REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-87/2021-48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji toga suda Anđeli Bionda Martić, u parničnom postupku, u pravnoj stvari tužiteljice BB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Višnja Babić, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnica u Slavonskom Brodu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 15. travnja 2026., zaključene istog dana u nazočnosti tužiteljice BB, osobno i punomoćnice tužiteljice Višnje Babić, odvjetnice u Slavonkom Brodu i zamjenika punomoćnika tuženika Mirka Jelića, odvjetnika u Slavonskom Brodu, nakon javne objave, 5. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br.918 -50-3676089 koji su tužitelj BB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69 OIB:53056966535 kao kreditor sklopili 18. rujna 2006. godine u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69 OIB:53056966535 da tužitelju BB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati s osnova valutne klauzule iznos od 1.342,35 EUR (tisuću tri stotine četrdeset i dva eura i trideset i pet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena do 31.srpnja 2015. godine a od 01.kolovoza.2015. godine do 31.prosinca.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za tri postotna poena godišnje a od 01.siječnja.2023. Godine sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 29.12.2023. a od 30.12.2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi prvog siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi prvog srpnja te godine do isplate koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

−  1,18 EUR sa kamatom od 21. 10. 2008. do isplate,

−  0,79 EUR sa kamatom od 21. 11. 2008. do isplate,

−  0,40 EUR sa kamatom od 23. 12. 2008. do isplate,

−  7,16 EUR sa kamatom od 21. 1. 2009. do isplate,

−  7,97 EUR sa kamatom od 21. 2. 2009. do isplate,

−  4,48 EUR sa kamatom od 21. 3. 2009. do isplate,

−  4,68 EUR sa kamatom od 21. 4. 2009. do isplate,

−  5,20 EUR sa kamatom od 21. 5. 2009. do isplate,

−  3,96 EUR sa kamatom od 24. 6. 2009. do isplate,

−  4,41 EUR sa kamatom od 24. 7. 2009. do isplate,

−  4,15 EUR sa kamatom od 26. 8. 2009. do isplate,

−  3,93 EUR sa kamatom od 30. 9. 2009. do isplate,

−  3,22 EUR sa kamatom od 21. 10. 2009. do isplate,

−  4,37 EUR sa kamatom od 21. 11. 2009. do isplate,

−  -5,00 EUR sa kamatom od 22. 12. 2009. do isplate,

−  6,76 EUR sa kamatom od 21. 1. 2010. do isplate,

−  7,63 EUR sa kamatom od 23. 2. 2010. do isplate,

−  9,43 EUR sa kamatom od 24. 3. 2010. do isplate,

−  9,56 EUR sa kamatom od 21. 4. 2010. do isplate,

−  10,49 EUR sa kamatom od 27. 5. 2010. do isplate,

−  16,35 EUR sa kamatom od 30. 6. 2010. do isplate,

−  15,04 EUR sa kamatom od 21. 7. 2010. do isplate,

−  18,41 EUR sa kamatom od 21. 8. 2010. do isplate,

−  18,76 EUR sa kamatom od 21. 9. 2010. do isplate,

−  19,54 EUR sa kamatom od 21. 10. 2010. do isplate,

−  18,60 EUR sa kamatom od 23. 11. 2010. do isplate,

−  27,79 EUR sa kamatom od 28. 12. 2010. do isplate,

−  23,41 EUR sa kamatom od 25. 1. 2011. do isplate,

−  25,17 EUR sa kamatom od 22. 2. 2011. do isplate,

−  26,49 EUR sa kamatom od 22. 3. 2011. do isplate, −  24,89 EUR sa kamatom od 21. 4. 2011. do isplate,

−  28,76 EUR sa kamatom od 21. 5. 2011. do isplate,

−  34,50 EUR sa kamatom od 21. 6. 2011. do isplate,

−  40,16 EUR sa kamatom od 21. 7. 2011. do isplate,

−  44,82 EUR sa kamatom od 23. 8. 2011. do isplate,

−  36,25 EUR sa kamatom od 21. 9. 2011. do isplate,

−  33,06 EUR sa kamatom od 25. 10. 2011. do isplate,

−  32,48 EUR sa kamatom od 22. 11. 2011. do isplate,

−  753,10 EUR sa kamatom od 17. 12. 2011. do isplate.

III Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prijeboja u iznosu od 77,90 EUR (sedamdeset i sedam eura i devedeset centi) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koje teku na iznos od:

− 0,06 EUR od dana 01.12.2006. godine pa do isplate,

− 1,05 EUR od dana 01.01.2007. godine pa do isplate,

− 2,16 EUR od dana 01.02.2007. godine pa do isplate,

− 2,42 EUR od dana 01.03.2007. godine pa do isplate,

− 1,66 EUR od dana 01.04.2007. godine pa do isplate,

− 2,56 EUR od dana 01.05.2007. godine pa do isplate,

− 4,88 EUR od dana 01.06.2007. godine pa do isplate,

− 5,26 EUR od dana 01.07.2007. godine pa do isplate,

− 5,76 EUR od dana 01.08.2007. godine pa do isplate,

− 3,13 EUR od dana 01.09.2007. godine pa do isplate,

− 4,76 EUR od dana 01.10.2007. godine pa do isplate,

− 6,04 EUR od dana 01.11.2007. godine pa do isplate,

− 3,45 EUR od dana 01.12.2007. godine pa do isplate,

− 5,63 EUR od dana 01.01.2008. godine pa do isplate,

− 2,36 EUR od dana 01.02.2008. godine pa do isplate,

− 3,08 EUR od dana 01.03.2008. godine pa do isplate,

− 0,04 EUR od dana 01.04.2008. godine pa do isplate,

− 2,88 EUR od dana 01.05.2008. godine pa do isplate,

− 4,41 EUR od dana 01.06.2008. godine pa do isplate,

− 3,88 EUR od dana 01.07.2008. godine pa do isplate,

− 4,07 EUR od dana 01.08.2008. godine pa do isplate,

− 4,12 EUR od dana 01.09.2008. godine pa do isplate,

−

4,24 EUR od dana 01.10.2008. godine pa do isplate, sve po kamatnoj stopi i to, za razdoblje od 01.12.2006. do 31.12.2007. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07. 2015. sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69 OIB:53056966535 da tužiteljici BB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.788,27 EUR (dvije tisuće sedam stotina i osamdeset i osam eura i dvadeset i sedam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 5. svibnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana

V Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice BB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], za naknadnom troškova parničnog postupka, za više zatraženi, preko dosuđenog iznos od 500,01 EUR (pet stotina eura i jedan cent).

i r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom od 28. siječnja 2026.

II Tužiteljica je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovome sudu 19. veljače 2021. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijelova odredbe Ugovora o kreditu br. 918 50 -3676089 od 18. rujna 2006. u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te radi obvezivanja tuženika da tužiteljici s osnova razlike valutne klauzule švicarskog franka isplati određeni novčani iznos od koji će se točno utvrditi nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja a sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate, kao i radi naknade troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

1.1. Tužiteljica je u tužbi navela kako je ona kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita 18. rujna 2006. godine zaključila Ugovor o kreditu br. 918 -50- 3676089, koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Nadi Kemec 19. rujna 2006. godine pod brojem OU-695/06. Nadalje, tužiteljica je navela da joj je predmetnim ugovorom odobren kreditu u visini od 13.106,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, namjenski, sa kamatama od 2,95% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tužiteljica je navela i kako se ona kao korisnica kredita predmetni ugovorom obvezala iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu. Tužiteljica je navela kako je rok otplate kredita i kamata predmetnog Ugovora 84 mjeseca, a kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

1.2. Tužiteljica je navela kako je u djelu 2 ugovora pod naslovom „Kamatna stopa“ navedeno da kamatna stopa iznosi 2,95% godišnje, promjenjivo, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 2,95% godišnje. Kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja Ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose (uključivo redovnu kamatu) koje Korisnik kredita duguje temeljem tog Ugovora. Nadalje, tužiteljica je navela kako je u dijelu pod 7 predmetnog ugovora pod naslovom „Način otplate“ utvrđeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. S tim u svezi tužiteljica je navela kako se o navedenim točkama predmetnog ugovora nije posebno pregovaralo niti je za tužiteljicu postojala takva mogućnost, te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamatne stope kao niti o valutnoj klauzuli. Tužiteljica je navela kako je predmetnim ugovorom bilo ugovoreno da bi tužiteljica trebala prihvatiti sve naknadne promjene kamatne stope i anuiteta iz predmetnog ugovora prema odlukama banke. S tim u svezi tužiteljica je navela da tuženik nije tužiteljicu prilikom zaključenja predmetnog ugovora upoznao sa općim rizikom vezanim uz svaku valutnu klauzulu kao i sa mogućnošću promjene visine kamatne stope te je time postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, a sve jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

1.3. Tužiteljica je navela kako je ona kredit otplatila u cijelosti. Tužiteljica je, nadalje, navela, kako je ona kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovana da zaključi kredit u CHF kao povoljniji za nju, uz usmeno obećanje da nikakva promjena anuiteta u iznosu većem od stotinjak kuna nije izgledna. Naime, tužiteljica je navela kako ju je tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora propustio upoznati s općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu; o riziku vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR; o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan; na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. U odnosu na potonje, tužiteljica je navela kako zbog navedenog dovedena u situaciju u kojoj se anutitet kredita kojega je plaćala tuženiku povećavao na mjesečnoj razini i koliko god je plaćala najveći dio anuiteta odlazio je na kamate, dok se glavnica kredita umanjivala u minimalnim iznosima. Tužiteljica se u prilog svojim navodima pozvala i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž - 6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18-11 i te je navela kako je predmetna odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima. Tužiteljica je navela kako je odredbom članka 131. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana.

1.4. Nadalje, tužiteljica je navela kako ona smatra da je odredba o valutnoj klauzuli ključna ugovorna odredbe, a u predmetnom ugovoru one je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja-banke, stoga predmetna odredba na taj način uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije u kojoj vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Također, tužiteljica je navela kako je nepošten način na koji je ugovorena valutna klauzula u predmetnom ugovoru. S tim u svezi navela je kako ugovorne odredbe prosječnom potrošaču nisu bile razumljive kao niti način izračuna i identificiranje razloga o kojima će ovisiti buduća promjenjivost valutne klauzule. Tužiteljica je navela kako je tuženik jednostrano svojim odlukama mijenjao visinu anuiteta tako da je po predmetnom kreditu tužiteljica oštećena za razliku u tečaju švicarskog franka. Tužiteljica je, nadalje, navela kako ona u trenutku podizanja tužbe nije u mogućnosti zatražiti od suda da obveže tuženika na isplatu određenog iznosa novca na ime naknade štete, sve dok se ne provede vještačenje po vještaku knjigovodstveno-financijske struke, stoga u smislu odredbe članka 186 b stavak 3. Zakona o parničnom postupku podnosi tzv. stupnjevitu tužbu.

1.5. Konačno postavljeni tužbeni zahtjev, a kako je to pobliže opisano u točki II. Izreke presude tužiteljica je postavila nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja podneskom od 28. siječnja 2026. na način da je u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva potraživala isplatu iznosa od 1.342,35 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate. S obzirom da u inicijalno postavljenom kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva nije bio naznačen iznos te je tužiteljica navela da podnosi tzv. stupnjevitu tužbu, tuženik se podneskom od 25. veljače 2026. protivio preinaci. U predmetnom podnesku tuženik je naveo kako je člankom 191. ZPP-a propisano da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Člankom 190. ZPP -a propisano je kako je, nakon dostave tužbe tuženiku na odgovor, za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika. Slijedom navedenog, tuženik je naveo da s obzirom da je tužiteljica preinačila tužbeni zahtjev na način da je povećala isti, a to nakon što je tužba dostavljena tuženiku i nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, tuženik ovime ističe kako nije suglasan s preinakom tužbenog zahtjeva.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik je prije upuštanja u raspravljanje istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu. S tim u svezi tuženik se pozvao na odredbe članka 46. i 48. Zakona o parničnom postupku te naveo da je predmetnim odredbama određeno da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Nadalje, tuženik je naveo da se prema članku 70. Zakona o parničnom postupku, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. S tim u svezi tuženik je naveo da su navedeni sporazum o nadležnosti stranke sklopile, što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 918-50-3676089, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Stoga, tuženik smatra da ovaj sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika. Nadalje, tuženik je naveo kako uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što je tuženik opreza radi, osporavao.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Nadalje, naveo je kako prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, istaknuo je da je pozivanje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od 13. lipnja 2014., u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. S tim u svezi tuženik je naveo kako je navedena presuda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „... kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku...“. Nadalje, naveo je kako je predmetnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. U tom smislu tuženik je naveo i kako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. S tim u svezi naveo je da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužiteljice u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Tuženik smatra da sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio navedenu presudu nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužiteljice koji se može iščitati iz predmetne tužbe. Nadalje, naveo je da se pravna utvrđenja iz presuda donesenih radi zaštite kolektivnih interesa u konkretnom slučaju, na konkretni postupak ne mogu primjenjivati ukoliko je riječ o zahtjevu za isplatu stečenog bez osnove, a o kakvom zahtjevu je ovdje nesumnjivo riječ.

2.4. Tuženik je naveo kako su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Nadalje, naveo je kako štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužiteljica je izjavila da je upoznata ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu). U tom smislu tuženik je naveo da kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Nade Kemec, pod brojem OU-695/06, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagala svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumjela sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te je na njih pristala.

2.5. Tuženik je naveo i kako je on sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužiteljici prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Nadalje, naveo je kako iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužiteljica donijela promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule. U tom smislu tuženik je naveo da sklapajući takav ugovor, tužiteljica je nedvojbeno bila dobro upoznata sa svim rizicima koji bi za nju mogli proizaći iz ugovaranja valutne, slijedom čega tuženik smatra da nema nikakve osnove da sud tužiteljici pruži zaštitu na način kako ista zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari.

2.5.1. U svezi s navedenim, kao prilog svojim navodima tuženik je naveo kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na vremensko razdoblje od 84 mjeseca, stoga tuženik smatra da nije životno uvjerljivo da tužiteljica ne bi očekivala da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a iz čega jasno proizlazi da tužiteljica ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, samim time nije bila stavljena u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su ugovorili drugačiji način obračuna kamata.

2.6. Tuženik je, nadalje, naveo kako opreza radi, a ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da tužiteljica ima prema tuženiku utuženo potraživanje, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. S tim u svezi tuženik je naveo kako je tužiteljica podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, 18. veljače 2021. godine. Nadalje, naveo je da je konkretnom slučaju, a kako to proizlazi i iz navoda same tužbe, riječ o zahtjevu za povrat navodno stečenog bez osnove, a na koji zahtjev se primjenjuje zastarni rok od 5 godina, a što znači da je u konkretnom slučaju u cijelosti nastupila zastara. Tuženik je naveo kako je odredbom članka 215. ZOO-a izrijekom propisano kako zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Nadalje, naveo je da je odredbom članka 241. ZOO-a izrijekom propisano kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. S tim u svezi tuženik je naveo kako tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije i ne može se smatrati tužbom vjerovnika prema dužniku, već je riječ isključivo o zahtjevu za donošenjem deklarativne odluke da li su određenim postupanjem prava potrošača povrijeđena ili ne, niti se udruga potrošača može smatrati vjerovnikom u kontekstu citirane odredbe ZOO-a. S tim u vezi, tuženik je naveo kako citirana odredba ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom, a da bi se u konkretnom slučaju mogla zanemariti. Nadalje, tuženik smatra da s obzirom na nepostojanje druge odredbe koja bi regulirala prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, očito je kako se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe o zastari iz ZOO -a. S tim u svezi tuženik je naveo kako do prekida zastare u konkretnom slučaju može doći isključivo podnošenjem upravo konkretne tužbe, i to pod pretpostavkom da zastara već nije nastupila.

2.7. Također, tuženik je naveo kako on opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužiteljica temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužiteljice i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u svom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.

2.8. Tuženik je zaključno naveo kako on poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je prethodno navedeno te je predložio sudu razloga navedenih u odgovoru na tužbu odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužiteljica naknadi tuženiku troškove postupka zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

3. Podneskom od 10. svibnja 2021. tužiteljica se očitovala na tuženikove navode iz odgovora na tužbu te je ustrajala s tužbom i tužbenim zahtjevom, istovremeno osporavajuću u cijelosti sve tuženikove navode koji su u suprotnosti s tužbom i tužbenim zahtjevom. U tijeku postupka tuženik je osporavao navode tužbe i tužbeni zahtjev u cijelosti te je naveo da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice.

3.1. Stranke su u tijeku postupka u bitnome ustrajale kod svih svojih navoda iz tužbe i odgovora na tužbu, pozivajući se na sudsku praksu sudova Republike Hrvatske.

4. Ovosudnim rješenjem poslovni broj: Ref 10 : P-87/2021-17 od 29. kolovoza 2023. kao neosnovan je odbijen istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu, a predmetno rješenje potvrđeno je rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gž Ovr-965/2023-2 od 15. prosinca 2023. od 15. prosinca 2023.

5. Na pripremnom ročištu održanom kod ovoga suda 7. studenog 2025. (stranica spisa 220-222) tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja u visini eventualno utvrđenih negativnih razlika te je tuženik pridržao pravo svoje potraživanje specificirati nakon provedenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku financijsko- knjigovodstvene struke. U konačnici tuženik je podneskom od 29. siječnja 2026. svoje potraživanje specificirao, kako je to obrazloženo u nastavku ove presude.

6. Predmet spora je deklaratorni zahtjev da se utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu br. 918-50-3676089 od 18. rujna 2006.g. godine u dijelu u kojemu je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, koje ne proizvode nikakve pravne učinke, te kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 1.342,35 EUR na ime ništetnog dijela odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini anuitet od dospijeća. Nadalje, predmet spora je zahtjev tuženika za isplatom istaknut prigovorom radi prijeboja po osnovi negativnih kamatnih razlika u iznosu od 77,90 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

6.1. Među parničnim strankama nije sporno da su stranke 18. rujna 2006. sklopile ugovor o kreditu br. 918-50-3676089, kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 13.106,70 CHF po srednjem tečaju Kreditora (tuženika) na dan korištenja kredita, niti je sporno da je ugovorena namjena kupnja automobila, nije sporno niti da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31.01.2007. Nadalje, nije sporno niti da je tužiteljica cjelokupni iznos kredita otplatila.

6.2. U tijeku postupka među parničnim strankama bila je sporna osnova tužbenog zahtjeva, sporno je bilo je li odredba ugovora o valutnoj klauzuli nepoštena, pa samim time i ništetna, te je bilo sporno je li nastupila zastara potraživanja utuženog iznosa, kao i visina tužbenog zahtjeva, sporno je bilo i ima li tuženi pravo na povrat s obzirom na manje plaćeno, odnosno pripada li mu eventualno pravo na tzv. negativnu razliku te je li nastupila zastara tuženikova potraživanja.

7. Radi pravilnog i potpunog razjašnjenja svih spornih činjenica o kojima ovisi odluka o glavnoj stvari sud je proveo dokazni postupak u kojemu je izvršen uvid u cjelokupni spis predmeta te su pročitane isprave, i to: ugovor o kreditu br. 918-50- 3676089 od 18.09.2006.g. (stranica spisa 6-10), otplatni plan (stranica spisa 11-14), kontrolni ispis unosa korištenja (stranica spisa 15) potvrda o otplati kredita (stranica spisa 16), zadužnica (stranica spisa 25-26), suglasnost (stranica spisa 27-28), zahtjev za kredit (stranica spisa 29), pregled prometa — knjigovodstvena kartica sa specifikacijom uplata (stranica spisa 228-235), realizirani otplatni plan (stranica spisa 236-237), provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Filipu Toliću, dipl. oec. (stranica spisa 245-256), te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja.

7.1. Sud nije izvodio dokaz saslušanjem javne bilježnice Nade Kemec iz Slavonskog Broda jer je od tog dokaznog sredstva tuženik na ročištu za glavnu raspravu 15. travnja 2026. odustao, kao niti dokaz saslušanjem zaposlenika tuženika ĆB, koji dokazni prijedlog je tuženik predložio u odgovoru na tužbu, a od istoga odustao na pripremnom ročištu.

7.1.1. U odnosu na okolnost da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača valja reći kako svojstvo tužitelja kao potrošača, tj. činjenica kako se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru nedvojbeno proizlazi iz samog sadržaja Ugovora o kreditu te iz iskaza tužiteljice, pa stoga ovaj sud ocjenjuje da su dokazni prijedlozi tuženika o pribavljanju podataka Ministarstva financija, Porezne uprave o tome je li tužitelj objekt financiran ugovorom o kreditu unio u imovinu obrta odnosno društva i je li koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa, jer u tijeku postupka tužiteljičin status potrošača nije bio sporan, suvišan i usmjereni na odugovlačenje ovog parničnog postupka. Isto tako, valja dodati kako se u biti radi o dokaznom prijedlogu uvidom u takve isprave (izvadak iz obrtnog registra, sudskog registra, potvrda Porezne uprave), pa s obzirom na to da je tuženik predložio izvršiti uvid u predmetne isprave onda je on bio dužan predmetne isprave sam pribaviti i priložiti sudu, a samo ukoliko ih nije mogao sam pribaviti obveza je suda pribaviti isprave po službenoj dužnosti. Međutim, tuženik nije do zaključenja prethodnog postupka, niti do zaključenja glavne rasprave sudu dostavio niti jedan izvadak iz obrtnog registra niti iz sudskog registra, a nije naveo niti jedan valjani razlog zbog kojeg navedene izvatke nije mogao pribaviti sam niti prilaže bilo kakav dokaz o tome da ih je pokušao pribaviti. Dakle, kako tuženik nije ničime dokazao da je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora bila obrtnik niti da je imala udjele u trgovačkom društvu, to nije bilo potrebe niti za pribavljanjem podataka od Porezne uprave o tome je li tužiteljica automobil koji je kupila sredstvima kredita unijela u imovinu obrta ili trgovačkog društva, a teret dokazivanja da tužiteljica nema svojstvo potrošača je na tuženiku.

7.1.2. Sud nije izvodio niti predloženi dokaz da se službenim putem pribavi podatak od Hrvatske narodne banke o povijesnom kretanju LIBOR-a za CHF, CDS-a i šestomjesečnog troška regulacije kao i usporedbe navedenog s promjenom i visinom kamatne stope konkretnog kredita, jer je kao i ranije sam tuženik trebao isto dostaviti ili dokazati da navedeno bez svoje krivnje nije mogao dostaviti. Naime, druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj:

53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019. – dalje: ZPP), kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

8. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan za iznos potraživanja od 1.342,35 EUR koliko je tužiteljica potraživala u svom konačno postavljenom zahtjevu od 28. siječnja 2026. nakon nalaza financijskog vještaka.

9. Da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru sud je utvrdio uvidom u ugovor te saslušanjem tužiteljice na okolnost sklapanja ugovora. Saslušana kao stranka u svrhu dokazivanja tužiteljica BB iskazala je da je predmetni ugovor o kreditu realizirala u rujnu 2006. godine, sa svrhom kupnje osobnog automobila. Nadalje, iskazala je kako je u to vrijeme pronašla automobil u AC Novaković, gdje su joj rekli da automobil koji želi kupiti može kupiti putem kredita kod tuženika, a tada je bila nekakva akcija i nudili su kredite u CHF, a sve oko realizacije kredita dogovarala je Auto-kuća. Tužiteljica je iskazala kako nije imala mogućnost pregovaranja prilikom sklapanja predmetnog ugovora niti je imala izbora glede odabira valute kredita. Tužiteljica je, nadalje, iskazala kako je Auto-kuća od nje zatražila samo dostavu određene dokumentacije, a nakon što je tužiteljica traženu dokumentaciju kontaktirali su je da pristupi u Auto-kuću gdje su joj uručili već sastavljene ugovore i uputili ju javnom bilježniku. S tim u svezi iskazala je kako je kod javnog bilježnika tada bilo više osoba radi ovjere ugovora te ona nije niti vidjela javnog bilježnika jer je službenica bilježnika uzela ugovore i odnijela ih javnom bilježniku na ovjeru, nakon čega je tužiteljica podmirila troškove ovjere predmetnog ugovora. S tim u svezi tužiteljica je iskazala da joj javni bilježnik nije pročita predmetni ugovor, istumačio ga niti ju je upozorio na pravnu prirodu i posljedica sklapanja predmetnog ugovora. Nadalje, iskazala je kako je ovjerene ugovore odnijela u AC Novaković te je nakon nekoliko dana kredit isplaćen AC Novaković na ime kupoprodajne cijene vozila. Tužiteljica je iskazala kako je na početku otplate rata kredita iznosila oko 800,00 kuna, a nakon izvjesnog vremena je rata porasla na 1.100,00 kuna, što je dovelo do toga da si je tužiteljica morala uskratiti neke druge stvari u životu jer financijski nije mogla podnijeti rast anuiteta. Iskazala je da kada je primijetila značajan porast rate kredita zvala je tuženika i njegovi djelatnici su joj rekli da ona to mora plaćati, inače će ju ovršiti i da je to sad tako. Tužiteljica je iskazala kako je predmetni kredit u cijelosti otplatila, a tuženik joj nije nudio sklapanje aneksa ugovora radi konverzije kredita. Nadalje, iskazala je i kako je predmetni ugovor čitala, ali je samo čitala dijelove koji su je tada zanimali i ono što je bilo važno, kao što je rok otplate kredita i iznos anuiteta. S tim u svezi iskazala je kako je po stručnoj spremi VŠS ekonomist, ali u to vrijeme nije radila i nije razumjela što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Također, tužiteljica je iskazala kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu ona nije bila obavještena od strane tuženika ili kojeg drugog sudionika pravnog odnosa da Hrvatska narodna banka ne štiti kunu u odnosu na CHF na jednak način kao u odnosu na EUR. Tužiteljica je iskazala i kako ona u vrijeme predmetnog ugovornog odnosa nije imala u vlasništvu obrt, poslovne udjele ili dionice u nekom trgovačkom društvu. Tužiteljica je iskazala kako joj je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bilo važno da kupi vozilo kojoj je neophodno, te da kupnju financira kreditom, a tuženika nije posebno pitala niti je od njega tražila kakva objašnjenja prilikom sklapanja predmetnog ugovora.

9.1. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio u cijelosti jer je ista iskazivala uvjerljivo, sigurno, životno i logično, njezin iskaz nije u proturječju s materijalnim dokazima koji prileže spisu te sud nije imao razloga sumnjati u iskrenost datog iskaza.

10. Uvidom u ugovor o kreditu broj: 918-50-3676089 od 18. rujna 2006., razvidno je da su predmetni pravni posao sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, s namjenom kupnje automobila. Nadalje, razvidno je da su člankom 1 Ugovora tužiteljica i tuženik ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.106,70 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je člankom 2. predmetnog ugovora ugovorena redovna kamata od 2,95% godišnja, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Kamata po dospijeću u visini zakonske zatezna kamate, koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15,00% godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem ugovora, osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima, te da je člankom 7. predmetno ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31.01.2007., Člankom 7. Ugovora je, dakle, ugovorena valutna klauzula.

11. Prema članku 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,dalje: ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema članku 324. stavku 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

11.1. Prema članku 323. stavku 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su 18. rujna 2006. zaključili tuženik kao davatelj kredita/kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita za kupnju automobila pa je tužitelj u tom pravnom poslu potrošač, što znači da se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

13. Prema članku 81. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj: 96/2023 – dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. toga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

13.1. Odredbom članka 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba članka 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13.2. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

14. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi /oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/ te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, /osim izričitim porukama, da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd.,/, dakle, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače, pri čemu je uzeo u obzir da su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom, nerazumljivoj i nepoznatoj prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja, odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja.

14.1. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos sa drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koja se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične odredbe ili odredaba za njega proizlaze. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bio upozoren o svim ekonomskim posljedicama odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te da nije bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost.

14.2. Stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske je izraženo u odluci broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. prema kojem shvaćanju sudovi nisu dužni radi utvrđenja poštenosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača (2007) ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14. – dalje: ZZP/14)u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi isplate, kao što je i u konkretnom slučaju.

15. U pogledu valutne klauzule, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., točkom I njezine izreke, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da su banke u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

15.1. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev- 2221/2018 11 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je revizija tuženih banaka podnesena protiv navedene drugostupanjske presude - presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine (točke 1., 2., 3., 4, 5., 6., i 7. izreke) u ranije citiranom dijelu, te je Vrhovni sudu Republika Hrvatske potvrdio stav niže stupanjskih sudova da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne.

15.2. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva valutna klauzula sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

15.3. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka - stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute.

15.4. Dužnost tuženika prilikom pregovaranja je pružiti potrebne informacije potrošaču, a ne prepustiti tužiteljici da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač, čak niti potrošač koji je po zvanju ekonomske struke, a nije se bavio strukom. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan je uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

16. Nepotrebno je analizirati tvrdnje tuženika o tome da su te ugovorne odredbe jasne i dovoljno uočljive te da su potrošači pa tako i tužitelj bili u dovoljnoj mjeri informirani o promjeni kamatne stope o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu te o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, kao i tvrdnje da tim odredbama nije uspostavljena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te o činjenici da tuženik glede toga nije bio u zabludi, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu utvrdio ništetnim.

17. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog ugovora za njega proizlaze. Pitanje obaviještenosti klijenata o uvjetima ugovaranja kredita u valuti CHF razjašnjeno je u kolektivnom sporu.

17.1. Odredbom članka 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17.2. Odredbom članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača „(Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao i ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno članku 323. ZOO, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115. te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

17.3. S obzirom na sadržaj odredbe članka 502.c ZPP-a i gore izloženo pravno shvaćanje, tuženik neosnovano prigovara da utvrđenja iz postupka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača nisu primjenjiva na ovaj predmet, da ovaj sud nije vezan za ta utvrđenja, da ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom nisu utvrđene ništetnim u kolektivnom sporu te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena. Neupitni su pravni učinci pravomoćnih presuda donesenih u vođenom kolektivnom sporu na pojedinačne parnične postupke u kojima potrošači nastoje ostvariti svoja prava, pa tako i na postupak u predmetnoj pravnoj stvari. U protivnom, vođenje kolektivnih sporova u bitnom bi izgubilo svoj smisao. 1

18. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. ZOO u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19. U smislu odredbe članka 225. ZOO tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

19.1. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P 1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovorn ih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno prim jenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula).

19.2. S obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da u odnosu na valutnu klauzulu nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, budući je tužba podnesena 19. veljače 2021.., a specificirani tužbeni zahtjev postavljen je 28. siječnja 2026. pa je neosnovan tuženikov prigovor zastare.

19.3. Osim toga, valja ukazati na presudu Suda Europske unije broj C-485/19 u kojoj je navedeno "…kako se ugovori o kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja i stoga, ako je događaj koji pokreće rok zastare plaćanje koje izvrši zajmoprimac, ne može se isključiti da je, barem za dio izvršenih uplata, zastara nastupila čak i prije nego što se predmetni ugovor završio, tako da takav sustav zastare potrošačima može uskraćivati mogućnost da traže povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovornih odredaba protivnih navedenim direktivama. Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog, načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove. Obzirom na protumačeno načelo djelotvornosti kroz presudu Suda Europske unije broj C-485/19, uključujući i Objedinjeno pravno shvaćanje od 31. siječnja 2022. proizlazi zaključak da za utužena potraživanja nije nastupila zastara.

19.4. Naime, i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

20. Tuženik u tijeku postupka nije izričito osporavao da tužiteljica nema svojstvo potrošača, međutim, kako je osporavao sve navode tužbe, sud smatra važnim istaknuti kako tuženik na okolnost statusa potrošača tužiteljice nije sukladno odredbi članka 7. ZPP-a dokazao da se ne radi o potrošačkom kreditiranju.

20.1. Odredbom čanka 5. stavka 1. točke 15. ZZP, potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

20.2. Tužiteljica ima svojstvo potrošača temeljem sklopljenog ugovora o kreditu od 18. rujna 2006. gdje je kao fizička osoba (korisnik kredita) sklopila ugovor o kreditu. Iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tuženikom kao fizičkom osobom, dakle potrošačem te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati. Iz tog ugovora je nadalje razvidno da je ugovorena klauzula CHF, odnosno da su glavnica kredita i anuiteti vezani uz tu valutu. Stoga po pravnom stavu ovog suda tužiteljica nije ni trebala dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući da je njezino svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu.

21. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi stavka 2. istoga članka ZOO ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

21.1. Prema odredbi članka 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

21.2. U smislu odredbe članka 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Tužiteljica potražuje razliku više plaćenog po kreditu uslijed valutne klauzule odnosno promjene tečaja za utuženo razdoblje.

24. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je knjigovodstveno - financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Filipu Toliću, dipl. oec., koji je u svom pisanom nalazu i mišljenju od 12. siječnja 2026. naveo da je postojala razlika u tečaju CHF, a koja se očituje u primjeni tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF na dan korištenja kredita (prema knjigovodstvenoj kartici prometa koja prileži sudskom spisu). Vještak je naveo kako je tužiteljica na dan 16. prosinca 2011. više platila 10.114,13 kuna ili 1.342,35 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja Ugovora o kreditu. Nadalje, naveo je kako je navedena utvrđenja prikazao u tablici 3. i 4. pisanog nalaza i mišljenja, a do navedenog iznosa došao je na način da je od početno ugovorenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja kredita oduzeo početno ugovoreni anuitet po tečaju na dan isplate kredita, pri čemu je mjesečni anuitet bio 802,53 kune. Također, stalni sudski vještak je naveo kako je tužiteljica na dan 16. prosinca 2011. manje platila („potplatila“) iznos od 586,93 kuna ili 77,90 EUR. S tim u svezi naveo je kako navedeni iznosi nisu uračunati u pretplatu po valutnoj klauzuli iskazanim u tablici 4., a navedeni manje plaćeni iznosi nastali su iz razloga što je po navedenim plaćanjima tečaj CHF bio niži od onog na dan korištenja – isplate kredita.

24.1. Pisani nalaz i mišljenje vještaka sud je dostavio strankama na očitovanje. Podneskom od 28. siječnja 2026. tužiteljica se očitovala na zaprimljen nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka te ja navela da na isti nema primjedbi te je istim podneskom tužiteljica uredila kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da je potraživala isplatu iznosa od 1.342,35 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedinačni iznos od dospijeća do isplate.

24.2. U podnesku od 29. siječnja 2026. tuženik je naveo kako nije suglasan s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka, u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za da se tečaj nije mijenjao. U tom smislu tuženik je naveo kako je jasno da predmetni izračun nema smisla jer je ugovor o kreditu sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, a slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja. Prethodno je bilo ugovoreno voljom tužiteljice te je istoj u nekoliko navrata obrazloženo značenje valutne klauzule kao i promjene iste u tijeku otplate kredita. Tuženik je naveo kako je takvo vještačenje bespredmetno te u konačnici predstavlja samo dodatni trošak i odugovlačenje postupka. Tuženik je u svom podnesku naveo i da je nejasno na što se odnosi zadnja rata od 16. prosinca 2011. godine, iz stanja spisa proizlazi da bi se radilo o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. S tim u svezi tuženik je naveo kako je iz članka 4. ugovora o kreditu vidljivo, kredit je sklopljen uz rok otplate od 84 mjeseca (7 godina), a prema otplatnom planu predviđeno je dospijeće zadnjeg anuiteta za dan 31.10.2013. godine prema tome tuženiku i dalje nije jasno kako je vještak u nalazu i mišljenju naveo zadnju ratu na datum 16.12.2011.godine. Istim podneskom tuženik je, po provedenom knjigovodstveno-financijskom vještačenju specificirao svoje potraživanje temeljem istaknutog prigovora radi prijeboja te je potraživao ukupno 77,90 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini anuitet, kako je tuženik specificirao predmetnim podneskom (stranica spisa 268).

24.3. Na ročištu za glavnu raspravu održanom kod ovoga suda 15. travnja 2026. stalni sudski vještak Filip Tolić usmeno je iznio svoj nalaz i mišljenje te je iskazao da u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja kojega je sudu dostavio 12. siječnja 2026. Nadalje, iskazao je da je prilikom izrade nalaza i mišljenja brižljivo razmotrio spis predmeta te u obzir uzeo sve isprave koje prileže spisu, a kako je navedeno na stranici 2 pisanog nalaza i mišljenja, također je iskazao kako izravno od stranaka nije pribavljao dodatne isprave. Vještak je posebno naveo kako mu sud nije dodijelio zadatak da prikaže tzv. Negativnu razliku, ali ju je on s obzirom na stanje spisa naznačio, a kako je to i vidljivo na stranici 12. pisanog nalaza i mišljenja.

24.4. Nakon usmenog izlaganja nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mr.sc. Filipa Tolića, dipl. oec. Stranke nisu imali pitanja, primjedbi niti prigovora. Tuženik nije s obzirom na istaknute prigovore iz podneska od 29. siječnja 2026. nije vještaka tražio dodatna razjašnjenja niti je svoje prigovore pokušao otkloniti dodatnim pitanjima, iako mu je dana mogućnost, stoga sud zaključuje, a s obzirom da nakon usmenog izlaganja nalaza i mišljenja tuženik nije imao primjedbi i prigovora, da isti nalaz i mišljenje vještaka ne osporava.

24.5. Sud je stoga u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući je isti sačinjen na jasan i određeni način, izrađen je objektivno i u skladu sa pravilima struke te je valjano i logično obrazložen. Za vještaka nije bilo posebnih pitanja na koje je trebalo posebno odgovoriti ili se dodatno očitovati. Niti jedna stranka nije predložila dopunu nalaza i mišljenja niti novo vještačenje.

25. Za istaknuti je da je vještak u svom nalazu i mišljenju iskazao tzv. negativnu razliku, odnosno utvrdio je iznos koji je manje plaćen zbog promjene tečaja kada su anuiteti otplate kredita bili niži od početno ugovorenog zbog promjene tečaja CHF za vrijeme otplate kredita, tuženik je pravovremeno na pripremnom ročištu, prije zaključenja prethodnog postupka istaknuo prigovor radi prijeboja, a koji prigovor je specificirao po provedenom knjigovodstveno-financijskom vještačenju podneskom od 29. siječnja 2026., kako je ranije opisano u ovoj presudi. Istaknutom prigovoru radi prijeboja protivila se tužiteljica podneskom od 19. veljače 2026. te je u odnosu na isti navela da ističe prigovor zastare jer se kolektivnim presudama ne prekida zastara u odnosu na banku nego samo isključivo za potrošača. Tužiteljica je navela da se prijeboj zasniva na plaćanju nenaplaćene razlike dospjelog anuiteta, a dospijeli anuiteti zastarjevaju u roku od 3 godine po dospijeću. S tim u svezi navela je da budući da je proteklo više od 3 godine od dospijeća svih anuiteta naplaćenih po tečaju nižem od tečaja realizacije kredita, svi ti nenaplaćeni iznosi su u zastari, pa stoga prijeboj nije moguć. Nadalje tužiteljica je navela kako je točno da je kroz određeni vremenski period plaćala anuitete po tečaju nižem od početno ugovorenog međutim, plaćanjem po nižem tečaju nije došlo do neosnovanog prijelaza imovine banke u ovomu postupku tuženika u imovinu tužitelja koji nije ništa primio niti stekao bez osnove pri čemu nije bez značaja da je banka preuzela rizik poslovanja mogućnost pada tečaja CHF. Tužiteljica je nadalje navela kako se navodi tuženika iz podneska od 29. siječnja 2026. ne mogu smatrati istaknutim prigovorom radi prebijanja jer takav procesnopravni prigovor podrazumijeva da tuženik ne osporava potraživanje tužitelja iz tužbenog zahtjeva što ovdje nije slučaj jer tuženik tužiteljevu tražbinu osporava. Tužiteljica je također navela da je tuženik istaknutim prigovorom naveo potraživanje koje ima prema tužitelju u ukupnom iznosu od 77,90 EUR od čega je prvo iz 2006. godine a zadnje iz 2008. godine. Dakle, tužiteljica smatra kako je nesporno protekao rok od pet godina te je stoga tužiteljica predložila da sud odbije prigovor tuženika zbog osnovano istaknuto prigovora zastare tužitelja jer je tužba podnesena 19. veljače 2021 . godine, prigovor prijeboja je istaknut 29. siječnja 2026. godine, a rok zastare je nastupio 2013. godine. Osim toga tužiteljica je navela da prigovor tuženika nije niti osnovan jer je tuženik tužiteljici naplaćivao anuitete u skladu s Ugovorom o kreditu kojeg je sam koncipirao te stoga tuženik ne može imati nikakva potraživanja u odnosu na tužiteljicu.

25.1. Naime, prošireno vijeće od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske je odlukom od 18. prosinca 2023. poslovni broj Rev-549/2023-4, zauzelo pravno shvaćanje prema kojemu: "Temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće postaviti materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi članka 195. i članka 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Nadalje, da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja da se može istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredb i članka 288.a stavka 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz članka 299. stavka 2. ZPP. Prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi članka 333. stavka 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz članka 288.a stavka 6. ZPP-a.

25.2. Naime, u odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja valja istaknuti da je isti ovaj sud ocijenio neosnovanim jer se isti odnosi na manje plaćene anuitete za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, odnosno da je pogrešno utvrdio da ne postoji njezino potraživanje prema tužitelj ici u iznosu od 77,90 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene iznose od dospijeća do isplate.

25.3. U pisanom nalazu i mišljenju sudskog vještaka iskazani i iznosi zbog kojih su anuiteti kredita bili niži jer je tečaj CHF bio niži od početnog (tzv. negativne razlike), i to u tablici 5 iz koje je razvidno da je tečaj CHF bio niži u početnoj fazi otplate kredita od studenog 2006. pa do rujna 2008.

25.4. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, tuženik je prema stavu ovoga suda pravodobno na pripremnom ročištu, a prije zaključenja prethodnog postupka istaknuo prigovor radi prijeboja s time da je iznos tražbine (jednako kao i tužitelj u odnosu na visinu preplate) mogao precizirati po provedenom financijskom vještačenju.

25.5. Međutim, tuženikov prigovor radi prijeboja nije osnovan jer tužiteljica nije ništa primila niti stekla od tuženika bez osnove, pa stoga ni ne može postojati osnova za vraćanjem nečega što nije primio. Osim toga, tužiteljica kao stranka Ugovora o kreditu nije odgovorna za ništetnost spornih odredbi, već je odgovoran tuženik kao kreditor koji je povrijedio interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama.

25.6. Ovakav zahtjev tuženika ne predstavlja stjecanje bez osnove već eventualno zahtjev za naknadnom izgubljene koristi. Izmakla korist je prema odredbi čl. 1046. ZOO jedan od vidova štete. Pretpostavke odgovornosti za štetu su šteta, štetna radnja, krivnja štetnika, protupravnost i uzročno-posljedična veza između štete i štetne radnje. U ovom slučaju ne postoji krivnja tužitelja za isplatu manje plaćenih iznosa, niti u njegovom postupanju postoji protupravnost pa slijedom toga nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu.

25.7. Nadalje, osnovan je prigovor zastare u odnosu na protutražbinu tuženika s osnove prigovora radi prijeboja. Posljednji anuitet koji je bio niži zbog toga što je tečaj CHF prema kuni bio niži od početnog tužitelj je platio 22. rujna 2008., a od sljedećeg dana od dana plaćanja tog anuiteta do dana isticanja prigovora radi prijeboja (na pripremnom ročištu održanom 7. studenog 2025.) protekli su svi zastrani rokovi. Naime, protekao je zastarni rok od 5 godina propisan odredbom čl.225. ZOO s osnova stjecanja bez osnove, kao i subjektivni rok od tri godine i objektivni rok od pet godina propisan odredbama čl. 230. st. 1. i 2. ZOO s osnova naknade štete.

25.8. Zahtjev tuženika da mu se na temelju takve odredbe, koju je sam unio u Ugovor o kreditu, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao u izravnoj su protivnosti sa svrhom i smislom takve zaštite i razlozima radi kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom. Posljedice takve ugovorne odredbe koju je sam tuženik unio u sadržaj predmetnog Ugovora stoga snosi sam tuženik, pa i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. (isto Županijski sud u Varaždinu, poslovni broj: Gž-716/2025-3 od 21. kolovoza 2025.)

26. U odnosu na preinaku tužbe učinjenu nakon provedenog vještačenja podneskom od 28. siječnja 2026. sud smatra važnim navesti da prema odredbi članka 190. stavka 2. ZPP-a, iznimno od odredbe stavka 1. članka 190. tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (isto Županijski sud u Osijeku, poslovni broj: Gž-1517/2023-2 od 14. prosinca 2023.).

26.1. Kako je ranije navedeno pod točkom 1.5. Obrazloženja ove odluke, sud je dopustio preinaku tužbe u skladu sa odredbom članka 190. stavka 3. ZPP jer smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama te iz razloga što tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe nema stručna znanja da sama postavi tužbeni zahtjev za koji je potrebno stručno znanje vještaka za područje financija.

26.2. Tužiteljica je određeno postavila tužbeni zahtjev nakon što je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, čime ne mijenja pravnu osnovu i ne postavlja novi zahtjev, nego samo usklađuje visinu tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka (isto Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba Požega poslovni broj Gž-31/21-3 od 17. ožujka 2021.).

27. S obzirom na to da je zbog primjene spornih ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR- a ne drži pod kontrolom, što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni, a iz provedenih dokaza proizlazi da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je, protivno stavu tuženika iznesenom u odgovoru na tužbu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu od 18. rujna 2006.. koji su sklopile parnične stranke ništetne te da tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužiteljice, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO- a. U smislu odredbe članka 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja pa je odlučeno kao u izreci presude.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove parničnog postupka pa je sud, slijedom navedene zakonske odredbe, zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška, kao stranke koja nije uspjela u ovom sporu, ocijenio neosnovanim i troškove dosudio tužiteljici.

28.1. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023., 107/2025. - dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura). Vrijednost predmeta spora sud je utvrdio i troškove odmjerio prema konačno postavljenom tužbenog zahtjeva od 1.342,35 EUR.

28.2. Tužiteljica je zastupana po punomoćniku iz reda odvjetnika koji je popisao trošak u ukupnom iznosu od 3.288,28 EUR.

28.3. Tužiteljici su kao osnovani troškovi priznati:

- trošak sastava tužbe u iznosu 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. točka 1. Tarife,

- trošak sastava podnesaka od 10. svibnja 2021., 23. kolovoza 2021., 28. siječnja 2026., 19. veljače 2026. svaki u iznosu 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife, odnosno ukupno 800,00 EUR,

- trošak sastava podnesaka od 29. listopada 2021., 24. siječnja 2022., 19. travnja 2022., 8. travnja 2026. svaki u iznosu 100,00 EUR sukladno Tbr. 8. točka 3. Tarife, odnosno ukupno 400,00 EUR,

- trošak zastupanja na ročištima 7. studenog 2025. i 15. travnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR svako sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife, odnonso ukupno 400,00 EUR,

- trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 3. Tarife.

Zbrojem navedenih iznosa utvrđuje se da je sud onsovanim troškovima tužiteljici priznao iznos od 1.900,00 EUR na koji iznos je sud tužiteljici priznao i PDV od 25% sukladno Tbr. 46 što iznosi 475,00 EUR, odnosno ukupno 2.375,00 EUR.

Pored navedenoga sud je osnovanim troškom priznao i trošak uplaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu od 13,27 EUR, jer su navedeni troškovi stvarno nastali i spisu na stranici 17 i 241 prileži dokaz o plaćanju navedenih iznosa. Zbrojem svega navedenoga sud je osnovanim priznao i tužiteljici dosudio iznos od 2.788,27 EUR.

28. 4. Kamate na trošak su temeljem članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22, 06/24 – dalje: OZ) u svezi s člankom 151. ZPP dosuđene od presuđenja do isplate.

29. Sud je neosnovanim utvrdio više zatraženi iznos od 400,00 EUR na ime troška sastava podnesaka od 29. listopada 2021., 24. siječnja 2022., 19. travnja 2022., 8. travnja 2026. jer sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife sud je za ranije podneske, 4. obrazložena tužiteljici priznao iznos po punoj tarifi, pa je za ostale sukladno Tbr. 8. točka 3. Tarife priznao samo 50% od iznosa iz Tbr. 7. točka 1. Tarife. Pored toga sud nije priznao niti PDV na navedeni iznos koji iznosi 100,00 EUR, odnosno ukupno je neosnovanim utvrdio iznos od 500,00 EUR kao i iznos od 0,01 EUR na ime troška sudske pristojbe na tužbu.

30. Sukladno odredbi članka 11. stavka 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj:118/18., 51/23., dalje: ZSP/23) tužitelj je oslobođen obveze plaćanja sudske pristojbe koje su za tužitelja nastale nakon stupanja na snagu ZSP/23 (članak 4. stavak 1. točka 4 ZSP/23). S obzirom da je tužitelj oslobođen obveze plaćanja sudske pristojbe za ovu presudu istu je u obvezi podmiriti tuženik te je odlučeno kao u izreci rješenja.

31. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Slavonski Brod, 5. svibnja 2026.

Sutkinja

Anđela Bionda Martić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka odnosno putem e-komunikacije, ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Potvrđeni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

DNA:

1. Tužiteljica BB po punomoćnici Višnji Babić, odvjetnici u Slavonskom Brodu

2. Tužena Reiffaisen bank d.d. po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu

B & partneri, odvjetnicima u Zagrebu