Poslovni broj: Us I-528/2026-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja MEDIA OGLASI d.o.o., OIB: 09479286214, Zadar, Put Murvice 14, zastupanog po opunomoćeniku Ivanu Čuiću, odvjetniku u Zagrebu, Trg Republike Hrvatske 1, protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Inspektorata sigurnosti cestovnog prometa i cesta, OIB: 22874515170, sa sjedištem u [adresa], p.p. 256, radi otklanjanja utvrđenih nedostataka, nakon javne i usmene rasprave zaključene 29. travnja 2026. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 5. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Inspektorata sigurnosti cestovnog prometa i cesta, KLASA: UP/I-340-07/26-03/20, URBROJ: 530-08-3-3-1-26-1od 29. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 4. ožujka 2026. protiv rješenja tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Inspektorata sigurnosti cestovnog prometa i cesta, KLASA: UP/I-340-07/26-03/20, URBROJ: 530- 08-3-3-1-26-1od 29. siječnja 2026., tužitelj u bitnom najprije reproducira izreku osporenog rješenja tuženika, nakon čega navodi kako akt tuženika ima formalne nedostatke zbog kojih se uopće ne može na valjani način ispitati. Pobijano rješenje nije u skladu sa odredbom čl. 98. Zakona o općem upravnom postupku budući je izostalo valjano obrazloženje odluke, a tuženik se uopće nije pozvao na odredbe mjerodavnih propisa (koje je ili nije primijenio). Naime, obrazloženje upravnog akta mora sadržavati činjenični dio iz kojeg se vidi sve što se odnosi na utvrđivanje relevantnih činjenica i pravni dio u kojem se navode materijalno pravni propisi na osnovi kojih je predmet postupka riješen. Zakonom o općem upravnom postupku propisani su oblik i sastavni dijelovi rješenja. Bit obrazloženja rješenja je u njegovu činjeničnom i pravnom dijelu. Iz činjeničnog dijela obrazloženja treba biti vidljivo sve što se odnosi na utvrđivanje činjenica koje su relevantne i koje su poslužile kao osnova za primjenu odgovarajućih materijalnih propisa. U pravnom dijelu navode se materijalno pravni propisi na osnovi kojih je predmet postupka riješen onako kako je utvrđeno u dispozitivu. Iz obrazloženja mora biti razvidno zašto je upravno tijelo odlučilo na način utvrđen u izreci rješenja. Obrazloženje služi za ispravno tumačenje izreke, utvrđuje načelo zakonitosti u donošenju rješenja te olakšava nadzor nad zakonitošću i pravilnošću rješenja. Tuženik uopće nije naveo precizno mjerenje udaljenosti panoa od "vanjskog ruba zemljišnog pojasa" autoceste (kao što to nalaže čl. 55. st. 2. Zakona o cestama), već je navedena samo udaljenost od ruba kolnika i zaštitne ograde. Nije objašnjeno kako je utvrđena granica zaštitnog pojasa od 100 m, nije priložen geodetski elaborat, mjerenje od vanjskog ruba zemljišnog pojasa, niti drugi dokaz o preciznoj lokaciji granice pojasa. Nije uopće uzeto u obzir kada su sporni panoi postavljeni (prije ili nakon 28. listopada 2011., roka iz čl. 137. Zakona o cestama), te tko ih je postavio. Nije obrazloženo jesu li panoi objektivno ugrožavali sigurnost prometa (čl. 59. govori o zabrani u zaštitnom pojasu, ali ne automatski o uklanjanju nakon toliko godina bez incidenata). Nije razmotrena eventualna primjena načela razmjernosti i zaštite stečenih prava budući su panoi postavljeni još prije izgradnje autoceste. Zbog svega navedenog pobijano rješenje ne može se uopće na valjani način ispitati što ga čini nepravilnim i nezakonitim u cijelosti. Prije svega ponovno valja istaknuti kako tužitelj, kao izvršenik pobijane odluke, uopće nije vlasnik uređaja / reklamnog panoa za koji je naloženo uklanjanje, niti je zakupnik zemljišta na kojemu se navedeni panoi nalaze. Tužitelj je uzeo u zakup zemljište i pravo uporabe. U tom dijelu pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih se uopće ne može na valjani način ispitati. Stoga, činidba koja je naložena tužitelju, kao izvršeniku, nije provediva jer tužitelj nije vlasnik spornih panoa niti vlasnik zemljišta na kojemu se ti uređaji nalaze. Tužitelj osporava zaključke o vlasništvu uređaja / reklamnog panoa za koje je naloženo uklanjanje. U konkretnom slučaju trgovačko društvo MEDIA OGLASI d.o.o. je reklamna agencija koja za potrebe oglašavanja svojih klijenata zakupljuje razne oblike oglasnih prostora kod trećih osoba. Ako tužitelj nije vlasnik spornih panoa niti vlasnik ili zakupnik zemljišta na kojemu se ti uređaji nalaze, činidba koja je naložena tužitelju kao izvršeniku nije provediva. Prema saznanjima tužitelja u konkretnom slučaju reklamni panoi postavljeni su u skladu sa odredbama pozitivnih propisa slijedom čega nedostaje bilo kakav oblik protupravnosti. Mediji, odnosno reklamni panoi na kojima su postavljene reklamne poruke nalaze se na udaljenosti koja je propisana zakonom, te se stoga osporavaju utvrđenja iz pobijanog rješenja kao neistinita i neosnovana. Tuženik u svojoj odluci navodi da su panoi udaljeni "oko 25 m od ruba kolnika" odnosno "oko 35 m od ruba kolnika", ali uopće nije provjereno mjerenje od vanjskog ruba zemljišnog pojasa autoceste kako to zahtijeva čl. 55. st. 2. Zakona o cestama. Zaštitni pojas od 100 m mjeri se od vanjskog ruba zemljišnog pojasa, a ne od ruba kolnika ili zaštitne ograde. Tuženik nije dostavio geodetski elaborat, precizno mjerenje niti drugi dokaz o tome da se panoi nalaze unutar zaštitnog pojasa od 100 m mjereno od vanjskog ruba zemljišnog pojasa. Čl. 137. Zakona o cestama propisuje da je osoba koja je postavila reklamu suprotno odredbi čl. 59. bila dužna istu ukloniti u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona (tj. najkasnije do 28. listopada 2011.). Tuženik uopće nije utvrdio kada su panoi postavljeni (prije ili nakon 28. listopada 2011.), je li čl. 137. uopće primjenjiv na panoe postavljene nakon 2011., postoji li eventualno rješenje, suglasnost ili drugi pravni akt temeljem kojeg su panoi bili dopušteni. Tužitelj ističe da je čl. 137. prijelazna odredba koja se odnosi na reklame postavljene prije stupanja na snagu Zakona 2011., a ne na reklame postavljene kasnije. Ako su reklamni panoi postavljeni duže vrijeme (posebno ako su postojali prije izmjena Zakona o cestama) i postoji element "stečenog položaja", nalog uklanjanja nakon toliko godina, bez ikakve alternative (npr. legalizacija, rok prilagodbe), predstavlja nerazmjeran zahvat i krši načelo pravne sigurnosti. Tužitelj ističe da panoi nisu uzrokovali sigurnosne probleme u prometu, nisu bili predmet prijava ili incidenata, te da naglo uklanjanje nakon dugog perioda predstavlja nerazmjeran zahvat u pravo vlasništva i pravo na mirno uživanje imovine (Čl. 1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda). Imajući u vidu sve navedeno u prethodnoj točki, nedvojbeno proizlazi da je u pobijanoj odluci tuženika povrijeđeno pravo na pravično suđenje budući su izostali valjani razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zbog čega je donesena konkretna odluka, a što predstavlja nedvojbenu povredu ustavnog prava na pravično suđenje iz čl. 14. st. 2., čl. 29. st. 1. i čl. 54. Ustava RH, kao i članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Tužitelj ukazuje na zauzeto stajalište Ustavnog suda, izraženo u mnogobrojnim odlukama, da se pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, mora tumačiti u svjetlu vladavine prava kao jedne od temeljnih vrednota hrvatskog ustavnog poretka. Jedno od njenih osnovnih obilježja je načelo pravne sigurnosti, koje je presudno za izgradnju povjerenja u sustav. Pravna sigurnost nalaže ispunjenje zahtjeva predvidljivosti, dostupnosti i primjenjivosti propisa. Ustavno pravo na pravično suđenje propisano člankom 29. Ustava jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. Arbitrarnim se može ocijeniti pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim. Slijedom navedenog, ona obrazloženja odluka koja ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge svoje ocjene upućuju na zaključak o arbitrarnosti tako donesenih odluka u postupovnom i/ili materijalnopravnom smislu. Ustavni sud u svojim odlukama pravilno zauzima stav da Ustav jamči stranci u postupku pravo na obrazloženu odluku tijela vlasti, kao i pravo na (učinkovito) pravno sredstvo, a oba navedena prava međusobno su usko povezana, proizlaze jedno iz drugog i čine neodvojive sastavnice prava na pravično suđenje (odlučivanje), zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava. Upravo ovakav način postupanja od strane tuženika ima za posljedicu pravnu nesigurnost te povredu ustavnih i konvencijskih prava tužitelja u smislu jednakosti pred zakonom. Tužitelj predlaže da sud temeljem čl. 42. st. 2. Zakona o upravnim sporovima odredi da ova tužba ima odgodni učinak. Tužitelj smatra da bi izvršenjem pobijanog rješenja, bez prethodne sudske kontrole zakonitosti i pravilnosti istoga, za tužitelja nastala teško popravljiva šteta. Naime, uklanjanje spornih panoa u roku od 15 dana uzrokovalo bi tužitelju teško popravljivu štetu, i to kako neposredne financijske gubitke tako i gubitak ugovorenih prihoda. To iz razloga što tužitelj ima sklopljene ugovore s klijentima za oglašavanje na određeno vremensko razdoblje već dulji niz godina, pa bi raskid takvih ugovora dovelo do gubitka prihoda i došlo bi do narušavanja poslovnog ugleda tužitelja. Ističe se da tužitelj nije u mogućnosti pronaći odgovarajuće zamjenske lokacije za postavljanje panoa, što znači dugotrajan gubitak tržišne pozicije i postojećih klijenata. Nadalje, za tužitelja nastaje nepopravljiva šteta jer ako uspije u upravnom sporu, pano je već uklonjen i praktički se ne može vratiti u prvobitno stanje, a troškovi ponovnog postavljanja panoa su značajni, pri čemu niti eventualna naknada štete ne može u potpunosti kompenzirati gubitak postojećih klijenata na tržištu. Tužitelj ističe kako predložena odgoda izvršenja svakako nije protivna javnom interesu, a to osobito jer nema nikakvih dokaza o ugrožavanju sigurnosti prometa. Također se ističe da se panoi nalaze na predmetnoj lokaciji već duže vrijeme, i to bez ijednog zabilježenog incidenta, prijave ili prometne nezgode povezane s njihovim postojanjem. Nadalje, za tuženika ne nastaje nikakva šteta posebno imajući u vidu da sam tuženik navodi kako je rok za uklanjanje istekao 28. listopada 2011. Slijedom svega navedenoga, a stavljajući u odnos interes ovdje tužitelja u odnosu na opisane okolnosti i činjenicu da uklanjanjem panoa ne nastaje šteta tuženiku, to predloženom odgodom svakako nije ugrožen javni interes. Slijedom izloženog, tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika, a pored toga predlaže i da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužitelju.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, te u podnesku zaprimljenom kod ovog suda 27. travnja 2026., u bitnom osporio sve tužbene navode tužitelja pri čemu u pretežitom dijelu ponavlja navode obrazloženja osporenog rješenja, pa je predložio sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

3.U sporu je održana rasprava 29. travnja 2026. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupio opunomoćenik tužitelja, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupan spis upravnog spora zajedno sa svom priležećom dokumentacijom, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika u privitku odgovora na tužbu.

5.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

6.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

8.Naime, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Inspektorata sigurnosti cestovnog prometa i cesta, KLASA: UP/I-340-07/26-03/20, URBROJ: 530-08-3-3-1-26-1od 29. siječnja 2026. , točkom 1. nalaže se tužitelju ukloniti cjelokupnu konstrukciju samostojećeg reklamnog panoa postavljenog na katastarskoj čestici broj [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], koji se kao takav nalazi u zaštitnom pojasu autoceste A1, u području km 252+400, uz rok izvršenja od 15 dana, a točkom 2. nalaže se tužitelju ukloniti cjelokupnu konstrukciju samostojećeg reklamnog panoa postavljenog na katastarskoj čestici broj [katastarska čestica]. k. o. [katastarska općina], koji se kao takav nalazi u zaštitnom pojasu autoceste A1, u području km 252+400, uz rok izvršenja od 15 dana, te je osporeno rješenje doneseno pozivom na odredbe članaka 10. st. 1. alin. 1. i 2., čl. 26. te čl. 31. st. 1. Zakona o inspekciji cestovnog prometa i cesta ("Narodne novine", br. 22/14, 98/19 i 114/22), članka 96. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", br. 47/09 i 110/21), u svezi s člankom 55. i 59. Zakona o cestama („Narodne novine", br. 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22, 4/23, 133/23 i 156/25).

9.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za donošenje osporenog rješenja, u svezi s čim je li u provedenom postupku činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i na isto potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, uslijed čega je sporna zakonitost akta tuženika u cijelosti.

10. Odredbom čl. 10. st.1. podst. 1. Zakona o inspekciji cestovnog prometa i cesta („Narodne novine“, br. 22/14, 98/19 i 114/22) propisano je da inspektori u sklopu provođenja nadzora iz članka 3. ovoga Zakona obavljaju sljedeće poslove: – ako inspekcijskim nadzorom utvrde da je povrijeđen zakon ili drugi propis, naređuju otklanjanje utvrđenih nedostataka, odnosno nepravilnosti u određenom roku, izriču zakonom ili drugim propisom utvrđenu prekršajnu kaznu, odnosno podnose prijavu državnom tijelu zbog kaznenog djela.

Odredbom čl. 26. istog Zakona propisano je da u obavljanju inspekcijskog nadzora, ako drugim propisom nije drukčije određeno, inspektor će donijeti rješenje kojim će narediti otklanjanje utvrđenih nepravilnosti ako utvrdi da se prijevoz u cestovnom prometu ne obavlja u skladu s međudržavnim sporazumima, zakonima i drugim propisima kojima se uređuje obavljanje prijevoza u cestovnom prometu, sigurnost prometa na cestama ili ako utvrdi nedostatke i nepravilnosti na cestama koje su u suprotnosti s propisima o cestama, te u svim slučajevima u kojima je ovlašten u člancima 13., 14., 15. i 16. ovoga Zakona.

Odredbom čl. 31. st. 1. Zakona o inspekciji cestovnog prometa i cesta („Narodne novine“, br.: 22/14, 98/19 i 114/22) propisano je da u obavljanju poslova nadzora inspektor na temelju ovoga Zakona donosi rješenje kojim se naređuje otklanjanje nezakonitosti.

Odredbom čl. 4. Zakona o cestama („Narodne novine“, br.: 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22, 4/23, 133/23 i 156/25) propisano je da javnu cestu čine:

– cestovna građevina (donji stroj, kolnička konstrukcija, most, vijadukt, podvožnjak, nadvožnjak, propust, tunel, galerija, potporni i obložni zid, nasip, pothodnik i nathodnik),

– građevine za odvodnju ceste i pročišćavanje otpadnih voda sakupljenih na cestovnoj građevini,

– zemljišni pojas s obiju strana ceste potreban za nesmetano održavanje ceste širine prema projektu ceste, a najmanje jedan metar računajući od crte koja spaja krajnje točke poprečnog presjeka ceste,

– cestovno zemljište u površini koju čine površina zemljišta na kojoj prema projektu treba izgraditi ili je izgrađena cestovna građevina, površina zemljišnog pojasa te površina zemljišta na kojima su prema projektu ceste izgrađene ili se trebaju izgraditi građevine za potrebe održavanja ceste i pružanja usluga vozačima i putnicima te naplatu cestarine predviđeni projektom ceste (objekti za održavanje cesta, upravljanje i nadzor prometa, naplatu cestarine, benzinske postaje, servisi, parkirališta, odmorišta i drugi),

– građevine na cestovnom zemljištu, za potrebe održavanja ceste i pružanja usluga vozačima i putnicima te naplatu cestarine, predviđene projektom ceste,

– stabilni mjerni objekti i uređaji za nadzor vozila,

– priključci na javnu cestu izgrađeni na cestovnom zemljištu,

– prometni znakovi i uređaji za nadzor i sigurno vođenje prometa i oprema ceste (prometni znakovi, svjetlosni uređaji, telekomunikacijski stabilni uređaji, instalacije i rasvjeta u funkciji prometa, cestovne značke, brojila prometa, instalacije, uređaji i oprema u tunelima, oprema parkirališta, odmorišta i slično),

– građevine i oprema za zaštitu ceste, prometa i okoliša (snjegobrani, vjetrobrani, zaštita od osulina i nanosa, zaštitne i sigurnosne ograde, zaštita od buke i drugih štetnih utjecaja na okoliš i slično).

Odredbom čl. 55. st. 2. istog Zakona propisano je da zaštitni pojas u smislu stavka 1. ovoga članka mjeri se od vanjskog ruba zemljišnog pojasa tako da je širok sa svake strane: – autoceste, 40 m, – brze ceste u smislu zakona kojim se uređuje sigurnost prometa na cestama, 40 m, – državne ceste, 25 m, – županijske ceste, 15 m, – lokalne ceste, 10 m, a stavkom 3. istog članka da je zabranjeno je poduzimati bilo kakve radove ili radnje u zaštitnom pojasu javne ceste bez suglasnosti pravne osobe koja upravlja javnom cestom ako bi ti radovi ili radnje mogli nanijeti štetu javnoj cesti, kao i ugrožavati ili ometati promet na njoj te povećati troškove održavanja javne ceste. U suglasnosti se određuju uvjeti za obavljanje tih radova ili radnji. Odredbom čl. 57. st. 1. istog Zakona propisano je da je zabranjeno poduzimati bilo kakve radove ili radnje na javnoj cesti bez suglasnosti pravne osobe koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionara, dok je stavkom 2. istog članka propisano da u suglasnosti iz stavka 1. ovoga članka određuje se način i uvjeti izvođenja radova te nadzor nad obavljanjem radova.

Odredbom čl. 59. st. 1. istog Zakona propisano je da na cesti namijenjenoj isključivo za promet motornih vozila i brzoj cesti u smislu zakona kojim se uređuje sigurnost prometa na cestama te na autocesti, kao i na pripadajućem zaštitnom pojasu, nije dopušteno postavljanje reklama, osim na odmorištima, i to na način da se ne ugrožava sigurnost prometa na autocesti., stavkom 2. da za postavljanje reklama uz javnu cestu iz stavka 1. ovoga članka zaštitni pojas iznosi 100 m, stavkom 3. da na ostalim javnim cestama i zaštitnom pojasu uz javnu cestu nije dopušteno postavljanje reklame na mjestima na kojima bi zbog svog sadržaja, položaja te odnosa prema javnoj cesti reklama ugrožavala sigurnost prometa, stavkom 4. da suglasnost za postavljanje reklama na javnim cestama iz stavka 3. ovoga članka daje pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar, stavkom 5. da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, dopušteno je postavljanje samoljepljivih folija, namijenjenih informiranju korisnika autoceste, na cestarinskim prolazima, na naplatnim kućicama i pripadajućoj opremi, i to na način da se ne ugrožava sigurnost prometa, a stavkom 6. da ministar donosi pravilnik kojim se regulira postavljanje reklama iz stavka 1. ovoga članka i samoljepljivih folija iz stavka 5. ovoga članka.

11.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je donio osporeno rješenje, ovo stoga što i ovaj sud drži da su u konkretnom slučaju bile ispunjene sve pretpostavke da bi se tužitelju naredilo otklanjanje utvrđenih nedostataka s obzirom da je u upravnom postupku nedvojbeno utvrđeno kako je on postavio reklamne panoe u zaštitnom pojasu autoceste A1, čime je neprijeporno postupio protivno odredbi čl. 55. st. 3. Zakona o cestama, slijedom čega je na temelju mjerodavnih odredbi Zakona o inspekciji cestovnog prometa i cesta inspektor cesta bio ovlašten donijeti rješenje kojim se tužitelju naređuje otklanjanje utvrđenih nedostataka, pa sud nalazi da osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, kao i da su u konkretnoj upravnoj stvari pravilno primijenjene mjerodavne materijalno pravne odredbe.

12.Sud najprije nalazi potrebnim navesti kako iz podataka upravnog spisa dostavljenog od strane tuženika u privitku odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik 13. studenoga 2025. po službenoj dužnosti, obavio inspekcijski pregled postavljanja reklama u zaštitnom pojasu autoceste A1, na području između čvora Rovanjska i čvora Zadar centar, kojom prilikom je utvrđeno da je na katastarskoj čestici broj [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], u ravnini km 252-400 autoceste A1, postavljen osvijetljeni samostojeći reklamni pano bigborad, dužine oko 15 m, te visine oko 5 m, koji je postavljen na način da mu je krajnji rub udaljen oko 25 m od ruba kolnika, odnosno da je postavljen oko 20 m od zaštitne ograde autoceste, o čemu je sastavljen je zapisnik KLASA: 340-07/25-01/186; URBROJ: 530-08-3-3-1-25-2, te je predmetni objekt fotografiran, a fotografija čini sastavni dio zapisnika, koji prileže upravnom spisu. Također, iste prigode utvrđeno je i kako je u ravnini km 252+400 autoceste A1, na katastarskoj čestici broj [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] postavljen samostojeći reklamni pano, dužine oko 10 m, te visine oko 5 m, koji je postavljen na način da mu je krajnji rub udaljen oko 35 m od ruba kolnika, odnosno koji je postavljen oko 25 m od zaštitne ograde autoceste, o čemu je sastavljen je zapisnik KLASA: 340-07/25- 02/501, URBROJ: 530-08-3-3-1-25-1, te je predmetni objekt fotografiran, a fotografija čini sastavni dio zapisnika, koji prileže upravnom spisu. Iz upravnog spisa nadalje proizlazi da je u cilju daljnjeg utvrđenja činjeničnog stanja od pravne osobe koja upravlja javnom cestom, od korisnika oglasnog prostora, te od vlasnika reklamnog panoa zatražena dostava dokumentacije temeljem koje su postavljene predmetne reklame, te očitovanje o utvrđenjima sa inspekcijskog pregleda. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je oba reklamna panoa postavila pravna osoba MEDIA OGLASI d.o.o., koja pravna osoba za iste ne posjeduje dokumentaciju na temelju koje bi joj bilo odobreno postavljanje predmetnih reklamnih panoa. Uslijed utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno da je pravna osoba MEDIA OGLASI d.o.o. predmetne reklamne panoe na navedenim lokacijama postavila u zaštitnom pojasu autoceste A1, na udaljenosti manjoj od 100 metara od ruba kolnika, bez suglasnosti Hrvatskih autocesta d.o.o., a što je protivno odredbi članka 59. Zakona o cestama, tuženik je donio osporeno rješenje od 29. siječnja 2026. naprijed citirane izreke, protiv kojeg je tužitelj pokrenuo predmetni upravni spor.

13.Glede tužbenih prigovora u kojima tužitelj ističe kako je osporeno rješenje nezakonito jer nije obrazloženo na način kako to propisuje odredba čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku, uslijed čega da je arbitrarno i da se uslijed toga ne može ni ispitati, za kazati je kako ovaj sud zaključuje upravo suprotno, odnosno da je obrazloženje osporenog rješenja u suglasju s odredbom čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21), kojom odredbom je pak propisano da obrazloženje sadržava kratko izlaganje zahtjeva stranke, utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, razloge zbog kojih nije usvojen koji od zahtjeva stranaka, razloge donošenja zaključaka tijekom postupka te propise na temelju kojih je riješena upravna stvar, to stoga što je tuženik u obrazloženju osporenog rješenja dao jasne i konkretne razloge o utvrđenom činjeničnom stanju, kao i razloge zbog kojih se donosi predmetno rješenje te je utvrđeno činjenično stanje doveo u vezu s mjerodavnim materijalnim pravom, pa je uslijed navedenog obrazloženje osporenog akta u cijelosti pravilno i zakonito, kod kojeg stanja stvari sud ne nalazi da bi akt tuženik bio arbitraran niti da se ne može ispitati, a kako to netemeljno tvrdi tužitelj.

14.Pored toga, sud nalazi potrebnim navesti kako u smislu odredbe čl. 3. Zakona o inspekciji cestovnog prometa i cesta inspektor cesta provodi inspekcijski nadzor nad fizičkim i pravnim osobama koje temeljem ovoga Zakona nadzire na način da poduzima predviđene mjere s ciljem nadzora nad provedbom odredaba zakona, podzakonskih i drugih propisa u području između ostalog i sigurnosti prometa na cestama, pa imajući u vidu prethodno citirane odredbe čl. 10. st. 1. podst. 1., čl. 26. i čl. 31. st. 1. istog Zakona, neprijeporno je da je inspektor cesta kod utvrđenja da je upravo tužitelj na katastarskoj čestici broj [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], u ravnini km 252-400 autoceste A1, postavio osvijetljeni samostojeći reklamni pano bigborad, dužine oko 15 m, te visine oko 5 m, koji je postavljen na način da mu je krajnji rub udaljen oko 25 m od ruba kolnika, odnosno oko 20 m od zaštitne ograde autoceste, kao i da je u ravnini km 252+400 autoceste A1, na katastarskoj čestici broj [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] postavio samostojeći reklamni pano, dužine oko 10 m, te visine oko 5 m, koji je postavljen na način da mu je krajnji rub udaljen oko 35 m od ruba kolnika, odnosno koji je postavljen oko 25 m od zaštitne ograde autoceste, koji su pak postavljeni bez suglasnosti Hrvatskih autocesta d.o.o., dakle kod stanja stvari da je tužitelj postupio protivno odredbi čl. 55. st. 3. Zakona o cestama, bio ovlašten donijeti rješenje kojim tužitelju naređuje otklanjanje utvrđenih nedostataka, pri čemu se pravilno pozvao na mjerodavne materijalno pravne odredbe, dao jasne i nedvojbene razloga zbog kojih tužitelju naređuje predmetnu mjeru koji su adekvatno obrazloženi, a sa kojim obrazloženjem je suglasan i ovaj sud.

15.Također, ujedno je za nadodati kako inspektor cesta poduzima mjere u cilju nadzora propisa koji se odnose između ostalog i na sigurnosti prometa na cestama, pa uzimajući u obzir naprijed citirane zakonske odredbe i njihovo smisleno tumačenje, koncesionar, odnosno Hrvatske autoceste d.o.o. daje suglasnost za postavljanje reklame u zaštitnom pojasu uz javnu cestu ako ona zbog svog sadržaja, položaja te odnosa prema javnoj cesti ne ugrožava sigurnost prometa, pa kod stanja stvari da je tužitelj postavio predmetne reklamne panoe bez zakonom uvjetovane suglasnosti koncesionara, te postupio protivno odredbama Zakona o cestama to je zakonito cestovni inspektor naredio njihovo uklanjanje. Ujedno, za kazati je i kako tužitelj neutemeljeno prigovora da postavljanjem reklamnih panoa ne bi bila ugrožena sigurnost prometa, odnosno da takvo što uopće nije utvrđeno i obrazloženo, ovo stoga što svako postavljanje bilo kakvih predmeta bez prethodno ishođene suglasnosti ili posebnih uvjeta od strane ovlaštenog koncesionara, u ovom slučaju Hrvatskih autocesta d.o.o., već samo po sebi predstavlja ugrozu sigurnosti prometa, kod kojeg stanja stvari je nesumnjivo da je tuženik, odnosno inspektor cesta bio ovlašten donijeti osporeno rješenje.

16.Vezano za prigovore koji se odnose na samu lokaciju postavljenih reklamnih panoa, za kazati je kako je prema podacima upravnog spisa u provedenom upravnom postupku nedvojbeno utvrđeno da se reklamni panoi, koji su postavljeni na lokalitetima pobliže opisanim točkom 14. obrazloženja ove presude, sasvim sigurno nalaze u zaštitnom pojasu autoceste, budući da zaštitni pojas za autocestu iznosi 40,00 metara, što je pak razvidno i iz zapisnika o obavljenom inspekcijskom pregledu KLASA: 340-07/25-01/186, URBROJ: 530-08-3-3-1-25-2 i KLASA: 340-07/25-02/501, URBROJ: 530-08-3-3-1-25-1, posebice iz fotografija sačinjenih na licu mjesta koje su priložene zapisnicima i čine njihov sastavni dio, slijedom čega su prigovori tužitelja u kojima navodi da u provedenom postupku nije utvrđeno da se reklamni panoi nalaze u zaštitnom pojasu autoceste A1 u cijelosti paušalni i ničim argumentirani.

17.U odnosu pak na tvrdnje tužitelja kako on nije vlasnik predmetnih reklamnih konstrukcija, za kazati je kako kod nedvojbenog stanja stvari i to da je upravo tužitelj postavio predmetne reklamne konstrukcije, koju okolnost tužitelj nije osporavao kako u provedenom upravnom postupku, tako niti tijekom ovog spora, a što pak proizlazi i iz Ugovora o zakupu sklopljenog između BC iz [adresa] kao vlasnika i zakupodavca s jedne strane i tužitelja kao zakupca s druge strane sklopljenog 18. travnja 2024., kojeg je tuženik dostavio u privitku podnesak od 27. travnja 2026., iz kojeg je razvidno i to iz točke II. da vlasnik i zakupodavac daje u zakup tužitelju kao zakupcu uporabnu površinu za 1 pano veličine 1200 x 500 cm, a zakup počinje 1. svibnja 2024. i traje najmanje 5 godina za cijenu od 2.400,00 eura godišnje, slijedom čega je neprijeporno da je upravo tužitelj na temelju citiranog ugovora postavio predmetni reklamni pano i da je vlasnik istog budući je na temelju ugovora u zakup primio isključivo uporabnu površinu zemljišta, ali ne i pano, s tim da iz podataka upravnog spisa također proizlazi kako je tužitelj pravnim osobama TOMMY d.o.o. Split i ELECTRIP MOBILITY SERVICE d.o.o. Zagreb dao u najam reklamne panoe i za njih postavljao reklamne sadržaje na panoe. Stoga, kod izloženog stanja stvari, potpuno je jasno da su bile ispunjene zakonske pretpostavke da se upravo tužitelju koji je postavio konkretne reklamne konstrukcije i koji je vlasnik istih, naredi otklanjanje utvrđenih nedostataka na način kako je to učinjeno osporenim rješenjem.

18.Isto tako, od nikakvog utjecaja na zakonitost osporenog rješenja nije ni vrijeme u kojem bi bile postavljene predmetne reklamne konstrukcije, to pak kod nedvojbenog stanja stvari i to da su upravo na dan provođenja inspekcijskog nadzora (13. studenog 2025.) na autocesti A1 iste zatečene, koje je tužitelj na naznačenim mjestima postavio bez suglasnosti Hrvatskih autocesta d.o.o., koje nesumnjivo nije bio ovlašten postaviti bez takve suglasnosti, pa bez obzira kada su reklamni panoi točno postavljeni na tim lokalitetima, u okolnostima da su iste zatečene u vrijeme inspekcijskog nadzora, to pak nedvojbeno znači da je tužitelj postupio protivno odredbi čl. 55. st. 3. Zakona o cestama, zbog čega je tuženik zakonito postupio kada je osporenim rješenjem tužitelju naredio otklanjanje utvrđenih nedostataka, pri čemu nije povrijedio zakon na štetu tužitelja.

19.Ujedno, za navesti je i kako je upravni postupak zakonito proveden, u kojem je pak činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, pa sud ne nalazi da bi u provedenom postupku došlo do povrede bilo kojeg od načela upravnog postupka kakva u vidu ima Zakon o općem upravnom postupku, pa tako niti onih koje tužitelj neosnovano problematizira u tužbi, pa sud takve navode smatra paušalnim i ničim argumentiranim, s tim da nije došlo ni do pogrešne primjene materijalnog prava.

20.Slijedom navedenog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa kako tužitelj u ovom sporu ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njegove tužbe.

21.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

22.Potom, u odnosu na prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe, za navesti je kako je odredbom članka 42. stavka 2. ZUS-a propisano da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu, pa kako u konkretnoj upravnoj stvari tužitelj nije dokazao, niti učinio vjerojatnim da bi mu izvršenjem osporenog rješenja nastupila teško popravljiva šteta, to ovaj sud drži da nisu ispunjene pretpostavke za donošenjem traženog rješenja, tim prije što je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, slijedom čega je takav zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan, te je stoga odlučeno kao pod točkom I. u izreci rješenja.

23.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao pod točkom II. u izreci rješenja.

U Splitu, 5. svibnja 2026.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Ivanu Čuiću, odvjetniku u Zagrebu, Trg Republike

Hrvatske 1, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Inspektoratu sigurnosti cestovnog prometa i cesta, [adresa], p.p. 256, uz zapisnik od 29. travnja 2026., zapisnik o objavi i povrat spisa po pravomoćnosti,

- u spis.