REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

Stalna služba u Čazmi

Trg čazmanskog kaptola 20, Čazma

P-842/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, po sucu Almi Horvatinović kao sucu pojedincu, na prijedlog više sudske savjetnice-specijalista NH, u parničnom postupku tužiteljice ZH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Jugoslavu Puranu, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika OTP Banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 26. ožujka 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 5. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba u članku 11. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 47403/06 sklopljenog 21.07.2006. između tužiteljice ZH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d., u dijelu u kojem je tužiteljica u obvezi platiti naknadu za prijevremenu otplatu neotplaćenog iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.204,65 eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću na taj iznos od 5. svibnja 2026. do isplate, prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica i prednik tuženika SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d. sklopili su dana 21. srpnja 2006. Ugovor o kreditu, broj 47403/06 kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 14.445,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju Banke na dan korištenja kredita. Otplata kredita ugovorena je u 84 mjesečnih anuiteta te je iskorišten za kupnju novog motornog vozila. Odredbom u čl. 11. Ugovora o kreditu tuženik je nametnuo ugovornu odredbu kojom „Korisnik kredita može otplatiti neotplaćeni iznos kredita jednokratno prije krajnjeg roka dospijeća. Korisnik kredita dužan je za prijevremenu otplatu podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu Kreditoru u iznosu određenom aktom Kreditora.“ Sukladno toj odredbi tužiteljici je 28. lipnja 2012. naplaćen iznos od 60,93 CHF /51,55 €. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, o navedenoj odredbi tužiteljica nije pregovarala niti uopće imala mogućnost pregovarati s prednikom tuženika već je istu jednostrano formulirao i uvrstio u unaprijed pripremljeni tipski ugovor na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja već joj je sklapanje ugovora ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“. Navedena odredba ne sadrži bilo kakve podatke o visini naknade prednika tuženika niti druge parametre iz kojih tužiteljica može shvatiti koji joj se troškovi i usluge prednika tuženika te u kojem iznosu naplaćuju naknadom za obradu kredita zbog čega navedena odredba nije jasna niti razumljiva. Uostalom, obradom kredita predniku tuženika nije nastao nikakav trošak koji bi opravdao naplatu naknade za obradu kredita jer je upravo tužiteljica snosila sve javnobilježničke i druge troškove povezane sa sklapanjem Ugovora pa za uvrštenjem ove odredbe prednik tuženika nije imao bilo kakav opravdan razlog. Nadalje, u čl. 1024. ZOO-a propisano je da korisnik kredita, uz prethodnu obavijest banci, može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, a u kojem slučaju je korisnik kredita dužan naknaditi štetu koju bi banka u tom slučaju trpila. Iz navedene odredbe jasno proizlazi da je tužiteljičino zakonsko pravo bilo vratiti kredit prije ugovorenog roka za vraćanje dok prijevremenim vraćanjem kredita tuženiku nije nastala bilo kakva šteta, zbog čega naplata navedene naknade predstavlja penalizaciju tužiteljice za prijevremeno plaćanje. Ništetnost ugovorene odredbe o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita nesporna je budući da je ništetnost takve odredbe potvrdio i Vrhovni sud RH zaključkom na sjednici održanoj 05. studenog 2020. koji stav je obvezujući za sve, pa i Naslovni sud, isto je i potvrdio Vrhovni sud presudom broj: Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. i Ustavni sud odlukom broj: U-III- 3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13. srpnja 2022. Nametanjem navedene nejasne i nerazumljive pa stoga i nepoštene odredbe u Ugovor o kreditu, tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na šte tu tužitelja zbog čega je navedena odredba ništetna, sve u smislu čl. 81., 84. i 87. ZZP-a (NN 96/03). Nadalje, tužiteljica ističe kako je presudom Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Čazmi, broj: P-1026/2021 od 16. studenog 2022., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Šibeniku, broj: Gž-1028/2022-5 od 04. veljače 2025. nesporno je utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu tipski ugovor prilikom čijeg sklapanja tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja o valutnoj klauzuli kao bitnoj odredbi ugovora, pa je notorno da nije pregovarala niti o odredbi o naplati naknade za obradu kredita.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 47403/06 od 21. srpnja 2006. Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su. Tuženik prije očitovanja na navode u tužbi ističe prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenjem tužbe na utvrđenje. Naime, tužbeni zahtjev postavljen je na utvrđenje ništetnom naknade za prijevremenu otplatu kredita, kojom je uređeno plaćanje troškova prijevremenog zatvaranja kredita, ali bez tužbenog zahtjeva za isplatu ili povrat iznosa plaćene naknade. Tuženik ističe kako tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe na utvrđenje. Naime, člankom 187., stavak 2. Zakon o parničnom postupku (NN 53/1991 - 155/2023) određeno je da se tužba na utvrđenje može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Dakle, tužitelj za podnošenjem tužbe na utvrđenje mora učiniti vjerojatnim postojanje pravnog interesa upravo za pravnu zaštitu koje pruža eventualno usvajanje tužbe na utvrđenje. Tužitelj u tužbi ne dokazuje postojanje pravnog interesa za puko utvrđenje odredaba Ugovora o kreditu ništetnim već samo nabraja razloge zbog kojih su navedene odredbe ništetne. Međutim, parnični postupak tužitelj nije ovlašten voditi ako rezultat postupka za njega ne bi predstavljao neki opravdan interes pa je predmetnu tužbu potrebno odbaciti. Nadalje, tužitelju ne pripada pravo na posebnu pravnu zaštitu koju pruža eventualno usvajanje tužbe na utvrđenje zato što bi istu zaštitu mogao ostvariti kondemnatornom tužbom. U sklopu eventualnog postupka koji bi tužitelj inicirao kondemnatornom tužbom za isplatu odnosno povrat po eventualno „ništetnoj“ odredbi, tužitelj bi mogao ishoditi odluku suda o navodnoj ništetnosti spornih Ugovornih odredbi kao odluku o prethodnom pitanju u sporu u kojem bi odluka o glavnom pitanju zavisila o utvrđenju spornih odredbi ništetnima, a sve u skladu s odredbom članka 187., stavka 3. ZPP-a. Budući da utvrđenje ništetnosti odredbe koja je predmet ovog spora može biti samo ostvarivanje povrata plaćene naknade, a da tužitelj takav zahtjev nije postavio, postavlja se pitanje postojanja pravnog interesa da uopće zahtjeva utvrđenje ništetnosti. Osim toga, tužitelj nije dokazao niti da postoji motiv za vođenje ovog postupka jer ni u kojem trenutku tužitelj nije prije vođenja parnice tuženiku ukazao na svoje stajalište o ništetnosti navedene odredbe niti zatražio njenu eventualnu isplatu. Ako je tužitelj imao kakav dodatan interes u vezi s navedenom odredbom kredita, mogao je prije pokretanja parnice mirnim putem zatražiti bilo kakvo postupanje o tuženika. U situaciji kada je tužbeni zahtjev postavljen na način kako to čini tužitelj, tuženik nije niti u mogućnosti postupiti u skladu sa zahtjevom tužitelja i bez provođenja parnice, budući da nije razvidno što tužitelj zahtjeva osim pukog utvrđenja. S obzirom na to da tužitelj nije dokazao postojanje pravnog interesa za podnošenje deklaratorne tužbe te da je tužitelj ako pokušava ishoditi povrat plaćenog temeljem predmetne naknade istu pravnu zaštitu mogao pokušati ostvariti mirnim putem ili eventualno kondemnatornom tužbom uz prethodno ispitivanje ništetnosti, tužitelj predlaže sudu odbaciti tužbu. Iz navedenog je razvidno i izigravanje odnosno zloporaba parničnih ovlaštenja od strane tužitelja sve kako bi povećao ukupne parnične troškove podnošenjem dodatne tužbe na isplatu nakon vođenja postupka za utvrđenje ništetnosti, a što je sud dužan onemoguć iti u skladu s čl. 10 Zakona o parničnom postupku. Tuženik unatoč tome što spori osnovu tužbenog zahtjeva, ne spori činjenični supstrat koji tužitelj iznosi u odnosu na plaćanje predmetne naknade te pregovora oko plaćanja iste pa sukladno odredbi čl. 332.a ZPP - a nema potrebe zakazati ročište jer je o osnovanosti tužbenog zahtjeva moguće odlučiti temeljem stanja spisa. Neovisno o navedenom, prema stajalištu tuženika, ispravnom primjenom materijalnog prava na okolnosti koje tužitelj iznosi u tužbi, tužbeni zahtjev je potrebno odbiti iz razloga koje tuženik iznosi. Pogrešno tužitelj tumači odredbu članka 272. stavak 1. ZOO-a, jer Odredba nije neodrediva, pa tako ni činidba, odnosno naknada za prijevremenu otplatu nije neodrediva. Ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita. Odluka je interni akt tuženika je dostupna svima, pa tako i tužitelju. Odlukom je određena naknada za prijevremenu otplatu. Navedena naknada bila je jasno navedena i u naknadnim Odlukama o kamatama i naknadama. Stoga, obzirom da je Odlukom bila propisana naknada za prijevremenu otplatu te da je Odluka bila u svakom trenutku dostupna tužitelju, neosnovano je tužiteljevo kvalificiranje Odredbe, odnosno činidbe, kao neodredive. Činidba tužitelja u slučaju prijevremenog raskida u svakom je trenutku trajanja ugovora o kreditu bila određena i odrediva. Stoga je promašen argument tužitelja o ništetnosti Odredbe zbog njene neodredivosti. Tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovor o kreditu broj 47403/06 od 21. srpnja 2006., kojom je određena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

4. Među strankama nije sporno da su dana 21. srpnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu, broj 47403/06, kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 14.445,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju Banke na dan korištenja kredita. Nije sporno ni da je predmetnim ugovorom pod naslovom "PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA" propisano kako korisnik kredita može otplatiti neotplaćeni iznos kredita jednokratno prije krajnjeg roka dospijeća te da je korisnik kredita dužan za prijevremenu otplatu podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu Kreditoru u iznosu određenom aktom Kreditora.

5. Sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva, odnosno je li ugovorna odredba sadržana u predmetnom ugovoru, a koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništetna.

6. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnost stanja, sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj 47403/06 od 21. srpnja 2006. (list 5-10), dopis tuženika od 2. travnja 2025. (list 11), obračun prijevremene otplate kredita od 28. lipnja 2012. (list 12).

7. Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke (list 117-118).

8. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/093, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje u tekstu: ZPP).

9. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

10. Iz Ugovora o kreditu, broj 47403/06 proizlazi kako su tužiteljica i prednik tuženika SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d. sklopili dana 21. srpnja 2006. ugovor kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 14.445,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju Banke na dan korištenja kredita. Otplata kredita ugovorena je u 84 mjesečnih anuiteta uz namjenu za kupnju novog motornog vozila. Odredbom čl. 11. Ugovora o kreditu pod naslovom ''Prijevremena otplata kredita'' propisano je kakao korisnik kredita može otplatiti neotplaćeni iznos kredita jednokratno prije krajnjeg roka dospijeća te kako je korisnik kredita dužan za prijevremenu otplatu podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu Kreditoru u iznosu određenom aktom Kreditora.

11. Iz dopisa tuženika od 2. travnja 2025., upućenog punomoćniku tužiteljice, proizlazi kako je tužiteljici temeljem Ugovora o kreditu broj 47403/06 od 21. srpnja 2006. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita dana 28. lipnja 2012. u iznosu od 60,93 CHF / 388,22 HRK (2%), tečaj CHF 6,3716.

12. Uvidom u obračun prijevremene otplate kredita od 28. lipnja 2012. utvrđeno je kako je trošak prijevremene otplate (zatvaranja) kredita dana 28. lipnja 2012. iznosio 2%, odnosno 60,93 CHF.

13. Iz iskaza tužiteljice kao stranke proizlazi kako je podignula kredit za kupnju automobila kod tuženika jer je tamo bio najpovoljniji, raspitivala se i u drugim bankama. Ne sjeća se da li je tada bila klijent u banci tuženika. Kupila je automobil koji joj je tada bio hitno potreban za privatne potrebe, budući je tada imala bolesnog supruga i taj automobil je bio prilagođen njegovim potrebama. Nije u banci detaljno pročitala ugovor o kreditu, niti se razumije u te odredbe. Po zanimanju je konobar. Nisu jo j tumačili odredbe ugovora, čekao ju je pripremljen ugovor koji je prelistala i potpisala. Ne sjeća se su joj kod potpisivanja ugovora spominjali mogućnost prijevremen otplate. Ne sjeća se da je itko spominjao u banci da će morati platiti bilo kakvu naknadu za prijevremenu otplatu. Nije bila kod javnog bilježnika. Ona je taj kredit ranije vratila, odnosno otplatila. Tada joj je naplaćena naknada, ali ne zna sada koliko. Ona u banci nije imala nikakve mogućnosti pregovarali oko bilo koje odredbe ugovora o kreditu. Ne zna što sadržava ta naknada za tu prijevremenu otplatu. Na poseban upit punomoćnika tužiteljice ista navodi da joj u banci nisu objasnili na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita. Na poseban upit z. punomoćnika tuženika ista navod i kako u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imala prijavljen obrt. Navodi kako ugovor nije čitala.

14. U svezi s ovako provedenim dokaznim postupkom, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP -a odlučio kao u izreci ove presude.

15. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje, pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu sa drugim dokazima te odredbama zakona.

16. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao stranke budući je ista iskazivala životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju stvari.

17. Sukladno odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 53. st. 2. ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 53. st. 4. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedio je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/l03) prema čijoj odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Tužitelj je u predmetnom slučaju imao status potrošača u skladu s odredbom članka 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 93/03), kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tijekom postupka je utvrđeno, iskazom tužiteljice, koji je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivala životno i okolnosno, a i njezin iskaz u suglasju je s predmetnim Ugovorom o kreditu, da je tužiteljica zaključila predmetni ugovor kao namjenski kredit sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, za kupnju novog motornog vozila koje je koristila za privatne svrhe. Dakle, niti iz jedne stavke ugovora o kreditu nije vidljivo da bi tužiteljica ugovor sklopila kao poduzetnik.

19. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st.1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

20. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik sa tužiteljicom prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredaba o plaćanju naknada i troškova – konkretno o odredbi o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita jer je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu pa tužiteljica nije imala mogućnost utjecati na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, i iz iskaza tužiteljice.

21. Navedena odredba iz predmetnog ugovora u kojoj je samo navedeno: “ Korisnik kredita dužan je za prijevremenu otplatu podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu Kreditoru u iznosu određenom aktom Kreditora.“, nije sročena jasno i razumljivo, o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, te je kao takva prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik.

22. Obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, sud je stajališta da odredba Ugovora o kreditu o naknadi; predstavlja ništetnu ugovornu odredbu. Tužiteljici je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužiteljica mogao objektivno predvidjeti da li je to za nju tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe.

23. Iz svega navedenog sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelj ice, obzirom da sukladno odredbama čl. 4. ZOO-a poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana. Obzirom da je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako je odredba čl. 11. Ugovora o kreditu broj 47403/06 od 21. srpnja 2006., nepoštena i kao takva ništetna, valjalo je odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.

24. Člankom 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužiteljice kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021 . ZOO, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna i primjenom ZOO.

25. Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

26. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

27. Predmetni ugovor o kreditu je unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih poziva, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova. Između ostaloga, u odredbi Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita navodi se kako se iznos naknade određuje aktom Kreditora, a naknada je iznosila 2,00%. Dakle, radi se o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik. Opće je poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, stoga se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi. Naime, plaćanje predmetne naknade očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nije jasno koji bi to bili pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao radi prijevremene otplate kredita, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni.

28. Dakle, tuženik, a u smislu odredbe stavka 4. članka 96. ZZP-a, nije dokazao da se o spornoj odredbi, sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj sporne odredbe, stoga se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 96. ZZP- a, a posljedica koje je ništetnost.

29. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154 . st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a.

30. Tužitelj je potraživao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.204,65 eura, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate ., koji mu je sud u cijelosti priznao kao nužan i opravdan, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastava podneska od 22. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 eura, zastupanja na ročištu dana 26. veljače 2026. u iznosu od 200,00 eura, zastupanja na ročištu dana 26. ožujka 2026. u iznosu od 200,00 eura, zastupanja na ročištu za objavu odluke dana 05. svibnja 2026. u iznosu od 100,00 eura, sve uvećano za pripadajući PDV 25%, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa), te troška sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 79,65 eura, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18, 51/23) te Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 37/23), sve kako je navedeno u toč. III. izreke ove presude.

31. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura, budući nije uspio u istom (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

32. Svi parnični troškovi priznati strankama bili su u smislu čl. 155 st. 1 ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u granicama postavljenih određenih zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, te u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakona o sudskim pristojbama, te u skladu sa vrijednošću predmeta spora važećoj u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.

33. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su i zatezne kamate koje teku od 05. svibnja 2026. do isplate (čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 06/24), po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO -a.

34. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.

U Čazmi, 5. svibnja 2026.

Sutkinja:

Alma Horvatinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Presuda donesena u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP-a, osim povrede iz čl. 354 st. 2 i 3 ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi na presudu

2. pun. tuženika

3. spis.

Nacrt odluke izradila viša sudska savjetnica – specijalist:

NH