REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-71/25-26

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IT OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Mariji Maričević, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 26. ožujka 2026. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika KT, odvjetničkog vježbenika, dana 05. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužitelju IT OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 1.684,80 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 11,69 eura od 28. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 11,69 eura od 05. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 11,69 eura od 01. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 11,69 eura od 27. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 11,69 eura od 01. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 11,69 eura od 01. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 11,69 eura od 01. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 11,69 eura od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 11,69 eura od 01. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 11,69 eura od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,69 eura od 01. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,69 eura od 01. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,69 eura od 01. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,69 eura od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,69 eura od 01. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,69 eura od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 27,97 eura od 24. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 27,97 eura od 01. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 27,97 eura od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 27,97 eura od 01. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 27,97 eura od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 27,97 eura od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 27,97 eura od 01. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 27,97 eura od 01. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 27,97 eura od 01. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 27,97 eura od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 23,46 eura od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 23,46 eura od 01. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 23,46 eura od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 23,46 eura od 01. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 23,46 eura od 01. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 23,46 eura od 01. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 23,46 eura od 01. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 23,46 eura od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 23,46 eura od 01. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 23,46 eura od 01. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 23,46 eura od 01. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 23,46 eura od 01. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 23,46 eura od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 23,46 eura od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 19,12 eura od 01. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 19,12 eura od 01. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 19,12 eura od 01. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 19,12 eura od 01. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 19,12 eura od 01. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 19,12 eura od 01. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 19,12 eura od 01. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 19,12 eura od 01. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 19,12 eura od 01. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 19,12 eura od 01. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 19,12 eura od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 19,12 eura od 01. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 19,12 eura od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 19,12 eura od 01. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 19,12 eura od 01. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 19,12 eura od 01. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 19,12 eura od 01. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 19,12 eura od 01. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 19,12 eura od 01. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 19,12 eura od 01. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 19,12 eura od 01. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 19,12 eura od 01. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 19,12 eura od 01. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 19,12 eura od 01. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 19,78 eura od 01. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 19,78 eura od 01. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 19,78 eura od 01. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 19,78 eura od 01. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 19,78 eura od 01. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 19,78 eura od 01. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 16,06 eura od 01. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 16,06 eura od 01. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 16,06 eura od 01. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 16,06 eura od 01. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 16,06 eura od 01. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 16,06 eura od 01. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 11,97 eura od 01. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 11,97 eura od 01. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 11,97 eura od 01. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 11,97 eura od 01. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 11,97 eura od 01. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 11,97 eura od 01. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 9,51 eura od 01. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 9,51 eura od 01. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 9,51 eura od 01. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 9,51 eura od 01. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 9,51 eura od 01. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 9,51 eura od 01. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 7,26 eura od 01. kolovoza 2015. godine do isplate,

- iznos od 7,26 eura od 01. rujna 2015. godine do isplate,

- iznos od 7,26 eura od 01. listopada 2015. godine do isplate,

- iznos od 7,26 eura od 01. studenog 2015. godine do isplate,

- iznos od 7,26 eura od 01. prosinca 2015. godine do isplate,

- iznos od 7,26 eura od 01. siječnja 2016. godine do isplate,

- iznos od 4,32 eura od 01. veljače 2016. godine do isplate,

- iznos od 4,32 eura od 01. ožujka 2016. godine do isplate,

- iznos od 4,32 eura od 01. travnja 2016. godine do isplate,

- iznos od 4,32 eura od 01. svibnja 2016. godine do isplate,

- iznos od 4,32 eura od 01. lipnja 2016. godine do isplate,

- iznos od 4,32 eura od 01. srpnja 2016. godine do isplate,

- iznos od 2,89 eura od 01. kolovoza 2016. godine do isplate,

- iznos od 2,89 eura od 01. rujna 2016. godine do isplate,

- iznos od 2,89 eura od 01. listopada 2016. godine do isplate,

- iznos od 2,89 eura od 01. studenog 2016. godine do isplate,

- iznos od 2,89 eura od 01. prosinca 2016. godine do isplate te na

- iznos od 2,89 eura od 01. siječnja 2017. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 28. travnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužitelju IT OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime naknade za obradu kredita iznos od 196,03 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. veljače 2008. godine do isplate po stopi koja se za razdoblje 15. veljače 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužitelju IT OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.305,41 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 05. svibnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 23. veljače 2026. godine.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor dana 05. veljače 2008. godine sklopili Ugovor o kreditu za kupnju kuće broj 7104008307 na iznos od 211.000,00 kuna. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je odredbom članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, kao i obveza tužitelja, korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora te je dana 15. veljače 2008. godine naplaćena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada u iznosu od 1.477,00 kuna, odnosno iznosu od 196,03 eura. Isto tako punomoćnik tužitelja je naglasio kako tužitelj smatra da su nepoštene i ništetne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, dakle nepredvidivo i bez jasnih kriterija, jer su ugovorene prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru bez prethodnih pregovora o tim odredbama, a na temelju sklopljenog Ugovora o kreditu, a niti na temelju dobivenih informacija od banke tužitelj nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i kako utječu na ukupan trošak kredita, a koje odredbe su uzrokovale, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja, budući da je učinkom tih odredaba kreditna obveza za tužitelja narasla uslijed nezakonitih i samovoljnih povećanja kamata tijekom kredita. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da tužitelj smatra da su nepoštene i ništetne i odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz obvezu platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, jer su ugovorene prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, bez posebnih pregovora o tim odredbama, a na temelju sklopljenog Ugovora o kreditu, niti na temelju dobivenih informacija od banke tužitelj nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice i kako utječu na ukupan trošak kredita, a niti na što se odnose naknade, koje odredbe su uzrokovale, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Inače ništetnost navedenih ugovornih odredbi ima potvrdu i u presudama iz kolektivnog spora koje se odnose i na tuženika, presudi Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o samostalnoj promjeni kamatne stope bez jasnih kriterija, kao i Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine, kojom je potvrđena ništetnost ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope, kao i presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-673/23 od 13. veljače 2024. godine i odluci Ustavnog suda RH poslovni broj U-III-3231/22 od 13. srpnja 2023. godine. Slijedom navedenog pomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 1.684,80 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate te na ime naknade za obradu kredita iznos od 196,03 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. veljače 2008. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti spori osnovanost tužbe i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva i to s više osnova, s time da ne spori visinu tužbenog zahtjeva u odnosu na naplaćenu naknadu za obradu kredita. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da tužitelj nema osnove pozivati se na citiranu presudu donesenu u sporu koji se povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, koji je pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/14, odnosno odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14, jer je u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 jasno navedeno da se bavi isključivo pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano uz ugovore o kreditu čija je glavnica vezana uz valutu CHF, a ne i neke druge valute, dok je predmetni Ugovor o kreditu odobren u kunama. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio kako tužitelj nije dokazao, niti obrazložio da bi tuženik sukladno odredbi članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu vršio promjene ugovorenih kamata protivno pozitivnim propisima, a tuženik je naprotiv sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Naime prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12 i 143/13) tuženik je bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (NN 117/08) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova kamatna stopa počne primjenjivati te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Nadalje punomoćnik tuženika je ističući da je tužitelju veći dio razdoblja otplate kredita kamatna stopa bila manja od početno ugovorene kamatne stope, naglasio da kada bi sud utvrdio da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila nerazumljiva tužitelju, što se osporava, ista zasigurno nije prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stana na štetu tužitelja, jer je dakle tužitelju kamatna stopa za vrijeme otplate kredita bila snižena i ispod početno ugovorene kamatne stope. Isto tako i ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nije nepoštena, odnosno ništetna, jer je jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa sukladno odredbi članka 57. Zakona o zaštiti potrošača niti nije dopušteno ocjenjivati da li je ista poštena / nepoštena, a što je određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji je tekst inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Inače naknadom za obradu kredita pokrivaju se troškovi poput raznih operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i slično), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baze podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i slično). Konačno punomoćnik tuženika je ističući da ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe članka 57. Zakona o zaštiti potrošača, jer treba uzeti u obzir odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, zatim nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, naglasio da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući ujedno prigovor zastare potraživanja te osporavajući da je tužitelj potrošač, kao i tijek zakonske zatezne kamate, naglasio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev povišen, čime je tužba preinačena, čemu se protivi, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3.Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku potvrde tuženika od 19. prosinca 2024. godine (stranica 4 spisa), u presliku solemniziranog Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3212282897 od 05. veljače 2008. godine (stranica 6-11 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 12-21 spisa), u presliku pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7104008307 (stranica 22-23 i 356- 357 spisa), u presliku prometa po kreditu / specifikacija uplata (stranica 24-38, 139- 153 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 62-111, 117-138, 178, 200-202, 303- 354 i 408-421 spisa), u presliku Odrednica neto kamatne marže banaka u Europskoj uniji (stranica 160-177 spisa), u presliku stručnih članaka (stranica 191-199, 203-264, 277-285 i 289-301 spisa), u presliku obavijesti o promjeni kamatne stope (stranica 359-368 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 369-370 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 375-386 spisa) te u usmeno očitovanje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 422-423 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, dana 05. veljače 2008. godine sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 211.000,00 kuna, na rok otplate 30 godina. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem „Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“, koja je na dan sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu iznosila 5,65%, kao i obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove u skladu s „Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, tzv. ulaznu naknadu, koja je naplaćena dana 15. veljače 2008. godine u iznosu od 1.477,00 kuna, odnosno iznosu od 196,03 eura, a što je razvidno i iz potvrde tuženika od 19. prosinca 2024. godine (stranica 4 spisa). Naprotiv sporno je pitanje ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu te uz naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, a time je sporno i pitanje može li tužitelj osnovano zahtijevati po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi preplaćene iznose, kao i po osnovi ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, naplaćenu tzv. ulaznu naknadu. Isto tako sporna je visina tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope, kao i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, a sporno je i potrošačko svojstvo tužitelja te prigovor zastare potraživanja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 23. veljače 2026. godine povisio dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope, čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika protivio preinaci. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva, jer osim što tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, već je to ujedno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužitelj, koji je predložio provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bio doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Nastavno bitno je naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Isto tako prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora niti na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen kriterij promjene kamatne stope, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene kamatne stope, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

8. Isto tako u odnosu na odredbu članka 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu kojim je ugovorena obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a što uključuje i naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, sud je stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, a što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Dakle bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Konačno i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

9. Inače prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

10. Iskazu tužitelja (stranica 369-370 spisa) u dijelu kojim je u bitnom istaknuo da je otišao u banku radi dizanja stambenog kredita, ponudili su mu ugovor „takav kakav je, ništa se nije moglo mijenjati ili pregovarati“, zna da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali mu u banci nisu objasnili iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, što utječe na promjenu kamatne stope, što nije objasnio niti javni bilježnik, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je logičan dio iskaza tužitelja da se nije moglo pregovarati niti vezano uz naknadu za obradu kredita, a nisu mu rekli što time konkretno plaća, zašto to mora platiti, već samo da tu naknadu mora platiti ako želi dobiti kredit, a niti je javni bilježnik išta objašnjavao vezano uz naknadu za obradu kredita. Nastavno sudu je uvjerljiv i razumljiv dio iskaza tužitelja je ovim kreditom kupio stan u kojem i danas stanuje sa svojom obitelji, taj stan nikada nije iznajmljivao, u trenutku sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu bio je zaposlen u trgovačkom društvu Koka d.o.o., a kasnije je mijenjao poslodavce, nije imao svoj obrt, niti je bio vlasnik trgovačkog društva, a niti je na adresi ovog stana bilo registrirano sjedište bilo čijeg obrta ili trgovačkog društva, s time da je ovaj kredit u međuvremenu otplatio. S obzirom da je tužitelj, korisnik kredita, predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sklopio kao fizička osoba izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, a ujedno je tim kreditom kupio stan u kojem i danas stanuje sa svojom obitelji, sud je utvrdio da je tužitelj potrošač, što rezultira time da kao „slabija“ stranka u ugovornom odnosu uživa pravnu zaštitu propisanu odredbama ZZP-a.

11. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i obveza tužitelja, korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, što uključuje i naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, korisnik kredita, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a tim više što nije jasno i razumljivo određen kriterij promjene kamatne stope, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu, a ujedno je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“ te je ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već je ujedno nejasno iz kojeg bi se razloga taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Nadalje činjenica da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time tužitelju, korisniku kredita, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, koji se plaćaju tom naknadom. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje naknade za obradu kredita, tzv. ulazne naknade, ali tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, tzv. ulaznoj naknadi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i obveza korisnika kredita platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, što uključuje i naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, nepoštena ugovorna odredba, a time i ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja, korisnika kredita, niti nije početi teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 375-386 spisa) proizlazi da ukupna razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope, za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 1.684,80 eura.

14. Stranke su se očitovale na nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke na način da je punomoćnik tužitelja istom prigovorio navodeći da je sudski vještak propustio utvrditi preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope za cijeli period nepoštene i nezakonite kamatne stope, jer je tuženik i nakon definiranja parametara kamatne stope u lipnju 2013. godine kamatnu stopu određivao jednostrano, dok je punomoćnik tuženika prigovorio nalazu i mišljenju iz razloga što je sudski vještak primjenjivao kamatnu stopu od 5,65% za sve anuitete, a ispravno je primijeniti kamatnu stopu od 6,30%.

15. Sudski vještak financijske struke Darko Prpić se usmeno očitovao na iznesene prigovore na ročištu 20. veljače 2026. godine (stranica 422-423 spisa) navodeći da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja naglasio da je sukladno zadatku vještačenja utvrdio preplatu po osnovi promjenjive kamatne stopa primjenjujući početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,65%, dok naprotiv nema parametara vezano uz fiksni i varijabilni dio te kamatne stope od 5,65%, a niti postoje parametri za fiksni i varijabilni dio kasnije izmijenjene kamatne stope od 6,70%.

16. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke Darka Prpića, kao i usmeno očitovanje, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen. Nastavno treba naglasiti da je sud prijedlog punomoćnika tužitelja za provođenjem dokaza dopunskim financijskim vještačenjem kako bi sudski vještak utvrdio „negativne razlike prema početnoj kamatnoj stopi i EURIBOR-u kakav je bio u trenutku uvođenja parametara promjene kamatne stope“ odbio kao neosnovan iz slijedećih razloga. S obzirom da tužitelj temeljem ništetne odredbe predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu, što ujedno rezultira time da je valjana početno ugovorena kamatna stopa od 5,65%, može osnovano zahtijevati po toj osnovi preplaćene iznose, što je sudski vještak u nalazu i mišljenju i utvrdio, dok naprotiv tužitelj niti ne može osnovano zahtijevati eventualnu razliku na ime plaćenih mjesečnih anuiteta po toj valjanoj, početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,65% i eventualno kasnije, tijekom otplate kredita, primijenjenoj kamatnoj stopi koja je manja od početno ugovorene kamatne stope, to je dakle apsolutno irelevantno koliko od te početno ugovorene kamatne stope od 5,65% otpada na fiksni dio, a koliko na varijabilni dio, na čemu je zapravo inzistirao punomoćnik tužitelja, s time da ujedno za tu, valjanu početno ugovorenu kamatnu stopu niti nema parametara koliko iznosi fiksni dio, a koliko varijabilni dio te kamatne stope. Drugim riječima punomoćnik tužitelja predlažući da se utvrdi fiksni i varijabilni dio kako početno ugovorene kamatne stope, tako i svih kasnije, tijekom otplate ovog kredita primijenjene kamatne stope, ne vodi računa da je početno ugovorena kamatna stopa od 5,65% valjana ugovorna odredba, jer u protivnom da nije, predmetni Ugovor o namjenskom kreditu bi bio ništetan u cijelosti, a nije, jer je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ne ništetnost početno ugovorene kamatne stope, što je bitna razlika, ustanovljena upravo iz razloga da bi predmetni Ugovor o namjenskom kreditu bio oslobođen te odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vrijedio bez nje, a što samo dodatno potvrđuje stav suda da je prijedlog punomoćnika tužitelja za provođenjem dokaza dopunskim financijskim vještačenjem apsolutno neosnovan.

17. Imajući na umu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, korisnika kredita, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopu, kao i ugovornu odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, korisnika kredita, potrošača te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje tih ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelja, korisniku kredita, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega tužitelj sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope do isplate, kao i zakonsku zateznu kamatu na naplaćenu tzv. ulaznu naknadu tekuću od dana plaćanja te tzv. ulazne naknade do isplate. Treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž- 2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO-a.

18. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP- a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 1.684,80 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate, kao i na ime naknade za obradu kredita u iznosu od 196,03 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. veljače 2008. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. i točkom II. izreke presude.

19. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.305,41 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 08. siječnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 13. veljače 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 19. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 28. travnja 2025. godine u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8. točka 4.), troška zastupanja na ročištu 03. lipnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 26. listopada 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 20. veljače 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 26. ožujka 2026. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 362,50 eura (Tbr. 46.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eura, troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 05. svibnja 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

20. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava zahtjeva za mirnim rješenjem spora i dostavom kreditne dokumentacije sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi odredbom članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer zahtjev za mirno rješenje spora niti nije bio potreban za podnošenje tužbe, a ujedno je dokumentacija koju je tužitelj zatražio od tuženika već dostavljana tužitelju tijekom otplate kredita, što rezultira time da tužitelj niti ne može osnovano zahtijevati trošak sastava navedenog zahtjeva, već je dužan sam snositi trošak tog zahtjeva. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava podneska od 28. travnja 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 200,00 eura, jer je tim podneskom dostavljena dokumentacija vezana uz promjene kamatne stope tijekom otplate kredita, što rezultira time da tužitelj može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska i to po Tbr. 8. točci 4., dakle kao za neobrazloženi podnesak, što isti sadržajno i jest, a što je tužitelju i dosuđeno. Nadalje zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava podneska od 12. lipnja 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom dostavljen dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, s obzirom da sud informaciju o tome dobiva putem računovodstva suda. Jednako tako zahtjev tužitelja za naknadom troška predujma za usmeno očitovanje sudskog vještaka financijske struke sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je sudski vještak ostao kod nalaza i mišljenja, a što ujedno govori u prilog tome da su svi izneseni prigovori na nalaz i mišljenje bili neosnovani, pa je tužitelj dužan sam snositi trošak usmenog očitovanja sudskog vještaka financijske struke, koje je sam nepotrebno uzrokovao. Konačno zahtjev tužitelja za naknadom troška sudske pristojbe na presudu sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 70,00 eura, jer je tužitelj obvezan platiti sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 66,36 eura, što je tužitelju i dosuđeno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

21. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u ovom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

22. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 15. veljače 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 05. svibnja 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 05. svibnja 2026. godine