Poslovni broj: P-426/2019-74

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužiteljice TE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Vuković, odvjetnik u Križevcima, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Petrinović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 27.03.2026., dana 05. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu broj 116-265/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29.12.2005., solemniziranog 30.12.2025. po javnom bilježniku Ljubici Jožinec iz Samobora, u dijelu u kojem je kao valuta uz koju su vezani iznos kredita i mjesečni anuiteti ugovoren švicarski franak.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu broj 116 -265/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29.12.2005., solemniziranog 30.12.2025. po javnom bilježniku Ljubici Jožinec iz Samobora, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva jednostranom odlukom banke.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici TE isplati iznos 10.147,07 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01.10.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici TE isplati iznos 3.875,64 EUR, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici TE naknadi trošak postupka u iznosu 3.000,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 05.05.2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 16.05.2019. tužiteljica TE zatražila je donošenje presude kojom bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu od 29.12.2005. utvrdile ništetnima i kojom bi se tuženiku Addiko bank d.d. naložilo da joj vrati novčane iznose koje je stekao na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi.

2. U odgovoru na tužbu tuženik Addiko bank d.d. usprotivio se tužbenom zahtjevu, u bitnom osporavajući tužiteljev status potrošača, zatim navodeći da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivne presude te da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu ništetne, kao i da je provedena valjana konverzija kredita kojom je uspostavljena nova pravna osnova zbog čega se tužitelj od samog početka treba smatrati korisnikom kredita u EUR, čime je uspostavljena ravnoteža između tužitelja i tuženika. Ujedno je istaknuo prigovor zastare.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 26.10.2025. (str. 546-548 spisa) postavila određen zahtjev za isplatu novčanog iznosa 10.147,07 EUR sa zateznim kamatama od 01.10.2015., kao i 3.875,64 EUR na ime zateznih kamata koje su dospjele do 01.10.2015. Protivno navodima tuženika ne radi se o preinaci tužbe, već o postavljanju određenog tužbenog zahtjeva nakon provođenja vještačenja u skladu sa čl. 186.b st. 3. ZPP, jer iz dopisa od 15.04.2019. (str. 31 spisa) proizlazi da je tuženik prije podnošenja tužbe tužiteljici izričito odbio dostaviti dokumentaciju o kreditu, pa tužiteljica nije mogla na drugi način zatražiti zaštitu svojih prava.

4. U provedenom postupku pročitani su Ugovor o kreditu od 29.12.2005. (str. 6-20 spisa), Ugovor o kupoprodaji od 22.12.2005. (str. 21-26 spisa), Aneks od 16.03.2011. (str. 27-30 spisa), dopis od 15.04.2019. (str. 31 spisa), Aneks od 07.01.2016. (str. 37 spisa), Izračun konverzije (str. 143-173 spisa), Metodologija promjene kamatnih stopa (str. 175-176 spisa), članci (str. 260-276 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (str. 454-529 spisa) te je saslušana tužiteljica (str. 442-443 spisa).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet parnice je tužiteljičin za utvrđenje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu od 29.12.2005. ništetne, uz daljnji restitucijski zahtjev tužiteljice za povrat stečenog na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi.

7. Između stranaka nije sporno:

− da je tuženik kao kreditor (banka) sa tužiteljicom kao korisnicom kredita sklopio Ugovor o kreditu od 29.12.2005.;

− da je taj kredit bio denonimiran u kunama uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) i sa ugovorenom jednostrano promjenjivom kamatnom stopom;

− da je tuženik tužiteljici isplatio ugovoreni iznos kredita, a tužiteljica mu ga je onda počela otplaćivati na način kako je to bilo ugovoreno, dakle plaćanjem anuiteta prema valutnoj klauzuli u CHF i prema promjenjivoj kamatnoj stopi;

− da su tužiteljica i tuženik 07.01.2016. na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015; dalje: ZID ZPK/15) sklopili Aneks navedenog ugovora o kreditu kojim su proveli konverziju kredita na način da su izvršili izmjenu valutne klauzule iz CHF u EUR.

8. Sporno je prije svega jesu li ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne i je li nastupila zastara tužiteljičinog restitucijskog zahtjeva. Posebno je sporno ima li tužiteljica, s obzirom na provedenu konverziju, ikakva daljnja prava prema tuženiku po osnovi ništetne valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope.

O ništetnosti valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope u osnovnom ugovoru o kreditu

9. Valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (CHF) i promjenjivoj kamatnoj stopi u potrošačkim ugovorima o kreditu bila predmet preispitivanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u parničnom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a povodom tužbe udruge za zaštitu potrošača Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv osam tuženih banaka koje su takve kredite ugovarale sa potrošačima, a među kojim bankama (tuženicima) je bio i ovopredmetni tuženik Addiko bank d.d. (pod ranijom tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.).

9.1. U tom postupku je pravomoćnom presudom posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. utvrđeno da je tuženik (jednako kao i ostale tužene banke) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) zaključujući ugovore o kreditu sa ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama:

- na način da je u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. kao valutu uz koju je vezana glavnica ugovarao švicarski franak, a da prije zaključenja tih ugovora o kreditu, tijekom pregovora i u svezi zaključenja tih ugovora, banka kao trgovac nije u cijelosti informirala korisnike kredita (potrošače) o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti,

- na način da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. ugovarao redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banaka o promjeni stope ugovorene kamate,

što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. U navedenom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima o kreditu nije bila razumljiva za potrošače, jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita (potrošače) zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, pri čemu su svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

10.1. Nadalje je utvrđeno da se o odredbama koje su se odnosile na ugovorenu jednostrano promjenljivu kamatnu stopu sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora.

11. Po čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu od 29.12.2005. (str. 6-12 spisa) utvrđeno je da je taj ugovor bio sklopljen između tuženika (pod ranijom tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita te da je njime iznos kredita bio utvrđen u kunskoj protuvrijednosti iznosa 94.000,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan isplate (čl. 2. st. 1.), uz rok otplate 20 godina (čl. 4. st. 1.), u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja (čl. 4. st. 3.) i uz redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno Odluci banke (čl. 3. i čl. 6.), s time da se radilo o kreditu za kupnju stana (čl. 2. st. 2.).

12.1. Iz sadržaja tog Ugovora proizlazi da on u niti jednom dijelu ne sadrži nikakve konkretne podatke pomoću kojih je tužiteljica mogla shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF. Također iz sadržaja tog ugovora o kreditu proizlazi da on, osim paušalne konstatacije da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom banke, ne sadrži određene parametre o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno podatke o objektivnom kriteriju po kojem će se kamatna stopa mijenjati.

13. Iz iskaza tužiteljice (str. 442-443 spisa), kojem ovaj sud u potpunosti vjeruje jer je iskazivala na uvjerljiv način, a sam iskaz je životan i logičan, proizlazi da je predmetni kredit podigla radi kupnje stana za osobne potrebe, jer je time rješavala stambeno pitanje svoje obitelji. Nadalje, da su joj u banci rekli da može dobiti kredit samo u CHF, da se radi o sigurnoj valuti te da nema nikakve razlike u odnosu na kredite u EUR, s time da joj nije ništa objašnjavano o čemu ovisi kretanje tečaja CHF i promjena kamatne stope.

14. Dovodeći u vezu sadržaj konkretnog ugovora u kreditu sa prihvaćenim iskazom tužiteljice sud utvrđuje da je tužiteljica u svojstvu potrošača (za svoje osobne potrebe) u prosincu 2005. sa tuženikom sklopila predmetni ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, bez da je pritom od strane tuženika kao banke bila obaviještena o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF i bez da je bila obaviještena o objektivnim kriterijima po kojima će se kamatna stopa mijenjati.

15. Iz navedenih razloga sud zaključuje da je pojedinačni ugovor o kreditu koji je bio sklopljen između tužiteljice i tuženika u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je protiv tuženika donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (točka 9.1. obrazloženja), pa je sukladno čl. 502.c ZPP sud u ovoj parnici vezan utvrđenjima iz te presude, i to utvrđenjem da su ugovorne odredbe o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF i jednostrano promjenjivom kamatnom stopom ništetne.

15.1. U odnosu na razne novinske i druge stručne članke, letke i brošure koje je tuženik dostavio u spis na okolnost da je tužiteljica bila informirana o rizicima valute CHF i o načinu promjene kamatne stope, valja istaknuti kako tuženik ničim nije dokazao da je tužiteljicu prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu konkretno upoznao sa sadržajem tih članaka i brošura.

15.2. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje kao svjedoka javnog bilježnika koji je radio na solemnizaciji ugovora o kreditu, jer uloga javnog bilježnika nije objašnjavati strankama ekonomske posljedice kredita i sa tim povezane stručne pojmove, niti je javni bilježnik mogao tužiteljici omogućiti utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi. Sud nije prihvatio ni dokazni prijedlog sa saslušanje TEV i ČE jer se prema stanju spisa ne radi o djelatnicima banke koji su sa tužiteljicom dogovarali kredit, već se radi o djelatnicima banke na višim pozicijama čije saslušanje tuženik predlaže na okolnost da se nije moglo procijeniti kretanje tečaja CHF, međutim to pitanje je već raspravljeno u pravomoćno okončanom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, dok se u ovoj parnici utvrđuje pojedinačno postupanje banke u odnosu na konkretnog potrošača (tužiteljicu) te je upravo u tom pogledu proveden dokazni postupak i utv rđeno da tužiteljica od strane tuženika kao banke nije bila obaviještena o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF.

15.3. Sud nije proveo dokaz saslušanjem djelatnice banke KE (Hreljić) jer je tuženik odustao od njenog saslušanja (str. 641 spisa).

16. Slijedom navedenoga, ovaj sud utvrđuje da je Ugovor o kreditu od 29.12.2005. koji je bio sklopljen između tužiteljice i tuženika ništetan u dijelu u kojem je njime ugovorena valutna klauzula u CHF po kojoj je kunski iznos kredita i posljedično mjesečnog anuiteta bio vezan uz tečaj švicarskog franka, kao i u dijelu u kojem je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa , pa je stoga u tom dijelu tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkama I. i II. izreke.

O provedenoj konverziji

17. Aneksom od 07.01.2016. (str. 33-37 spisa) tužiteljica i tuženik su na temelju odredbi ZID ZPD/15 izvršili konverziju na način da je valutna klauzula kredita izmijenjena iz CHF u EUR, pri čemu se na temelju zakona smatra da je konverzija izvršena sa danom 30.09.2015.

18. Na taj način položaj tužiteljice se izjednačio sa položajem u kojem bi se nalazila da je od početka kod iste banke podigla odgovarajući kredit sa valutnom klauzulom u EUR – usporediv po datumu isplate kredita, vrsti tečaja, kamatnoj stopi, namjeni i roku otplate. Pritom je sačinjen simulirani otplatni plan kojim su utvrđeni novi anuiteti od početka otplate kredita, a novčani iznosi koje je tužiteljica do tada platila radi podmirenja anuiteta s valutnom klauzulom u CHF su retroaktivno iskorišteni za namirenje anuiteta po simuliranom novom otplatnom planu (s valutnom klauzulom u EUR). Razliku između anuiteta koje je tužiteljica do datuma konverzije faktično platila prema valutnoj klauzuli u CHF i anuiteta koje bi plaćala prema valutnoj klauzuli u EUR da se od početka primjenjivao simulirani otplatni plan, stranke su sklopljenim Aneksom utvrdile kao preplatu – višak plaćenoga. Sklopljenim Aneksom je ujedno utvrđeno koliko na dan konverzije iznosi preostala neotplaćena glavnica, i to polazeći od toga da se od početka otplate kredita radilo o valutnoj klauzuli u EUR (a ne CHF) te je u pogledu navedene neotplaćene glavnice ugovorena daljnja otplata u anuitetima u skladu sa novim otplatnim planom.

19. ZID ZPK/15, temeljem kojeg je sklopljen predmetni Aneks o konverziji, predstavlja lex specialis u odnosu na opća pravila ZOO, pri čemu je konverzija bila obavezna za banke, dok su potrošači imali mogućnost odlučiti hoće li prihvatiti konverziju ili ne. Radi se o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca sa ciljem otklanjanja dužničke krize i zaštite potrošača od rastućeg tečaja CHF. Ustavnost ZID ZPK/15 potvrđena je od strane Ustavnog suda RH u odluci br. U- I-3685/2015 od 04.04.2017.

20. Stoga bez obzira što je osnovni ugovor o kreditu djelomično – u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope – ništetan, sama konverzija je valjana te proizvodi pravne učinke (Gos-1/2019-36 od 04.03.2020.).

21. Nadalje budući da su ugovorne odredbe o konverziji odraz zakonskih pravila prisilne prirode – i to odredbi ZID ZPK/15 – sve odredbe Aneksa o konverziji su isključene od ocjene njihove nepoštenosti prema potrošaču, a u skladu sa čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014, 110/2015; dalje: ZZP/14) i čl. 1. st. 2. EU Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 05.04.1993.

22. Slijedom navedenoga predmetni Aneks od 07.01.2016. kojim su tužiteljica i tuženik izvršili konverziju je valjan te proizvodi pravne učinke, a njegove odredbe se ne mogu proglasiti nepoštenima prema potrošaču pa se po toj osnovi Aneks o konverziji ne može smatrati ništetnim.

23. Pritom valja istaknuti da tužiteljica u ovoj parnici niti nije osporavala pravilnost konverzije, zbog čega sud zaključuje da je u konkretnom slučaju konverzija provedena pravilno i u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15. Zbog navedenog razloga sud nije prihvatio tuženikov dokazni prijedlog za provođenje dopunskog financijskog vještačenja na okolnosti koje se ustvari svode na provjeru je li u tužiteljičinom slučaju konverzija provedena u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15.

O pravima potrošača iz ništetnosti valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope nakon provedene konverzije

24. Potrošači i nakon sklopljenog dodatka o konverziji po odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes i mogu zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu (Rev-2868/2018-2 od 12.02.2019.).

25. Po čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je drugoj strani vratiti sve što je primila na temelju ništetnog ugovora (st. 1.), a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svojem suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima slučaja nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2.).

26. ZID ZPK/15 i njegova pravila o konverziji imali su za cilj kredite vezane uz valutu CHF pretvoriti u kredite vezane uz valutu EUR, i to radi otklanjanja dužničke krize i radi zaštite potrošača od rastućeg tečaja CHF. ZID ZPK/15 predstavlja lex specialis, međutim ovo samo u pogledu pretpostavki za izmjenu valutne klauzule kredita, pravila konverzije i njenih učinaka na preostalu kreditnu obvezu potrošača. S druge strane, iz niti jedne odredbe ZID ZPK/15 ne proizlazi da taj zakon drugačije uređuje ili mijenja prava koja bi potrošačima uslijed ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu pripadala po općem propisu (ZOO).

26.1. Uostalom ni iz obrazloženja Prijedloga ZID ZPK/15 (dostupno putem https://edoc.sabor.hr) ne proizlazi da je njegov cilj bio regulirati prava koja potrošačima pripadaju po osnovi djelomične ništetnosti osnovnih ugovora o kreditu. Naime, iz ničeg u tom obrazloženju Prijedloga zakona ne proizlazi da je njegova namjera bila uklanjanje posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenje potrošača.

26.2. Navedeno se posebice odnosi na prava potrošača po osnovi ništetne valutne klauzule iz osnovnih ugovora o kreditu jer je ništetnost valutne klauzule pravomoćno utvrđena tek 14.06.2018. (u okviru postupka apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača), dakle 2-3 godine nakon donošenja ZID ZPK/15 i provedenih konverzija, pa se po prirodi stvari nikako ne može smatrati da se donošenjem ZID ZPK/15 i izvršenim konverzijama ustvari uređivalo pitanja prava koja potrošačima pripadaju zbog ništetnost valutne klauzule, koja u tom trenutku još uvijek nije bila utvrđena.

26.3. Osim toga, po čl. 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač ne prihvati konverziju otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima i sukladno odredbama tog zakona. Nezamislivo je da bi zakonodavac putem ZID ZPK/15 imao namjeru urediti otklanjanje posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenje potrošača, a da bi za potrošače koji nisu pristali na konverziju de facto propisao nastavak primjene ništetnih ugovornih odredbi, k tome bez predviđanja da je banka dužna išta vratiti potrošaču po osnovi onoga što je do tada stekla na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

26.4. Kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi temeljno pravo potrošača je ono na potpunu restituciju, zbog čega sva odstupanja od tog glavnog pravila moraju biti propisana jasno i nedvosmisleno, a konkretni ZID ZPK/15 u niti jednom dijelu ne spominje obeštećenje potrošača ni uklanjanje posljedica ništetnosti.

26.5. Prema tome odredbama ZID ZPK/15 uopće nisu regulirana pitanja uklanjanja posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenja potrošača, niti je to bio cilj i smisao tog zakona.

27. Nadalje, ne može se smatrati ni da se potrošač sklapanjem konverzije dobrovoljno (prešutno) odrekao prava na punu restituciju. Naime takav učinak konverzije nije izričito propisan odredbama ZID ZPK/15, dok istovremeno čl. 41. ZZP/14 isključuje mogućnost potrošačevog odricanja od prava koja mu pripadaju na temelju zakona kojima se štite prava potrošača. No sve i kada bi se uzelo da se potrošač prilikom konverzije mogao odreći svojeg prava na punu restituciju, to odricanje bi moralo biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka (odluka Suda EU C-452/18, Ibercaja Banco), a kako banka u sklopu izračuna konverzije nije prikazivala iznos koji bi potrošaču pripadao u slučaju potpune restitucije (nego samo iznos koji je potreban za izjednačavanje sa odgovarajućim EUR kreditom), onda se nikako ne bi moglo raditi o informiranom pristanku potrošača pa ga eventualno odricanje od potrošačkih prava niti ne bi obvezivalo.

28. Budući da to pitanje uopće nije bilo obuhvaćeno konverzijom, potrošači koji su prihvatili konverziju moraju u pogledu svojeg prava na potpunu restituciju biti u cijelosti u jednakom položaju kao i oni potrošači koji nisu prihvatili konverziju. Zakonska intervencija u ugovorni odnos potrošača i trgovca sama po sebi ne ograničava pravo potrošača na potpunu restituciju (odluka Suda EU C-118/2017, T), pa u tom pogledu potrošači ne mogu biti u različitom položaju prema tome jesu li ili nisu prihvatili zakonsku intervenciju (konverziju).

29. Konačno, konverzijom je samo došlo do naknade (retroaktivne) izmjene valiometra po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta, dakle radi se o izmjeni načina ispunjenja obveze, dok su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba u kunama) ostali neizmijenjeni, pa stoga predmetna konverzija u skladu sa čl. 145. st. 2. ZOO ne predstavlja obnovu ugovora (novaciju) te se posljedično ne radi o novoj pravnoj osnovi u smislu čl. 145. ZOO koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi na strani banke.

30. Slijedom svega navedenoga, i nakon što je prihvatio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15, potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa, ako takva razlika postoji nakon provedene konverzije.

30.1. Pritom se potrošač ima pravo vratiti u činjeničnu i pravnu situaciju u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, što posebno obuhvaća pravo na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača (odluka Suda EU C-118/2017, T).

31. Iz navedenih razloga sud utvrđuje da tužiteljica u skladu sa čl. 323. ZOO – i to bez obzira na konverziju provedenu po odredbama ZID ZPK/15 – ima pravo na uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi se nalazila da nepoštena odredba osnovnog ugovora o kreditu nikada nije postojala i da se prema njoj nikada nije primjenjivala. S druge strane, tuženik nema pravo ostvariti ni zadržati nikakvu korist od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi koje je nametnuo potrošaču.

32. Neosnovane su tvrdnje tuženika da bi prilikom utvrđivanja visine eventualnog potraživanja tužiteljice trebale uračunati i tzv. negativne tečajne razlike tj. iznos manje plaćenih anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog. Naime, tuženik u ovoj parnici po toj činjeničnoj osnovi nije istaknuo protutužbu ni procesni prigovor radi prebijanja, pa stoga nema mjesta takvom uračunavanju (Rev-549/2023 od 18.12.2023.). No čak i da je tuženik u tom pogledu istaknuo prigovor radi prebijanja ili protutužbu ni u tom slučaju njegov zahtjev ne bi bio osnovan. Naime, ništetnost odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF proizlazi iz njezine nepoštenosti prema potrošaču, a ne prema trgovcu. S obzirom na to da je riječ o odredbama koje je bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere u ugovor unio sam trgovac, to se prirodi, sadržaju i smislu zakonske zaštite potrošača protivi tumačenje po kojem bi trgovac imao koristi od nepoštenosti ugovornih odredbi koje je sam, bez pregovaranja, unio u ugovor. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao. Kod tzv. negativnih tečajnih razlika potrošač je platio anuitet po onom tečaju kojeg je u njegovu korist promijenila sama banka. Stoga po toj osnovi tuženik kao trgovac ne može imati nikakvo potraživanje prema tužiteljici kao potrošaču (ŽS Varaždin Gž-1127/2025 od 08.10.2025.).

32.1. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja – jer je upravo banka protivno dobroj vjeri nametnula potrošaču nepoštene i ništetne ugovorne odredbe – tuženik kao banka smatra se nesavjesnim stjecateljem zbog čega je u skladu sa čl. 1115. ZOO dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja sve koristi na štetu tužiteljice.

33. Nisu osnovani tuženikovi navodi o tome da je tužiteljičin restitucijski zahtjev u zastari. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30.01.2020. kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga se u konkretnom slučaju opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO) za restitucijski zahtjev potrošača u pogledu ništetne jednostrano promjenjive kamatne stope računa od 13.06.2014., dok se u pogledu ništetne valutne računa od 14.06.2018., kao datuma pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojom je ustanovljena ništetnost tih ugovornih odredbi u odnosu na tuženika. Budući da je tužiteljica tužbu u ovom predmetu podnijela 16.05.2019., to znači da utuženo potraživanje nije zastarjelo.

34. Stoga tužiteljica ima pravo na potpunu restituciju uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

a) Preplaćeni anuiteti do 30.09.2015.

35. U postupku nije sporno da je tužiteljica od početka otplate kredita 2006. godine pa do konverzije otplaćivala navedeni kredit i plaćala anuitete sukladno sklopljenom ugovoru. To znači da je tužiteljica tuženiku vršila plaćanja na temelju ništetnih ugovornih odredbi, i to u dijelu u kojem se iznos anuiteta povećavao zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je važio u trenutku isplate kredita te u dijelu u kojem se iznos anuiteta povećavao zbog rasta redovne kamatne stope.

35.1. Budući da provedena konverzija ne utječe na pravo potrošača na potpunu restituciju, tužiteljica ima pravo da joj tuženik u skladu sa čl. 323. ZOO vrati ono što je do dana konverzije primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi.

36. Aneksom od 07.01.2016. na temelju prisilnih odredbi ZID ZPK/15 stranke su utvrdile da je do konverzije preplaćeno 3.005,57 HRK , što predstavlja razliku između iznosa anuiteta koje je tužiteljica faktično plaćala po ništetnoj valutnoj klauzuli u CHF i iznosa anuiteta koje bi plaćala da je od početka imala odgovarajući kredit sa valutnom klauzulom u EUR.

36.1. Međutim uslijed ništetnosti valutne klauzule u CHF, tužiteljica ima pravo da joj se vrate svi iznosi do razine onog što bi platila da se kroz cijelo vrijeme od početka otplate pa do konverzije primjenjivao isključivo početni tečaj CHF po kojem joj je kred it isplaćen i početna kamatna stopa. Naime, sve što je plaćeno preko toga predstavlja plaćanje uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na početni i uslijed jednostranog povećanja redovne kamatne stope, a valutna klauzula u CHF i jednostrano promjenjiva kamatna stopa su ništetne, pa tužiteljica ima pravo da joj tuženik u skladu sa čl. 323. st. 1. ZOO vrati te iznose.

37. Na okolnost utvrđivanja iznosa koje je tužiteljica do dana konverzije preplatila zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Mariu Tkalecu.

37.1. Vještak je sačinio pisani nalaz od 01.10.2025. (str. 454-529 spisa) koji je jasan, obrazložen i neproturječan te je izrađen na temelju vjerodostojne dokumentacije u spisu i u skladu sa pravilima struke. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz vještaka u računskom dijelu već je tuženik iznosio primjedbe samo pravne prirode.

38. Iz navedenog nalaza vještaka proizlazi da je tužiteljica od početka otplate kredita pa do dana konverzije tuženiku platila:

- 4.269,73 EUR više od onoga što bi mu bila dužna platiti da su joj se anuiteti računali po početnoj kamatnoj stopi;

- 5.877,34 EUR više od onoga što bi mu bila dužna platiti da su joj se anuiteti računali po tečaju CHF po kojem joj je kredit isplaćen,

odnosno ukupno 10.147,07 EUR.

38.1. Vještak je nadalje izračunao da zatezne kamate na svaki pojedinačni preplaćeni iznos anuiteta, od dana svakog plaćanja pa do dana konverzije, iznose ukupno 4.274,55 EUR (od čega se 1.573,96 EUR odnosi na zatezne kamate na preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, dok se 2.700,58 EUR odnosi na zatezne kamate na preplatu po osnovi valutne klauzule).

39. Stoga sud utvrđuje da je tužiteljica zbog ništetne valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope do konverzije tuženiku platila ukupno 10.147,07 EUR više od onoga što mu je bila dužna platiti, što predstavlja stvarnu preplatu odnosno višak plaćenih anuiteta po osnovi valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope, dok zatezne kamate obračunate na taj iznos do dana konverzije iznose 4.274,55 EUR.

40. Od navedenoga, tužiteljica je prema izračunu vještaka kroz konverziju namirena za 393,46 EUR što predstavlja preplatu koju je tuženik tužiteljici priznao Aneksom od 07.01.2016. (preplata do razine odgovarajućeg kredita sa valutnom klauzulom u EUR).

40.1. Po čl. 172. ZOO ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.

40.2. U skladu sa citiranom odredbom valja uzeti da se iznos preplate koja je priznata konverzijom uračunava u zatezne kamate koje su dospijevale na stvarnu preplatu.

40.3. Stoga sud smatra da je za presuđenje mjerodavna ona varijanta nalaza vještaka po kojoj se iznos preplate priznate konverzijom odbija od zateznih kamata koje su obračunate na stvarnu preplatu.

40.4. U toj varijanti vještak je izračunao da je nakon uračunavanje preplate iz konverzije ostalo nenamireno tužiteljičino potraživanje u iznosu 10.147,07 EUR po osnovi glavnice stvarne preplate te 3.875,64 EUR po osnovi zateznih kamata na stvarnu preplatu (ostatak je namiren uračunavanjem).

41. Slijedom navedenoga sud utvrđuje da po osnovi preplaćenih anuiteta do dana konverzije (i po osnovi valutne klauzule i po osnovi promjenjive kamatne stope) tužiteljica ima pravo da joj tuženik vrati daljnjih 10.147,07 EUR sa zateznim kamatama koje dalje teku od 01.10.2015. do isplate, kao i 3.875,64 EUR na ime obračunatih zateznih kamata koje su dospjele do konverzije (ostatak je namiren uračunavanjem).

42. Stoga je tužbeni zahtjev i u tom dijelu valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkama III. i IV. izreke.

43. Odluka o stopi zateznih kamata temelji se na čl. 29. ZOO pri čemu je do 31.07.2015. referentna stopa bila eskontna stopa Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana prethodnog polugodišta; od 31.07.2015. do 31.12.2022. referentna stopa je bila prosječna kamatna stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a od 01.01.2023. referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

44. Sud u skladu sa čl. 188. st. 2. ZPP nije odlučivao o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu iz podneska od 12.02.2026. (str. 624 -626 spisa) koji se odnosi samo na zatezne kamate na preplatu do konverzije, jer je prvopostavljeni tužbeni zahtjev utvrđen u cijelosti osnovanim.

45. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u parnici pa joj je tuženik na temelju čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi troškove postupka. Vrijednost predmeta spora iznosi 10.147,07 EUR, a tužiteljicu je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023; dalje: Tarifa) ima pravo na naknadu troška za:

- sastav tužbe – 250,00 EUR (Tbr. 7/1);

- sastav podnesaka od 07.01.2020., 17.03.2020., 27.05.2020. i 26.10.2025. – po 250,00 EUR (Tbr. 8/1);

- sastav podnesaka od 29.10.2025. i 19.11.2025. – po 125,00 EUR (Tbr. 8/3);

- zastupanje na ročištima od 22.09.2020., 15.04.2025., 12.02.2026. i 27.03.2026.

– po 250,00 EUR (Tbr. 9/1);

- predujam financijskog vještačenja – 500,00 EUR;

što ukupno iznosi 3.000,00 EUR (sa uračunatim PDV-om), dok tužiteljici u skladu sa čl. 155. st. 1. ZPP nije priznat trošak podneska od 06.06.2019. (naknadno dostavljena tužba u više primjeraka), podnesaka od 06.06.2019., 11.09.2020., 04.10.2022., 13.03.2023., 21.11.2024., 16.12.2024., 29.01.2025., 03.12.2025., 20.01.2026. i 16.03.2026. (ponavljanje istih navoda) te podneska od 12.02.2026. (predan na dan ročišta). Stoga je odlučeno kao pod točkom V. izreke.

46. Protivno svojim navodima iz podneska od 25.02.2026., tuženik nema pravo na naknadu troška za povučeni dio tužbe u dijelu u kojem je tužiteljica povukla tužbu za utvrđenje ništetnosti čl. 1., čl. 2. i čl. 3. Aneksa od 16.03.2011. Naime, tužitelj ica je taj dio tužbenog zahtjeva izostavila podneskom od 26.10.2025. (str. 546-548 spisa), a ne tek podneskom od 12.02.2026. (str. 624-626 spisa), pa je stoga do povlačenja tužbe u tom dijelu došlo prvim podneskom od 26.10.2025., koji je tuženiku dostavljen 30.10.2025. Tuženik je naknadu troška u odnosu na taj povučeni dio tužbe zatražio podneskom od 25.02.2026., dakle izvan roka od 15 dana od obavijesti o povlačenju, sve u smislu čl. 164. st. 8. ZPP, pa nema pravo na nikakvu naknadu troška postupka u tom dijelu.

U Zagrebu 05. svibnja 2026.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnik Ivo Vuković;

2. odvjetnik Domagoj Petrinović.