Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-845/2025-4.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Irene Lenić predsjednice vijeća, Ivice Raguža člana vijeća i suca izvjestitelja te Krešimira Biljana člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravnom odjelu, protiv tuženika PB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku iz Bjelovara, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika PB, izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1653/2018. od 28. kolovoza 2025., na sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1653/2018. od 28. kolovoza 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1653/2018 od 28. kolovoza 2025. presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da postoji potraživanje tužitelja Republike Hrvatske prema tuženiku TB, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 69.445,62 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 26.02.2021. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena pa do 31.12.2023., a od 01.01.2024. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate, dok se u preostalom dijelu zatraženom u iznosu većem od dosuđenog zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika TB, Sukeban, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i prema tužitelju Republici Hrvatskoj, u iznosu od 34.298,32 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 26.02.2021. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena pa do 31.12.2023., a od 01.01.2024. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate.

III. Prebijaju se utvrđene tražbine tužitelja i tuženika te se tuženiku nalaže isplatiti tužitelju iznos od 35.147,30 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 26.02.2021. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena pa do 31.12.2023., a od 01.01.2024. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove".

2. Protiv navedene presude pravovremeno žalbu podnosi tuženik pobijajući navedenu presudu zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. – u nastavku teksta: ZPP) s prijedlogom da se žalba uvaži te prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije odlučio u cijelosti o tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je tražio isplatu bruto iznosa od 639.155,72 kune odnosno 84.836,17 eura te cijeni da je tužbeni zahtjev tužitelja prvostupanjski sud trebao odbiti u cijelosti. Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnji da su donošenjem pobijane presude povrijeđena njegova konvencijska prava na mirno uživanje vlasništva, kao i pravo na pošteno suđenje. Pritom ističe da je u potpuno istoj stvari Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Revr-1035/2012-2 od 27. listopada 2015. u povodu potpuno istog materijalnopravnog pitanja ovdje tužitelja, odbacio njegovu reviziju, što je tuženiku bilo poznato. Stoga ističe da je u ovoj pravnoj stvari sud trebao primijeniti stav izražen u odluci Solomun protiv Republike Hrvatske te cijeni da je prvostupanjski sud pobijanom presudom povrijedio pravo tuženika na mirno uživanje vlasništva. Ovo stoga jer plaća koju je naplatio temeljem pravomoćne i ovršne presude od Republike Hrvatske je postala njegovo vlasništvo. Tuženik nadalje osporava obrazloženje prvostupanjske presude u dijelu u kojem prvostupanjski sud navodi da je tuženik imao saznanja da je protiv presude kojom je Republika Hrvatska obvezana na isplatu plaće bila izjavljena revizija od strane Republike Hrvatske. Osim toga tuženik navodi kako je dosuđivanjem procesnih kamata narušeno načelo ravnopravnosti, pravične ravnoteže proporcionalnosti te je visina istih protivna moralu društva. I u pogledu troškova parničnog postupka tuženik žalbom osporava pravilnost odluke prvostupanjskog suda.

4. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženika.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio te žalbene navode tuženika, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tuženika nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koje u žalbi činjenično upire tuženik. Također prvostupanjski sud pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo. Nadalje, iz prvostupanjske presude razvidno je koje je dokaze prvostupanjski sud proveo, koje činjenice su sporne, a koje nesporne te na čemu se zasniva pravni stav prvostupanjskog suda. Izrijeka prvostupanjske presude nije u proturječju s razlozima navedenim u obrazloženju, prvostupanjski sud je naveo razloge o odlučnim činjenicama te pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom stečenog bez osnove od strane tuženika u iznosu od 84.836,17 eura.

8. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8.1. Sud prvog stupnja tako je u bitnome utvrdio:

- da je prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj P- 2706/10 od 29. listopada 2013. naloženo tuženici Republici Hrvatskoj, ovdje tužiteljici, da isplati tužitelju, ovdje tuženiku iznos od 374.077,57 kuna s pripadajućim zateznim kamatama;

- da je presudom Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3082/2013 od 24. lipnja 2024. potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-2706/2010 od 29. listopada 2013.;

- da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1511/2014 od 7. prosinca 2016. prihvaćena revizija tuženika Republike Hrvatske, te su ukinute odluke nižestupanjskih sudova;

- da je u ponovljenom postupku presudom Općinskog suda u Zadru Pr-10/2017 (ranije P-2706/2010.) od 13. ožujka 2019. usvojen tužbeni zahtjev tužitelja PB te je obvezan tuženik Republika Hrvatska na isplatu bruto iznosa od 183.070,93 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužitelja PB;

- da su drugostupanjskom odlukom Županijskog suda u Zadru broj Gž R- 4/2019-3 od 28. siječnja 2020. odbijene kao neosnovane žalbe stranaka, te potvrđena presuda i rješenje u dijelu pod točkom I. izreke Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-10/2017 od 13. ožujka 2019., dok je u dijelu pod točkom II. izreke preinačeno rješenje na način da je naloženo tuženiku naknaditi parnični postupak tužitelju u iznosu od 2.500,00 kuna dok je u preostalom dijelu zahtjev radi naknade troškova postupka odbijen kao neosnovan;

- da su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-2529/2020-2 od 23. prosinca 2020. odbačeni prijedlozi tužitelja i tuženika za dopuštenjem revizije;

- da ukupno potraživanje tužitelja prema tuženiku na dan prijeboja iznosi 69.445,62 eura;

- da je nesporno između stranaka da je tuženik vodio radni spor protiv tužitelja, te je ishodovao pravomoćnu presudu koja je naknadno ukinuta presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske i da je tuženik svoje potraživanje temeljem pravomoćne presude u cijelosti naplatio;

- da je u predmetu pod brojem P-2706/2010 izravnom naplatom isplaćeno punomoćniku tuženika odvjetniku Dejanu Đeriću, 8. prosinca 2014. iznos od 137.249,12 kuna te istog dana još i iznos od 417.146,99 kuna;

- da potraživanje tuženika iz ponovljenog postupka na dan prijeboja prema tužitelju iznosi 34.298,32 eura sa zateznom kamatom;

- da odredba članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011. - dalje: ZOO) propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno drugoj nadležnoj vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednosti postignute koristi;

- da odredba članka 1115. ZOO propisuje da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva;

- da je utvrđeno da su ispunjene pretpostavke iz citirane odredbe Zakona;

- da je tuženik istaknuo procesnopravni prigovor prijeboja;

- da se neosnovano tuženik poziva na pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava u predmetu Solomun protiv Hrvatske, a koje tuženik tumači tako da tužitelj ne bi imao pravo na povrat onoga što je tuženik naplatio po pravomoćnoj presudi, jer bi to bilo protivno ustavnom i konvencijskom načelu zaštite prava na mirno uživanje vlasništva;

- da shvaćanje Europskog suda za ljudska prava nije primjenjivo na predmetni slučaj, budući da se predmet Solomun protiv Hrvatske bitno razlikuje od predmetnog slučaja i činjenično i pravno;

- da je sud u presudi Europskog suda za ljudska prava na koju se poziva tuženik, a u kojoj je utvrđena povreda načela mirnog uživanja vlasništva, svoje pravno shvaćanje izrazio u odnosu na činjenični supstrat koji proistječe iz specifične procesno- pravne situacije nastale podnošenjem specifičnog izvanrednog pravnog lijeka – zahtjeva za zaštitu zakonitosti u smislu odredbe tada važećeg članka 401. ZPP-a, što u ovom predmetu nije slučaj jer su prethodno donesene pravomoćne odluke ukinute povodom dopuštene revizije, a radi se o pravnom lijeku kojeg je mogla izjaviti svaka stranka u postupku, pa se stoga ne može postaviti pitanje jednakosti strana u postupku kao što je bio slučaj u predmetu Solomun protiv Republike Hrvatske;

- da Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom nije nižestupanjskim sudovima dao uputu da ponovno razmotre iste činjenice (kao što je to bilo u slučaju Solomun protiv Republike Hrvatske), već je u svojoj odluci jasno naveo da u nižestupanjskim presudama zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđivane, pa onda niti utvrđene odlučne činjenice, a što je sve imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava;

- da je tuženik zahtjev za prisilnu naplatu pokretanjem ovršnog postupka podnio u vrijeme kad je znao da je tužitelj podnio reviziju kao izvanredni pravni lijek, a koju reviziju je punomoćnik tuženika uredno zaprimio time da je punomoćniku tuženika dostavljena i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u povodu ranije podnesene revizije;

- da s obzirom na navedeno na strani tuženika nije moglo postojati niti legitimno očekivanje da će mu ostati ono što je isplaćeno na temelju pravomoćne presude pa nema povrede ustavnog i konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva;

- da je tuženik zahtjev za izravnu naplatu podnio 11. rujna 2014., dok je revizija podnijeta 7. kolovoza 2014., a tuženiku je dostavljena 25. kolovoza 2014.;

- da je uzimajući u obzir uspjeh stranaka u parnici, prvostupanjski sud odlučio da po osnovi odredbe članka 154. stavak 4. ZPP-a svaka stranka snosi svoje troškove.

9. Prvostupanjski sud je osnovano otklonio prigovor tuženika utemeljen na pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava u predmetu Solomun protiv Hrvatske, a koje tuženik tumači na način da tužitelj ne bi imao pravo povrat onog što je tuženik naplatio po pravomoćnoj presudi jer da bi to bilo protivno ustavnom i konvencijskom načelu zaštite prava na mirno uživanje vlasništva.

10. Naime, u presudi u predmetu Solomun protiv Hrvatske na koju se poziva tuženik, u kojoj je utvrđena povreda toga načela, Europski sud za ljudska prava je svoje pravno shvaćanje izrazio u odnosu na činjenični supstrat koji u bitnom proistječe iz postupovnopravne situacije nastale podnošenjem specifičnog izvanrednog pravnog lijeka - zahtjeva za zaštitu zakonitosti u smislu odredbe članka 401. tada važećeg Zakona o parničnom postupku što u ovome predmetu nije slučaj, jer se radi o izjavljenoj reviziji koju može izjaviti svaka stranka u postupku te se stoga u tom smislu ne može postaviti pitanje jednakosti strana u postupku kao što je to bio slučaj u predmetu Solomun protiv Hrvatske. Također, u konkretnom slučaju ne radi se o grešci države, jer Vrhovni sud Republike Hrvatske nižestupanjskim sudovima nije dao uputu da ponovno razmotre iste činjenice (kao u slučaju Solomun protiv Republike Hrvatske) već je u svojoj odluci naveo da u nižestupanjskim presudama zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđene odlučne činjenice (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revd 3347/2022-2 od 22. ožujka 2023., Revd-2610/2025-2 od 22. listopada 2025., Revd-2555/2025-2 od 22. listopada 2025. i dr.).

11. Nadalje, tuženik osporava pobijanu presudu ističući u žalbi da vraćanje iznosa kojeg je naplatio od tužitelja predstavlja povredu njegovog prava na mirno uživanje vlasništva jer je pravomoćno utvrđena i ovršno naplaćena plaća postala njegovo vlasništvo, te da je imao legitimna očekivanja da će to vlasništvo moći mirno uživati. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

12. Naime, u odnosu na žalbene navode tuženika koji se odnose na legitimna očekivanja potrebno je navesti da se ne može reći da pojedinac ima dovoljno utvrđeno potraživanje koje predstavlja "vlasništvo" u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", br. 18/1997., 6/1999. - pročišćeni tekst, 8/1999. - ispravak, 14/2002., 1/2006., 2/2010., 13/2017. – dalje: Konvencija) kada postoji spor o točnom tumačenju i primjeni domaćeg prava i kad se o pitanju, je li ispunio zakonske uvjete, odlučuje u sudskom postupku (tako i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5926/2022 od 20. rujna 2023., toč. 13.1; U-III-444/2017 od 1. travnja 2020. toč. 53. - 53.3. i U-III-3260/2019 od 15. travnja 2020.).

13. U konkretnom slučaju, predmet spora u predmetu koji se vodio između tuženika i tužitelja je bio radni spor u kojem je bilo dopušteno izjavljivanje revizije. Iz obrazloženja revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Revr- 1511/2014-2 od 7. prosinca 2016. proizlazi da se ista temelji na pravnom shvaćanju koji je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u odluci broj Revr-753/2009. od 17. studenog 2009. Imajući u vidu da su pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske na kojima se temelji ukidna odluka zauzeta prije donošenja, ne samo revizijske odluke broj Revr-1511/2014., već i prvostupanjske odluke, ne može se prihvatiti stajalište tuženika da je stekao legitimna očekivanja da će moći zadržati iznos naplaćen u postupku izravne naplate na temelju u tom trenutku pravomoćne presude, te da će u slučaju ukidanja odluke u revizijskom postupku moći zadržati naplaćeni iznos. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je sud prvog stupnja zbog postojanja njegovih legitimnih očekivanja i konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva tužbeni zahtjev tužitelja trebao u cijelosti odbiti.

14. Isto tako, s obzirom da nije sporno da je tuženik svoje potraživanje naplatio u ovršnom postupku 8. prosinca 2014., a kako je revizija tužitelja (tamo tuženika) dostavljena na odgovor ovdje tuženiku (a tamo tužitelju) još 25. kolovoza 2014., na strani tuženika nije moglo postojati legitimno očekivanje da će mu i ostati ono što joj je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude. Pri tome nisu od značaja žalbeni navodi tuženika da je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr- 1035/12 od 27. listopada 2015. i Revr-1232/12-2 od 2. prosinca 2015. odbačena revizija tamo tuženika jer postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti što je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1511/2014 od 7. prosinca 2016. prihvaćena revizija i ukinute nižestupanjske presude s obzirom da upravo iz navedenog proizlazi da nije bila jasno formirana sudska praksa glede spornog pitanja u navedenim parnicama - što se smatra prekovremenim radom djelatnih vojnih osoba ostvarenim tijekom rada u stražarskoj službi, odnosno na dežurstvu.

15. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava odluku o zateznim kamatama. Naime, sud prvog stupnja je međusobne tražbine tužitelja i tuženika utvrdio na dan 26. veljače 2021. Tuženik se u odnosu na plaćanje tražbine koja je preostala nakon prebijanja od tog dana nedvojbeno nalazi u zakašnjenju tako da je pravilna i oduka suda prvog stupnja koja se odnosi na zatezne kamate. U tom smislu neosnovano tuženik u žalbi ističe da mu je plaćanjem zateznih kamata nametnut prekomjerni teret jer je tuženik osporavanjem tužbenog zahtjeva tužitelja morao biti svjestan da će u slučaju gubitka spora tužitelju morati platiti i zatezne kamate te stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi da je visina kamate protivna moralu društva.

16. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije u cijelosti odlučio o postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja. Naime, iz točke I. izreke prvostupanjskog suda nedvojbeno proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio postojanje potraživanja Republike Hrvatske prema tuženiku u iznosu od 69.445,62 eura sa zateznom kamatom dok je u preostalom dijelu zatraženom u iznosu većem od dosuđenog zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan. Dakle, prvostupanjski sud je zahtjev tužitelja koji prelazi dosuđeni iznos od 69.445,62 eura do traženog iznosa od 84.836,17 eura odbio kao neosnovan.

17. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika i u odnosu na odluku prvostupanjskom suda u pogledu troškova parničnog postupka. Imajući u vidu činjenicu da su obje stranke u pogledu pravne osnove i u pogledu visine spora uspjele u podjednakoj visini i prema shvaćanju ovog suda ispunjene su pretpostavke za primjenu odredbe članka 154. stavak 4. ZPP prema kojoj sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka pa suprotni žalbeni navodi tuženika nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka.

18. Imajući u vidu navedeno, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a žalba tuženika odbijena je kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

19. Obzirom tuženik nije uspio u žalbenom postupku to je isti i odbijen sa zahtjevom za naknadom troškova žalbenog postupka sukladno odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a.

20. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci.

Vukovar, 5. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Lenić