatnosti te je bio dužan osigurati sigurne uvjete rada, neovisno o tome što je skelu postavila treća osoba. Okolnost da je skelu postavila treća osoba također ne oslobađa tuženika odgovornosti, budući da je istu koristio u obavljanju svoje djelatnosti i na njoj organizirao rad svojih radnika.

43. Sud ne prihvaća navode tuženika da mjesto štetnog događaja nije bilo pod njegovom kontrolom niti da za isto ne snosi odgovornost. Naime, neovisno o eventualnoj podjeli radilišta između više izvođača, tuženik kao poslodavac bio je dužan osigurati sigurne uvjete rada za svoje radnike na cjelokupnom prostoru na kojem su isti obavljali ili su mogli obavljati radne zadatke. Postojanje nezaštićenog otvora na skeli predstavlja objektivnu opasnost koja nije smjela postojati, neovisno o tome kojem dijelu radilišta formalno pripada.

44. Slijedom navedenog, sud zaključuje da postoji izravna uzročno-posljedična veza između utvrđenih propusta u provedbi mjera zaštite na radu i nastanka štetnog događaja, te da ponašanje pokojnog radnika ne predstavlja samostalan uzrok štete niti osnovu za umanjenje odgovornosti tuženika.

45. Tuženik, kao nositelj rizika opasne djelatnosti, ne može svoju odgovornost umanjiti niti isključiti pozivanjem na ponašanje radnika u situaciji kada nisu bile osigurane osnovne mjere zaštite na radu.

46. Stoga sud utvrđuje da je za nastanak štetnog događaja u cijelosti odgovoran tuženik kao poslodavac.

47. Iz iskaza GB, majke tužitelja, proizlazi da je tužitelj u vrijeme smrti oca bio maloljetan, star 12 godina, da je živio s majkom te da je pokojni otac za njegova života redovito doprinosio njegovu uzdržavanju plaćanjem alimentacije u mjesečnom iznosu od 2.500,00 kuna. Nadalje proizlazi da nakon smrti oca navedenu alimentaciju više nitko ne plaća niti je itko preuzeo obvezu uzdržavanja po toj osnovi. Svjedokinja je također navela da tužitelj nakon smrti oca ostvaruje pravo na obiteljsku mirovinu, i to u iznosu od 288,00 eura krajem 2022. godine, 326,00 eura tijekom 2023. godine, 388,00 eura tijekom 2024. godine, 417,00 eura tijekom 2025. godine, dok u trenutku davanja iskaza ista iznosi 464,00 eura mjesečno.

48. Sud je ocijenio iskaz svjedokinje GB vjerodostojnim i uvjerljivim, budući da je isti jasan, logičan i u skladu s ostalim provedenim dokazima. Sud prihvaća navedeni iskaz kao relevantan u dijelu koji se odnosi na postojanje i visinu uzdržavanja koje je tužitelj primao za života oca, kao i na okolnost da nakon njegove smrti ostvaruje pravo na obiteljsku mirovinu.

49. Sud je odlučujući o visini pravične novčane naknade za neimovinsku štetu zbog smrti bliske osobe imao u vidu odredbu članka 1100. ZOO-a, prema kojoj će sud, uzimajući u obzir jačinu i trajanje duševnih bolova te svrhu kojoj naknada služi, dosuditi pravičnu novčanu naknadu.

50. U konkretnom slučaju nesporno je da je tužitelj izgubio oca u dobi od 12 godina, u razdoblju života u kojem je emocionalna povezanost s roditeljem osobito izražena i važna za njegov daljnji razvoj. Sud je pritom uzeo u obzir da se radi o iznenadnoj i tragičnoj smrti roditelja, koja je kod tužitelja izazvala intenzivne i trajne duševne bolove, a čije posljedice se protežu i na njegovo daljnje odrastanje i život.

51. Sud je posebno cijenio okolnost da je tužitelj bio maloljetan u vrijeme štetnog događaja, da je bio u fazi školovanja te da gubitak roditelja u takvoj životnoj dobi predstavlja osobito težak oblik povrede prava osobnosti.

52. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, kao i sudsku praksu u usporedivim slučajevima, sud nalazi da pravična novčana naknada za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog smrti oca iznosi 43.798,53 eura, koliko je tužitelj i potraživao, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev prihvaćen kao osnovan.

53. Sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZOO tužitelj ostvaruje pravo na zatezne kamate, koje temeljem čl. 1103. ZOO na neimovinsku štetu teku od dana podnošenja odštetnog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

Stoga tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva 11. svibnja 2021., dok je zahtjev za isplatu kamata za razdoblje od dana štetnog događaja do dana podnošenja zahtjeva valjalo odbiti kao neosnovan.

54. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnove gubitka uzdržavanja, sud nalazi da isti nije osnovan.

55. Naime, iz provedenih dokaza, osobito iskaza svjedokinje GB, proizlazi da je pokojni otac za života doprinosio uzdržavanju tužitelja u iznosu od 2.500,00 kuna mjesečno, dok tužitelj nakon njegove smrti ostvaruje pravo na obiteljsku mirovinu koja u trenutku odlučivanja iznosi 464,00 eura mjesečno, dakle više od iznosa ranije alimentacije. Pritom tužitelj nije dokazao da bi u ranijem razdoblju postojala razlika između izgubljenog uzdržavanja i ostvarene obiteljske mirovine u utuženom iznosu.

56. Svrha naknade štete zbog gubitka uzdržavanja jest nadomjestiti izgubljeno uzdržavanje, odnosno osigurati oštećeniku sredstva koja odgovaraju onima koja bi primao od uzdržavatelja da nije došlo do štetnog događaja.

57. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj ostvaruje pravo na obiteljsku mirovinu koja po svojoj svrsi predstavlja zamjenu za izgubljeno uzdržavanje, a koja u trenutku odlučivanja po visini prelazi iznos koji je tužitelj primao od pokojnog oca za njegova života.

58. Slijedom navedenog, sud nalazi da tužitelj nije pretrpio imovinsku štetu s osnove gubitka uzdržavanja u smislu smanjenja sredstava za život, te bi dosuda tražene naknade u tim okolnostima dovela do neopravdanog obogaćenja tužitelja, zbog čega je zahtjev u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovan.

59. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. i čl. 155. ZPP-a. Prilikom odmjeravanja troškova sud je utvrdio sljedeće, da je vrijednost predmeta spora 63.707,13 eura (43.798,53 eura te 19.908,60 eura za petogodišnje izgubljeno uzdržavanje), da je tužitelj u pogledu visine uspio u omjeru od 69%, dok je u odnosu na osnovu uspio u omjeru od 50% (utužene dvije osnove, a uspio sa jednom). S druge strane, tuženik je uspio u odnosu na jednu osnovu tužbenog zahtjeva (izgubljeno uzdržavanje), dakle 50%, dok je u pogledu visine uspio u omjeru od 31%. Stoga je sud za tužitelja utvrdio sljedeći omjer uspjeha: 69% + 50% = 119% / 2 = 59,5%, a za tuženika: 31% + 50% = 81% / 2 = 40,5%. Kada se od omjera uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tuženika preostane iznos od 19% uspjeha na strani tužitelja.

60. Sukladno Tbr. 52. st. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023) tužitelju je priznat trošak za:

- sastav odštetnog zahtjeva od 1.000,00 eura (Tbr.32),

- sastav tužbe od 1.000,00 eura (Tbr.7/1),

- sastav podneska od 6.9.2021. od 1.000,00 eura (Tbr.8/1),

- zastupanje na ročištu 18.1.2022. od 500,00 eura (Tbr.9/2),

- zastupanje na ročištu 15.11.2022. od 100,00 eura (Tbr.9/5),

- zastupanje na ročištu 23.1.2023. od 500,00 eura (Tbr.9/2),

- sastav podneska od 9.10.2023. od 50,00 eura (Tbr.8/4),

- zastupanje na ročištu 13.9.2024. od 1.000,00 eura (Tbr.9/1),

- zastupanje na ročištu 26.3.2025. od 1.000,00 eura (Tbr.9/1),

- sastav podneska od 3.4.2025. od 50,00 eura (Tbr.8/4),

- zastupanje na ročištu 12.6.2025. od 1.000,00 eura (Tbr.9/1),

- zastupanje na ročištu 17.9.2025. od 100,00 eura (Tbr.9/5),

- zastupanje na ročištu 5.2.2026. od 500,00 eura (Tbr.9/2),

- zastupanje na ročištu 15.4.2026. od 1.000,00 eura (Tbr.9/1),

što ukupno iznosi 8.800,00 eura, uvećano za PDV od 25 % trošak iznosi 11.000,00 eura, a razmjerni iznos troška prema uspjehu tužitelja od 19% je 2.090,00 eura. U cijelosti su mu priznati troškovi vještačenja od 364,98 eura jer je tuženik sporio osnovu pa sveukupno trošak tužitelja iznosi 2.454,98 eura.

61. Tužitelj nema pravo na naknadu ostalih troškova jer isti ne predstavljaju nužne troškove potrebne za vođenje ovog postupka, već su nastali uslijed radnji koje nisu bile potrebne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari u smislu čl. 155. ZPP. Tužitelju osobito nije priznat trošak sastava podnesaka kojima je naknadno dostavljao dokumentaciju koju je bio dužan pravodobno dostaviti, jer se ne radi o troškovima potrebnim za vođenje parnice.

62. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu 5. svibnja 2026.

Sutkinja:

Petra Hertelendi Lovrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi e-komunikacijom ili pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku (odvjetnik Bruno Spiz)

2. tuženiku po punomoćnicima (odvjetnica Marija Kos i odvjetnik Hrvoje Krišto)