Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1039/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Daniele Pivčević kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Zrinke Tironi, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , zastupane po punomoćnici Kseniji Penić, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P- 439/2024-10 od 13. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 5. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-439/24-10 od 13. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, broj: 918-50-3412537, od 19. travnja 2006., sklopljenog između tužiteljice IZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora u dijelu iz članka 3./treće/NAKNADA koji glasi: „Naknada 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.”

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici IZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 213,74 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20.04.2006. godine i to od 28.2.2005. do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 30. 06. 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 01. 07. 2011. do 31.07.2015. po stopi od 12 % godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 31.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. Odlukom o trošku naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici iznos od 450,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate.

3. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 , 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23,14r6/25, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. toč. 11. ZPP-a, a nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po članku 365. stavak 2. ZPP -a. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe članka 338. stavak 4. ZPP-a), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se može ispitati.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

8. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe članka 3. Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

10. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu, ocijenivši da je ista nepoštena i ništetna u smislu odredbi članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP), članka 84. ZZP-a i članka 87. stavak 1. ZZP-a, te je pozivom na odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO) i članka 1115. ZOO-a prihvatio zahtjev za isplatu naknade plaćene sukladno toj odredbi sa zateznim kamatama od dana plaćanja. Ovo iz razloga jer je ta odredba Ugovora o zaračunavanju naknade u konačnici ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti obračuna, pa je predstavljala odredbu koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer je nastala situacija da je tuženik, kao vjerovnik, jednostrano odredio i nametnuo obvezu tužiteljici koju ista nije mogla valjano predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti njezinu visinu zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

11. Također je navedeno kako tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarnim troškovima obrade kredita niti na što se ti troškovi odnose te je slijedom navedenog utvrđena ništetnom predmetna odredba, a pozivom na odredbe članka 323., članka 324. stavak 1., članka 1111. i članka 1115. ZOO-a tuženik je obvezan na isplatu u izreci navedenog iznosa. Ujedno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim po tuženiku istaknut prigovor zastare.

12. Prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odredio ništetnom odredbu članka 3. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužiteljica, kao korisnica kredita obvezala tuženiku, kao kreditoru platiti naknade i troškove za odobrenje kredita te kada je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

13. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da tužiteljica s tuženikom nije pojedinačno pregovarala o navedenoj odredbi Ugovora, već je isključivo prihvatila ponudu koja joj se nudila od strane tuženika u formi ugovora koji je unaprijed bio sastavljen od strane tuženika, pa je dakle riječ o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora zaključivanih s drugim korisnicima kredita, a što tuženik u postupku i nije osporio.

14. Prvostupanjski je sud pravilno analizirao iskaz tužiteljice saslušane kao stranke, na temelju kojeg je utvrdio da je tužiteljica prihvatila i ispoštovala navedenu ugovornu odredbu, unaprijed sročenu od strane tuženika.

15. Iz nespornih činjenica razvidno je da je tužiteljica s tuženikom Ugovor o kreditu zaključila kao fizička osoba za kupnju automobila, što joj u odnosu na tuženika, koji je banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavi, daje status prosječnog potrošača.

16. Žalitelj tvrdi da je ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je ta odredba poštena.

17. Sukladno odredbi članka 81. ZZP-a, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (prema tada važećoj Odluci tuženika u visini od 3,30% iznosa kredita), te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članka 3. Ugovora o kreditu smislu odredbe članka 81. ZZP-a, te ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP-a.

18. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni kredit podigla za kupnju automobila i dogovarala ga sa službenicom tuženika, dok je za naknadu za obradu kredita saznala tek kada je ugovor već bio pripremljen, ali nije znala na što se odnosi i koliko iznosi, a službenica joj je samo rekla da su pravila banke takva, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita.

20. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

21. Inače, u postupku su provedeni svi predloženi dokazi, čime je zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

22. Slijedom navedenog, osim što vrijedi predmnijeva iz članka 81. stavak 2. ZZP-a jer je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu prema uvjetima banke i odredbama koje je banka unaprijed formulirala na standardnom obrascu ugovora o kreditu koji je sadržavao i odredbu o naknadi za obradu i odobravanje kredita u visini od 3,30 % od iznosa kredita, tijekom postupka je utvrđeno i da se doista o spornoj odredbi nije pregovaralo. Stoga je sud prvog stupanja pravilno zaključio da tijekom postupka nije utvrđeno da se o spornoj odredbi pregovaralo.

23. Osim što u članku 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

24. Pri tome je ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iskazao mišljenje:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

25. Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom -troškom obrade kredita, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svezi naplate troškova ulazne naknade i obvezao tuženika vratiti tužiteljici plaćeni iznos po toj osnovi temeljem članka 323. stavak 1. u vezi članka 1111. stavak 1. ZOO- a sa zateznom kamatom primjenom članka 1115. ZOO-a, jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

26. Pri tome zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, slijedom čega zastara nije nastupila. Dakle, u vrijeme utuženja i donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario, jer zastarni rok prema pravnom stavu Vrhovnog suda još nije ni počeo teći.

27. Također treba reći kako zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP-a (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

28. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je u ovom predmetu sud prvog stupnja raspravio.

29. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih) niti je o plaćanju iste mogla pregovarati.

30. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

31. Uzrokuje li se predmetom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza tužiteljice kojeg prezentira i ocjenjuje prvostupanjski sud, proizlazi da bez predmetne naknade za obradu nije bilo moguće sklopiti ugovor.

32. Prema odredbi članka 83. ZZP-a, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su općepoznate ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženik), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditu koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

33. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

34. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci VSRH broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i dr., jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

35. Imajući u vidu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju ugovora bila ograničena uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj ica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

36. Stoga je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno s tim da visina nije sporna. Inače, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a u protivnom od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja, što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

37. U predmetnom slučaju, pošavši od toga da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, pravilno sud prvog stupnja ocjenjuje da je upravo tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužiteljici kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

38. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. ZPP-a), koja je sukladna vrijednosti predmeta spora pa se žalba tuženika i u ovom dijelu, kojim se na odluku o troškovima postupka u biti samo paušalno žali, ukazuje neosnovana.

39. Kako na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena niti bilo koja od bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

40. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP -a, jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Splitu 5. svibnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

dr. sc. Daniela Pivčević