Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-374/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Sonji Meštrović, u pravnoj stvari tužiteljice OJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz OD Santica i Đapić iz Splita, protiv tuženika Doma za starije i nemoćne osobe Split, Ulica Ivana Pl. Zajca 2, 21000 Split, OIB: 69403366669, koji je zastupan po punomoćnicama odvjetnicama iz ZOU Ecija Kuljiš Bajić i Meri Blaslov-Pavasović, Split, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-108/2023-20 od 15. rujna 2025., ispravljene rješenjem tog suda poslovni broj Pr-108/2023-22 od 23. rujna 2025., 5. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-108/2023-20 od 15. rujna 2025., ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj Pr-108/2023-22 od 23. rujna 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.227,34 eura bruto zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je to navedeno u izreci presude izuzev zateznih kamata na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, u roku od 15 dana (točka I. izreke), te da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.859,20 eura sa zateznom kamatom od presuđenja u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu tuženika odgovorila je tužiteljica koja je u odgovoru na žalbu osporila žalbene navode tuženika s prijedlogom da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u cijelosti. Ujedno je zatražila trošak sastava odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 187,50 eura.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. S obzirom na vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju, radi se o sporu male vrijednosti, u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP-a, radi čega se pobijana presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točka 3. ZPP-a te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, prema odredbi čanka 467. stavak. 1. ZPP-a.

5. Ispitujući presudu u pobijanom dijelu u granicama razloga iznesenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti, na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a u svezi članka 467. stavak 1. ZPP-a, na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi takve povrede bile počinjene pred prvostupanjskim sudom.

5.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se poziva tuženik, a ovo iz razloga jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži jasne i određene razloge utemeljene na rezultatima provedenog dokaznog postupka.

5.2. Također, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a, jer je sud ovlašten na temelju te odredbe, a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjeni provedene dokaze drugačije nego što smatraju stranke da bi trebalo i ako izvodi različite činjenične zaključke nego to čine stranke.

5.3. Isto tako, suprotno žalbenim navodima tuženika ovaj sud smatra da je u obrazloženju prvostupanjske presude prvostupanjski sud postupio sukladno odredbi članka 338. stavka 4. ZPP-a te primjenom odredbe članka 8. ZPP-a zakonito odredio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive cjelokupnog postupka, pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 338. stavkom 4.

ZPP-a, kako to tuženik pogrešno ističe.

6. Predmet spora je zahtjev za naknadom neisplaćene plaće s osnova prekovremenog rada od 1. ožujka 2018. do 31. siječnja 2020.

7. Prvostupanjski sud je u provedenom postupku u bitnom utvrdio slijedeće:

- da je tužiteljica u predmetnom periodu bila zaposlenica tuženika,

- da su tužiteljici u utuženom razdoblju od 1. ožujka 2018. do 31. siječnja 2020. obračunata i plaćena uvećanja i dodaci koji ovise o uvjetima rada, te dobi dana i danu u tjednu na sve sate rada, dok joj nije obračunat dio sati u mjesecima kada je bio veći od mjesečnog fonda radnih sati, te nije iskazan dodatak za prekovremeni rad iznad 40 sati tjedno i to prema nalazu i mišljenja Centra za vještačenja d.o.o. Split u ukupnom iznosu od 1.227,34 eura,

- da je kod tuženika u organizacijskom smislu bio nejednaki raspored radnog vremena uslijed kojeg se pojavljivao višak radnih sati što proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedokinja SJ i HJ koje su iskazale da su radnici, pa tako i tužiteljica radili u smjenama /jutarnjoj 6-14 sati, popodnevnoj od 14 do 22, te noćnoj od 22 do 6 sati ujutro/ i to prema rasporedu kojeg radi voditeljica zdravstvene službe ili šefovi odjela,

- da su radnici kod tuženika u utuženom razdoblju radili više nego što je redovan mjesečni fonda sati, a čime su ostvarili višak sati koji im se sukladno odredbi članka 17. stavka 3. navedenog KU-a za djelatnost socijalne skrbi (»Narodne novine«, broj 32/17.), te članka 19. stavak 2. KU-a za djelatnost socijalne skrbi (»Narodne novine«, broj 61/18. i 3/19.) treba platiti kao prekovremeni rad,

- da iz iskaza saslušanih svjedokinja SJ i HJ proizlazi kako radnicima, pa tako i tužiteljici kod tuženika nije iskazan dodatak za prekovremeni rad iznad 40 sati tjedno iako su radili prekovremeno (sukladno članku 17. stavak 1. i 3. KU/17), te članku 19. stavak 1. i KU/18,

- da iz iskaza svjedokinja SJ i HJ proizlazi da je bilo više odrađenih sati nego što je prikazano u platnim listama, pa da radnici za to i potražuju prekovremeni rad, kao i da je nekim radnicima po podnošenju tužbi za neplaćeni prekovremeni rad u 2023. od strane tuženika jednokratno plaćen iznos na ime prekovremenog rada, što dovodi do zaključka da je tuženik tim plaćanjem prekovremenog rada priznao postojanje prekovremenih radnih sati.

8. Odredbom članka 17. stavak 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi (»Narodne novine«, broj 32/17.), a koji je u primjeni od 1. siječnja 2018. do 31. svibnja 2018., propisano je da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od onoga predviđenog redovnim rasporedom radnog vremena; stavkom 2. tog članka je propisano da se prekovremeni rad plaća na kraju svakog mjeseca; stavkom 3. tog članka propisano je da kada u slučaju nejednakog rasporeda radnog vremena na kraju razdoblja za koje je nejednaki raspored radnog vremena određen zaposlenik ima višak sati, višak sati se plaća kao prekovremeni rad; stavkom 4. tog članka propisano je da je poslodavac obvezan svakom zaposleniku platiti prekovremeni rad, te da ako zaposlenik to želi, poslodavac će na njegov pisani zahtjev umjesto uvećanja plaće po osnovi prekovremenog rada iz stavka 3. toga članka odobriti korištenje slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 minuta za utvrđivanje broja sati i slobodnih dana), sukladno mogućnostima organizacije rada.

9. Odredbom članka 19. stavka 1. KU-za djelatnost socijalne skrbi (»Narodne novine«, broj 61/18. i 3/19.), a koji je u primjeni za dio utuženog razdoblja od 1. lipnja 2018. do 31. siječnja 2020. je također propisano da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od onoga predviđenog redovnim rasporedom radnog vremena; stavkom 2. tog članka je propisano kada u slučaju nejednakog rasporeda radnog vremena na kraju razdoblja za koje je nejednaki raspored radnog vremena određen zaposlenik ima višak sati, višak sati se plaća kao prekovremeni rad; stavkom 3. tog članka propisano je da se uvećanje osnovne plaće za izvršeni prekovremeni rad plaća na kraju svakog mjeseca za mjesec za koji je ostvaren prekovremeni rad, te da je poslodavac obvezan svakom zaposleniku platiti prekovremeni rad, te iznimno, ako zaposlenik to želi, poslodavac će na njegov pisani zahtjev umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, odobriti korištenje jednog ili više slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 minuta redovnog sata rada), sukladno mogućnostima organizacije rada; stavkom 5. tog članka propisano je da se plaćeni prekovremeni rad i korištenje slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada međusobno isključuju.

10. Odredbom članka 43. stavak 1. KU-a za djelatnost socijalne skrbi (»Narodne novine«, broj 32/17.) propisano je da plaću zaposlenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću; stavkom 2. tog članka osnovnu plaću zaposlenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža; stavkom 3. tog članka propisano je da se plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuje jednom mjesečno, najkasnije do petnaestog dana u mjesecu, s time da razmak između dviju isplata ne smije biti dulji od 30 dana, a stavkom 5. tog članka da su dodaci na osnovnu plaću uvećanja plaća, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i stimulacija.

11. Člankom 45. KU-a za djelatnost socijalne skrbi (»Narodne novine«, broj 32/17.) određena su uvećanja pri čemu uvećanje osnovne plaće za prekovremeni rad iznosi 50%, a odredbom članka 51. stavka 1. KU-a za djelatnost socijalne skrbi (»Narodne novine«, broj 61/18. i 3/19., dalje: KU/18.) propisano je da plaću zaposlenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću; stavkom 2. tog članka osnovnu plaću zaposlenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža; stavkom 3. tog članka plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuje se jednom mjesečno, najkasnije do petnaestoga dana u mjesecu, s time da razmak između dviju isplata ne smije biti dulji od 30 dana, dok je stavkom 5. tog članka propisano da su dodaci na osnovnu plaću uvećanja plaća, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i stimulacija.

12. Odredbom članka 53.stavka 1. KU/18. propisana su uvećanja pri čemu uvećanje osnovne plaće zaposlenika za prekovremeni rad iznose 50%.

13. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i zaključio da je osnovano potraživanje tužiteljice u odnosu na neobračunate sate koje je tužiteljica nesumnjivo odradila, a koji su ujedno sati iznad mjesečnog fonda sati, radi čega je trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatom ukupnog iznosa od 1.227,34 eura i to na ime neobračunatog dodatka na prekovremene sate rada iznad 40 sati tjedno 774,17 eura i na ime neobračunatih sati koji su ujedno i sati iznad mjesečnog fonda sati 453,17 eura.

14. Na dosuđeni iznos od 1.227,34 eura tužiteljici su pravilno dosuđene i zakonske zatezne kamate počevši od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO), izuzev kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto plaći.

15. Dakle, porez na dohodak i prirez poreza na dohodak koji čine sastavne dijelove bruto plaće dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju, kako je to tužiteljica pravilno zatražila, radi čega je pravilno odlučeno kao u točki I. izreke prvostupanjske presude.

16. U odnosu na žalbene navode da je tuženik omogućio tužiteljici korištenje zamjenskog tjednog odmora potrebno je odgovoriti da bez obzira na koji način poslodavac rasporedio tjedni odmor ostaje činjenica da puno radno vrijeme iznosi 40 sati tjedno i ukoliko je radnik u tjednu ostvario veći broj sati od navedenog to predstavlja prekovremeni rad.

17. Naime, Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23 i 64/23., dalje: ZR) određuje da je radno vrijeme 40 sati tjedno (kod punog radnog vremena), a dulje može biti samo u slučaju prekovremenog rada, preraspodjele radnog vremena ili u slučaju kada radnici rade u tzv. turnusima od po 12 sati ili u sličnom rasporedu koji ne omogućava da se radno vrijeme svede na 40 sati tjedno, poslodavcima je nužno uvesti ne-jednaki raspored. U protivnom radnici bi redovito u pojedinim tjednima, npr. svaki drugi tjedan imali više od 40 sati, što znači da bi u tom tjednu u stvari radili prekovremeno. Ovo neovisno ako u su prethodnom tjednu radili kraće, jer se prekovremeni rad treba procjenjivati na razini tjedna, iako se u praksi i bez ikakvog uvođenja nejednakog rasporeda radnog vremena procjenjuje na razini mjeseca ili godine, ali to nije sukladno ZR-u.

18. Dakle, svaki rad preko 40 sati tjedno je prekovremeni rad, osim u slučaju ako postoji preraspodjela radnog vremena ili nejednaki raspored radnog vremena. S obzirom na gore navedeno tuženik je isticao da se u konkretnom slučaju radi o nejednakom rasporedu (preraspodjela je zabranjena u djelatnosti socijalne skrbi).

19. Međutim, o nejednakom rasporedu se ne radi jer tužiteljica nije obavljala poslove na više različitih lokacija i u različitim programima, a što je uvjet za nejednaki raspored prema KU, konkretno članku 17. stavku 5. istoga ne postoji odluka poslodavca odnosno tuženika o nejednakom rasporedu radnog vremena niti je takvu odluku tuženik predočio (tuženik navodi da je on obavještavao zaposlenike o rasporedu radnog vremena tjedan dana unaprijed, međutim, to je nešto sasvim drugačije od donošenja formalne odluke o uvođenju nejednakog rasporedu radnog vremena i uvjetima obavljanja istoga, a koja odluka ima svoje pretpostavke, način i proceduru donošenja i vrijeme trajanja sve sukladno članku 66. ZR-a.

19.1. U slučaju da se radilo o hitnim i izvanrednim poslovima koji bi opravdali uvođenje nejednakog rasporeda radnog vremena tada iste tuženik ne bi mogao najaviti dva tjedna prije tužiteljici kao što to navodi. Za donošenje zakonite odluke o nejednakom rasporedu radnog vremena je potrebna suglasnost radničkog vijeća sukladno članku 150. ZR-a, obzirom da odluka o rasporedu radnog vremena spada u odluke važne za položaju radnika, a kakvu suglasnost tuženik nije imao niti je predočio. Nejednak raspored radnog vremena je ograničen vremenski po zakonu, a iz svega navedenog tijekom postupka kao i iz provedenog financijskog vještačenja vidljivo je da se ovdje radilo o prekovremenom radu kroz cijelu godinu, koje se stoga ne može podvesti pod nejednaki raspored, pa je u tom dijelu prigovor tuženika neosnovan.

20. Iako je tuženik svoju obvezu pokušavao otkloniti i pozivajući se na to da je tužiteljici isplaćivao plaću za ukupan broj sati iako je broj sati po evidencijama za neke mjesece bio niži, to nema utjecaja na konkretni slučaj obzirom da to što je radnik neki mjesec radio manje sati, jer mu je poslodavac tako odredio raspored ne znači da nema pravo na punu ugovorenu plaću, obzirom radnik ne određuje raspored radnog vremena, nego upravo poslodavac, odnosno tuženik. Osim toga, ako radnik ima ugovorenu mjesečnu plaću, a neki mjesec radi manje sati jer mu je poslodavac tako odredio raspored, radnik ima pravo tražiti ugovorenu plaću jer ne određuje on raspored radnog vremena.

21. Ovaj način kompenziranja isplaćene plaće i odrađenog broja sati, prema niti jednom propisu ili ugovoru nije pružio tužiteljici potpunu naknadu onoga što joj prema ZR-u pripada, nego je upravo suprotno oštetilo tužiteljicu za one odrađene sate preko 40 sati tjedno, zbog čega joj posljedično nije isplaćen dodatak za prekovremeni rad za te sate, a zatim i sve naknade koje joj pripadaju, kako je to pravilno analizom svih provedenih dokaza utvrdio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

22. Pravilna je i odluka o parničnom trošku i kao takva utemeljena na odredbama članka 154. stavak 1. i 155. stavak 1. ZPP-a, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23., dalje: Tarifa).

23. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP- a žalbu tužiteljice odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

Split, 5. svibnja 2026.

S U T K I N J A

Sonja Meštrović