REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2745/2023-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 2. travnja 2026., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 5. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. isplatiti tužiteljici CJ iznos od 10.687,68 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.526,67 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. pa do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.101,80 EUR.

IV

Odbija se tuženikov prigovor prijeboja te se utvrđuje da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 212,35 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 11,25 EUR od 2. svibnja 2007. do isplate,

- 14,13 EUR od 2. lipnja 2007. do isplate,

- 17,94 EUR od 2. srpnja 2007. do isplate,

- 17,91 EUR od 2. kolovoza 2007. do isplate,

- 12,70 EUR od 2. rujna 2007. do isplate,

- 20,45 EUR od 2. listopada 2007. do isplate,

- 20,64 EUR od 2. studenog 2007. do isplate,

- 15,20 EUR od 2. prosinca 2007. do isplate,

- 15,80 EUR od 2. siječnja 2008. do isplate,

- 4,27 EUR od 2. veljače 2008. do isplate,

- 6,90 EUR od 2. svibnja 2008. do isplate,

- 12,02 EUR od 2. lipnja 2008. do isplate,

- 6,42 EUR od 2. srpnja 2008. do isplate,

- 17,59 EUR od 2. kolovoza 2008. do isplate,

- 15,08 EUR od 2. rujna 2008. do isplate,

- 4,05 EUR od 2. listopada 2008. do isplate, kao i da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 1.688,04 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. veljače 2007. do isplate, sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 7.164,65 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 5. svibnja 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 28. veljače 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103425463 kojim joj je odobren kredit u iznosu od 122.430,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita, a stranke su 23. siječnja 2016. sklopile i Aneks Ugovora o kreditu, kojim je regulirana konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Izračunom konverzije utvrđena je nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 61.154,93 CHF te je konverzijom kredita u EUR, nakon izvršenog otpisa u iznosu od 15.548,22 EUR, utvrđena nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 40.387,87 EUR. Međutim, tužiteljica smatra da je stvarna preostala neotplaćena glavnica prema početnom tečaju bila niža od one koju je utvrdio tuženik konverzijom, pri čemu je nastala razlika u navedenim glavnicama u iznosu od 4.061,19 EUR. Nadalje, navodi da nije bilo pregovora o spornim odredbama Ugovora o kreditu te stoga tvrdi da se radi o nepoštenim i ništetnim odredbama, kako je to pravomoćno i utvrđeno u postupku vođenom kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., kojima se utvrdilo da je, između ostalih, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije ili u vrijeme zaključenja nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za pojedincu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time tuženici iz tog postupka postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. S obzirom na navedeno, tužiteljica smatra da joj je tuženik, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve ono što je primio na temelju takvih odredbi i to sa zateznim kamatama od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Nadalje, navodi da provedenom konverzijom nije postignuta ugovorna ravnoteža, jer se aneksima kojima je konverzija provedena regulira samo ugovorni odnos za razdoblje nakon konverzije te da se njima ne rješava pitanje preplaćenih tečajnih razlika i pripadajućih zateznih kamata, a što je predmet tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenoga, tužiteljica je zatražila isplatu po osnovi preplaćenih mjesečnih anuiteta s osnove tečajnih razlika u iznosu od 12.759,66 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, zatim po osnovi razlike između preostale neotplaćene glavnice po konverziji i one po početnom otplatnom planu, odnosno manje priznate glavnice iznos od 4.061,19 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate. Ukoliko sud nađe da navedeni tužbeni zahtjev nije osnovan, postavila je i podredni tužbeni zahtjev potražujući na ime zateznih kamatama na preplaćene tečajne razlike (tj. na više plaćene iznose), koje je tuženik uračunao tužitelju prilikom izračuna konverzije i to od dana njihovog plaćanja do dana konverzije, isplatu iznosa od 3.952,30 EUR sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe (19. travanj 2023.) do isplate, sve uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, prigovorio nedostatku aktivne legitimacije, jer uplate nisu vršene samo od strane tužiteljice, već i od ostalih osoba (KB Dubrava i DV Tatjana Marinić). Nadalje, osporio je i status potrošača tužiteljici te istaknuo da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu od 23. siječnja 2016., a kojim su stranke stvorile novu pravnu osnovu, tako da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u onaj s valutnom klauzulom u EUR, zbog čega smatra da tužiteljica nema pravni interes postavljati kondemnatorne tužbene zahtjeve koji bi se odnosili na obeštećenja, a pritom je istaknuo i da tužiteljica nije osporila da bi konverzija bila provedena sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nadalje, smatra da odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna, jer je takva odredba u skladu s čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, te da su tužiteljici bile dostupne sve informacije, prije i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita te tvrdi da joj je prilikom savjetovanja predočen i uručen obrazac u kojem se decidirano objašnjava pojam valutne klauzule, kao i da je tužiteljica upoznata s promjenama tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula, a koje utječu na promjenu iznosa povrata kredita u kunama, odnosno tvrdi da je tužiteljicu, kao i općenito potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli te je osporio da je na strani tužiteljice nastala šteta, kao i da bi joj tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem, a osporio je i da bi banke ugovaranjem sporne valutne klauzule ostvarile ekstra profit, jer je i banka imala obveze u CHF. Istaknuo je i prigovor zastare, jer smatra da se primjenjuje trogodišnji zastarni rok, s obzirom da bi se radilo o tražbini naknade štete, koji rok je od dana plaćanja pojedinog anuiteta do dana podnošenja tužbe protekao, kako u odnosu na pojedinačne preplaćene iznose, tako i u odnosu na razliku glavnice. Osporio je i tijek zateznih kamata od dana plaćanja pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, jer smatra da bi iste mogle teći tek od dana podnošenja zahtjeva, budući da se tuženik treba smatrati savjesnim. Istaknuo je i da je predmetnim Ugovorom ugovoren kao instrument osiguranja i depozit u visini od 5% od iznosa kredita, odnosno u iznosu od 6.121,51 CHF što je na dan sklapanja Ugovora iznosilo u kunskoj protuvrijednosti 28.208,53 kn po srednjem tečaju tuženika, a na dan kada je isti iskorišten za podmirenje dospjelih obveza tužiteljice, tj. 1. travnja 2016. isti je iznosio 40.977,95 kn, što je 12.718,56 kn, odnosno 1.688,04 EUR više. U odnosu na podredno postavljeni tužbeni zahtjev, istaknuo je prigovor zastare jer je od dana konverzije Ugovora do podnošenja tužbe proteklo više od tri, odnosno pet godina, a podredno je u odnosu na ovaj zahtjev istaknuo da je Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju predviđeno da se ne obračunavaju kamate na tečajne razlike. Slijedom navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku, a podredno, ukoliko sud nađe osnovanim potraživanje tužiteljice, istaknuo je prigovor prijeboja radi manje plaćenih iznosa zbog tečaja CHF nižeg od početnog i to u iznosu od 212,35 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja pojedinog manje plaćenog iznosa do isplate, zatim prigovor prijeboja po osnovi razlike u depozitu i to za iznos od 1.688,04 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. veljače 2007. do isplate, kao i prigovor prijeboja i za priznatu preplatu tužiteljici prilikom konverzije, odnosno za iznos od 6.062,34 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 5.473,82 EUR od 1. listopada 2015. do isplate, te na iznos od 580,98 EUR od 30. siječnja 2016. do isplate.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u preliminarni izračun, Ugovor o kreditu broj od 2402006-1031262160/51400607-5103425463 od 28. veljače 2007. (dalje: Ugovor), solemnizaciju, obavijest o kreditu, otplatne planove, potvrdu o uvjetima otplate, obavijest o usklađivanju kamatne stope, obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu, obavijesti o povećanju kamatne stope, obavijest o promjeni kamatne stope, pregled prometa po kreditu, Aneks broj 1 Ugovora o kreditu 2402006- 1031262160/51400607-5103425463 od 5. rujna 2011. (dalje: Aneks 1), Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 5103425463 od 23. siječnja 2016. (dalje: Aneks 2), izvadak iz zemljišne knjige, solemnizaciju, informaciju pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, grafički prikaz kretanja tečaja CHF, obavijest o izračunu konverzije, izračun konverzije kredita, obrazac za prihvat Izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, nacrt aneksa, letak s informacijama o EUROIBOR-u i kretanju tečaja EUR-a, pisani iskaz zaposlenice tuženika IJ, obrazac za prihvat izračuna konverzije, dopis HNB-a od 7. lipnja 2013., obrazac VR-1 Izvješće o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama, upute o kampanji za stambene kredite, pitanja i odgovore za stambene kredite, deviznu poziciju u CHF u odnosu na ukupni jamstveni kapital, Ugovor o oročenom deviznom depozitu broj [broj depozita]/73406038-7500075960 od 28. veljače 2007. (dalje: Ugovor o oročenom depozitu), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o., koji se i dopunski pisano očitovao i koji je i saslušan, a saslušana je i tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan kao pod točkom I i II izreke.

5. Nakon provedenog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 20. ožujka 2025. uredila tužbeni zahtjev, potražujući obeštećenje zbog ništetnih odredbi, odnosno povrat stečenog bez osnove, sukladno rezultatima provedenog vještačenja, te umanjujući razliku glavnice, nakon uračunavanja iznosa od 3.960,54 EUR po osnovi zateznih kamata na preplaćene iznose do dana konverzije i umanjenja za preplatu priznatu u konverziji (6.062,34 EUR), kojim iznosom su podmirene navedene zatezne kamate, a razliku tužiteljica odbija od razlike glavnice. Slijedom navedenog, zatražila je zbog preplaćenih anuiteta iznos od 12.789,48 EUR te po osnovi manje priznate glavnice prilikom konverzije s osnove promjene tečaja iznos od 2.526,67 EUR, odnosno ukupno 15.316,15 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana konverzije, odnosno od 30. rujna 2015. do isplate, te je specificirala i podredni tužbeni zahtjev potražujući isplatu iznos od 3.960,54 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. travnja 2023. do isplate. Time je tužiteljica povisila neznatno tužbeni zahtjev, koju preinaku je sud dopustio primjenom odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), jer iako je ista uslijedila nakon zaključenja prethodnog postupka, radi se o neskrivljenoj preinaci, budući da tužiteljica do provedenog vještačenja u ovom postupku nije mogla precizno utvrditi visinu preplate svoje obveze po kreditu, niti je mogla precizno znati u kojem iznosu joj je manje priznata glavnica prilikom sklapanja dodatka ugovoru o konverziji.

6. Među strankama nije sporno da su 28. veljače 2007. sklopile Ugovor, kojim je tuženik tužiteljici, kao korisnici kredita, stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 122.430,24 CHF i to po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan puštanja kredita u tečaj, kako to i proizlazi iz čl. 2. Ugovora, iz kojeg proizlazi (čl. 8.) da je istim ugovorena i promjenjiva kamatna stopa, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,20% godišnje, te da je istim ugovoreno i kako je ista promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke, a iz sadržaja Ugovora proizlazi i da se radilo o stambenom kreditu za kupovinu nekretnine, te da je istim ugovorena otplata u razdoblju od 156 mjeseci u mjesečnim obrocima od 1.019,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Nije sporno niti da su stranke nakon sklapanja Aneksa 1, koji je sklopljen 5. rujna 2011. i koji se odnosi na poček otplate i produljenje roka iste, kako to proizlazi iz sadržaja istog, dana 23. siječnja 2016. sklopile i Aneks 2, kojim je izvršena konverzija Ugovora iz onog s valutnom klauzulom u CHF u onaj s valutnom klauzulom u EUR. Nije sporno niti da je ovaj Aneks sklopljen sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15), što i proizlazi iz sadržaja navedenog Aneksa, u kojem je tužitelj prihvatio izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015., a iz sadržaja istog proizlazi i da je tužiteljici tom prilikom priznata preplata obveze u iznosu od 45.676,69 kn.

7. Sporno je ima li predmetni Ugovor svojstvo potrošačkog ugovora, radi li se o ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno jesu li izostala odgovarajuća objašnjenja i upozorenja o rizicima prilikom njegovog sklapanja i je li bilo pregovora o pojedinačnim ugovornim odredbama, a sporno je i je li tužiteljica obeštećena sklapanjem Aneksa 2, kojim je izvršena konverzija Ugovora u onaj s valutnom klauzulom u EUR, odnosno ima li tužiteljica s obzirom na sklapanje tog Aneksa pravo potraživati utužene iznose. Sporna je i aktivna legitimacija, jer tuženik tvrdi da su neke uplate po kreditu vršene od strane trećih osoba, te je sporan tijek kamata, kao i tražbine tuženika koje je istaknuo u prigovoru prijeboja, s tim da tuženik nije ustrajao kod prigovora prijeboja u odnosu na priznatu preplatu prilikom konverzije, s obzirom da je tužiteljica, specificirajući tijekom postupka tužbeni zahtjev, umanjila svoju tražbinu za iznos priznate preplate.

8. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud u cijelosti prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da je predmetni kredit podigla radi kupnje stana za potrebe stanovanja njene obitelji, iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru, u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03). Tužiteljica je iskazala i da je tada bila zaposlena na pola radnog vremena te da se nije mogao uzeti u obzir prihod koji je ostvarivala kao vanjski suradnik, pa tako nije bila kreditno sposobna za bilo koji drugi kredit, osim onaj s valutnom klauzulom u CHF, uz koji je trebala imati i dva sudužnika, a to su bile njena majka i buduća svekrva. S obzirom na visinu njenog primanja, te s obzirom da se nije mogao uzeti u obzir prihod koji je ostvarivala kao vanjski suradnik, kredit je otplaćivan tako da je bila administrativna zabrana na njenoj plaći i plaći sudužnika, odnosno njene majke, koja je bila zaposlena u Dječjem vrtiću Tatjana Marinić, te svekrve, koja je bila zaposlena u KB Dubrava. Dogovor između majke, svekrve i nje je bio da im ona svaki mjesec nadoknadi iznos koji su one platile, te je ona tako i činila. Kredit je morala podići na rok od 15 godina, iako je njoj odgovarao dulji rok otplate, čime bi joj rata bila niža. Dodala je i da prilikom sklapanja ugovora nije upozorena ni na kakve rizike vezane uz valutu CHF, niti na razlike iste u odnosu na EUR, pa joj tako nije bilo poznato da HNB štiti tečaj kune u odnosu na EUR, za razliku od CHF. Prilikom sklapanja ugovora nije bilo pojedinačnih pregovora, već je dobila gotov ugovor na potpis. Još je dodala i da joj je bilo rečeno da će joj anuitet varirati ovisno o tečaju, ali joj nije rečeno da može doći do takvog drastičnog rasta rate, jer u protivnom ne bi pristala na takav ugovor o kreditu.

9. Među strankama nije sporno da je, sukladno čl. 502.a ZPP, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je i tuženik, između ostalih tuženih banaka, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz valutu CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je oboje imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP/03, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

10. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

11. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

12. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni borj Pž-6632/17, kojom je odbijena i u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 i u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

14. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita utvrđeno je da je tuženik u razdoblju 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da pritom potrošače nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, kao i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te je odlučeno i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

15. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno konkretno je vezan za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba o valutnoj klauzuli kojom je obveza tužitelja vezana uz valutu CHF, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da je tužiteljica bila upozorena na sve rizike ugovora s takvom valutnom klauzulom, što međutim, nije s uspjehom učinio, jer je na temelju iskaza tužiteljice sud utvrdio da su joj u banci, kao jedini mogući, s obzirom na prihode, ponudili upravo kredit s valutnom klauzulom u CHF, a da pritom nije bila upozorena o rizicima takve ugovorne odredbe, te je utvrđeno i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama, već je tužiteljica dobila na potpis unaprijed popunjen obrazac ugovora o kreditu. Glede dokumentacije koju je tuženik na tu okolnost priložio (informaciju o pojmu valutna klauzula, grafički prikaz kretanja tečaja, e-mail korespondenciju i pitanja i odgovore za stambene kredite i sl.), za istaknuti je da se na temelju iste ne može utvrditi da je tužiteljica na odgovarajući način informirana prilikom sklapanja Ugovora, odnosno ista ne dokazuje kako je u konkretnom slučaju postupljeno, već sadrži općenito objašnjenje pojma valutne klauzule i upute djelatnicima kako bi vezano za valutnu klauzulu trebali postupati s klijentima, s tim da u istoj niti nema govora o specifičnostima valute CHF, a glede pisanog iskaz GJ, za istaknuti je da se svjedoci saslušavaju pred sudom te da jedan od dokaza predviđenih odredbama ZPP nije pisani iskaz svjedoka, slijedom čega isti sud nije posebice ocjenjivao.

16. Iz navedenog slijedi da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli u CHF, nepoštene i kao takve ništetne, a ništetne odredbe se ne mogu se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), dužan je vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim, odnosno naknadu za koristi koje je od takvih odredbi ostvario. Dakle, tužiteljica bi imala pravo na povrat u dijelu u kojem je njezina obveza vezano za tu ugovornu odredbu preplaćena, i to kao razliku između iznosa obračunatog po početnom tečaju te onog kojeg je platila na temelju tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja na dan isplate kredita tužitelju, kao i na povrat svih koristi koje je tuženik zbog tih odredbi ostvario.

17. Nadalje, iako je sklapanjem Aneksa 2 neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena za buduće razdoblje, jer je istim Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, to ne znači da je tužiteljica uistinu i obeštećena kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno ne znači da je u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bila da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, o navedenom pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu broj Rev-2868/18 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15), kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, tražeći u konkretnom slučaju da o ništetnosti spornih odredbi sud odluči kao o prethodnom pitanju, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, odnosno ukoliko bi se radilo o zabrani manjeg značaja, a ugovor je izvršen, što u konkretnom slučaju nije posrijedi, imajući u vidu sve okolnosti, odnosno da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i posljedice koje je predmetna ništetnost proizvela za tužitelja kao potrošača. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Dakle, tužiteljica, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlaštena je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga ostvarila zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da joj pripadaju, odnosno kako bi ostvarila pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. u predmetu C-118/17 (C protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama, s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana, izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužiteljica, mora imati mogućnost uspostave činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužiteljica niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa 2 ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

18. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, bio bi dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim, odnosno kada to nije moguće, naknadu za ostvarene koristi. Nadalje, i čl. 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužiteljica može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, iako ne bi potraživala naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe čl. 502.c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, s tim da tužiteljica tvrdi i da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećena.

19. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, odnosno je li tužiteljica sklapanjem Aneksa 2 Ugovoru obeštećena do dana konverzije Ugovora, provedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o., koji vještak je utvrdio da je kredit isplaćen tužiteljici 28. veljače 2007., na koji dan je srednji tečaj tuženika iznosio 1CHF=4,540016. te ukupna razlika do dana konverzije u iznosu anuiteta, primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, iznosi 96.362,26 kn i to za anuitete za koje je utvrđen više plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 12.789,48 EUR. Mišljenja je i da za anuitete koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -1.599,95 kn, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju iznosi - 212,35 EUR. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu Banke primjenom tečaja na dan dospijeća, u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 34.873,21 kn, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju iznosi 4.628,47 EUR, s tim da iz nalaza proizlazi da se od ukupnog iznosa razlike glavnice od 153.539,51 kn, iznos od 6.573,09 kn odnosi na razliku glavnice zbog promjene kamatne stope, a iznos od 146.966,42 kn na promjenu tečaja, dok je tužiteljici prema obračunu banke utvrđena razlika glavnice u iznosu od 118.666,30 kn. Vještak je utvrdio i da je prema Aneksu 2 (članak 5.3.) utvrđena preplata tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF, u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 23. siječnja 2016. u iznosu od 6.062,34 EUR, a utvrdio je i da ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja obračunate do dana 30. rujna 2015. iznose 3.960,54 EUR. Nadalje, utvrdio je i da razlika u iznosu depozita po tečaju na dan plaćanja u odnosu na iznos depozita primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -1.894,99 EUR ( na dan korištenja je isti iznosio 42.069,56 kn, a na dan isplate kredita 27.791,75 kn, pa razlika iznosi 14.277,81 kn, odnosno 1.894,99 EUR). Dodao je i da način na koji će se preplata priznata tužitelju prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se preplata utvrđena konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje. Zaključno je naveo da zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije iznose 3.960,54 EUR, zatim da više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 12.789,48 EUR, a da preplata utvrđena konverzijom iznosi 6.062,34 EUR, te navodi da zbroj više plaćenih razlika u anuitetima s osnove promjene tečaja te zatezne kamate obračunate na te iznose umanjeno za preplatu utvrđenu konverzijom iznosi 10.687,68 EUR, a razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 4.628,47 EUR, što ukupno iznosi 15.316,15 EUR, a ako bi se isti iznos umanjivao za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja u iznosu od 212,35 EUR, te za razliku depozita s osnove promjene tečaja u iznosu od 1.894,99 EUR, radilo bi se o iznosu od 13.208,81 EUR.

20. U pisanom očitovanju na primjedbe tužitelja, vještak je naveo da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan način izračuna konverzije kredita te da je prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta početno odobrena glavnica kredita u CHF, po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF, čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, te je na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen tečaj EUR iste vrste važeći na dan isplate kredita i tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Naveo je i da su primijenjene kamatne stope u simuliranom otplatnom planu kredita u EUR načelno više od primijenjenih kamatnih stopa po obračunu banke za kredit u CHF (list 136-147 spisa) te je ponovio da ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja obračunate do dana 30. rujna 2015. iznose 3.960,54 EUR te da bi, u slučaju da bi preplatu utvrđenu konverzijom trebalo najprije oduzeti od zateznih kamata obračunatih na razliku anuiteta s osnove promjene tečaja, a potom od više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja, preostala glavnica potraživanja u iznosu od 10.687,68 EUR, na koju bi zatezne kamate tekle od datuma 1. listopada 2015. pa do isplate, te je ponovio i da bi razlika preostale glavnice po konverziji iznosila 4.628,47 EUR, što bi ukupno iznosilo 15.316,15 EUR, a uz umanjenje za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja u iznosu od 212,35 EUR i razliku depozita s osnove promjene tečaja u iznosu od 1.894,99 EUR, radilo bi se o iznosu od 13.208,81 EUR.

21. U usmenom obrazloženju nalaza i mišljenja, vještak je ustrajao kod danog pisanog nalaza i dopunskog nalaza, a vezano za prijedlog tuženika da se o tome očituje, dodao je i da je obračun konverzije izvršen sukladno zakonskim odredbama ZID ZPK/15.

22. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio kao nepristrano i obrazloženo te sukladno pravilima struke, kao i zadatku vještačenja, te na isto niti stranke nisu imale primjedbi, a vještak se i dopunski očitovao o primjeni ZID ZPK/15 pri izračunu konverzije, te je priznatu preplatu u konverziji, sukladno zadatku suda, najprije uračunao u zatezne kamate, za koje je utvrdio da su istom u cijelosti podmirene, ali je dao i varijantu izračuna uz uračunavanje, sukladno prigovoru prijeboja koji je istaknuo tuženik, istaknuvši i da je pravno pitanje treba li uračunati negativne razlike i razliku depozita.

23. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije je neosnovan, jer okolnost da je dio iznosa kredita vraćen tako da je vršena obustava na plaći majke i svekrve tužiteljice, jer je na temelju njenog iskaza utvrđeno da je to bio jedini način da realizira kredit s obzirom na njene tadašnje prihode te da je dogovorno ona te iznose njima naknadila, stoga je u cijelosti upravo ona ta na čiju štetu je došlo do povećanja imovine tuženika zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Isto tako je neosnovan i prigovor zastare, jer se tražbina tužiteljice zasniva na ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, što predstavlja restitucijski zahtjev, zastarijevanje kojeg počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. godine). Kako je odluka donesena u sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, postala pravomoćna tek 14. lipnja 2018., proizlazi da za potraživanje isplate zbog ništetnosti ove odredbe, petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO, do podnošenja tužbe nije protekao, s obzirom da je tužba podnesena 18. travnja 2023.

24. Neosnovan bi bio prigovor prijeboja koji je istaknuo tuženik u dijelu iznosa od 6.062,34 EUR, jer iako je iznos priznate preplate svakako potrebno uračunati u preplatu utvrđenu po vještaku kako bi se došlo do iznosa za koji tužiteljica nije obeštećena prilikom konverzije zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, tužiteljica je u konačnici i sama uračunala taj iznos i za njega umanjila svoju tražbinu, a za dodati je i da stoga tuženik nije niti ustrajao u tom dijelu prigovora prijeboja. Naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji. U dijelu prigovora prijeboja koji se odnosi na razliku depozita, koji tuženik nije uskladio s utvrđenjima vještaka, već je ustrajao na prijeboju u tom dijelu za iznos od 1.688,04 EUR, isti je neosnovan iz razloga što odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o depozitu nije utvrđena ništetnom u predmetnom sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Nadalje, radi se o zasebnom pravnom poslu u kojem tuženik nije potrošač, da bi ta odredba mogla dovesti do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, što je pretpostavka za ništetnost po odredbama ZZP/03, već je tuženik banka, pa se ne može pozivati na ništenost te odredbe. Stoga, budući da je odredba o valutnoj klauzuli u tom ugovoru u skladu s čl. 22. ZOO, iako je u postupku utvrđeno da je tužiteljica zbog višeg tečaja CHF u odnosu na početni po tom ugovoru ostvarila korist u iznosu od 1.894,99 EUR, tuženik nema pravo na povrat tog iznosa, jer se ne radi o stečenom bez osnove. Slijedom navedenog, nije prihvaćen prigovor prijeboja koji je vezano za to istaknuo tuženik. Isto tako je neosnovan i prigovor prijeboja za iznos od 212,35 EUR sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog iznosa do dana konverzije. Naime, tzv. negativna razlika u konkretnom slučaju predstavlja iznose tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme plasiranja kredita te za to potraživanje tuženika, ne postoji osnova jer odredba čl. 323. st. 2. ZOO propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik, na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja ili isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike, odnosno u konkretnom slučaju ne postoji osnova da se za navedene negativne razlike umanji po tužitelju preplaćeni iznos, a za dodati je da svakako ne bi imao pravo na zatezne kamate od dana stjecanja, odnosno ostvarene koristi, jer je tuženik bio nesavjestan, budući je morao znati za ništetnost sporne ugovorne odredbe, pa mu nikako kamate ne bi mogle početi teći prije isticanja prigovora prijeboja. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom IV izreke.

25. Kako je u postupku utvrđeno da je tužiteljica po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli preplatila svoju obvezu do dana konverzije Ugovora i to je, uz obračunate zatezne kamate na pojedine preplaćene anuitete do dana konverzije i uračunavanje utvrđene preplate prilikom konverzije primjenom čl. 172. ZOO (kamate, pa glavnica) utvrđeno da se radi o preplati u iznosu od 10.687,68 EUR, tužiteljici je isti iznos i dosuđen, dok je odbijena razlika iznosu od 2.101,80 EUR. U postupku je utvrđeno i da je tuženik prilikom konverzije ostvario korist zbog ništetnosti iste odredbe, jer je tužiteljici utvrdio preostalu glavnicu u većem iznosu nego što je trebao, a razlika iznosi 4.628,47 EUR, s tim da bi se od tog iznosa na razliku zbog preplate tečaja, koja tražbina nije u zastari, za razliku od tražbine po osnovi promjene kamatne stope, koja tražbina je zastarjela prije podnošenja tužbe, jer je odluka o tome u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača postala pravomoćna 13. lipnja 2014., odnosio iznos od 3.756,06 EUR (razlika između iznosa od 146.966,42 kn koji se odnosi na promjenu tečaja prema utvrđenjima vještaka iz nalaza i iznosa od 118.666,30 kn prema obračunu tuženika, što iznosi 28.300,12 kn, a preračunato u važeću valutu 3.756,06 EUR), međutim, tužiteljica je po ovoj osnovi zatražila isplatu iznosa od 2.526,67 EUR, pa joj je isti iznos u cijelosti i dosuđen (čl. 2. ZPP) i to temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO. Glede tog tužbenog zahtjeva za dodati je i da je priznavanjem manjeg umanjenja iznosa glavnice od onog na koji bi tužiteljici pripadalo pravo zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, unatoč tomu što je izračun izvršen sukladno ZID ZPK/15, tuženik ostvario korist, na povrat koje tužiteljica ima pravo, u smislu čl. 323. st. 1. ZOO, i tek priznavanjem iste se tužiteljica dovodi u poziciju kao da ništetnih odredbi do dana konverzije nije ni bilo. Nadalje, niti navedena tražbina u dijelu razlike glavnice zbog promjene tečaja nije zastarjela, imajući u vidu da je pitanje ništenosti odredbi po osnovi kojih je tužiteljici priznata preplata, odnosno umanjenje glavnice, konačno pravomoćno riješeno tek odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018., pa tek od tada teče petogodišnji zastarni rok i za ovaj dio tražbine, koji do dana podnošenja tužbe, kojom je zatraženo obeštećenje zbog ništetnih odredbi, nije protekao.

26. Tužiteljici pripada pravo i na zatezne kamate od dana plaćanja pojedinog preplaćenog anuiteta, odnosno od dana stjecanja koristi za koje je utvrđeno da do dana konverzije iznose 3.960,54 EUR i koje su u tom dijelu podmirene priznatom joj preplatom pri konverziji, a na ostatak glavnice koji nije podmiren tom preplatom od 10.687,68 EUR tužiteljici pripada pravo na daljnje zatezne kamate tekuće od dana konverzije, te isto tako i na dosuđenu razliku glavnice, jer je u trenutku konverzije tuženik ostvario korist zbog nepriznavanja glavnice u toj visini, s kojim tijekom je tužiteljica i zatražila zatezne kamate, pa su joj iste i dosuđene. Naime, pravo na zatezne kamate tekuće od plaćanja pojedinog iznosa temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO, s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove, odnosno naknadi za ostvarenu korist i jer je tuženik bio nesavjestan, budući da je morao znati, s obzirom na izostanak pregovaranja i informiranja o svim rizicima predmetne valutne klauzule, i s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja), da se radi o ništetnim ugovornim odredbama, pa zatezne kamate teku od dana uplate pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate, odnosno na razliku glavnice od dana konverzije, kada je tuženik ostvario korist. Za dodati je da o podrednom tužbenom zahtjevu nije odlučeno jer je prvobitni zahtjev u pretežnom dijelu prihvaćen.

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP, jer kad se uzme u obzir uspjeh u osnovi i uspjeh u visini, neuspjeh tužiteljice je neznatan (manje od 7%), a i u vezi istog nisu nastali posebni troškovi. Troškovi su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

28. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (250 bodova), trošak sastava četiri obrazložena po Tbr. 8. toč. 1. i to podnesaka od 18. ožujka 2024., 10. prosinca 2024., 20. ožujka 2025. i 20. svibnja 2025., sve po Tbr. 8. toč. 1. (4x250 bodova) i podneska od 30. lipnja 2025. po Tbr. 8. toč. 3. (100 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 4. ožujka 2024., 17. rujna 2024., 1. srpnja 2025., 27. siječnja 2026. i 2. travnja 2026., sve po Tbr. 9. toč. 1. (5x250 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 23. siječnja 2025. po Tbr. 9. toč. 5. (50 bodova), kao i zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (50 bodova), trošak PDV-a u iznosu 1.362,50 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 214,65 EUR, dok joj nije priznat trošak sastava podneska od 4. ožujka 2024. kojim dostavlja zamjeničku punomoć, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje postupka.

29. Slijedom navedenog, tužiteljici je dosuđena naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 7.227,15 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

30. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 5. svibnja 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika