Zakon.hr

Posl.br. P-446/2025-13

Republika Hrvatska

Repubblica di Croazia

Općinski sud u Puli-Pola

Tribunale comunale di Pula-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Sezione distaccata di Rovinj-Rovigno

52210 Rovinj-Rovigno, Obala Pina Budicina 4

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sucu Robertu Uggeriju, u parničnom postupku tužiteljice RGR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženice Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 27. travnja 2026., u nazočnosti tužiteljice i njezine punomoćnice te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženice, dana 5. svibnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.5. Ugovora o kreditu broj 366- 24/2004 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili dana 30. lipnja 2004., a koja glasi: « Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadestepet posto) jednokratno. »

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženici da tužiteljici u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 928,46 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 2. srpnja 2004. do isplate po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. (NN 72/02), za period od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.486,02 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana; u preostalom dijelu, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka do iznosa od 1.611,03 eura, se odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica svojom tužbom od dana 25. srpnja 2025. tvrdi: da je kao korisnica kredita s tuženicom kao kreditorom zaključila dana 30. lipnja 2004. Ugovor o kreditu broj 366-24/2004, kojim joj je ugovorom tuženica odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 116.000,00 CHF, u vidu stambenog kredita, tj. za kupnju stana; da odredba čl. 5. Ugovora propisuje: da je korisnik kredita obvezan platiti iznos jednokratnih troškova obrade u iznosu od 1,25% od iznosa odobrenog kredita, a koji iznos se prije isplate kredita odbija od iznosa kredita; s time da predmetna odredba Ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge – troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva; da navedena naknada je određena u aktima tuženice, konkretno u Odluci o naknadama za usluge banke (dalje u tekstu: Odluka); da predmetna odredba Ugovora uopće ne precizira na koje se konkretne usluge ova naknada i troškovi odnose, odnosno koje vrste troškova i naknada ona pokriva; da joj je dana 2. srpnja 2004. na ime tzv. "ulazne naknade" ustegnut iznos od 6.995,51 kuna; dakle, da joj je navedenog dana banka zaračunala i naplatila naknadu troškova za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. "ulaznu naknadu" u iznosu od 6.995,51 kuna (1,25% od iznosa odobrenog kredita): da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora ona i tuženica nisu pojedinačno pregovarale o predmetnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva; da je visina tzv. "ulazne naknade" jednostrano određena od strane tuženice; obzirom da je spornom ugovornom odredbom određeno da visinu naknade određuje banka sukladno svojoj jednostranoj odluci, da takva odredba nije određena niti odrediva, stoga da iznos koji je ona uplatila na ime obrade kreditnog zahtjeva predstavlja netransparentan trošak; dakle, da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak na teret tužiteljice) ugovorena; da je takva odredba nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su joj u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženica kao kreditor učinila dostupnim; da je Ugovor o kreditu formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te da ona nije mogla niti prigovoriti, niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe; da je ona ovako formulirani tipski ugovor mogla samo prihvatiti, a da se nije slagala s bilo kojom odredbom ugovora, tada do njegovog zaključenja ne bi niti došlo; da Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi "... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ..."; dakle, da njezina pozicija i pozicija tuženice u ovom ugovornom odnosu nije ni jednaka niti ravnopravna; da je Direktivom Vijeća 93/13, koja je implementirana u hrvatski pravni sustav, propisano: da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; da je pravna posljedica ovakvih odredbi njihova nepoštenost i ništetnost; da navedena Direktiva propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj; da se spornom odredbom ne predviđa niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate odnosno iste su suviše općenite da tužitelj može samo nagađati što sve one obuhvaćaju; da o spornim odredbama u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora ona i tuženica nisu pojedinačno pregovarale, zbog čega da iste stvaraju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača; da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog, tipskog ugovora unaprijed pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te da ona nije mogla niti prigovoriti, a niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe; obzirom da iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi; da takva odredba predstavlja netransparentan trošak; i da sve navedeno čini sporne odredbe nepoštenim; te u konačnici ništetnim; da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila; obzirom su ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva kredita; da joj je tuženica dužna vratiti utuženi iznos, tj.: iznos od 6.995,51 kuna, odnosno sada iznos od 928,46 eura (u domaćoj valuti euro) sa zateznom kamatom, koja na navedeni iznos teče od dan 2. srpnja 2004. pa do isplate.

2. Odgovorom na tužbu tuženica osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice. Odgovorom na tužbu tuženica: ne spori visinu tužbenog zahtjeva, odnosno ne spori: da je naknada za troškove obrade kredita naplaćena 2. srpnja 2004., u iznosu od 6.995,51 kuna; i predlaže tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti u cijelosti, jer je neosnovan; tuženica ističe i prigovor zastare potraživanja tužiteljica. Osim toga, da je nesporno: da su stranke zaključile predmetne Ugovore o kreditu; međutim, da je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe navedenih Ugovora nepoštene, a time i ništetne; da tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača; a da se tuženica takvim tvrdnjama izričito protivi; i predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice.

3. U dokaznom je postupku izveden dokaz čitanjem: svih priloga uz tužbu tužiteljice; Ugovora o kreditu s prilozima; isplatnog naloga obračuna od dana 2. srpnja 2004., tj. potvrde o troškovima obrade kredita (1,25%) u iznosu od 6.995,51 kuna, koji je iznos ustegnut navedenog dana, a kada je tuženica naplatila taj trošak za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. "ulaznu naknadu"; te, odgovora na tužbu s prilozima; svih podnesaka stranaka u postupku; a na kraju dokaznog postupka izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Iz iskaza tužiteljice proizlazi (po zanimanju građevinski tehničar): da je kao potrošač, podigla kod tužene banke iznos za stambeni kredit, u iznosu od 116.000,00 CHF na rok otplate 25 godina; da još uvijek plaća anuitete tog kredita; da odgovara istini da je napravila Aneks Ugovora o kreditu sa sporazumom osiguranja godine 2016., da je ovjerila potpis kod javnog bilježnika, kao i Ugovor o kreditu; da je Ugovor zaključen 30. lipnja 2004.; da se prethodno obratila Hypo Alpe-Adria banci, pravnoj prednici ovdje tuženice; da je otišla do poslovnice pravnog prednika tužene banke u Puli i objasnila, da bi preuzela kredit u eurima za kupnju stana; međutim, da joj je bankar preporučio: zaključiti takav ugovor u valuti CHF; jer da je kamata u tom slučaju znatno niža; i da će joj mjesečna rata biti puno povoljnija, obzirom je morala vratiti kredit u kunama; da je prvi put otišla do poslovnice i da je taj razgovor kratko trajao; da su joj tada ukazali i rekli da se mora vratiti idući put s dokumentacijom; da je u drugom navratu dostavila dokumentaciju; treći put da je pristupila poslovnici kada su potpisali ugovor i ovjerili isti kod javnog bilježnika. Da je koristila taj novac za kupiti stan u [adresa], u kojem sada živi (s kućnom adresom [adresa]). Da je postupak zaključenja ugovora potrajao dva mjeseca; da se prvi put zadržala u poslovnici banke 10-ak minuta (kada se raspitivala za kredit u eurima); a kada ju je bankar uvjerio: da je bolje zaključiti ugovor o kreditu u CHF; da se drugi put (kada je predočila dokumentaciju djelatniku banke), zadržala možda pola sata; da je treći put otišla do poslovnice po ugovor; zatim, da je ugovor potpisala kod javnog bilježnika; dakle, da se zadržala u prostorijama banke vrlo kratko; da je uzela onaj tipski formular ugovora, koji je bio već pripremljen za solemnizaciju; da je letimično i površno pročitala taj ugovor, jer su joj bankari jasno dali do znanja, da se jedino tako može zaključiti ugovor, sa ugovorenim uvjetima, koje određuje banka. Da je tada kamata bila vrlo niska, a kako je navedena kamata u ugovoru, odgovarala njezinim ekonomskim mogućnostima, da je prihvatila taj ugovor u valuti CHF. Da je na početku rate plaćala u iznosu od oko 2.800,00/2.900,00 kuna mjesečno, a nakon toga, protekom vremena, da je mjesečno plaćala ratu u iznosu od čak 5.200,00/5.300,00 kuna; da još uvijek otplaćuje taj kredit; da sada mjesečno plaća taj kredit u iznosu od 510,00 eura (otprilike); da će tako plaćati do 2029.; da joj je bankar odmah rekao da su uvjeti banke nepromjenjivi; da ih mora prihvatiti u potpunosti; jer da u suprotnom neće moći ostvariti kredit. Dakle, da joj nisu dali mogućnost pregovaranja o tom kreditu; da su joj ponudili taj kredit po njihovim pravilima; tako i u svezi ulazne naknade o kojoj se sada raspravlja, tj. o iznosu koji je trebala platiti za obradu kredita, a koji su joj iznos ustegnuli. Da u svezi te naknade nije dobila nikakvo pojašnjenje; da ona živi u kupljenom stanu kreditom; da je kupila taj stan upravo ostvarenim kreditom; da ne iznajmljuje stan nikome, niti turistima i da nema obrt.

4.1. Dakle, osnovom prihvaćenih logičnih navoda tužiteljice, sud je utvrdio: da je tužiteljica razgovarala s bankarom u poslovnici; kroz razgovor shvatila da mora plaćati mjesečni anuitet banci radi vraćanja kredita i u kojem roku mora vratiti kredit; da joj je najvažnije bilo znati da li će moći podnijeti plaćanje mjesečnog anuiteta; da nije pregovarala s djelatnikom banke niti prilikom zaključenja ugovora, niti neposredno prije toga; da se odredbe tipskog ugovora nisu mogle promijeniti; da nije imala utjecaja na sadržaj odredbi ugovora; da je sistem banke bio ustrojen na način "da ugovor prihvaća ili da ga ne prihvaća", upravo onako kako su ugovori prethodno napisani; u svezi ulaznih troškova i odredbi kredita, da su joj jednostavno rekli: da je to tako; jer da je politika banke takva i da to mora prihvatiti, u suprotnom da se ugovor neće zaključiti; da je potpisala i ovjerila potpis na ugovoru; zatim, da su joj onoga dana ustegli gore navedeni iznos (tzv. "ulazna naknada"); jer je to bio uvjet za ostvariti i dobiti kredit; da je taj iznos morala u svakom slučaju platiti; da je taj iznos tuženica odmah ustegla po potpisu kredita; da nije razumjela opće uvjete banke, jer nije diplomirani pravnik niti ekonomist, već građevinski tehničar; da je razumjela: da mora platiti iznos kako se navodi u ugovoru i zaključila da to mora platiti odmah prilikom potpisivanja ugovora, jer da u suprotnom neće moći nikako ostvariti kredit; da je ostvarena sredstva kreditom mogla koristiti isključivo za predviđenu namjenu; da je ona tražila taj kredit od tuženice radi rješavanja stambenog pitanja; da je tim sredstvima sebi kupila stan u kojem živi.

4.2. Dakle, osnovom prihvaćenih logičnih navoda tužiteljice, sud je utvrdio: da je tužiteljica prije zaključenja ugovora s bankom primila od tuženice obrazac, tj. tipski ugovor; i od djelatnika banke saznala da mora platiti sada sporni iznos; jer u suprotnom, ukoliko ne želi potpisati tako sastavljen obrazac ugovora banke, da neće moći ostvariti ugovor. Dakle, da je morala potpisati predmetni ugovor i pristati na sve uvjete iz odredbi ugovora; da je željela ostvariti kredit kod tuženice radi kupnje stana; da se opredijelila za takav ugovor kod tužene banke, jer je tada imala najpovoljniju kamatnu stopu; da nije nikada, u svezi predmetnog ugovora, mogla pregovarati s djelatnicima banke u svezi točaka ugovora, tako ni u svezi sada utuženog iznosa; da joj djelatnici banke nisu htjeli ništa posebno u svezi toga objasniti; da su joj jasno rekli: da taj iznos mora platiti; da joj nisu objasnili na koji se način obračunava sada sporni iznos; tj. način na koji tuženica obračunava iznos i trošak "ulazne naknade"; naposljetku da je pristala na navedeno, jer se htjela riješiti tog problema s bankom; da joj je bilo jedino jasno (u svezi poslovanja s bankom): da kredit neće dobiti ukoliko ne potpiše tipski ugovor; i ukoliko ne prihvati u cijelosti sadržaj Ugovora o kreditu.

4.3. Dakle, na osnovu iskaza saslušane tužiteljice, ovaj je sud utvrdio: da joj djelatnici tuženice nisu posebice obrazložili sve točke potpisanog ugovora, niti joj predočili koji su realni troškovi zaključenja samog ugovora, a koji bi opravdali naplaćenu naknadu za obradu kredita; da joj djelatnici tužene banke nisu objasnili koje će sve realne troškove snositi ostvarenjem kredita; da sa službenicima banke nije nikada pregovarala, niti mogla pregovarati, o uvjetima ugovora; da su joj predočili "tipski ugovor" i objasnili joj da: ako ne prihvati te odredbe tipskog ugovora, da jednostavno neće kredit ostvariti; da je ugovor potpisala, jer u suprotnom ne bi ostvarila kredit i ne bi mogla sebi kupiti stan.

4.4. Tužiteljica je, obzirom na uvođenje eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, visinu svog potraživanja iskazala u domaćoj euro novčanoj vrijednosti u visini iznosa od 928,46 eura (ranije 6.995,51 kuna, po srednjem tečaju 7,53450 HNB, a sada 928,46 eura).

5. Sud nije proveo financijsko vještačenje, jer iz priložene potvrde tuženice od dana 2. srpnja 2004. (list 18 predmeta) proizlazi: da je navedenog dana tuženica u svezi troškova obrade kredita, ustegnula tužiteljici taj iznos; dakle, od ukupnog iznosa kredita je tuženica ustegnula tužiteljici iznos od 6.995,51 kuna (1,25% iznosa kredita).

5.1. Dakle, tuženica odgovorom na tužbu: ne spori visinu tužbenog zahtjeva; dakle, ne spori: da je naknada za troškove obrade kredita naplaćena 2. srpnja 2004., u iznosu od 6.995,51 kuna.

5.2. Sud nije proveo financijsko vještačenje, jer upravo iz priložene potvrde proizlazi: da je tuženica ustegnula gore navedeni iznos tužiteljici, u svezi obrade navedenog kredita; dakle, da je banka tužiteljici naplatila, navedenu naknadu za obradu kredita. Stoga je ovaj sud zaključio: da je nepotrebno i neekonomično provesti financijsko vještačenje, slijedom nije provedeno; jer je navedenu potvrdu izdala upravo tuženica na traženje tužiteljice. S druge strane, tuženica nije osporila te navode tužiteljice; a inače tuženica je bila dužna dokazati protivno, obzirom se radi o potvrdi tuženice (isplatni nalog – obračun od 2. srpnja 2004.).

6. Temeljem provedenog postupka, cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - u daljnjem tekstu ZPP) ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti.

7. Među strankama nije sporno, što proizlazi i iz predmetnog Ugovora o kreditu, da su tužiteljica (kao korisnica kredita) i tuženica (kao davateljica kredita - banka), dana 30. lipnja 2004. zaključile predmetni Ugovor o kreditu i da je banka stavila na raspolaganje tužiteljici kredit u kunama, dakle u kunskoj protuvrijednosti CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita; i da je taj ugovor ovjeren kod javnog bilježnika u Puli pod brojem OU-901/04-1.

7.1. Nije sporno među strankama, da je u točki 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da: "da prije isplate kredita se odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno. Korisnik kredita se nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe. Korisnik kredita se obvezuje snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove."; da je banka tužiteljici naplatila dana 2. srpnja 2004. naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 6.995,51 kuna; i da je taj iznos navedenog dana ustegnut od odobrenog iznosa kredita tužiteljici

8. Sporna je valjanost navedene točke spomenutog ugovora, kojim je ugovoreno pravo banke, na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, u navedenom iznosu kao gore.

9. Istaknuti prigovor zastare tuženice je u potpunosti neosnovan, jer je Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 328. propisao da: je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj ništetnosti je da se vrati sve što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije); posljedica ništetnosti je obveza ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, kod ništetnosti restitucija je sastavni dio tog instituta i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada bi se obezvrijedio institut ništetnosti koji je bezvremenski. U svezi zastare kod utvrđenja ugovora ništetnim svakako treba voditi računa o svrsi i cilju instituta ništetnosti, o vremenu u kojem se ništetnost može istaknuti, a podredno u svakom pojedinačnom slučaju valja utvrditi od kojeg trenutka vjerovnik ima pravo tražiti povrat onoga što je dao na temelju ništetne odredbe ugovora. Ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe djeluje "ex tunc", dakle od trenutaka kada je ugovor zaključen, a odluka suda kojom se utvrđuje da je ugovor, odnosno ugovorna odredba ništetna je deklaratorne naravi. U slučaju ništetnosti ugovora odredba čl. 215. ZOO-a propisuje da: zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu); zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi na strani tužiteljice nastupila je povreda, obzirom je tužiteljica uslijed ništetne odredbe platila spornu naknadu temeljem koje je tuženica neosnovano stekla određeni novčani iznos. Posljedica ništetnosti jest povrat u prijašnje stanje "restitutio in integrum", što znači da svaka strana mora vratiti ono što je primila po ništetnoj odredbi. Povreda postoji i dalje, i postojati će sve dok ne bude otklonjena na način da tuženica tužiteljici isplati preplaćene iznose koje potražuje u ovom postupku.

9.1. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."; u ovom parničnom postupku petit tužbenog zahtjeva sastoji se od dva dijela, deklaratornog kojim se sudu predlaže donošenje deklaratorne presude radi utvrđenja ništetnim spornih ugovornih odredbi; i kondemnatornog zahtjeva kojim se zahtjeva isplata preplaćenih novčanih iznosa nastalih kao posljedica ništetnih ugovornih odredbi. Stoga, u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara u konkretnom slučaju nije nastupila; obzirom da zastarni rok počinje teći tek kada sud pravomoćno utvrdi ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe.

10. Ukazivanje tuženice da u konkretnom slučaju tužba u kolektivnom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji se vodio pod posl.br. P-1401/2012 nije prekinula tijek zastarnog roka u potpunosti je promašeno; jer tužiteljica u niti jednom dijelu historijata tužbe nije spomenula, niti se pozvala na presude iz kolektivnog postupka iz razloga što sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uopće nije bila predmetom postupka P-1401/2012; stoga je razvidno: da su ti navodi tuženice u potpunosti neosnovani. Na predmetni Ugovor o kreditu primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03), a koji u odredbi čl. 81. propisuje: da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ti kriteriji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi, što je u ovom slučaju neupitno ispunjeno. Odredbom čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je: da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano je: da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10.1. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano je: da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Odredba članka 3. Direktive 93/13 glasi "1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.". Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

11. Ovaj sud drži da se tuženica, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponijela kao savjestan gospodarstvenik, nego je svojim postupanjem povrijedila načelo: savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje; načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava; te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja su temeljna načela obveznog prava. Valja nadodati da jedna od profesionalnih djelatnosti banaka jeste zaključiti ugovore o kreditu; a dužnost je banaka, da potrošačima prije zaključenja pravnog posla daju sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, da pojasne bitne značajke i rizike predloženog proizvoda te njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru. U ovom konkretnom slučaju, Ugovori o kreditu su formularni i tipski ugovori, unaprijed pripremljeni od strane banke za veći broj korisnika, te tužiteljica nije mogla niti bila u mogućnosti prigovoriti; niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužiteljica je ovako formulirani ugovor mogla samo prihvatiti, a da se nije slagala s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog zaključenja ne bi niti došlo. Pozicija tužiteljice i tuženice u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka, niti ravnopravna; stoga, da se nikako ne može zaključiti da je u tom poslovnom odnosu banka postupila pošteno prema potrošačici, korisnici kredita; jer tuženica je sklapanje ugovora vezala uz prihvat svih uvjeta sadržanih u obrascu ugovora i pritom nije bila moguća nikakva promjena. Dakle, radi se o tzv. "take it or leave it" ugovoru. Poziciju korisnika kredita kao potrošača u odnosu na banke kao trgovce ocijenio je Vrhovni sud RH u odluci Revt-249/14: "...kod ocjene poštenosti ovih ugovornih odredbi treba imati na umu i činjenicu da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it"), pošto praktički nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke pod uvjetima koje su one diktirale."; dakle, da bi tužiteljici bio odobren kredit, ista je morala platiti jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva, odnosno banka si je taj iznos naplatila i ustegnula iz iznosa odobrenog kredita; da tužiteljica nije pristala na plaćanje sporne naknade, ista ne bi mogla uopće ostvariti i dobiti kredit, a što je u suprotnosti i s odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11.1. U pogledu razine obaviještenosti i u pogledu pregovaračke snage potrošač se nalazi u slabijem položaju u odnosu na banke. Da je obavještavanje od bitne važnosti za potrošača utvrdio je sud Europske Unije u predmetu broj C-26/13 u kojem se navodi "…propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti…". Obveza transparentnosti ugovornih odredbi na koju upućuje Direktiva 93/13 u čl. 4. st. 2. pojašnjava i Sud Europske Unije u predmetu Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Românească SA, broj C-186/16 kada navodi: "...da se ta obveza...ne može ograničiti isključivo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i jezičnoj razini, nego da, naprotiv s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen spomenutom direktivom temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge, osobito u pogledu obaviještenosti..."; tužiteljica je, naime, nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženicu kao banku, kako u pogledu njezine pregovaračke moći, tako i njezina stupnja znanja; što je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženice, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredbi.

12. Sud drži da su sporne odredbe neodređene i neodredive; te kao takve da su suprotne istaknutim odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03); obzirom da se navedenim odredbama potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku zaključenja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu; tuženica tek sad ističe koje su usluge i troškovi pokriveni naknadom za obradu kreditnog zahtjeva, što sada nije od odlučnog značaja budući da je isto trebala učiniti i objasniti tužiteljici prilikom zaključenja ugovora o kreditu, te to navesti u sadržaju predmetnih Ugovora. Banka je bila dužna pojasniti što uopće takva naknada obuhvaća, zašto se ona naplaćuje i koji eventualni troškovi nastaju banci, da bi se ona mogla primijeniti; a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke; te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru; u predmetnom ugovoru sporna odredba ukazuje da tuženica ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima, niti na koji način se ovakva jednokratna naknada određuje, niti je definirano na koje usluge i troškove se ova naknada odnosi; naime, predmetna odredba ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge i troškove ova naknada odnosi; niti koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužiteljici u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženica kao kreditor učinila dostupnim tužiteljici.

13. Tuženica smatra da je u ugovoru sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pregovaralo, da predstavlja transparentan trošak, te da ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana; dodatno da je kreditni referent, tj. djelatnik tuženice, prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužiteljici objasnio značenje svih odredbi ugovora o kreditu, stoga da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istim odredbama. U svezi navedenog, sud zaključuje: da se navedene odredbe u ugovoru nalaze na vidljivom mjestu, tj. u svezi naknade za obradu kredita; međutim, sud isto tako zaključuje: da navedene odredbe ugovora, nisu nikako jasne, ni razumljive, a niti konkretizirane; jer se ovdje ne govori o gramatičkoj razumljivosti odredbe, već isključivo o razumijevanju ekonomskih čimbenika koji utječu na određivanje takve naknade; jer potrošač mora na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, o čemu se jasno očitovao sud Europske Unije u predmetima C-125/18, te C-84/19; kada tvrdi: da banka kao financijska institucija nije prenijela potrošaču sve bitne informacije, a o spornoj odredbi se nije pregovaralo, te iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.1. Prilikom odlučivanja o jasnoći, lakoj razumljivosti i lakoj uočljivosti spornih odredbi treba uzeti u obzir činjenicu da je tužiteljica potrošačica u smislu odredbe čl. 3. ZZP-a, odnosno fizička osoba koja predmetni Ugovor o kreditu nije zaključila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi: da nema pravnih ni ekonomskih znanja koja su potrebna da bi joj takve odredbe bile jasne i lako razumljive u usporedbi s tuženicom koja je zaključenju predmetnog Ugovora pristupila u okviru svoje trgovačke djelatnosti.

13.2. O spornim odredbama tužiteljica i tuženica nisu pojedinačno pregovarale u vrijeme zaključenja Ugovora, niti je tužiteljica imala ikakvu stvarnu mogućnost o istima pregovarati zbog čega iste stvaraju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženica tužiteljici nije prezentirala koje ona točno troškove ima u vezi postupaka odobravanja kredita, niti joj je objasnila strukturu tih troškova, niti zašto je iznos te naknade u izravnoj vezi s iznosom kredita koji se traži. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog, tipskog ugovora unaprijed pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužiteljica nije mogla, niti bila u mogućnosti prigovoriti, niti utjecati na sadržaj ugovornih odredbi. Obzirom iz same odredbe nije jasno na što se naknada, tj. trošak odnosi. Stoga, takva odredba ugovora predstavlja netransparentan trošak; te da sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom.

14. Navod tuženice da su sporne naknade jasno određene u aktima tuženice, konkretno u Odluci je irelevantno; jer se radi o aktu koji je donesen upravo od strane banke; a iz navedene Odluke tuženice ne proizlazi na temelju čega se određuju sporne naknade; što zapravo one predstavljaju, niti čemu služe tuženici. U odnosu na navode tuženice kako je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/2013), zakonodavac dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi; što je učinjeno 31. siječnja 2014.; slijedom se navedeni pravilnik i zakonski tekst ne mogu primijeniti na predmetni slučaj. Pozivanje tuženice na Direktivu 2008/48/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ koja navodi od čega se sastoje troškovi kredita je u potpunosti irelevantno; jer navedena direktiva je donesena u periodu kada Republika Hrvatska nije bila punopravna članica Europske unije te kao takva nije imala obvezu primjene iste; već je isto učinjeno nakon pristupanja Europskoj uniji, kada se hrvatsko zakonodavstvo usklađivalo s europskim. Tužiteljica tvrdi: da je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena i kao takva ništetna; da je tuženica dužna vratiti iznos koji je na temelju ništetne odredbe primila.

14.1 U pogledu nepoštenosti naknade za obradu kredita svakako valja uzeti u obzir i sudsku praksu Europskog suda u predmetu C-84/19, u kojoj navodi: "da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.".

15. Tuženica ne osporava visinu tužbenog zahtjeva; a tužiteljica je uz tužbu priložila dokumentaciju, iz koje je razvidna visina tužbenog zahtjeva (potvrda banke).

16. Na osnovu priloženog Ugovora o kreditu, koji je priložen predmetu, utvrđeno je da se radi o standardiziranom, tipskom ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 - u daljnjem tekstu ZOO), važećim u vrijeme zaključenja konkretnog Ugovora o kreditu propisano je: da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

17. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je: da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je: da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva; dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da: kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

18. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama (Narodne novine broj 96/2003 – u daljnjem tekstu ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da: se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2 propisano: smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da: činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca; dok je u stavku 4. propisano je da: ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

18.1. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnim tipskim formulacijskim obrascima ugovora, unaprijed sročenim i priređenim od strane banke, koje korisnik kredita "može ili potpisati ili ne potpisati". Isti Ugovori sadrže odredbe prema kojima se korisnik kredita obvezuje prilikom ostvarenja kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tj. za obradu kredita, međutim u Ugovorima nije navedeno: od čega se sastoji navedena naknada, niti zašto je baš određena u visini iznosa kao u tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice; bez istovremenog preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samim ugovorima po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.

19. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kada logično i uvjerljivo navodi: da je predmetni ugovor bio tipski, tj. unaprijed sastavljen od strane tuženice; i da u trenutku zaključenja ugovora sa tuženicom nije pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita, niti joj je objašnjeno koliko bi ona iznosila, a niti je bila upoznata sa naknadom za obrade kredita u točnom iznosu; niti je mogla pregovarati s tuženicom o uvjetima kredita.

20. Iskaz tužiteljice je sud prihvatio u potpunosti, jer je: životan, logičan, neposredno uvjerljiv, bez ikakvih proturječnosti, te podudaran s ostalim izvedenim dokazima tijekom postupka.

21. S druge strane, tuženica nikakvim dokazima nije osporila takve navode tužiteljice; odnosno, tuženica je bila dužna dokazati protivno s obzirom da se radilo o unaprijed sastavljenim standardnim ugovorima; što nije dokazala, niti ponudila dokaze u tom pravcu.

22. Valja istaknuti kako pravilno tužiteljica interpretira navedeni Ugovor po principu "uzmi ili ostavi", jer je imajući u vidu prethodno navedeno, tužiteljica mogla samo isti prihvatiti ili ne.

23. Navodi tuženice da je ugovor prilagođen potrebama tužiteljice su samo djelomično točni, jer je navedeni ugovor prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično; no navedeno ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku Ugovora o kreditu, u kojima se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o situaciji, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženica kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bili zaključeni.

23.1. U odnosu na navode tuženice da se radi o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive, valja navesti da je tužiteljica u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača, potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije zaključila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi: da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi joj takve odredbe bile jasne i lako razumljiva (inače je tužiteljica građevinski tehničar što dodatno ukazuje sudu da nema pravnog niti ekonomskog znanja) i to sve za razliku od tuženice, koja je sklapanju predmetnih Ugovora o kreditu, pristupila u okviru svoje djelatnosti.

24. S obzirom da je tužiteljica temeljem navedene točke predmetnog Ugovora platila tuženici naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u visini kako je to ranije navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice; iz čega proizlazi: da su navedene odredbe ništetne sukladno prije navedenim odredbama ZZP-a; jer predstavljaju nepoštene odredbe, u smislu istog zakona.

25. Nadalje, budući da odredbe Ugovora o kreditu kojima je određena: visina naknade tzv. "ulazne" za obradu kredita, isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženice, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom, te dovodi korisnika kredita, ovdje tužiteljicu u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, ovdje tuženicu iz razloga što ona ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade; jer da je upravo tuženica ta koja sama o navedenoj visini odlučuje, a korisnik kredita nema potom nikakvo pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku. Primjenom citiranih propisa, poglavito odredbe čl. 270. ZOO-a, predmetna je točka ugovorne odredbe (gore navedena) Ugovora utvrđena ništetnom.

25.1. Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da: se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

26. Slijedom navedenoga, sud je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje: da je ništetna ugovorna odredba sadržana u prije gore navedenoj točki Ugovora o kreditu (kao u izreci ove odluke); te je stoga odlučeno kao u izreci ove presude.

27. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

28. U konkretnom slučaju, tuženica je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvarila korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva; te je stoga tuženica u obvezi tužiteljici platiti iznos naknade koju je naplatila zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od dana 2. srpnja 2004. u prije gore navedenom iznosu; a imajući u vidu da je tuženica tijekom postupka učinila neprijepornim utuženi iznos; i učinila neprijepornim: da joj je tužiteljica platila predmetnu naknadu; što sve proizlazi i iz priložene potvrde banke od dana 2. srpnja 2004. Odluka o zateznim kamatama se temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a (koji propisuje: kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva) i čl. 29. st. 2. ZOO-a.

29. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci ove presude.

30. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženica vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost; stoga je prigovor zastare tuženice neosnovan.

31. Dakle, predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje ništetnom gore pobliže navedene točke Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza tužiteljice da tuženici plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva; i posljedično isplata navedenog iznosa kao gore. Iz Ugovora o kreditu slijedi da je tuženica davatelj kredita i da je kao kreditor stavila na raspolaganje tužiteljici gore navedeni iznos u kunskoj protuvrijednosti; te da se navedeni iznos prilikom otvaranja kredita naplaćuje jednokratno odmah po potpisu ugovora; te da je navedeni iznos, kao u izreci ove presude, banka naplatila, tj. tuženica isti iznos ustegnula. Uvidom u Ugovor o kreditu, ovaj je sud utvrdio: da se radi o standardiziranom, tipskom ugovoru. Odredbom čl. 295. ZOO-a propisano je: da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom, tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru; a da je odredbom čl. 269. ZOO-a propisano: da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju; a u st. 2. propisano je da: činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva; dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da: kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

31.1. Ovaj je sud nakon svih izvedenih dokaza zaključio i drži dokazanim: da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom tipskom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnoh zahtjeva, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena toj visini u odnosu na iznos kredita; bez istovremenog preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez točne informacija o načinu određivanja te naknade. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama citiranih ugovora; a navedeno proizlazi i iz iskaza tužiteljice koja uvjerljivo tvrdi: da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženice; i da se: prije i u trenutku zaključenja ugovora s tuženicom, nije pojedinačno pregovaralo o nikakvim naknadama za obradu kredita; niti da joj je objašnjeno koliko bi ona iznosila; a navode iz iskaza tužiteljice ovaj sud prihvaća, jer su životni, logični i uvjerljivi; a s druge stranke, tuženica nikakvim dokazima, nije osporila te njezine tvrdnje.

31.2. Odredbe Ugovora o kreditu koje utvrđuju obvezu korisnika kredita za plaćanje "ulazne naknade" za obradu kredita, ovaj sud drži: da su ništetne, ovo iz razloga jer se radi o ugovoru sa standardnim stipulacijama koji sadrži odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano vrijede odredbe općih akata banke, odnosno važeći propisi, a ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s ugovorom izmijene propisi ili opći akti banke, korisnike kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama, te se isti cijeni prema odredbi čl. 295. ZOO-a; a budući da odredba Ugovora o kreditu kojom je određeno da je visina naknade isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženice, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom; te dovodi korisnika kredita, ovdje tužiteljicu, u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, ovdje tuženicu, iz razloga što ona ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženica ta koja sama o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku. Primjenom citiranih propisa, poglavito odredbe čl. 270. ZOO-a, predmetne ugovorne odredbe utvrđene su ništetnim. Ovaj sud drži dokazanim: da o sada spornim odredbama Ugovora o kreditu tužiteljica nije pregovarala, niti imala mogućnosti pregovarati s tuženicom; da doista stranke o navedenim odredbama Ugovora nisu pregovarale; dakle, drugim riječima, da se o navedenim odredbama Ugovora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Zato sud zaključuje: da je navedena odredba Ugovora ništetna, jer ju je prethodno pripremila tuženica; jer da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti se to moglo. Sud dodatno drži dokazanim: da je navedena odredbe ugovora ništetna, budući tuženica nije dokazala suprotno od toga.

32. Prema tome, očito je da plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; sve jer je visina naknade promjenjiva sukladno odlukama banke; stoga je presuđeno kao u izreci.

33. Predmetne su sporne ugovorne odredbe ništetne i osnovom odredbi Zakona o obveznim odnosima. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 270. propisuje da: je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredba čl. 272. propisuje da: je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su ugovorne strane ostavile trećoj strani da je odredi; da u konkretnom slučaju ugovor ne sadrži parametre ni metode osnovom kojih bi tužiteljici bilo poznato kako se određuje visina tzv. "ulazne naknade"; obzirom je spornim ugovornim odredbama određeno da visinu naknade određuje tj. zaračunava "banka" sukladno svojoj jednostranoj odluci; da takve odredbe, odnosno visine naknada, nisu određene, a niti odredive; da je iz svega navedenog razvidno da je obveza tužiteljice glede naknade za otvaranje kredita u trenutku zaključenja Ugovora bila neodređena i neodrediva; sve obzirom istu određuje tj. zaračunava sama banka, sukladno svojoj jednostranoj odluci. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Kako su ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva kredita, to je tuženica dužna platiti utuženi iznos tužiteljici, sa zateznim kamatama, koje na navedeni iznos, teku od navedenog nadnevaka 2. srpnja 2004., pa do isplate.

34. U svezi statusa potrošača, ovaj sud drži: da tužiteljica ima status potrošača, jer to proizlazi iz samog navedenog ugovora koji je tužiteljica kao korisnik kredita i fizička osoba zaključila s tuženicom kao davateljicom kredita i to radi kupnje stana (u kojem živi). Prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je: svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti. U čl. 2. Direktive 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja, pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor zaključila kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva stambenog kredita zatražila radi kupnje stana, ona ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu bio je na tuženici, koja suprotno od toga nije ni dokazala tijekom postupka; odnosno, jer nije dokazala, da tužiteljica predmetni kreditni iznos nije iskoristila u ugovorenu svrhu.

34.1. Dakle, ovaj sud drži da: prije citirani ugovor propisuje iznos jednokratne naknade; i da se iznos naplaćuje prilikom otvaranja kredita; da predmetne odredbe ugovora ne preciziraju na koje se konkretne usluge, tj. troškove ove naknade odnose; i koje vrste usluga i troškova one pokrivaju; da je banka zaračunala i naplatila, zapravo ustegla jednokratnu naknadu, tzv. "ulaznu naknadu"; da u vrijeme zaključenja istog ugovora tužiteljica i tuženica nisu pojedinačno pregovarale o predmetnoj naknadi; da je visina tzv. "ulazne naknade" jednostrano određena od strane tuženice; da se radi o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak; dakle, da odredba o jednokratnoj naknadi ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak na teret tužiteljice) ugovorena; da je takva odredba nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužiteljici u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženica kao kreditor učinila dostupnim; da su Ugovori o kreditu tipični formulacijski obrasci ugovora, unaprijed sročeni i priređeni od strane banke (tj. tipski ugovori) za veći broj korisnika i da tužiteljica nije mogla prigovoriti, niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe, pa niti o predmetnoj; da je ovako formulirani tipske ugovore tužiteljica mogla samo prihvatiti; a da se nije slagala s bilo kojom odredbom ugovora, da do njegovog zaključenja ne bi niti došlo. Da pozicija tužiteljice i tuženice, u ovakvom ugovornom odnosu, nije ni jednaka niti ravnopravna; da je Direktivom Vijeća 93/13, koja je implementirana u hrvatski pravni sustav, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; da je pravna posljedica ovakvih odredbi njihova nepoštenost i ništetnost; da se spornim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te nije niti razvidan razlog njihove naplate, jer su iste suviše općenite; da je tužiteljica mogla samo nagađati što sve one obuhvaćaju; da o spornim odredbama tužiteljica i tuženica nisu pojedinačno pregovarale u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, zbog čega: ta okolnost stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve dakle, isključivo na štetu potrošača. Slijedom je ovaj sud zaključio: da takve odredbe predstavljaju netransparentan trošak; slijedom da: sve navedeno čini sporne odredbe nepoštenim; a u konačnici ništetnim; te je presuđeno kao u izreci.

35. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici je priznat trošak u svezi: izvansudskog dopisa od 11. veljače 2025., tj. 25 bodova (Tbr. 37.); za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1.); obrazloženog podneska od 27. veljače 2026., 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.); za zastupanje na ročištima dana 28. ožujka 2026. i 27. travnja 2026. 2x 100 bodova (Tbr. 9.); za izbivanje iz pisarnice radi pristupa ročištima, 2x2 sata, tj. 25 bodova x4 (Tbr. 39.); dakle ukupno 525 bodova; na koji se iznos nadodaje PDV od 25%; pristojbe na tužbu u iznosu 34,51 eura i pristojbe na presudu u iznosu 69,01 eura; te za troškove korištenja osobnog automobila radi pristupa ročištima 2x70 km, tj. 2x35,00 eura – odnosno 70,00 eura (Tbr. 50.); što ukupno iznosi 1.486,02 eura. U preostalom dijelu, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka do iznosa od 1.611,03 eura, se odbija jer je neosnovan.

36. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rovinju, 5. svibnja 2026.

Sudac:

Roberto Uggeri

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovoga suda na nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženici po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte