Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-2666/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, po sucu pojedincu, mr. sc. Zrinki Tironi, u pravnoj stvari tužitelja JF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženice pod 1) GF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] koju zastupa odvjetnica Mirella Paola Badovinac iz Zagreba i tuženika pod 2) OF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje zastupani po punomoćnici Mirelli Paola Badovinac, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 3036/2025-17 od 16. rujna 2025., dana 5. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 3036/2025-17 od 16. rujna 2025. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu poslovni broj: P-3036/2025-17 od 16. rujna 2025. kojom je presudio:

„Nalaže se I tuženiku GF i II tuženiku OF solidarno platiti tužitelju ZF 670,00 eura s zateznim kamatama od 25. travnja 2025. godine do isplate te naknaditi trošak parničnog postupka u svoti od 26,56 eura s zateznim kamatama od 16. rujna 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a u roku od 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske presude tuženici su podnijeli žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Tuženici predlažu da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Kako su tuženici podnijeli žalbu i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja za reći je kako se u sporu male vrijednosti kakav je ovaj, na što upućuju odredbe članka 458. stavak 1. i članka 460. ZPP-a, presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP- a (osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a), i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (odredbe članka 467 st. 1. i 2. ZPP-a). Dakle, drugostupanjski sud u konkretnom slučaju ne ispituje je li prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje budući u sporu male vrijednosti žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopuštena u smislu označene odredbe članka 467. stavak 1. ZPP-a.

4. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem predlaže žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu.

5. Žalba tuženika je osnovana.

6. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 670,00 eura sa zateznim kamatama po osnovu ugovorne kazne zbog kašnjenja u dovršetku građevinskih radova.

7. Tužbeni zahtjev koji je prvostupanjskom presudom prihvaćen kao osnovan zasniva se na tvrdnji tužitelja da tuženici kasne u dovršetku ugovorenih građevinskih radova zbog čega traži isplatu ugovorne kazne.

8. U pobijanoj presudi prvostupanjski je sud zaključio da su stranke ugovorile ugovornu kaznu u skladu s odredbom članka 350. stavak 1. i članak 351. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine”, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15.; dalje: ZOO), kao tad važećeg prava, a s obzirom da tuženici nisu ispunili ugovorne obveze u roku, da tužitelj ima pravo zahtijevati isplatu ugovorne kazne sukladno odredbi članka 353. stavka 4. ZOO-a.

9. Tuženici u žalbi, pored ostalog ističu, kako visina ugovorne kazne ne može prijeći vrijednost nekretnine, o čemu da se prvostupanjski sud nije očitovao niti cijenio dokazne prijedloge tuženika na tu okolnost. Također tuženici dostavljaju sudsku praksu u kojoj se navodi da se ugovorna kazna zbog zakašnjenja može tražiti kumulativno sa zahtjevom za izvršenje obveze.

10. Odredbom članka 353. stavak 1. ZOO-a propisano je da kad je kazna ugovorena za slučaj neispunjenja obveze, vjerovnik može zahtijevati ili ispunjenje obveze ili ugovornu kaznu. Stavkom 2. istog članka propisano je da on gubi pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako je zatražio isplatu ugovorne kazne. Stavkom 3. istog članka propisano je da kad je kazna ugovorena za slučaj neispunjenja, dužnik nema pravo isplatiti ugovornu kaznu i odustati od ugovora, osim ako je to bila namjera ugovaratelja kad su kaznu ugovorili. Stavkom 3. istog članka propisano je da kad je kazna ugovorena za slučaj zakašnjenja, odnosno neurednog ispunjenja, vjerovnik ima pravo zahtijevati i ispunjenje obveze i ugovornu kaznu. Stavkom 5. istog članka propisano je da vjerovnik ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja, odnosno neurednog ispunjenja ako je primio ispunjenje obveze, a nije bez odgađanja priopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu.

11. Iz citirane odredbe proizlazi kako u slučaju ugovaranja ugovorne kazne za slučaj neispunjenja ugovora vjerovnik ima pravo zahtijevati ili ispunjenje ugovorne obveze ili plaćanje ugovorne kazne. Međutim, kod ugovaranja ugovorne kazne za slučaj zakašnjenja ili neurednog ispunjenja vjerovnik ima pravo kumulativno zahtijevati i ispunjenje obveze i ugovornu kaznu. Iznimka je situacija kad vjerovnik primi neuredno ispunjenje, jer tada kako ne bi izgubio pravo zahtijevati i ugovornu kaznu, mora odmah prilikom preuzimanja neurednog ispunjenja izjaviti da zadržava pravo zahtijevati ugovornu kaznu.

12. Dakle, u slučaju kada obveza još nije ispunjena, vjerovnik bi ugovornu kaznu za zakašnjenje, mogao utužiti isključivo uz zahtjev za ispunjenje ugovora, ali ne i samostalno. Ako je obveza ispunjena sa zakašnjenjem vjerovnik bi imao pravo tražiti ugovornu kaznu samostalno za vrijeme razdoblja zakašnjenja.

13. U predmetnom slučaju radi se o ugovornoj kazni ugovorenoj za slučaj zakašnjenja u ispunjenju obveze izvršenja taksativno ugovorenih građevinskih radova (članci 5.4.5. i 5.6. ugovora o kupoprodaji nekretnine od 8. rujna 2016.), a koju obvezu, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, tuženici nisu ispunili. Stoga tužitelj (vjerovnik) treba kumulativno tražiti i ispunjenje obveze i isplatu ugovorne kazne.

Međutim, pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-6331/2020-67 od 6. studenog 2024., i to točkama I. i II. izreke, koje su potvrđene presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-190/2025-12 od 10. lipnja 2025., naloženo je tuženicima izvođenje navedenih građevinskih radova. S obzirom da je pravomoćnom presudom tuženicima naloženo izvođenje građevinskih radova u pogledu kojih su u zakašnjenju, logično je da je ovom tužbom tužitelj samostalno tražio isplatu kasnije dospjele ugovorne kazne. Naime, ako bi tužitelj i ovom tužbom, kojom traži isplatu daljnje ugovorne kazne zbog zakašnjenja tražio i ispunjenje ugovorenih građevinskih radova, tužba bi mu u tom dijelu bila odbačena jer bi se radilo o pravomoćno presuđenoj stvari, a prije pravomoćno presuđene stvari radilo bi se o litispendenciji (članak 333. stavak 2. i članak 194. stavak 2. ZPP-a).

Stoga se na ovaj slučaj ne odnosi presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž - 1912/2025-4 od 11. rujna 2025. na koju se pozivaju tuženici, a obzirom da se ta odluka odnosi na zahtjev za isplatom ugovorne kazne prije nego li je tužitelj ishodio pravomoćnu presudu kojom se tuženicima nalaže ispunjenje ugovorenih građevinskih radova u pogledu kojih su u zakašnjenju.

14. Međutim, pravilno tuženici u žalbi ističu da prvostupanjski sud nije odlučio o njihovom zahtjevu za smanjenjem nerazmjerno visoke ugovorne kazne, a niti se o tome očitovao te da nije cijenio dokazne prijedloge tuženika na tu okolnost.

15. Odredbom članka 354. ZOO-a propisano je da će sud na zahtjev dužnika smanjiti iznos ugovorne kazne ako nađe da je ona nerazmjerno visoka s obzirom na vrijednost i značenje objekta obveze.

16. Pravo na smanjenje ugovorne kazne dužnik ostvaruje prigovorom na osnov i visinu tužbenog zahtjeva, a kako je to i ovdje slučaj. Naime, kada se tuženik protivi osnovi i visini tužbenog zahtjeva glede plaćanja ugovorne kazne to ujedno sadrži u sebi i zahtjev za smanjenje iznosa ugovorne kazne u smislu odredbe članka 354. ZOO- a (istovjetno pravnom shvaćanju iz odluke Vrhovnog suda RH broj Revr 1438/11-2 od 27. lipnja 2012.).

17. Sud prvog stupnja je tuženicima naložio platiti tužitelju puni iznos ugovorne kazne, a da njenu visinu nije razmotrio u kontekstu dva temeljna kriterija iz odredbe članka 354. ZOO-a.

18. Naime, pravilo temeljem kojeg sud može na zahtjev dužnika smanjiti iznos ugovorne kazne, ima za cilj osigurati zaštitu načela savjesnosti i poštenja, pravičnosti i zabrane zloupotrebe prava u primjeni ovog pravnog instituta, a je li iznos ugovorne kazne nerazmjerno visok s obzirom na vrijednost i značenje objekta obveze, sud treba ocijeniti s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja time da primjenom prvog kriterija iz odredbe članka 354. ZOO-a treba usporediti visinu ugovorne kazne s vrijednošću obveze, dok kod utvrđivanja značenja objekta obveze za uzeti je u obzir i opća načela obveznog prava (članak 4., 8., 9. i 10. ZOO-a), težinu povrede ugovora, te stupanj odgovornosti dužnika.

19. Za napomenuti je da je u predmetnom slučaju obveza radi koje je ugovorena ugovorna kazna izvođenje taksativno nabrojenih građevinskih radova u određenom roku, a ne prodana nekretnina.

20. Slijedom navedenog pravilno tuženici u žalbi prigovaraju kako presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Time je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer zbog pogrešnog pravnog pristupa presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati , odnosno nema razloga o odlučnim činjenicama.

21. Slijedom navedenog trebalo je prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a.

22. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud, sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, ali i pravnom shvaćanju na kojemu se temelji ukidno rješenje ovog suda, ispitati i raspraviti sve odlučne okolnosti od kojih zavisi odluka o prigovoru gubitka tužiteljevog prava na isplatu ugovorne kazne, kao i ima li mjesta smanjenju ugovorne kazne odlukom suda, nakon čega će ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu, a time i troškovima cjelokupnog postupka.

U Splitu 5. svibnja 2026.

Sutkinja

Mr. sc. Zrinka Tironi