Republika Hrvatska

Županijski sud u

Poslovni broj Gž-433/2025-2

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Barbari Bosner, u pravnoj stvari tužitelja VM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Lubina i Čutura u Splitu, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-284/2023-11 od 20. siječnja 2025., 5. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-284/2023-11 od 20. siječnja 2025. u dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 37,16 eura sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023. te u dijelu točke II. izreke kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačuje citirana prvostupanjska presuda u dijelu točke I. izreke kojim je je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 37,84 eura sa zateznim kamatama na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbija u tom dijelu kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak u povodu žalbe u iznosu od 31,59 eura u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu tog troška odbija kao neosnovan.

.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke obvezan je tuženik isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 75,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama na iznos od 37,84 eura od 10. travnja 2020. do isplate, na iznos od 37,16 eura od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023. , dok je u preostalom dijelu za iznos od 270,29 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao i za isplatu zateznih kamata na iznos od 75,00 eura od 31. prosinca 2012. do 10. travnja 2020. te na iznos od 37,16 eura od 2. veljače 2023. do isplate, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Točkom II. Izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

2. Protiv te presude u dosuđujućem dijelu i odbijajućem dijelu u odnosu na troškove tuženika, tuženik je podnio žalbu zbog žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. toč. 1.i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25– dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora u žalbenom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 75,00 eura sa zateznim kamatama zbog neosnovanog boravka u istražnom zatvoru dana 25. travnja 2010.

6. U postupku je na temelju nespornih utvrđenja i provedenih dokaza utvrđeno sljedeće:

- da je tužitelj bio u istražnom zatvoru u razdoblju od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013., odnosno ukupno 1240 dana,

- da tužitelju pripada pravo na naknadu štete zbog neosnovanog boravka u istražnom zatvoru,

- da se tužitelj prije pokretanja ovog postupka obratio zahtjevom za mirno rješenje spora Ministarstvu pravosuđa sukladno čl. 495. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03., 178/04., 115/06., 152/08., 76/09., 80/11., 143/12., dalje:ZKP/97), a koje se primjenjuju na temelju čl. 573. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., dalje:ZKP/08),

- da je u zahtjevu za mirno rješenje spora tužitelj za svaki dan proveden u pritvoru zatražio isplatu iznosa od 500,00 kuna, odnosno 66,36 eura, sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od dana provedenog u pritvoru do isplate,

- da je tužitelju optužnicom bilo stavljeno na teret ubojstvo vlastite majke te da je pravomoćnom kaznenom presudom oslobođen optužbe,

- da je tužitelj u vrijeme pritvaranja imao bolesnu suprugu i kćer u dobi od dvadeset godina, po profesiji je bio pomorac i imao je uredan obiteljski život,

- da je tijekom boravka u istražnom zatvoru tužitelj patio od nesanice, bio tjeskoban, deprimiran i bezvoljan jer je bio okrivljen za monstruozan zločin ubojstva vlastite majke, da su mu dani u pritvoru bili obilježeni osudom ostalih zatvorenika, da su ga u medijima proglasili ubojicom, da su uvjeti u zatvoru bili nehumani jer je bio smješten u ćeliji i s deset zatvorenika, potpunih stranaca s kojima nije želio nikakav kontakt, da se osuda javnosti pa čak i njegove obitelji i prijatelja nastavila i nakon oslobađajuće presude jer je postupak koji se vodio protiv njega ostavio neizbrisiv trag, da je iz zatvora izašao obilježen i stigmatiziran za cijeli život.

7. Imajući na umu da se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske sa zahtjevom za mirno rješenje spora radi postizanja nagodbe o postojanju štete, vrsti i visini naknade, u kojem je između ostalog naveo da je pretrpio štetu u određenom iznosu, prvostupanjski sud zaključuje da je, neovisno o tome što iznos naknade štete zatražen tužbom nije istovjetan iznosu zatraženom u zahtjevu za mirno rješenje spora, ispun jena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe u ovom postupku.

8. Cijeneći težinu i prirodu kaznenog djela za koji je bio optužen tužitelj i utvrđene okolnosti u kojima se nalazio tijekom boravka i nakon izlaska iz istražnog zatvora, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj bio izložen duševnim bolima jakog intenziteta zbog povrede prava na slobodu, slijedom čega pozivom na čl. 1100. u vezi s čl. 19 .st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15., 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23- dalje: ZOO), te vodeći računa o izmijenjenim Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete VSRH od 29. studenog 2002. (dalje: Orijentacijski kriteriji) zauzima pravno shvaćanje da tužitelju zbog povrede prava osobnosti i to prava na slobodu, ugled i čast pripada pravična novčana naknada za zatraženi jedan dan boravka u istražnom zatvoru u iznosu od 75,00 eura.

9. Odluku o zateznim kamatama prvostupanjski sud donosi imajući na umu nespornu činjenicu da je tuženik u postupku mirnog rješenja spora 2. veljače 2023. ponudio tužitelju isplatu iznosa od 46.078,40 eura za cjelokupno vrijeme boravka u istražnom zatvoru, odnosno iznos od 37,16 eura za jedan dan, a da tužitelj nije iznio nijedan razlog zbog kojeg nije primio djelomično ispunjenje, pa pozivom na čl. 169. st. 2, čl. 184. st. 2., čl. 185. st. 1. i 2. i čl. 1103. ZOO-a zaključuje da tužitelju pripadaju zatezne kamate na dio dosuđene glavnice u iznosu od 37,84 eura od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 10. travnja 2020. do isplate, a na preostali dosuđeni dio glavnice u iznosu od 37,16 eura do 2. veljače 2023..

10. Pri tome, prvostupanjski sud otklanja tuženikov prigovor zastare, a cijeneći da je zastara počela teći 3. siječnja 2020. primitkom odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj KŽ-679/18 od strane tužitelja, s time da je podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora 10. travnja 2020. sukladno čl. 478. ZKP-a došlo do zastoja zastarijevanja, koje je nastavilo teći 2. veljače 2023. ponudom tuženika za isplatu iznosa od 46.078,40 eura odnosno 37,16 eura po danu provedenom u pritvoru pa kako je od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023. proteklo 97 dana, a od 2. veljače 2023. do podnošenja tužbe 4. lipnja 2023. 121 dan, prvostupanjski sud zauzima pravno shvaćanje da nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

11. Također, prvostupanjski sud smatra da je ponudom tuženika od 2. veljače 2023. došlo do priznanja duga, čime je sukladno čl. 240. st.1. ZOO-a zastara prekinuta pa je sukladno čl. 245. st. 1. ZOO-a od tog dana zastara počela iznova teći pa kako do podnošenja tužbe 4. lipnja 2023. nisu protekle tri godine, zauzima pravno shvaćanje da ni iz tog razloga nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

12. Slijedom tih utvrđenja, prvostupanjski sud dosuđuje tužitelju naknadu neimovinske štete u iznosu od 75,00 eura sa zateznim kamatama, dok u preostalom dijelu odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

13. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 2. ZPP-a i utvrđuje da tužitelj ostvaruje pravo na naknadu troškova u visini razlike uspjeha stranaka od 20%, međutim odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška jer nije određeno postavljen.

14. Ispitujući po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 467. st. 1. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda. Protivno žalbenoj tvrdnji tuženika, presuda suda prvog stupnja nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a jer su razlozi presude zbog kojih je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev jasni, nisu proturječni te se presudu može ispitati.

15. Tuženik u žalbi neosnovano ponavlja prigovor da je tužba nedopuštena u odnosu na tražbine naknade neimovinske štete za iznos preko 66,36 eura po danu jer je prvostupanjski sud taj prigovor pravilno otklonio, kako je to detaljno obrazloženo na str.4-5 obrazloženja prvostupanjske presude, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud budući da je ocijenjeno da bi drugačije tumačenje, u smislu navoda tuženika, u konkretnim okolnostima predstavljalo pretjerani formalizam.

16. Žalbeni prigovor tuženika o nedostatku u zastupanju tužitelja, tj. da nije dostavljena valjana punomoć za zastupanje tužitelja u ovom postupku nije razmatran u primjeni čl. 354. st. 3. ZPP-a.

17. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o prigovoru zastare djelomično su osnovani.

18. Prema čl. 480. st. 1. toč. 1. ZKP/97 pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena, s time da prema čl. 477. st. 1. ZKP/97 pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud od dana primitka odluke višeg suda. Prema čl. 478. st.1. ZKP/97 ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva. Prema st.2. istoga članka dok traje postupak iz stavka 1. ovog članka, ne teče zastara predviđena u čl. 481. st. 1. ovoga Zakona.

19. Tužitelj je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj I Kž- 679/2018-7 od 17. prosinca 2019. godine primio 3. siječnja 2020. te je zastara utužene tražbine počela teći od idućeg dana 4. siječnja 2020., a do zastoja zastarijevanja došlo je 10. travnja 2020. u smislu odredbe čl. 478. st. 2. ZKP/97, kada je tužitelj u skladu s odredbom čl. 477. st. 2. ZKP/97 podnio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog boravka u istražnom zatvoru, s time da je zastara u skladu s odredbom čl. 478. ZKP/97 i odredbom čl. 238. st. 2. ZOO-a nastavila teći po proteku tri mjeseca od podnošenja navedenog zahtjeva. Naime, pogrešno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je zastoj zastare trajao do 2. veljače 2023. kada je nadležno ministarstvo ponudilo tužitelju sklapanje nagodbe koju isti nije prihvatio, jer je zastoj zastare trajao tri mjeseca, budući da je to rok nakon kojeg oštećenik, ako o njegovom zahtjevu nije odlučeno, može u skladu s odredbom čl. 478. st. 1. ZKP/97 kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske.

20. Međutim, nesporno je da je tuženik dopisom od 2. veljače 2023. utvrdio da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu je ponudio isplatu iznosa od 46.078,40 eura s osnova naknade štete, a što suprotno žalbenim navodima tuženika i prema pravnom shvaćanju ovog suda u smislu čl. 240. ZOO-a ima značenje priznanja duga za taj iznos odnosno za iznos od 37,16 eura po danu, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud. Stoga je za iznos od 37,16 eura po danu sukladno čl. 240. st. 1. ZOO -a dana 2. veljače 2023. nastupio prekid zastare te je zastara sukladno čl. 245. st. 2. ZOO-a tada počela teći iznova pa kako je tužba podnesena 4. lipnja 2023. to do podnošenja tužbe nije protekao trogodišnji zastarni rok pa za navedeni iznos tražbina tužitelja nije u zastari, dok je u odnosu na preostali iznos od 37,84 eura prigovor zastare osnovan, zastara je nastupila prije podnošenja tužbe 5. travnja 2023. (čl. 238. st. 2. ZOO-a).

21. Slijedom izloženog je trebalo odlučiti kao u toč. I. i II. izreke ove presude primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

22. Preinačenjem presude suda prvog stupnja je izmijenjen uspjeh stranaka u postupku, te je prema čl. 154. st. 2. ZPP-a tužitelj konačno uspio u sporu 55,38 %, a tuženik u omjeru od 44,62%, slijedom čega bi tužitelj imao pravo na razliku od 10,76%, međutim kako je zahtjev tužitelja za naknadu troška odbijen, to nema uvjeta za preinačenje presude u tom dijelu (čl. 374. ZPP-a).

23. Tuženiku je razmjerno uspjehu u žalbenom stadiju od 50,45 % prema čl. 154. st. 2. ZPP-a odmjeren trošak u povodu žalbe u iznosu od 31,59 eura prema Tbr. 10. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 138/23), dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu tog troška odbijen kao neosnovan.

24. Presuda suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu točke I. izreke i u točki II. izreke u odnosu na troškove tužitelja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 5. svibnja 2026.

Sutkinja

Barbara Bosner