Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja TK, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Vanji Buntić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Šuster, Kobaš, Buntić d.o.o., iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3a, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon glavne rasprave zaključene dana 10. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 05. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 8.1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103113207, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 22.08.2006.godine, a koja glasi: « Kamatna stopa je promjenjiva....» te u odredbi čl.8.2. koja glasi: « Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. » pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103113207 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 22.08.2006.godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.2. koja glasi: « … CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. », u odredbi čl.7. koja glasi: « … po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja » pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.

IV Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 2.412,46 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 04. kolovoza 2021. tužitelj tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom, dana 22.08.2006.godine zaključio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103113207 kojim ugovorom da je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 111.200,00 CHF uz kamatnu stopu od 4,99% godišnje. Obzirom da je citiranim presudama utvrđen ništetan predmet (ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka) i ništetna cijena kredita (ništetna ugovorna odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope koja se mijenja odlukom banke te iznos kamata koji se naplaćuje prema CHF iznosima u kunskoj protuvrijednosti) to da je ništetan predmetni ugovor o kreditu, a što da je u skladu s ranijim odlukama VSRH kada da su utvrđenim ništetnim predmet i/ili cijena budući da su bitni sastojci ugovora. Podredno prema relevantnoj sudskoj praksi nepoštene da su i ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita, te izlazna naknada odnosno naknada za prijevremenu otplatu. Stoga tuženik da bi bio dužan vratiti tužitelju iznos u visini od 586.730,01 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Obzirom da su ništetne navedene odredbe ništetan da je i otkaz ugovora o kreditu obzirom da se istim utvrđuje nenaplaćeni iznos dugovanja tužitelja a koja da je činjenica apsolutno nevjerojatna obzirom da je tužitelj otplatio kredit. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba da se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa te tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi tuženika obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom da je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Tuženik da je i otkazao Ugovor o kreditu .Tužitelj smatra da je u vrijeme raskida Ugovora o kreditu postojao ali da nije utvrđen u točnom iznosu odnosno tužitelj smatra da tuženik nije mogao raskinuti ugovor o kreditu jer da nije imao dospjelo nepodmireno potraživanje, a što da će se financijskim vještačenjem utvrditi. Tužitelj smatra da je raskid ugovora o kreditu nezakonit i bez pravnog učinka jer da nisu bile ispunjene ugovorne pretpostavke za otkaz ugovora. Člankom 8. Ugovora ugovorena da je kamatna stopa u visini od 4,75% godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (tuženika) na čiju da je primjenu korisnik kredita (tužitelj) bezuvjetno pristao, budući da se radi o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama tužitelj kao potrošač da nije mogao pregovarati, niti na iste utjecati. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da ugovorom nisu utvrđeni niti egzaktni parametri niti metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Prema tome, sama odredba o visini kamatne stope i njezinim promjenama sastavljena da je nerazumljivo i netransparentno. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Odredba o redovnoj kamatnoj stopi temeljna da je odredba ugovora o kreditu, bitni sastojak ugovora, te da ista sukladno odredbama ZOO-a mora biti određena, odnosno barem odrediva. Odredbom članka 272. stavka 1. ZOO-a, utvrđeno da je da je predmet obveze odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Ako je činidba neodređena ili neodrediva, ugovor da je ništetan. S obzirom da ugovor ne sadrži elemente za određenje kamatne stope, niti su stranke ostavile trećoj osobi da odredi visinu kamatne stope, nego naprotiv, visina kamatne stope isključivo da ovisi o volji druge ugovorne strane – tuženika, to da proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, odnosno da je odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke ništetna. Nadalje, takva ugovorna odredba protivna da je načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano i bez utjecaja druge strane određuje obvezu dužnika, koju da promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene da ne može niti provjeriti jer da nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno da je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna

odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Budući da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu da se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 potvrdio da je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom broj Revt-249/14-2 od 09.04.2015. godine. Prema tome, budući da je ništetna odredba kojom je tuženik ovlašten jednostrano i bez ugovorenih preciznih, jasnih i razumljivih kriterija promjene kamatne stope poznatih korisniku kredita, mijenjati kamatnu stopu, to ista da ne proizvodi pravni učinak, slijedom čega da je u ovom ugovornom odnosu i to u razdoblju od dana sklapanja ugovora pa do dana početka primjene zakonski određene kamatne stope od 3,23% godišnje, ništetna primjena svih onih kamatnih stopa koje da je tuženik jednostrano odredio temeljem navedene ništetne ugovorne odredbe, osim prvotno ugovorene kamatne stope u visini od 4,99 % godišnje, jer da je to jedina precizno utvrđena kamatna stopa poznata tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora i preuzimanja obveze, te da je tuženik dužan vratiti tužitelju cjelokupan novčani iznos koji da je tužitelj platio tuženiku na ime uvećanih kamatnih stopa, a preko iznosa početno ugovorene kamatne stope. Temeljem ugovora o kreditu banka da je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 111.200,00 CHF-a obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Odredbom članka 7. Ugovora ugovoreno da je da se kredit otplaćuje u 336 mjesečna anuiteta u visini od 535,47 CHF-a te da se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj CHF-a stalno da se mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Naime, s obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora da nije bio informiran o riziku koji da sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se

glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF. Dana 29.02.2016.godine tužitelj i tuženik sklopili da su Anex br.1. uz Ugovor o kreditu broj 5103113207 kojim da je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, dalje Zakon o konverziji) izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te da je tuženik tužitelju ispostavio novi EUR otplatni plan s novo utvrđenom EUR glavnicom,

novom kamatnom stopom i novom visinom anuiteta. Izračunom konverzije utvrđena da je nedospjela glavnica na dan 30.9.2015. u iznosu od 98.246,56 CHF. Konverzijom kredita u Euro, utvrđena da je nedospjela glavnica na dan 30.9.2015. u iznosu od 63.581,32 Eur nakon čega da je u točki 5.3 Anexa ugovora utvrđen manjak u dotadašnjim uplatama tužitelja potrebnima za zatvaranje do tada dospjele Euro glavnice u iznosu od 20.790,09 Eur odnosno 153.039,57 kuna. Međutim, stvarna preostala neotplaćena glavnica u kunama prema početno ugovorenim uvjetima kao jedino mogućima uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, iznosila da je 29.383,73 kuna, dakle bila da je niža od one kako ju je utvrdio tuženi izračunom konverzije. Tuženik da je paralelno prikazivao sve stvarne uplate (kunske) preračunate u EUR po tečaju na dan uplate i s tim uplatama da su pokrivane (zatvarane) obveze (anuiteti) po simuliranom otplatnom planu za EUR u konverziji. Ako su te ukupne uplate bile više od ukupne EUR obveze, dužnik da je imao preplatu. Ako su uplate bile manje od ukupne EUR obveze, imali da su manjak. Kod tužitelja da je zabilježen manjak. Dakle, stvarne uplate da ne utječu na utvrđenje novog stanja glavnice, ali direktno da utječu na visinu preplate ili manjka. Nadalje, za taj isti manjak, tuženik da je imao zahtjev da se podmiri odmah, ili kao što da je u ovom predmetu bio slučaj, da se pridoda novoj EUR glavnici na dan 30.09.2015 i potom otplaćuje (zajedno sa kamatama na njega). Slijedom navedenog takvo postupanje banke da je nepošteno i to da se ipak mora uzeti u obzir i umanjiti ukupno potraživanje tužitelja. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine utvrđeno da je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog

ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno, da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju – pravo na povrat novčanog iznosa. Iz svega navedenog razvidno da je da Ugovor sadrži nepoštene odredbe, kako o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli, koje da su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava propisanima Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) u članku 3. (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu), članku 4. (načelo savjesnosti i poštenja), članku 6. (načelo zabrane zlouporabe prava), članku 7. (načelo jednake vrijednosti davanja), članku 8. (načelo zabrane uzrokovanja štete) i članku 10. (ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava), te načelima prava zaštite potrošača, uslijed čega da takve odredbe Ugovora ne proizvode pravni učinak. Također, odredbe Ugovora o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, i o valutnoj klauzuli, protivne da su kogentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP), s time da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba njihova ništetnost. Odredbom čl. 323. ZOO-a, propisano da je da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj da od tuženika potražuje povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to iznos od 104.717,28 kuna koji da se iznos odnosi na neosnovano naplaćene kamate, i neosnovano stečene tečajne razlike iskazane kroz anuitete, do dana 30.09.2015.g, sve to pozivom na odredbe čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana svakog pojedinog stjecanja, kako da je specificirano u tužbenom zahtjevu. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba da se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa (4,99%), te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan plasmana ( 20.01.2005.godine 1 CHF = 4.846904 kn )predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi banke, s obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Slijedom navedenog, tužitelj je zahtijevao donošenje presude slijedećeg sadržaja: " I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 8.1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103113207, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 22.08.2006.godine, a koja glasi: « Kamatna stopa je promjenjiva....» te u odredbi čl.8.2. koja glasi: « Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. » pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 13.338,70 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče: na iznos 0,05 kuna počev od 1.12.2006 godine do isplate, na iznos 0,05 kuna počev od 1.1.2007 godine do isplate, na iznos 0,05 kuna počev od 1.4.2007 godine do isplate, na iznos 0,04 kuna počev od 1.5.2007 godine do isplate, na iznos 0,04 kuna počev od 1.9.2007 godine do isplate, na iznos 0,04 kuna počev od 1.10.2007 godine do isplate, na iznos 0,04 kuna počev od 1.11.2007 godine do isplate, na iznos 205,99 kuna počev od 1.2.2008 godine do isplate, na iznos 208,55 kuna počev od 1.3.2008 godine do isplate, na iznos 211,13 kuna počev od 1.4.2008 godine do isplate, na iznos 205,04 kuna počev od 1.5.2008 godine do isplate, na iznos 203,32 kuna počev od 1.6.2008 godine do isplate, na iznos 205,15 kuna počev od 1.7.2008 godine do isplate, na iznos 201,45 kuna počev od 1.8.2008 godine do isplate, na iznos 202,23 kuna počev od 1.9.2008 godine do isplate, na iznos 205,75 kuna počev od 1.10.2008 godine do isplate, na iznos 222,81 kuna počev od 1.11.2008 godine do isplate, na iznos 209,74 kuna počev od 1.12.2008 godine do isplate, na iznos 225,10 kuna počev od 1.1.2009 godine do isplate, na iznos 226,02 kuna počev od 1.2.2009 godine do isplate, na iznos 226,91 kuna počev od 1.3.2009 godine do isplate, na iznos 223,93 kuna počev od 1.4.2009 godine do isplate, na iznos 378,64 kuna počev od 1.5.2009 godine do isplate, na iznos 373,17 kuna počev od 1.6.2009 godine do isplate, na iznos 366,68 kuna počev od 1.7.2009 godine do isplate, na iznos 369,25 kuna počev od 1.8.2009 godine do isplate, na iznos 373,80 kuna počev od 1.9.2009 godine do isplate, na iznos 369,22 kuna počev od 1.10.2009 godine do isplate, na iznos 368,69 kuna počev od 1.11.2009 godine do isplate, na iznos 373,91 kuna počev od 1.12.2009 godine do isplate, na iznos 378,08 kuna počev od 1.1.2010 godine do isplate, na iznos 383,60 kuna počev od 1.2.2010 godine do isplate, na iznos 382,11 kuna počev od 1.3.2010 godine do isplate, na iznos 391,59 kuna počev od 1.4.2010 godine do isplate, na iznos 389,47 kuna počev od 1.5.2010 godine do isplate, na iznos 391,64 kuna počev od 1.6.2010 godine do isplate, na iznos 416,97 kuna počev od 1.7.2010 godine do isplate, na iznos 411,28 kuna počev od 1.8.2010 godine do isplate, na iznos 431,85 kuna počev od 1.9.2010 godine do isplate, na iznos 421,46 kuna počev od 1.10.2010 godine do isplate, na iznos 293,39 kuna počev od 1.11.2010 godine do isplate, na iznos 312,17 kuna počev od 1.12.2010 godine do isplate, na iznos 321,66 kuna počev od 1.1.2011 godine do isplate, na iznos 314,36 kuna počev od 1.2.2011 godine do isplate, na iznos 316,40 kuna počev od 1.3.2011 godine do isplate, na iznos 310,33 kuna počev od 1.4.2011 godine do isplate, na iznos 310,83 kuna počev od 1.5.2011 godine do isplate, na iznos 169,81 kuna počev od 1.6.2011 godine do isplate, na iznos 171,31 kuna počev od 1.7.2011 godine do isplate, na iznos 182,41 kuna počev od 1.8.2011 godine do isplate, na iznos 180,77 kuna počev od 1.9.2011 godine do isplate, na iznos 171,95 kuna počev od 1.10.2011 godine do isplate, na iznos 6,51 kuna počev od 1.2.2014 godine do isplate, na iznos 6,54 kuna počev od 1.3.2014 godine do isplate, na iznos 6,52 kuna počev od 1.4.2014 godine do isplate, na iznos 6,42 kuna počev od 1.5.2014 godine do isplate, na iznos 6,40 kuna počev od 1.6.2014 godine do isplate, na iznos 6,42 kuna počev od 1.7.2014 godine do isplate, na iznos 6,46 kuna počev od 1.8.2014 godine do isplate, na iznos 6,45 kuna počev od 1.9.2014 godine do isplate, na iznos 6,46 kuna počev od 1.10.2014 godine do isplate, na iznos 6,42 kuna počev od 1.11.2014 godine do isplate, na iznos 6,45 kuna počev od 1.12.2014 godine do isplate, na iznos 6,43 kuna počev od 1.1.2015 godine do isplate, na iznos 6,45 kuna počev od 1.2.2015 godine do isplate, na iznos 6,45 kuna počev od 1.3.2015 godine do isplate, na iznos 6,39 kuna počev od 1.4.2015 godine do isplate, na iznos 6,39 kuna počev od 1.5.2015 godine do isplate, na iznos 6,39 kuna počev od 1.6.2015 godine do isplate, na iznos 6,33 kuna počev od 1.7.2015 godine do isplate, na iznos 6,26 kuna počev od 1.8.2015 godine do isplate, na iznos 6,33 kuna počev od 1.9.2015 godine do isplate. III. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103113207 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 22.08.2006.godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.2. koja glasi: « … CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. », u odredbi čl.7. koja glasi: « … po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 79.399,40 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od: na iznos 129,28 kuna počev od 1.11.2008 godine do isplate, na iznos 156,94 kuna počev od 1.1.2009 godine do isplate, na iznos 168,20 kuna počev od 1.2.2009 godine do isplate, na iznos 179,60 kuna počev od 1.3.2009 godine do isplate, na iznos 145,66 kuna počev od 1.4.2009 godine do isplate, na iznos 141,91 kuna počev od 1.5.2009 godine do isplate, na iznos 105,18 kuna počev od 1.6.2009 godine do isplate, na iznos 62,13 kuna počev od 1.7.2009 godine do isplate, na iznos 79,85 kuna počev od 1.8.2009 godine do isplate, na iznos 111,04 kuna počev od 1.9.2009 godine do isplate, na iznos 80,69 kuna počev od 1.10.2009 godine do isplate, na iznos 77,72 kuna počev od 1.11.2009 godine do isplate, na iznos 113,83 kuna počev od 1.12.2009 godine do isplate, na iznos 142,79 kuna počev od 1.1.2010 godine do isplate, na iznos 180,66 kuna počev od 1.2.2010 godine do isplate, na iznos 171,52 kuna počev od 1.3.2010 godine do isplate, na iznos 236,68 kuna počev od 1.4.2010 godine do isplate, na iznos 222,57 kuna počev od 1.5.2010 godine do isplate, na iznos 238,05 kuna počev od 1.6.2010 godine do isplate, na iznos 411,46 kuna počev od 1.7.2010 godine do isplate, na iznos 373,10 kuna počev od 1.8.2010 godine do isplate, na iznos 514,28 kuna počev od 1.9.2010 godine do isplate, na iznos 444,29 kuna počev od 1.10.2010 godine do isplate, na iznos 386,69 kuna počev od 1.11.2010 godine do isplate, na iznos 568,44 kuna počev od 1.12.2010 godine do isplate, na iznos 661,16 kuna počev od 1.1.2011 godine do isplate, na iznos 591,82 kuna počev od 1.2.2011 godine do isplate, na iznos 613,24 kuna počev od 1.3.2011 godine do isplate, na iznos 555,15 kuna počev od 1.4.2011 godine do isplate, na iznos 561,64 kuna počev od 1.5.2011 godine do isplate, na iznos 752,50 kuna počev od 1.6.2011 godine do isplate, na iznos 783,30 kuna počev od 1.7.2011 godine do isplate, na iznos 995,02 kuna počev od 1.8.2011 godine do isplate, na iznos 965,10 kuna počev od 1.9.2011 godine do isplate, na iznos 798,92 kuna počev od 1.10.2011 godine do isplate, na iznos 803,43 kuna počev od 1.11.2011 godine do isplate, na iznos 784,94 kuna počev od 1.12.2011 godine do isplate, na iznos 835,12 kuna počev od 1.1.2012 godine do isplate, na iznos 883,68 kuna počev od 1.2.2012 godine do isplate, na iznos 884,81 kuna počev od 1.3.2012 godine do isplate, na iznos 854,48 kuna počev od 1.4.2012 godine do isplate, na iznos 864,45 kuna počev od 1.5.2012 godine do isplate, na iznos 883,16 kuna počev od 1.6.2012 godine do isplate, na iznos 865,38 kuna počev od 1.7.2012 godine do isplate, na iznos 866,72 kuna počev od 1.8.2012 godine do isplate, na iznos 849,64 kuna počev od 1.9.2012 godine do isplate, na iznos 815,83 kuna počev od 1.10.2012 godine do isplate, na iznos 854,74 kuna počev od 1.11.2012 godine do isplate, na iznos 865,88 kuna počev od 1.12.2012 godine do isplate, na iznos 866,72 kuna počev od 1.1.2013 godine do isplate, na iznos 810,37 kuna počev od 1.2.2013 godine do isplate, na iznos 846,63 kuna počev od 1.3.2013 godine do isplate, na iznos 856,46 kuna počev od 1.4.2013 godine do isplate, na iznos 834,72 kuna počev od 1.5.2013 godine do isplate, na iznos 773,65 kuna počev od 1.6.2013 godine do isplate, na iznos 749,56 kuna počev od 1.7.2013 godine do isplate, na iznos 774,68 kuna počev od 1.8.2013 godine do isplate, na iznos 800,31 kuna počev od 1.9.2013 godine do isplate, na iznos 847,51 kuna počev od 1.10.2013 godine do isplate, na iznos 824,75 kuna počev od 1.11.2013 godine do isplate, na iznos 837,09 kuna počev od 1.12.2013 godine do isplate, na iznos 845,54 kuna počev od 1.1.2014 godine do isplate, na iznos 704,55 kuna počev od 1.2.2014 godine do isplate, na iznos 716,28 kuna počev od 1.3.2014 godine do isplate, na iznos 707,98 kuna počev od 1.4.2014 godine do isplate, na iznos 693,05 kuna počev od 1.5.2014 godine do isplate, na iznos 685,61 kuna počev od 1.6.2014 godine do isplate, na iznos 692,00 kuna počev od 1.7.2014 godine do isplate, na iznos 709,91 kuna počev od 1.8.2014 godine do isplate, na iznos 732,79 kuna počev od 1.9.2014 godine do isplate, na iznos 736,61 kuna počev od 1.10.2014 godine do isplate, na iznos 744,53 kuna počev od 1.11.2014 godine do isplate, na iznos 757,90 kuna počev od 1.12.2014 godine do isplate, na iznos 750,14 kuna počev od 1.1.2015 godine do isplate, na iznos 760,44 kuna počev od 1.2.2015 godine do isplate, na iznos 760,44 kuna počev od 1.3.2015 godine do isplate, na iznos 760,45 kuna počev od 1.4.2015 godine do isplate, na iznos 760,45 kuna počev od 1.5.2015 godine do isplate, na iznos 760,45 kuna počev od 1.6.2015 godine do isplate, na iznos 760,47 kuna počev od 1.7.2015 godine do isplate, na iznos 760,49 kuna počev od 1.8.2015 godine do isplate, na iznos 760,47 kuna počev od 1.9.2015 godine do isplate, na iznos 29.383,73 kuna počev od 30.09.2015. godine do isplate sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, zatim po stopi od 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. godine te po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi 8,14% počev od 1. kolovoza 2015.godine, te u slučaju promjene zakonskih zateznih kamata po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima. V. Nalaže se tuženome da tužitelju na ime manje priznate glavnice isplati iznos od 158.671,59 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29.2.2016. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana. VI. Utvrđuje se nezakonitom Odluka o raskidu/otkazu ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103113207 i ista ne proizvodi nikakve pravne učinke."

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost i visinu predmetne tužbe te postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, i to s više osnova, a koje da će u nastavku iznijeti. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što da je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima da se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja da je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano da je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac da je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa da se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 06. kolovoza 2021. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa da se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019. godine, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime da tužitelj podnošenjem tužbe na dan 06.08.2021. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose s osnove promjene kamatne stope. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se imalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan. Naime, možebitna i eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, a što da tuženik u cijelosti osporava da bi bio slučaj u konkretnom slučaju, da ne može nikako povlačiti ništetnost i samog ugovora. Odredbom čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača propisano da je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe ugovora. Nadalje, odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, a koji zakon da čini lex generalis u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača, propisano da je skoro jednako da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe ugovora i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba ugovora bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe ugovora i vrijedio bez nje. Slijedom navedenog, ukoliko bi se i smatrala ništetnom odredba o valutnoj klauzuli te kamatnoj stopi predmetnog Ugovora o kreditu, a što da se u cijelosti osporava, to nipošto da ne bi značilo da je ništetan cijeli Ugovor o kreditu. Dakle, odredba o glavnom predmetu i cijeni da može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa, pa da stoga ništetnost tih odredbi ne može povlačiti ništetnost cijelog ugovora. Štoviše, tuženik ističe kako je i stav recentne sudske prakse da eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna (valutna) klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa ne bi povlačila ništetnost cjelovitih odredbi o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost ugovora, i to s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor o kreditu može opstati bez njih. Čak da je i VTS RH u odluci od dana 14. lipnja 2018. godine (posl.br. Pž-6632/2017) utvrdio da je predmet tužbenog zahtjeva u kolektivnom postupku ništetnost samo dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni, i to dijela kojim se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak i dijela o ugovornoj kamati. Stoga da je VTS RH istaknuo da, budući da su prema odredbi članka 1021. Zakona o obveznim odnosima bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Na jednak način da utvrđuje i Vrhovni sud RH dana 04. ožujka 2020. godine u oglednom postupku pod posl. br. Gos 1/2019-36 koji da u svom rješenju jasno zaključuje kako je “presudama u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi po službenoj dužnosti.“ Odlučna činjenica koju da sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da jest da su tužitelj i tuženik dana 29. veljače 2016. godine sklopili Aneks predmetnog Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim da je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom da su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja da je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 04. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno da je rješenje kojim da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: " Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH da zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja da svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, da ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH da navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj da je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj da je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa da je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime da je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što da je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona nesistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu da upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH da navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH da zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne

zahtjeve (jer da treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što da je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 da nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos da je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. VSRH da dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - T) gdje da, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj. Naime, u Mađarskoj da je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok da je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju da su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj da su sljedeća: i. Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, da proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan da je; ii. Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena da je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; iii. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF da nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, iv. Tužitelj da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te da ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji da se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što da se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno da je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer da je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te da ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što da je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj da uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno da ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Međutim, ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje je li konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije, kao i je li pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). Tuženik ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji da su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima da su u konačnici odbili deklatorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što da su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom. Dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (a što da se osporava u cijelosti), iz recentne sudske prakse županijskih sudova da proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što da su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja da proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi. Dana 09. srpnja 2020. godine Sud EU objavio da je svoju odluku u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje da proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. U navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU da je bilo riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim da je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio da je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji da su činili sastavni dio ugovora predviđali da su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta da je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji da propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik da mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan da ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. Dakle, odredba općih uvjeta koja da se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala da je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika. Sud koji da je uputio zahtjev Sudu EU postavio da je sljedeće pitanje: Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja? Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU da je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno da je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU da je da su odredbe ugovora, a koje da su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što da se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, da proizlazi da je konverzija kredita

tužitelja iz CHF u EUR, koja da je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji da su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer da se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Uostalom, upravo navedeno stajalište VSRH da je izložio u svojoj odluci u oglednom postupku Gos-1/2019. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu odnosno odbio tužbeni zahtjev tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik da se očituje kako slijedi. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena da je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 03. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom da je odlukom potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što da osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje da proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što da je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo da je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim da je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio da je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji da su činili sastavni dio ugovora predviđali da su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta da je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji da propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik da mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan da ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. Dakle, odredba općih uvjeta koja da se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala da je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika. Sud koji da je uputio zahtjev Sudu EU postavio da je sljedeće pitanje: Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja? Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU da je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od dana 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u

potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno da je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU da je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što da se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Navedeni stav da se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovopredmetnom ugovoru o kreditu da propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Zakonska odredba čl. 22. Zakona o obveznim odnosima da propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, da proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovopredmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba da je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer da se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao što da to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRHa, tuženik da se očituje kako slijedi. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik da je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004; Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima, pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama, predočavani i uručivani obrasci u kojima da se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno da je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj da je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke . Tuženik da je tužitelja, kao i općenito potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli, i to na više različitih načina: i. Iz Ugovora o kreditu koji da prileži spisu vidljivo da je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu da je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji da može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje, tužitelj da je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. ii. Iz Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji da su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji da su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima, pa tako i tužitelju u poslovnicama – jasno da je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu da stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument da sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100. Pa tako da se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada da je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan da je primjer u Eurima iz kojeg da je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada da je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik da informira potrošače, pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute, i to na besplatnom telefonu Banke ili na internet stranici Banke. Također da je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. iii. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja da je bila prilog uz “Novi list”, a koje da su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također da je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje da je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj da se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također da je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. iv. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također da je dobio brošuru u kojoj da je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj da je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo da je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok da se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog da proizlazi da su korisnici kredita u CHF, pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog da proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, odnosno po stajalištu tuženika tužitelj da je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima Banke tužitelju da je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovoranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik da na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenice Banke koja da je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, gospođe GK, kao i gospođe AK. Osim toga, tuženik da uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. NK (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste, te predlaže da se isti uzme u obzir. Predloženim svjedokom i dostavljenim pisanim iskazom tuženik da želi dokazati razinu informacija koje da su bile pružene tužitelju, odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. U prilog tome da govori i činjenica da je gđa. NK svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem da je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, a pri čemu da je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer da je i sama zadužena u CHF te da tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome da govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje da stvara valutni rizik koji da si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka da podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik da je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani da su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da je da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik da ju uvijek zatvarao, pri čemu da je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo da je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja da je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka da vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te da sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u da su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To da je razvidno i iz dopisa HNB-a od dana 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg da jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti da ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a), banke da su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a), tuženik da se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. Dakle iz svega da nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to da nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer da ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovopredmetnom ugovoru o kreditu da je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji da propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta da je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa da se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, da proizlazi da je tužitelj, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što da valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba da ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to da je svakoj osobi jasno. Neživotno da je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju da predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te da se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti da je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako da je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno da je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu da su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom da je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute da nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno da je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj da se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje da se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj da je svjestan i da ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi da se o institutu koji da je apsolutno prepoznat, prihvaćen u našem društvu i upotrebljava da se i upotrebljavao da se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo da je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju da je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak da ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista da nije nepoštena, jer da sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba da je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju da kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik da je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08) tuženik da je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik da je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik da se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu da sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista da je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu da predviđa i slučajeve u kojima da određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također da nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba da imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako da se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje da tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje da uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to da ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika da nije nepošteno. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja da je objavljena dana 02.12.2013., a stupila da je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik da je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom da se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik da je postupio sukladno navedenoj obvezi te donio Metodologiju, koja da se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa da je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom

odnosu. Tuženik da je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. Tuženik da je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom da je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što da je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno da je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa da tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno da je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž-139/18 od 29.03.2018. godine). Prema tome, već da je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje da daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu da je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji da je ustanovljen ZPK. ZIDZPK NN 143/13 da je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom da je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija da je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana da je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23 % godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga da nije slučajnost, te da ga treba sagledati

kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja da se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom da se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope da jest upravo takvo ograničenje koje da se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti. Besmisleno da je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer da će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time da će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Tuženik skreće naslovnom sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što da tužitelj osporava ovom tužbom jer da istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (5,490 %). Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj da se odrekao uživati blagodat odredbe čl. 11.st.5. ZPK. i stope koja da je određena tom odredbom u visini 3,23 % kroz razdoblje kroz koje da se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može da se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl. 16. Ustava Republike Hrvatske. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi da u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno da mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što da je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa da se više ne može smatrati promjenjivom, jer da tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno da je i sadržajno nepotpun, stoga da odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje da doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,490 % godišnje, no jasno da je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to da samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino da i može biti kamatna stopa za koju da, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Tuženik navodi da nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju da su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke da su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što da uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen da je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (SK, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga da se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik da spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 da potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj da se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja da nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već da je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više da ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer da bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već da je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari da nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud da bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da su sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti da je više nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) da jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to da je naknada štete. Takva pravna osnova da je jasna budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje da je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Vezano uz tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi naslovni sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što da se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata da bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba da je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano da je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća da se zajedno sa zateznim kamatama, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a da treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju da pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud Republike Hrvatske da potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od dana 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno da je da ukoliko bi naslovni sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što da tuženik osporava, tužitelj da bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos, i to od dana podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer da je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik da u trenutku stjecanja nije bio nepošten, te da ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Tuženik ističe da tužitelj nije uredno ispunjavao obveze po ovom kreditu, pa da je tuženik sukladno odredbi čl. 15. predmetnog Ugovora o kreditu s danom 22.03.2018. godine otkazao tužitelju predmetni Ugovor o kreditu te učinio dospjelim cjelokupni neotplaćeni dio kredita. Ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora (a što da tuženik osporava u cijelosti), odnosno ukoliko bi naslovni sud sukladno tužbenom zahtjevu tužitelja utvrdio postojanje tražbine tužitelja prema tuženiku te usvojio prijedlog tužitelja za isplatom gore navedenih novčanih iznosa, to tuženik ukazuje naslovnom sudu da postoji nepodmireno potraživanje tuženika prema tužitelju. Stoga, tuženik da izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje protutražbine prema tužitelju na vraćanje cjelokupnog nepodmirenog iznosa kredita, a koji iznos da se sastoji od glavnice (kn 591.930,19), zajedno s redovnom kamatom (kn 47.752,30), zateznom kamatom (kn 111.352,11), u ukupnom iznosu od kn 751.034,60 uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku na glavnicu u iznosu od 591.930,19 od dana 05.10.2021. godine pa do isplate, a sve sukladno izvodu iz poslovnih knjiga tuženika.

Procesnopravno tuženik da ovu protutražbinu postavlja u formalnom smislu u ovom odgovoru na tužbu. Ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora (a što da tuženik osporava u cijelosti), odnosno ukoliko bi naslovni sud sukladno tužbenom zahtjevu tužitelja utvrdio postojanje tražbine tužitelja prema tuženiku te usvojio prijedlog tužitelja za isplatom gore navedenog novčanog iznosa, to tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje protutražbine prema tužitelju na vraćanje cjelokupnog nepodmirenog iznosa kredita. Tuženik stoga predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika u iznosu od kn 751.034,60, a koji iznos da se sastoji od glavnice (kn 591.930,19), zajedno s redovnom kamatom (kn 47.752,30), zateznom kamatom (kn 111.352,11), uvećan za zakonske zatezne kamate koje da teku na glavnicu u iznosu od kn 591.930,19 od dana 05.10.2021. godine pa do isplate, po stopi koja se računa za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se naslovnom sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik dodaje da je sud EU dana 05. svibnja 2022. g. donio odluku C-567/20, kojom odlukom da je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje da je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU da je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga: odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene da su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke); cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila da je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i

postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile da su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU da je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak da se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi da se o pravnom stavu koji da nije nepoznat u praksi Suda EU i koji da je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje da su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što da su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020.

godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU da se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke). Tako da je Sud EU u prethodno navedenim odlukama iznio svoj pravni stav koji da se reflektira i u odluci C-567/20, a to da konverzija kredita u EUR, koja je provedena na zakonskoj osnovi i sukladno odredbama ZIDZPK/15 kao i njezini učinci, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Drugim riječima, Sud EU da kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C-567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU. Tako da Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili

regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno da je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU da je da su odredbe ugovora, a koje da su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što da se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno da proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja da je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Stoga da su svi učinci konverzije (koji da su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer da se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. U ovom kontekstu, u pogledu uspostave ravnoteže koja da se ranije navodi, tuženik da ukazuje sudu na sljedeće odredbe ZIDZPK/15 koje da se odnose upravo na to pitanje. Odredbom čl. 19.c određen da je način izračuna konverzije, gdje da se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj da je jednak tečaju one vrste koji da je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita

denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju da je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano da je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano da je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om da je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik da je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj da je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj da je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako da je isti propisan ZIDZPKom, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C-567/20, dolazi da se do sljedećih utvrđenja: i. tužitelj da je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR;

ii. navedenim da je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; iii. pri tome da je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; iv. tužitelj da se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer da je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor. Tuženik i nadalje osporava pozivanje tužitelja na presudu Suda EU donesenu u predmetu C-118/17 (T protiv Erste Bank Hungary Zrt). Naime, promatrajući odredbu čl. 19.b ZIDZPK/15 i način na koji je provedena konverzija u Republici Hrvatskoj jasno da je da uopće nema dodirnih točki između slučaja u Mađarskoj koji da je razmatran u presudi T te konverzije provedene u RH. Provedenom konverzijom u Hrvatskoj tužitelj da je stavljen u položaj EURskog korisnika kredita, kao da nikada nije niti imao kredit u CHF te da su sve uplate tužitelja (uključujući preplate povrh inicijalno ugovorene kamatne stope i tečaja po kojem je odobren i isplaćen kredit u CHF), uzete u obzir prilikom konverzije. Na taj način, kako da je i ranije navedeno, u konačnici da je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i konverzija u Hrvatskoj da je imala retroaktivni učinak dok da je s druge strane konverzija u Mađarskoj imala isključivo budući učinak. Isto tako, u Hrvatskoj da su ugovorne strane izmijenile originalni ugovorni odnos na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije kao što da je to bio slučaj u predmetu T. Sud EU takav stav da dodatno utvrđuje u presudi C-567/20 u točkama 53. i 61. i time da otklanja svaku daljnju mogućnost pozivanja tužitelja na pravna utvrđenja iz presude T, pri čemu da Sud EU navodi: „53 Stoga se glavni predmet razlikuje od predmeta u kojem je donesena presuda od **.**.2019., T (C-118/17, EU:C:2019:207). Naime, potonji se predmet odnosio, u širem smislu, na utjecaje nacionalnog zakonodavstva kojim su odredbe o tečajnoj razlici unesene u ugovore o zajmu okvalificirane nepoštenima i ništetnima te zamijenjene odredbama koje primjenjuju službeni tečaj koji je za odgovarajuću stranu valutu odredila nacionalna banka države članice, na mogućnost potrošača da zahtijeva poništenje originalnog ugovora o zajmu.“ Osim toga, VSRH da je još u oglednom postupku (Rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. g.) otklonio primjenu presude T na hrvatski slučaj. Stav Suda EU iz gore navedene odluke C-567/20 već da je više puta i ranije potvrđen od strane VSRH-a u njegovim odlukama. Prvenstveno da je taj stav već bio iznijet u oglednom postupku (rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. g.). VSRH da je u tom postupku odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. " VSRH da zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja da svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, da ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH da navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj da je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj da je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa da je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime da je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što da je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona nesistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH da u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH da navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e. “Slijedom navedenog, VSRH da zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne

zahtjeve (jer da treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što da je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 da nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen

sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj da su sljedeća: i. Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, da proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan da je; ii. Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena da je nova pravna osnova koja da uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; iii. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF da nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, iv. Tužitelj da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te da ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji da se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što da se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno da je da tužitelj nema

pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer da je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te da ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što da je uostalom i nesporno među strankama. Osim toga, tužitelj da u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno da ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. VSRH da je ovaj isti stav iz oglednog postupka potvrdio i u recentnoj odluci objavljenoj na stranicama VSRH dana 9. veljače 2022. godine (rješenje iz listopada 2021. godine), a kojom odlukom da je VSRH potvrdio da je sklapanjem Aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u tom postupku tuženik kao Banka udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više

plaćenog iznosa. Dakle, VSRH da je ovom odlukom, vjerojatno i pretpostavljajući kakav će biti sadržaj odluke Suda EU u predmetu C-567/20, iznio svoj konačni pravni stav vezano za konvertirane ugovore o kreditu te nedvojbeno utvrdio da se ne mogu smatrati osnovanim potraživanja potrošača kao tužitelja jasno navodeći da je sklapanjem Aneksa došlo do udovoljenja njihovim tužbenim zahtjevima, dakle istom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj postavio u ovom postupku. Osobito da se ukazuje na točke 12. i 13. cit. rješenja u kojima da sud ističe: „12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. 13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, očito da je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Odredbama ZIDZPK-a NN 102/2015 zakonodavac da je ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa). Tuženik da je kao banka bio dužan prema strogim i detaljnim pravilima napraviti izračun konverzije i to na način da se simulira da je predmetni ugovor o kreditu bio od početka ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i s ugovorenim kamatnim stopama koje je vrijedila za prethodno vrijeme za tu vrstu kredita. Tuženik da je bio dužan napraviti izračun konverzije i ponuditi tužitelju sklapanje aneksa, a sam tužitelj da je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu, odnosno tužitelj da je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, ili odlučiti prihvatiti aneks s poznatim iznosima anuiteta od početka ugovaranja kredita kako u odnosu na visinu tečaja tako i u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu. Slijedom navedenog sporazum o konverziji da je valjan i da proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime da je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što da je bio smisao ZIDZPK/15, kako posebnog zakona nesistemskog karaktera. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbacivanje tužbe, podredno odbijanje tužbenih zahtjeva.

3. U svojoj replici tužitelj navodi da, da se presuda donesena u kolektivnom sporu ima primijeniti na ovaj individualni slučaj, proizlazi iz činjenice da se ista odnosi na ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 01.09.2003.god. do 31.12.2008.god. a kojima da su povrijeđeni interesi i prava potrošača korisnika kredita. Kako da predmetni

ugovor o kreditu sklopljen 26.09.2005.god. sadrži sporne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stopa prema odluci banke, te odredbe o spornoj valutnoj klauzuli, a koje odredbe da su proglašene ništetnima, presuda donesena u kolektivnom sporu ima da se primijeniti na konkretan slučaj. Stoga, apsolutno da je irelevantno da li se radi o autokreditu ili stambenom kreditu budući da se u ovom predmetu radi o tipičnom potrošačkom kreditu, dok da kupnja osobnog automobila nije nikakav luksuz kako da to tuženik pokušava prezentirati. No čak i da se radi o luksuznom automobilu, ništa da ne mijenja na stvari ako se u tom pravnom poslu radi o potrošaču s jedne strane i nepoštenim ugovornim odredbama koji da su samim time ništetne. Odredbom čl. 502.a st. 1. ZPP-a propisano da je tko i pod kojim uvjetima može podnijeti tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan da je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok da je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Sukladno navedenim odredbama, u posebnim parnicama tužitelji da se imaju pravo pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava. U tom da će slučaju sud biti vezan za utvrđenja iz te parnice na koju se tužitelj poziva. S obzirom na zakonsko proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti, na individualne potrošače koji pokrenu parnicu radi zaštite svojih pojedinačnih subjektivnih prava iz potrošačkih ugovora, pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sudskom postupku da proizvodi izravne pravne posljedice u ovom parničnom postupku. Nadalje, i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje odluke da jasno navodi na koji način ista proizvodi pravne učinke u postupcima individualne pravne zaštite. S tim u vezi tužitelj ukazuje i na odluku Vrhovnog suda u predmetu pod brojem Rev-3412/2018 u kojoj da se navodi: "Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a." Na sporni pravni odnos primjenjuju da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji da je tada bio na snazi (NN 96/03), a koji da u odredbi čl.81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno da je da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tuženik da se, kao financijska institucija, koja da bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego da je svojim postupanjem povrijedio načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidaba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja da su temeljna načela obveznog prava. Jedna od profesionalnih djelatnosti banaka da je sklapati ugovore o kreditu, stoga da banka nesporno ima financijska znanja koja da potrošač nema. Dužnost da je banaka, da potrošačima prije sklapanja pravnog posla daje sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, kriterije promjene kamatne stope, informacije o valuti u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, da pojasni bitne značajke predloženog proizvoda te njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru. Za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te o valutnoj klauzuli svakako da se može reći da su jasne i uočljive, obzirom da se iste nalaze na vidljivom mjestu, a i samom tužitelju da je bilo jasno da su valute općenito podložne promjenama. No ove odredbe da nikako nisu razumljive. Ovdje da se ne govori o gramatičkoj razumljivosti odredbe, već isključivo o razumijevanju ekonomskih posljedica koje da za tužitelja mogu proizaći po predmetnom ugovoru. Obzirom da banka kao financijska institucija nije prenijela potrošaču sve bitne informacije, postavlja da se pitanje kako je tužitelj uopće mogao biti u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći. Tzv. test poštenosti spornih ugovornih odredbi proveden da je u postupku pred Trgovačkim sudom, te da je isti pravomoćno utvrdio da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, ta da iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik da sudu, potpuno neosnovano, pokušava nametnuti zaključak kako je prilikom zaključenja ugovora o kreditu upravo tužitelj bio nesavjestan. Pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu da nije ni jednaka ni ravnopravna. Poziciju korisnika kredita kao potrošača u odnosu na banke

kao trgovce ocijenio da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br.Revt-249/14: "... kod ocjene poštenosti ovih ugovornih odredbi treba imati na umu i činjenicu da su korisnici

kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it"), pošto praktički nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke pod uvjetima koje su one diktirale." Poanta pregovaranja da je da potrošač koji dolazi u banku po određeni kreditni proizvod, da prije sklapanja ugovora dobije sve potrebne informacije koje se odnose na valutnu klauzulu švicarskog franka, te na promjenjivu kamatnu stopu, da s takvim informacijama može procijeniti koje sve ekonomske posljedice može prouzročiti takva odredba. Tužitelj ukazuje na Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014.god. u predmetu posl.br. C-26/13 i Direktivu 93/13 u kojoj da se navodi "… propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti … " Ugovor o kreditu da je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj da nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj da je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada da do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. I Vrhovni sud RH da u svojoj odluci posl.br.Revt-249/14 jasno navodi " ... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ... " Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu da nije ni jednaka ni ravnopravna. Direktivom Vijeća 93/13 koja da je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi da je njihova nepoštenost i ništetnost. Činjenica da je ugovor solemniziran potpuno da je irelevantna. Naime, javni bilježnik da ne odgovara za sadržaj ugovora te da nije njegova zadaća da stranke upoznaje s pravnim posljedicama ugovora. Uloga javnog bilježnika da je da pročita ugovor i da ga solemnizira, no potrebno da je ukazati i to da javni bilježnik nije osoba ekonomske struke, te da isti nema stručna znanja da bi tužitelju mogao objasniti ekonomske posljedice koje mogu proizaći sklapanjem ovakvog ugovora. Solemnizacija da ne može nerazumljivu ugovornu odredbu učiniti razumljivom kako da to tuženik smatra, te da se razumijevanje pravnog posla prilikom solemnizacije odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba što da je među ostalim i predmet konkretnog postupka. Zbog navedenog tužitelj da se protivi saslušanju javnoga bilježnika. U postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, presuda navedena u tužbi posl.br.P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., utvrđeno da je kako su odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka nepoštene i kao takve ništetne. Svojim postupanjem tuženik da je povrijedio niz odredbi Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. Tijekom postupka pred trgovačkim sudom nesporno da je utvrđeno da su banke, unatoč tome što su bile svjesne da postoje dodatni rizici kod valutne klauzule u švicarskim francima, prije i u vrijeme sklapanja ugovora propustile informirati potrošače o posebnim rizicima koji su vezani za valutnu klauzulu u CHFu. Također, nesporno da je da u predmetnom ugovoru, koji da sadrži odredbu da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, nisu objašnjeni razlozi, niti rizici valutne klauzule u CHF na temelju kojih bi potrošač mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći prihvaćanjem valutne klauzule u CHF. Sve navedeno da čini spornu odredbu o valutnoj klauzuli nerazumljivom, nepoštenom te u konačnici ništetnom. Sporne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene da su ugovorne odredbe, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. To da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula da je zaštitna klauzula koja da služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara da se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne

klauzule kao zaštitne klauzule da je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka da monetarnom politikom štiti tečaj kune u odnosu na euro. Tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo da je do aprecijacije švicarskog franka koji da je porastao u odnosu na euro, a to da se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako da je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka da kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima kada se obveza vezuje za tečaj CHF, međutim tužitelj da kao potrošač nema stručnih znanja, a svoje neznanje da nadomješta povjerenjem prema banci. Prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka da je kredite sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljnije te da je tužitelj, kao i ostali korisnici kredita, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Tužitelju da nije jasno na temelju čega tuženik zaključuje da je isti bio i više nego dobro informiran. Tuženik da se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego da je svojim postupanjem povrijedio načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja da su temeljna načela obveznog prava. Nesporno da je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno temeljem odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. No, tužitelj da u vrijeme kada je ugovarao predmetni kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji da za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu da je tuženik trebao informirati tužitelja da jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj da nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj da nije bio upozoren da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, te da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka da štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali da ne štiti tečaj kune u odnosu na niti jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. HNB kupovinom odnosno prodajom EURA da regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu da drži stabilnom. S druge strane tečaj CHF-a u odnosu na kunu da je potpuno slobodan, te da može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a. Dakle, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo da je veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EURO. Poseban rizik kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima da je u tome što da ta valuta predstavlja tzv. « valutu utočišta » a to da dalje znači da je ta valuta sigurna samo za ulagače (banke) jer da nema rizika smanjenja njegove vrijednosti, a s druge strane da postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Dakle, u slučaju krize (a koja da se notorno dogodila unazad 10 godina) vrijednost švicarskog franka povećati da će se znatno više nego vrijednost drugih valuta upravo zbog toga što da će biti velika potražnja za tom valutom. No sam potrošač da to ne zna, niti to može znati. Potrošač koji kredit otplaćuje u kunama (dakle u valuti u kojoj zarađuje), a glavnica kredita mu ovisi o vrijednosti valute švicarskog franka, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo da je samo potrošač, a da to nije niti znao. Netočan da je navod da se nije moglo predvidjeti povećanje vrijednosti CHF u odnosu na druge svjetske valute. Naime, banke da su bile od strane MMF-a upozoravane na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO (o tome da se detaljno obrazlaže u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012). MMF da je upozoravao banke na trostruki rizik - rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. Osim toga, banke da su uz povećani tečaj od potrošača naplaćivale i povećanu kamatnu stopu koja da je bila ugovorena kao promjenjiva prema odluci banke, pa da su tako dvostruko opteretile korisnike kredita izuzetno visokim iznosima anuiteta, koji da su u odnosu na početne anuitete iz početnoga otplatnog plana značajno narasli. Irelevantan da je navod tuženika kako je tužitelj trebao postupati sa standardom dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača” kako bi znao uvjete i posljedice sklapanja ugovora o kreditu. Nesporno da je da u predmetnom ugovoru, koji da sadrži odredbu da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, nisu objašnjeni razlozi, niti rizici valutne klauzule u CHF na temelju kojih bi potrošač mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći prihvaćanjem valutne klauzule u CHF. Obzirom da tužitelj nije bio upozoren na specifične rizike predmetne valute, isti da u trenutku sklapanja ugovora nije niti mogao raspolagati s dovoljno informacija koje se odnose na valutnu klauzulu švicarskog franka, i zbog toga što da nije raspolagao svim potrebnim informacijama nije da niti mogao procijeniti kakve ekonomske posljedice za njega može prouzročiti takva odredba. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana nastala da je u trenutku sklapanja ugovora, obzirom u tom trenutku potrošač na sebe preuzima cjelokupni rizik konkretne valutne klauzule a da to niti nije znao. Odlučna činjenica u ovom postupku da je ta da su banke znale i bile svjesne koji su posebni rizici koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima, no o tome da nisu na adekvatan način obavijestile potrošače. Stoga, valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka nikako da nije valjano ugovorena, i upravo da je zbog nepoštenog ugovaranja odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Također iz dokumentacije koju da je tuženik dostavio jasno da proizlazi da u istoj nedostaju pojašnjenja u pogledu posebnih rizika koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Dokumentacija da sadrži samo općenite informacije glede iznosa do kojeg se može podignuti kredit za pojedinu valutu, koja je visina redovne kamate kod pojedine valute, na koliko se godina kredit može podignuti, te mogućnost počeka otplate, kao i koju dokumentaciju treba dostaviti. Razlog uzimanja kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima da je taj što je isti bio prezentiran kao najpovoljniji od svih ostalih kredita. Činjenica da je tužitelj bio kreditno sposoban i za kredit u nekoj drugoj valuti da ne oslobađa banku obveze na davanje pojašnjenja u pogledu posebnih rizika za predmetnu valutu. Tuženik da nije imao CHF kao kapital, ali da je zbog propisa ESB-a pa onda i HNB-a morao knjigovodstveno stvarati dug u CHF-u, ali pritom da nije dizao kredit, već da je radio valutni swap putem forward ugovora. Naime to da je tipični dogovorni kockarski biznis između prijatelja (banka majka-banka kćer) na kojemu da se zarađuje enormni novac kada valuta skoči, stoga da tuženik, da nije radio valutni swap, ne bi doveo u rizik štediše čiji je novac koristio za kredite (kune i euri) i na takav način ga razmjenjivao. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.god. pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu da se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. U konkretnom slučaju parametri promjene kamatne stope da nisu određeni niti odredivi, budući da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, dakle jedne ugovorne strane. Obzirom da se kamata mijenjala jednostranom odlukom tuženika, ista da je time postala promjenjiv element na koji da tužitelj nije mogao utjecati. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 270. da propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredba čl. 272. da propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor

sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su ugovorne strane ostavile trećoj strani da je odredi. Kamata da je cijena, a cijena da je bitan sastojak ugovora o kreditu i kao takva da mora biti određena ili barem odrediva. "Činidba je određena ako se u vrijeme sklapanja ugovora unaprijed točno zna na što je dužnik obvezan u vjerovnikovu korist u vrijeme ispunjenja ", a " Odredivost činidbe mora se utvrditi iz sadržaja ugovora." (str.379. Komentara ZOO-a, SK 2005.). Predmetni ugovor o kreditu da ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, i da ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Ugovor o kreditu da sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja u skladu s odlukom Banke, no time da nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati. Dakle, obzirom da sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika ništetna da je kao neodrediva. Odredbom čl. 96 ZZP/07 propisano da je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra da se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 96 st. 2 ZZP/07). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan da je to dokazati (čl. 96 st. 4 ZZP/07). Tužitelj ukazuje na Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014.god. u predmetu posl.br. C- 26/13 i Direktivu 93/13, a na koju da se poziva Visoki trgovački sud RH u svojoj odluci posl.br. Pž-7129/13 " …u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. " (str. 57. odluke Pž-7129/13). Tuženik da se, kao financijska institucija, koja da bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego da je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavio tužitelja u neravnopravan položaj, zbog čega da je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje da je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. ZOO-a. U vrijeme kada je predmetni ugovor zaključen da nije postojao zakonski propis koji je bankama nalagao da potrošački ugovori obavezno moraju sadržavati egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara. Tužitelj smatra da je tuženik, a i ostale banke, iskoristio situaciju nepostojanja izričitog propisa na način da je u standardiziranim ugovorima potrošačima nametnuo spornu ugovornu odredbu da će se kamatna stopa mijenjati prema jednostranoj odluci banke, i tijekom otplate kredita podizao kamatnu spotu, čime da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj. Banke da su se, kao financijske institucije u koje da su potrošači polagali povjerenje, u svom poslovanju morale rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja i u ugovorima trebale, unatoč nepostojanju zakonskog propisa, odrediti egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara. Navedeni stav zauzet da je i u odluci Vrhovnog suda RH posl.br.Revt-249/14: " ... i u utuženom razdoblju banke su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjan način činile u spornom razdoblju ... " Očito da je pravna praznina u hrvatskom zakonodavstvu i samovolja postupanja banaka, a među kojima da je i tuženik, u promjenama visine kamatne stope rezultirala nužnošću donošenja izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju NN br.143/13 kojim da se u odredbi čl.11.a. definiraju obveze kreditnih institucija kod promjene kamatne stope u slučaju ugovorenih promjenjivih kamata. Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom koji da su bili na snazi kada je predmetni ugovor zaključen, također da nisu utvrđeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope niti metoda izračuna tih parametara, stoga da korisnici kredita nisu mogli znati kako se kamatna stopa ima mijenjati tijekom otplate kredita. Iz toč.VI.1. Općih uvjeta poslovanja da proizlazi da su način obračuna, pripis, visina, uvjeti i rokovi isplate i naplate kamate regulirani internim aktima banke. Suprotno navodima tuženika toč. VI.2. Općih uvjeta poslovanja da ne sadrži parametre po kojima se kamatna stopa ima mijenjati. Iz sadržaja navedene točke da proizlazi da visinu kamatne stope Banka određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Takvi brojni i nepovezani kriteriji uopće da ne preciziraju način utvrđivanja promjene kamatne stope, niti se pomoću njih mogu utvrditi egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Obzirom da uopće nije jasan odnos među gore navedenim kriterijima pretpostaviti da se može da se tuženik prilikom promjene kamatne stope može pozvati na bilo koji kriterij po svom izboru, ili pak na više njih, a tužitelj kao obveznik vraćanja kredita da ne zna i ne može znati pod kakvim se objektivnim kriterijem mijenjala kamatna stopa a samim time i visina njegovog predmeta obveze. Iz svega navedenog može da se zaključiti: da niti Ugovorom o kreditu niti Općim uvjetima poslovanja nije precizno utvrđeno način promjene kamatne stope, da promjenu visine kamatne stope određuje Banka, što da znači da visina kamatne stope ovisi o volji jedne ugovorne strane. Dakle, razvidno da je da u trenutku zaključenja predmetnog ugovora kod tuženika nisu postojali egzaktni parametri za promjenu kamatne stope i metoda izračuna tih parametara. Tuženik da sada (dakle retroaktivno) navodi tržišne parametre koji su predstavljali opravdan razlog za promjenu kamatne stope, te da sada želi sudu implicirati kako su sve promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom svjesnosti i poštenja. No u ovom postupku da nije na sudu da utvrdi jesu li promjene kamatnih stopa učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Nesporno da je da predmetni ugovor ne sadrži parametre prema kojima se kamatna stopa ima mijenjati, te da je tuženik kamatnu stopu mogao mijenjati kako je htio, kad je htio i koliko je htio. Obzirom da sam ugovor ne sadrži nikakve egzaktne kriterije koji bi mogli dati okvir i smjer takvoj provjeri, pravilnost promjene da se ne može provjeriti. Tuženik da navodi da je tužitelju objasnio posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope. No tuženik da nije objasnio onaj najbitniji dio kod promjenjive kamatne stope, a to da su zapravo kriteriji, odnosno parametri promjenjivosti. Tužitelj da ne traži da se utvrdi ništetnim promjenjivost kamatne stope, već da se utvrdi ništetnim odredba ugovora po kojoj se kamatna stopa mijenja prema jednostranoj odluci tuženika. Tužitelj da kao potrošač/korisnik kredita prije zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika nije mogao dobiti potrebne informacije što se tiče promjenjive kamatne stope obzirom da ugovorom, niti drugim aktima tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije jasno definirano u kojem trenutku, pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati tijekom otplate kredita. Zbog navedenog službenik banke da je mogao tužitelja upoznati samo s činjenicom kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, te s činjenicom da je kamatna stopa promjenjiva prema odluci banke (sve navedeno bilo da je jasno i tužitelju). Tužitelj da se mogao informirati o obvezama koje za njega proizlaze iz sadržaja pravnog posla koji sklapa s tuženikom samo u situaciji da ugovor sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, egzaktne parametre te metodu izračuna tih parametara koji utječu na promjenu ugovorene kamatne stope, da ih je kao takve tužitelj mogao pročitati i da su mu oni mogli biti suvislo objašnjeni po službeniku banke. Sukladno gore navedenom tuženik se protivi saslušanju službenika banke. Naime, tuženik da navodi kako je tužitelj zajedno sa tuženikom solemnizirao predmetni Ugovor o kreditu te da su mu samim time morale biti poznate sve odredbe i uvjeti pod kojima mu je tuženik odobrio kredit. Tužitelj ističe kako je ovakav navod paušalan i neosnovan iz razloga što da u odredbi čl. 59. st. 2. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama čl. 24., 57. i 58. tog zakona i ako za to ne nađe zapreke potvrdit da će je odnosno solemnizirati. Odredbom čl. 57. ZJB propisano da je da pri sastavljanju javno bilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor da neće solemnizirati, no razumijevanje da se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi čl. 58. ZJB stranke ako hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne i nedvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno nevaljane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano mogle smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni bilježnik da će upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni pak ostanu kod takvih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali da će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi da nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka. Stoga solemnizacija da ne može nerazumljivu ugovornu odredbu učiniti razumljivom kako da to tuženik smatra, te da se razumijevanje pravnog posla prilikom solemnizacije odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba što da je među ostalim i predmet konkretnog postupka. Iz svega tuženik da neosnovano zaključuje kako je tužitelj bio upoznat s uvjetima i odredbama pod kojima mu je tuženik odobrio kredit. Naime, po ocjeni Visokog trgovačkog suda u pravomoćnoj presudi pod posl. brojem 43. Pž-7129/13-4, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke da je jasna i uočljiva ali da nije razumljiva. Stoga da smatra da ta odredba nije razumljiva jer da brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže različiti akti tuženika ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a da nije sporno da predmetni Ugovor o kreditu niti u jednom dijelu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga takva odredba ne da nije razumljiva samo prosječnom potrošaču, nego da nije razumljiva nikome, čemu da u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke (tuženika), koja da može i ne mora biti u skladu s općim uvjetima, kad bi oni i bili razumljivi. Nadalje, Visoki trgovački sud da ocjenjuje kako Opći uvjeti samo dopunjuju posebne pogodbe pojedinog Ugovora, a u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi da vrijede posebne pogodbe (čl.142. ZOO 91 i čl. 295. ZZO-a 05), stoga da treba zaključiti da je za promjenu kamatne stope ključna ugovorna odredba, kao posebna pogodba, dok da se opći uvjeti poslovanja primjenjuju tek kao dopunski kriterij. Stoga ugovorna odredba koja da promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja-potrošača, jer da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji da promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost primjene da ne može niti provjeriti jer da nema egzaktnih kriterija. Stoga da se tužitelj protivi saslušanju javnog bilježnika. Apsurdan da je navod tuženika kako je tužitelj trebao istaknuti prigovor na učinjene promjene kamatne stope. Obzirom da sam ugovor sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja prema odluci banke, a koja odredba da je formulirana i inkorporirana u ugovor upravo od strane tuženika, tada da bilo kakva reakcija ili reklamacija tužitelja ne bi mogla utjecati na jednostranu odluku tuženika kojom se kamatna stopa povećava. No čak i da je prigovarao promjeni kamatne stope tužitelj da nije imao načina da pravilnost promjene provjeri, iz razloga što da se pravilnost promjene ne može provjeriti jer sam ugovor da ne sadrži egzaktne kriterije.

U trenutku sklapanja ugovora tužitelju da je bilo poznato da će na ime kredita dobiti u kunskoj protuvrijednosti iznos od 111.200,00 CHF da će kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 535,47 CHF. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba da se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa – 4,750%, te tečaj švicarskog franka koji da je na dan isplate kredita (28.02.2006.god.) bio važeći prema tečajnoj listi banke – 4,674157 obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Ukoliko bi sud smatrao da valja primijeniti tečaj na dan zaključenja kredita ili tečaj na dan plaćanja prvog anuiteta to da se predlaže sudu da sam odredi vještaku valjani tečaj prilikom izrade nalaza i mišljenja. Obzirom na ništetnost odredbi o promjeni kamatne stope te ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF valuti, valja da primijeniti gore navedene parametre. Izračun da treba sačiniti na način da se iznos ugovorenog mjesečnog anuiteta (535,47 CHF) pomnoži s tečajem na dan isplate. Dobiveni iznos (2.502,87 kn) da predstavlja iznos mjesečnog anuiteta kojeg da je tužitelj trebao plaćati banci za vrijeme otplate kredita. No obzirom da je tužitelj plaćao znatno veće iznose, tada da se svaki stvarno plaćeni mjesečni anuitet treba oduzeti s iznosom kojeg da je tužitelj trebao plaćati. Tužitelj smatra da je predmetni kredit za cijelo razdoblje otplate kredita preplatio za iznos od 251.409,69 kn. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Neosnovan da je prigovor tuženika da tužitelj ima pravo na zateznu kamatu tek od dana podnošenja tužbe. Obzirom da je tuženik nesavjesna ugovorna strana, koji da je temeljem ništetnih ugovornih odredbi stekao novčani iznos koji da mu ne pripada, tada da tuženik kao nepošten stjecatelj mora platiti i zatezne kamate računajući od dana kada je neosnovano stekao svaki pojedinačan iznos. Istaknuti prigovor zastare u potpunosti da je neosnovan. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 328. propisao da je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj ništenosti da je da se vrati sve što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije). Posljedica ništetnosti da je obveza ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, kod ništetnosti ugovora restitucija da je sastavni dio tog instituta i da se ne može promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada da bi se obezvrijedio institut ništetnosti koji da je bezvremenski (navedeni stav zauzet da je u pravomoćnoj odluci Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-666/13). Kada se govori o zastari kod utvrđenja ugovora ništetnim svakako da treba voditi računa o svrsi i cilju instituta ništetnosti, o vremenu u kojem se ništetnost može istaknuti, a podredno u svakom pojedinačnom slučaju da valja utvrditi od kojeg trenutka je vjerovnik imao pravo tražiti povrat onoga što je dao na temelju ništetnog ugovora. Ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe da djeluje ex tunc, dakle od trenutka kada je ugovor sklopljen, a odluka suda kojom se utvrđuje da je ugovor, odnosno ugovorna odredba ništetna, samo da je deklaratorne naravi. Nesporno da je da je presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br.Pž-7129/13 koja da je donijeta dana 13. lipnja 2014.god. pravomoćno utvrđeno kako je odredba o načinu promjene kamatne stope, i to jednostranom odlukom Banke, nepoštena i kao takva ništetna. Zatim, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 koja je donijeta dana 14. lipnja 2018.god. pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, nepoštena i kao takva ništetna. U slučaju ništetnosti ugovora odredbu čl. 215. Zakona o obveznim odnosima, koja da propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, da valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu). Nadalje novo pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 30. siječnja 2020. godine da glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Za vrijeme otplate predmetnog kredita tuženik da je u više navrata mijenjao kamatnu stopu, što da je rezultiralo više plaćenim kamatama u odnosu na kamatu prema početnom otplatnom planu. Ugovorom o kreditu ugovorena da je redovna kamatna stopa od 4,750%, te otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 535,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tuženik da je jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu. Kamatne stope: 01.04.2006. 5.49%, 01.02.2008. .55%, 01.05.2009. 5.90%, 01.10.2010. 5.65%, 01.06.2011. 5.35%, 01.11.2011. 5.00%,1.02.2014. 3.23%. Svako povećanje kamatne stope utjecalo da je na visinu anuiteta, odnosno povećanjem kamatne stope povećavao da se i mjesečni anuitet tužitelja. Promjenom kamatne stope u anuitetu mijenja da se odnos kamate i otplatne kvote u anuitetu, odnosno kada kamatna stopa raste u anuitetu da se otplaćuje više kamate a manje otplatne kvote u odnosu na početni otplatni plan. Rast tečaja švicarskog franka utjecao da je na povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja u odnosu na anuitete iz početnog otplatnog plana. U trenutku plaćanja anuiteta, primjenjivao da se srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi HNB-a važeći na dan plaćanja.Tijekom otplate kredita tužitelj da je vršio sljedeće uplate: 1.10.2006 2.483,46, 3.11.2006 2.480,03, 1.12.2006 2.475,05, 1.1.2007 2.447,77, 1.2.2007 2.429,43, 1.3.2007 2.437,94, 1.4.2007 2.432,97, 1.5.2007 2.386,54, 1.6.2007 2.375,13, 1.7.2007 2.360,08, 1.8.2007 2.360,19, 1.9.2007 2.380,81, 01.10.2007 2.350,13, 1.11.2007 2.349,37, 1.12.2007 2.370,90, 1.1.2008 2.368,54, 1.2.2008 2.585,24, 5.3.2008 2.638,27, 1.4.2008 2.650,31, 1.5.2008 2.574,46, 1.6.2008 2.553,40, 1.7.2008 2.576,41, 1.8.2008 2.530,55, 1.9.2008 2.540,86, 1.10.2008 2.586,16, 1.11.2008 2.800,63, 1.12.2008 2.637,47, 5.1.2009 2.823,27, 5.2.2009 2.848,61, 1.3.2009 2.855,27, 1.4.2009 2.818,40, 2.5.2009 2.945,01, 1.6.2009 2.902,85, 1.7.2009 2.853,45, 6.8.2009 2.877,01, 7.9.2009 2.898,30, 9.10.2009 2.865,74, 5.11.2009 2.883,67, 22.12.2009 2.919,82, 26.1.2010 2.967,61, 11.2.2010 2.992,79, 9.3.2010 2.975,95, 2.4.2010 3.080,21, 6.5.2010 3.039,20, 21.6.2010 3.141,67, 8.7.2010 3.235,87, 16.8.2010 3.216,80, 15.9.2010 3.386,30, 15.10.2010 3.279,28, 15.11.2010 3.199,97, 14.1.2011 3.379,39, 27.1.2011 3.333,65, 28.2.2011 3.363,43, 2.3.2011 3.367,76, 1.4.2011 3.309,47, 29.4.2011 3.306,15, 29.6.2011 3.461,16, 1.8.2011 3.643,46, 7.11.2011 3.434,81, 9.2.2012 3.501,83, 5.4.2012 3.481,81, 10.7.2012 3.336,01, 12.9.2012 3.285,13, 8.8.2013 3.255,25, 3.1.2014 3.314,36, 17.4.2014 3.344,03, 5.6.2014 3.314,52, 20.8.2014 3.358,73, 12.9.2014 3.364,18, 6.11.2014 3.402,87, 22.12.2014 3.401,75, 23.2.2015 3.415,33, 5.3.2015 3.415,33, 8.5.2015 3.415,33, 7.8.2015 3.415,33 ,30.9.2015 3.415,33, 1.10.2015 3.415,33, 2.10.2015 3.415,33, 3.10.2015 3.415,33, 4.10.2015 3.415,33, 5.10.2015 3.415,33, 6.10.2015 3.415,33, 7.10.2015 3.415,33, 8.10.2015 3.415,33, 9.10.2015 3.415,33, 10.10.2015 3.415,33, 11.10.2015 3.415,33, 12.10.2015 3.415,33, 13.10.2015 2.783,29, 14.10.2015 2.783,29, 15.10.2015 2.783,29, 16.10.2015 2.783,29, 17.10.2015 2.783,29, 18.10.2015 2.783,29, 19.10.2015 2.783,29, 20.10.2015 2.783,29, 21.10.2015 2.783,29, 22.10.2015 2.783,29, 23.10.2015 2.783,29, 24.10.2015 2.783,29, 25.10.2015 2.783,29, 26.10.2015 2.783,29, 27.10.2015 2.783,29, 28.10.2015 2.783,29, 29.10.2015 2.783,29, 30.10.2015 2.783,29, 31.10.2015 2.783,29, 1.11.2015 2.783,29. Tužitelj da je pretplatio sljedeće iznose kamate i valute: iznos od 13.338,70 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče: na iznos 0,05 kuna počev od 1.12.2006 godine do isplate, na iznos 0,05 kuna počev od 1.1.2007 godine do isplate, na iznos 0,05 kuna počev od 1.4.2007 godine do isplate, na iznos 0,04 kuna počev od 1.5.2007 godine do isplate, na iznos 0,04 kuna počev od 1.9.2007 godine do isplate, na iznos 0,04 kuna počev od 1.10.2007 godine do isplate, na iznos 0,04 kuna počev od 1.11.2007 godine do isplate, na iznos 205,99 kuna počev od 1.2.2008 godine do isplate, na iznos 208,55 kuna počev od 1.3.2008 godine do isplate, na iznos 211,13 kuna počev od 1.4.2008 godine do isplate, na iznos 205,04 kuna počev od 1.5.2008 godine do isplate, na iznos 203,32 kuna počev od 1.6.2008 godine do isplate, na iznos 205,15 kuna počev od 1.7.2008 godine do isplate, na iznos 201,45 kuna počev od 1.8.2008 godine do isplate, na iznos 202,23 kuna počev od 1.9.2008 godine do isplate, na iznos 205,75 kuna počev od 1.10.2008 godine do isplate, na iznos 222,81 kuna počev od 1.11.2008 godine do isplate, na iznos 209,74 kuna počev od 1.12.2008 godine do isplate, na iznos 225,10 kuna počev od 1.1.2009 godine do isplate, na iznos 226,02 kuna počev od 1.2.2009 godine do isplate, na iznos 226,91 kuna počev od 1.3.2009 godine do isplate, na iznos 223,93 kuna počev od 1.4.2009 godine do isplate, na iznos 378,64 kuna počev od 1.5.2009 godine do isplate, na iznos 373,17 kuna počev od 1.6.2009 godine do isplate, na iznos 366,68 kuna počev od 1.7.2009 godine do isplate, na iznos 369,25 kuna počev od 1.8.2009 godine do isplate, na iznos 373,80 kuna počev od 1.9.2009 godine do isplate, na iznos 369,22 kuna počev od 1.10.2009 godine do isplate, na iznos 368,69 kuna počev od 1.11.2009 godine do isplate, na iznos 373,91 kuna počev od 1.12.2009 godine do isplate, na iznos 378,08 kuna počev od 1.1.2010 godine do isplate, na iznos 383,60 kuna počev od 1.2.2010 godine do isplate, na iznos 382,11 kuna počev od 1.3.2010 godine do isplate, na iznos 391,59 kuna počev od 1.4.2010 godine do isplate, na iznos 389,47 kuna počev od 1.5.2010 godine do isplate, na iznos 391,64 kuna počev od 1.6.2010 godine do isplate, na iznos 416,97 kuna počev od 1.7.2010 godine do isplate, na iznos 411,28 kuna počev od 1.8.2010 godine do isplate, na iznos 431,85 kuna počev od 1.9.2010 godine do isplate, na iznos 421,46 kuna počev od 1.10.2010 godine do isplate, na iznos 293,39 kuna počev od 1.11.2010 godine do isplate, na iznos 312,17 kuna počev od 1.12.2010 godine do isplate, na iznos 321,66 kuna počev od 1.1.2011 godine do isplate, na iznos 314,36 kuna počev od 1.2.2011 godine do isplate, na iznos 316,40 kuna počev od 1.3.2011 godine do isplate, na iznos 310,33 kuna počev od 1.4.2011 godine do isplate, na iznos 310,83 kuna počev od 1.5.2011 godine do isplate, na iznos 169,81 kuna počev od 1.6.2011 godine do isplate, na iznos 171,31 kuna počev od 1.7.2011 godine do isplate, na iznos 182,41 kuna počev od 1.8.2011 godine do isplate, na iznos 180,77 kuna počev od 1.9.2011 godine do isplate, na iznos 171,95 kuna počev od 1.10.2011 godine do isplate, na iznos 6,51 kuna počev od 1.2.2014 godine do isplate, na iznos 6,54 kuna počev od 1.3.2014 godine do isplate, na iznos 6,52 kuna počev od 1.4.2014 godine do isplate, na iznos 6,42 kuna počev od 1.5.2014 godine do isplate, na iznos 6,40 kuna počev od 1.6.2014 godine do isplate, na iznos 6,42 kuna počev od 1.7.2014 godine do isplate, na iznos 6,46 kuna počev od 1.8.2014 godine do isplate, na iznos 6,45 kuna počev od 1.9.2014 godine do isplate, na iznos 6,46 kuna počev od 1.10.2014 godine do isplate, na iznos 6,42 kuna počev od 1.11.2014 godine do isplate, na iznos 6,45 kuna počev od 1.12.2014 godine do isplate, na iznos 6,43 kuna počev od 1.1.2015 godine do isplate, na iznos 6,45 kuna počev od 1.2.2015 godine do isplate, na iznos 6,45 kuna počev od 1.3.2015 godine do isplate, na iznos 6,39 kuna počev od 1.4.2015 godine do isplate, na iznos 6,39 kuna počev od 1.5.2015 godine do isplate, na iznos 6,39 kuna počev od 1.6.2015 godine do isplate, na iznos 6,33 kuna počev od 1.7.2015 godine do isplate, na iznos 6,26 kuna počev od 1.8.2015 godine do isplate, na iznos 6,33 kuna počev od 1.9.2015 godine do isplate, iznos od 79.399,40 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče: na iznos 129,28 kuna počev od 1.11.2008 godine do isplate, na iznos 156,94 kuna počev od 1.1.2009 godine do isplate, na iznos 168,20 kuna počev od 1.2.2009 godine do isplate, na iznos 179,60 kuna počev od 1.3.2009 godine do isplate, na iznos 145,66 kuna počev od 1.4.2009 godine do isplate, na iznos 141,91 kuna počev od 1.5.2009 godine do isplate, na iznos 105,18 kuna počev od 1.6.2009 godine do isplate, na iznos 62,13 kuna počev od 1.7.2009 godine do isplate, na iznos 79,85 kuna počev od 1.8.2009 godine do isplate, na iznos 111,04 kuna počev od 1.9.2009 godine do isplate, na iznos 80,69 kuna počev od 1.10.2009 godine do isplate, na iznos 77,72 kuna počev od 1.11.2009 godine do isplate, na iznos 113,83 kuna počev od 1.12.2009 godine do isplate, na iznos 142,79 kuna počev od 1.1.2010 godine do isplate, na iznos 180,66 kuna počev od 1.2.2010 godine do isplate, na iznos 171,52 kuna počev od 1.3.2010 godine do isplate, na iznos 236,68 kuna počev od 1.4.2010 godine do isplate, na iznos 222,57 kuna počev od 1.5.2010 godine do isplate, na iznos 238,05 kuna počev od 1.6.2010 godine do isplate, na iznos 411,46 kuna počev od 1.7.2010 godine do isplate, na iznos 373,10 kuna počev od 1.8.2010 godine do isplate, na iznos 514,28 kuna počev od 1.9.2010 godine do isplate, na iznos 444,29 kuna počev od 1.10.2010 godine do isplate, na iznos 386,69 kuna počev od 1.11.2010 godine do isplate, na iznos 568,44 kuna počev od 1.12.2010 godine do isplate, na iznos 661,16 kuna počev od 1.1.2011 godine do isplate, na iznos 591,82 kuna počev od 1.2.2011 godine do isplate, na iznos 613,24 kuna počev od 1.3.2011 godine do isplate, na iznos 555,15 kuna počev od 1.4.2011 godine do isplate, na iznos 561,64 kuna počev od 1.5.2011 godine do isplate, na iznos 752,50 kuna počev od 1.6.2011 godine do isplate, na iznos 783,30 kuna počev od 1.7.2011 godine do isplate, na iznos 995,02 kuna počev od 1.8.2011 godine do isplate, na iznos 965,10 kuna počev od 1.9.2011 godine do isplate, na iznos 798,92 kuna počev od 1.10.2011 godine do isplate, na iznos 803,43 kuna počev od 1.11.2011 godine do isplate, na iznos 784,94 kuna počev od 1.12.2011 godine do isplate, na iznos 835,12 kuna počev od 1.1.2012 godine do isplate, na iznos 883,68 kuna počev od 1.2.2012 godine do isplate, na iznos 884,81 kuna počev od 1.3.2012 godine do isplate, na iznos 854,48 kuna počev od 1.4.2012 godine do isplate, na iznos 864,45 kuna počev od 1.5.2012 godine do isplate, na iznos 883,16 kuna počev od 1.6.2012 godine do isplate, na iznos 865,38 kuna počev od 1.7.2012 godine do isplate, na iznos 866,72 kuna počev od 1.8.2012 godine do isplate, na iznos 849,64 kuna počev od 1.9.2012 godine do isplate, na iznos 815,83 kuna počev od 1.10.2012 godine do isplate, na iznos 854,74 kuna počev od 1.11.2012 godine do isplate, na iznos 865,88 kuna počev od 1.12.2012 godine do isplate, na iznos 866,72 kuna počev od 1.1.2013 godine do isplate, na iznos 810,37 kuna počev od 1.2.2013 godine do isplate, na iznos 846,63 kuna počev od 1.3.2013 godine do isplate, na iznos 856,46 kuna počev od 1.4.2013 godine do isplate, na iznos 834,72 kuna počev od 1.5.2013 godine do isplate, na iznos 773,65 kuna počev od 1.6.2013 godine do isplate, na iznos 749,56 kuna počev od 1.7.2013 godine do isplate, na iznos 774,68 kuna počev od 1.8.2013 godine do isplate, na iznos 800,31 kuna počev od 1.9.2013 godine do isplate, na iznos 847,51 kuna počev od 1.10.2013 godine do isplate, na iznos 824,75 kuna počev od 1.11.2013 godine do isplate, na iznos 837,09 kuna počev od 1.12.2013 godine do isplate, na iznos 845,54 kuna počev od 1.1.2014 godine do isplate, na iznos 704,55 kuna počev od 1.2.2014 godine do isplate, na iznos 716,28 kuna počev od 1.3.2014 godine do isplate, na iznos 707,98 kuna počev od 1.4.2014 godine do isplate, na iznos 693,05 kuna počev od 1.5.2014 godine do isplate, na iznos 685,61 kuna počev od 1.6.2014 godine do isplate, na iznos 692,00 kuna počev od 1.7.2014 godine do isplate na iznos 709,91 kuna počev od 1.8.2014 godine do isplate, na iznos 732,79 kuna počev od 1.9.2014 godine do isplate, na iznos 736,61 kuna počev od 1.10.2014 godine do isplate, na iznos 744,53 kuna počev od 1.11.2014 godine do isplate, na iznos 757,90 kuna počev od 1.12.2014 godine do isplate, na iznos 750,14 kuna počev od 1.1.2015 godine do isplate, na iznos 760,44 kuna počev od 1.2.2015 godine do isplate, na iznos 760,44 kuna počev od 1.3.2015 godine do isplate, na iznos 760,45 kuna počev od 1.4.2015 godine do isplate, na iznos 760,45 kuna počev od 1.5.2015 godine do isplate, na iznos 760,45 kuna počev od 1.6.2015 godine do isplate, na iznos 760,47 kuna počev od 1.7.2015 godine do isplate, na iznos 760,49 kuna počev od 1.8.2015 godine do isplate, na iznos 760,47 kuna počev od 1.9.2015 godine do isplate, na iznos 29.383,73 kuna počev od 30.09.2015. godine do isplate.

4. U svojoj replici tuženik navodi da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača da moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu da je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača da proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik se protivi svim navodima tužiteljice o konverziji te u tom dijelu upućuje na sve do sada izneseno u odgovoru na tužbu. U odnosu na pitanje konverzije, tuženik dodatno ističe sljedeće. Vrhovni sud Republike Hrvatske da je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te da je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim da se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom da je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu da je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 da navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos-1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. VSRH da je u tom postupku odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH da zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji da ne mogu dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH da navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj da je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj da je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa da je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime da je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što da je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona nesistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH da u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH da navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebao dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH da zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer da treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što da je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 da nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos da je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj da su sljedeća: i. Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, da proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan da je; ii. Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena da je nova pravna osnova koja da uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; iii. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF da nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, iv. Tužitelj da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te da ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što da se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno da je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer da je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te da ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što da je uostalom i nesporno među strankama. Osim toga, tužitelj da u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno da ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Stav VSRH iz rješenja posl. br. Revd 2021/2020-6 da je već prethodno bio zauzet u rješenju posl.br. Rev 1014/18 kojim da se odlučivalo o troškovima postupka kod povlačenja tužbe uslijed provedbe konverzije.

Osobito da se ukazuje na točke 12. i 13. cit. rješenja u kojima da sud ističe: „12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. 13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Prethodni stav VSRH da je ponovio i u odlukama Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine i Rev-893/17 od 29. lipnja 2021. godine. Slijedom navedenog, očito da je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Vezano za navode tužitelja kojim da ukazuje na recentni stav Vrhovnog suda RH (Građanski odjel, Su-IV-47/2020), a iz kojeg da proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, tuženik ističe sljedeće. Prvenstveno, tuženik ističe da ostaje kod istaknutog prigovora zastare te kod stava da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima. Ovo sve u smislu odredbe članka 118. ZZP u svezi odredbe članka 230. ZOO-a. Odredbom čl. 118. ZZP-a propisano da je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac da je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa da se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, uzimajući u obzir da je tužitelj utužio razdoblje od 01.12.2006. godine pa do 01.09.2015. godine (za razliku u kamati) odnosno od 01.11.2008. godine pa do 01.09.2015. godine (za razliku u tečaju), to tuženik ističe kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari s obzirom na okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 06.08.2021. godine. Dakle, prošlo da je više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima. Što se tiče samog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, tuženik prije svega ističe da to pravno shvaćanje nije obrazloženo, niti je iz istog jasno na koje bi se točno situacije odnosilo. Međutim, takvo pravno shvaćanje u svakom slučaju da odstupa od općih pravila obveznog prava kao i od dosadašnje pravne prakse. Naime, institut ništetnosti na način kako je predviđen odredbama Zakona o obveznim odnosima da ima za svrhu zaštitu javnog poretka odnosno javnih interesa, pa da je stoga i opravdano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi odnosno ne zastarijeva. Ipak, takav pravni standard da se nikako ne može primijeniti za restitucijske zahtjeve iz razloga što se radi o drugačijoj svrsi koja da se štiti zastarnim rokovima, a to da je svrha osiguranja pravne sigurnosti, pa da je u tom smislu i bio opravdan raniji stav sudske prakse da kondemnatorni zahtjevi ugovornih stranaka proizašli iz takvog ugovornog odnosa zastarjevaju unutar općih zastarnih rokova predviđenih obveznim pravom. U recentno objavljenom znanstvenom radu pod naslovom “Stjecanje bez osnove”, objavljenom u Godišnjaku Hrvatskog društva za građanskopravne znanosti i praksu, dr. sc. CK dipl.iur., upravo razmatrajući ovaj stav VSRH-a da navodi:

“Dakle, zahtjev za utvrđivanje ništetnosti te zahtjev za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla dva su različita zahtjeva koja služe različitoj svrsi, pa su time podvrgnuta različitim pravilima: zahtjevom za utvrđivanje ništetnosti štite se javni interesi pa je jasno da taj zahtjev ne može biti vremenski ograničen. S druge strane, zahtjevom za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla štiti se privatni interes vjerovnika, pa je jasno da taj zahtjev mora biti ograničen opravdanim interesima dužnika te pravne sigurnosti općenito. Zbog toga ostvarivanje toga zahtjeva, za razliku od zahtjeva za utvrđivanjem ništetnosti, ograničeno je zastarnim rokom koji počinje teći od trenutka stjecanja bez osnove. Tumačenjem prema kojem bi restitucijski zahtjev iz ništetnih poslova započeo zastarijevati tek od utvrđenja ništetnosti neprimjereno bi se poistovjetilo privatni interes pojedinog vjerovnika s javnim interesom, čime bi se ujedno značajno narušila ravnoteža interesa vjerovnika i dužnika te pravna sigurnost općenito, jer vjerovnikova tražbina ne bi zastarjevala sve dok se on ne bi odlučio pokrenuti postupak za utvrđivanje ništetnosti.” Ako bi se ipak imao primijeniti stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. godine, važno da je istaknuti da je isti dopunjen na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine, na kojoj da je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. godine i prethodnog pravnog shvaćanja od 30. siječnja 2020. godine, i to: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.” Citirano shvaćanje da je već bilo izraženo u rješenju Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovnog broja Gž-1252/2021 od 20. listopada 2021. godine, u kojem da se također navodi: „Naime, zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela bi teći od 13. lipnja 2014. i istekla bi 13. lipnja 2019., dok zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 22. siječnja 2020., to bi zastarom bili obuhvaćeni iznosi više preplaćene kamate.“ Slijedom navedenog, i prema pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske potraživanje tužitelja po osnovi navodno ništetne kamatne stope opet da bilo u zastari jer da je predmetna tužba podnesena nakon 13. lipnja 2019. godine. Također, predmetna pravna shvaćanja VSRH u pogledu tijeka zastare da moraju imati i utjecaja na druge pravne institute. Očito da je da pravna shvaćanja Građanskog odjela VSRH odstupaju od općeg pravila obveznog prava, a to da je da zastarni rok počinje teći idućeg dana nakon dana dospjelosti, što da je i bila dosadašnja praksa VSRH, jer da dospijeće tražbine usmjerene na povrat onoga što je ispunjeno na ime ništetnosti ugovora dospijeva odmah, a prema općim pravilima zastara je izravno povezana s dospijećem obveze. Ovo osobito iz razloga što da uslijed ništetnosti namjeravani pravni učinci nisu niti nastali pa tako da nije niti nastao ugovorni odnos, pa da je stoga ona strana koja je dala nešto drugoj ugovornoj strani, istog trenutka od davanja, ovlaštena zahtijevati povrat (ex tunc učinci ništetnosti). Obzirom da, kao što da je to kod zastare, postoje i drugi pravni instituti povezani s dospijećem, opravdano da je ispitati ovaj stav VSRH i s aspekta tih drugih instituta, osobito vezano za početak tijeka zateznih kamata na povrat onoga što je dano na temelju ništetnih odredbi ugovora. Budući da je VSRH usvojio pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći tek u trenutku pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, isto da vrijedi i za početak tijeka zatezne kamate na novčani iznos koji jedna strana mora vratiti drugoj kao posljedica ništetnosti. Naime, promjena jednog režima (početak tijeka zastare), da dovodi i do promjene drugog režima (početak tijeka zateznih kamata), jer da su oba ta režima izravno povezana s dospijećem obveze. Sukladno općim pravilima zatezne kamate da se duguju kada dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze, što da bi prema ranijem stavu VSRH značilo da se zatezne kamate duguju od idućeg dana od dana plaćanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, jer da je već idući dan vjerovnik zbog ex tunc učinaka ništetnosti mogao zahtijevati povrat neosnovano plaćenog. S druge strane, uzimajući u obzir novi stav VSRH, za zaključiti da je da se restitucijski zahtjev finalizira pravomoćnošću sudske odluke kojom je utvrđena ili ustanovljena ništetnost (dakle, ta odluka da ima konstitutivni karakter), a što da dalje znači da finalizacija te tražbine (datum pravomoćnosti sudske odluke) ima značenje i njezinog dospijeća, pa da to izravno rješava i pitanje početka tijeka zatezne kamate u smislu da zatezna kamata počinje teći od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Svako drugo ili drugačije tumačenje od prethodno navedenog da ne bi imalo smisla, jer da bi otvaralo put zlouporabama subjektivnih prava vjerovnika, koji da bi po vlastitom izboru, iako da znaju za eventualnu ništetnost, mogli duže čekati da podnesu tužbe na utvrđenje ništetnosti, jer da na taj način uopće ne riskiraju nastupanje zastare, s jedne strane, a imali da bi pravo zahtijevati isplatu zatezne kamate od trenutka kada je došlo do plaćanja, odnosno od dana podnošenja zahtjeva s druge strane. Iz ranije citiranog rada dr. sc. CK dipl.iur razvidno da je da i ovo stajalište tuženika korespondira sa mišljenjima pravne teorije kada da se navodi: „Pravno stajalište VSRH-a, nadalje, otvara pitanje početka tijeka zateznih kamata na ono što je dano temeljem ništetnog pravnog posla. Temeljem čl.29.st.1. ZOO-a, dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Jasno je, stoga, da i ZOO veže početak tijeka zateznih kamata uz dospjelost tražbine. No, u pogledu zateznih kamata na ono što je stečeno bez osnove ZOO predviđa posebno pravilo, pa je tako u čl. 115. ZOO-a propisano da zatezne kamate teku od stjecanja ako je stjecatelj bio nepošten odnosno od podnošenja zahtjeva ako je stjecatelj bio pošten.“ … „Doduše potrebno je naglasiti da odredba čl. 1115. ZOO-a počiva na premisi da tražbina povrata onoga što je dano bez osnove dospijeva trenutkom stjecanja, odnosno davanja. U tom smislu, ako je pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH-a iz siječnja 2020. godine ujedno implicirano da tražbina povrata onoga što je dano temeljem ništetnog ugovora dospijeva tek pravomoćnošću odluke kojom se utvrđuje ništetnost, tada bi, temeljem čl. 29. st. 1. ZOO-a trebalo zaključiti da i zatezne kamate na tu tražbinu započinju teći od trenutka pravomoćnosti te odluke. Naime, zatezne kamate ne mogu započeti teći prije negoli je tražbina dospjela.“ Stoga, ako sudska praksa, pa tako i VSRH čiji je cilj ujednačavanje prava, već zauzima stav i daje pravo vjerovniku da postavi zahtjev kasnije nego na što bi to imao pravo doslovnom primjenom zakonskih pravila, tada da je logično da se odgađanje pravnih učinaka zastare za vjerovnika, jednako prenese i na odgađanje pravnih učinaka u smislu početka tijeka zatezne kamate za dužnika, i to stoga što da obveza plaćanja zateznih kamata nastaje kao posljedica zakašnjenja dužnika s ispunjenjem novčane obveze. Podredno, ukoliko sud prethodno izneseni stav tuženika ne bi uzeo u obzir, tuženik ističe da tužitelj i dalje ne bi imao pravo potraživati zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba da je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano da je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća da se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a da treba smatrati savjesnim, pa da stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud da potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. lipnja 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno da je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što da tuženik osporava, tužitelj da bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer da je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik da u trenutku stjecanja nije bio nepošten te da ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom navedenog, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ili ustanovljenje ništetnosti bio osnovan (a čemu da se tuženik protivi), jedino da bi bilo pravno osnovano tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu. U odnosu na navode tužitelja vezano uz valutnu klauzulu te navode da bi naslovni sud bio vezan utvrđenjima iz kolektivnog postupka, tuženik navodi sljedeće. Tuženik opetovano ukazuje na odluke Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, koje da se vezano za konverziju ovdje razmatraju. Naime, kao što da je i gore navedeno, zaključak Suda EU da je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kongentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što da se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav da se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovopredmetnom ugovoru o kreditu da propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima da propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza da se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji da vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovopredmetnom ugovoru odraz da je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. ZOO-a te da je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/ nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. U odnosu na informiranost tužitelja i provođenje personalnih dokaza tuženik ističe da je odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda da su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Stoga da je Ustavni sud Republike Hrvatske citiranim odlukama usvojio ustavnu tužbu te ukinuo presudu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda s obrazloženjem iz oduke U-III-4372/2021 (istovrsno i u odluci U-III-5458/2021): “32. Ustavni sud najprije utvrđuje da su razlozi koje su sudovi dali za odbijanje podnositeljičinog dokaznog prijedloga za saslušanjem njezine zaposlenice OK na okolnost obaviještenosti potrošača o rizicima valutne klauzule vezane uz tečaj švicarskog franka u suprotnosti s naprijed navedenom sudskom praksom i načelnim stajalištima Ustavnog suda o načelu jednakosti oružja jer okolnost je li zaposlenica ovdje tužene podnositeljice dala odgovarajuće obavijesti ovdje potrošaču i tužitelju o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka prije sklapanja ovdje osporenog ugovor o kreditu nije utvrđena u kolektivnim postupku, niti je Vrhovni sud presudom broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. utvrdio da se na okolnost obaviještenosti potrošača ne mora provoditi „dokazni postupak“ kako pogrešno tu presudu interpretira prvostupanjski sud (vidi točke 15. – 21. obrazloženja ove odluke). 32.1. Slijedom navedenog, a posebno imajuću u vidu da je sud saslušao potrošača na istu okolnost, podnositeljici je u skladu s točkama 21. – 22.2. načelnih stajališta Ustavnog suda moralo biti omogućeno da se na istu okolnost sasluša i njezina zaposlenica za koju podnositeljica tvrdi da da bi navodno dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora, jer se drukčije tumačenje protivi načelima kontradiktornosti i prava na jednakost oružja. 32.2. Ustavni sud također utvrđuje da zaključak prvostupanjskog suda o tome da podnositeljica nije dokazivala ili dokazala da bi njezin zaposlenik dao odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora i iz toga izveden zaključak da potrošač nije bio obaviješten, unatoč tome to je izvođenje takvog dokaza podnositeljica predložila već u odgovoru na tužbu i na istom ustrajala do okončanja parničnog postupka, predstavlja proizvoljnu (arbitrarnu) ocjenu kojom se zanemaruju njezini izričiti i odlučni navodi i dokazni prijedlozi, kao i proizvoljnu primjenu pravila o teretu dokazivanja nespojivu s načelom jednakosti oružja u skladu s točkama 25.3. – 26.4. načelnih stajališta. 33. Stoga je podnositeljici povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava u aspektu prava na jednakost oružja pa je na temelju članka 73. i 76. Ustavnog zakona odlučeno kao u izreci.“ Stoga, ako naslovni sud smatra da mu je dopušteno odlučivati o nepoštenosti i ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, tuženik da na okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, ustraje da se u daljnjem tijeku postupka izvede dokaz čitanjem letaka priloženih uz odgovor na tužbu i saslušanjem službenika banke saslušanje GK. Svi dokazni prijedlozi koje da je tuženik dostavio usmjereni da su na utvrđivanje činjenice o tome je li tužitelj bio informiran prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, dok da predloženim svjedocima tuženik želi naslovnom sudu prezentirati činjenice o tome na koji način se postupalo prilikom ugovaranja kredita ovakve vrste generalno kao i u poslovnici u kojoj je tužitelj ugovorio predmetni kredit kao i da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve u skladu s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 i tuženikovom pravu na dokazivanje informiranosti tužitelja. Tuženik posebno napominje da je tužitelju veći dio razdoblja otplate kredita kamatna stopa bila manja od početno ugovorene. Tužitelju da je početno ugovorena kamatna stopa od 4,75 % vrijedila sve od ugovaranja kredita od dana 04.09.2006. godine pa do dana 01.01.2008. godine, da bi mu već dana 01.10.2011. godine kamatna stopa bila snižena, i to ispod početno ugovorene (4,75 %) na 4,70 %, te da je 01.01.2014. godine fiksirana na 3,230 %. Dodatno se ističe da je tužitelj za vrijeme otplate kredita od 108 plaćena anuiteta plaćao 63 anuiteta po kamatnoj stopi jednakoj (16 anuiteta) ili i manjoj od početno ugovorene kamatne stope (47 anuiteta). U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe da, sve i kada bi naslovni sud smatrao da bi odredba Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužitelju, a što da se osporava u cijelosti, iz gore navedenog da jasno proizlazi da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer da je tužitelju kamatna stopa za vrijeme otplate kredita bila snižena i ispod početno ugovorene, te ukupno gledano tužitelju da šteta po kamatnoj stopi uopće nije nastala jer da je ukupno platio manje kamata nego što da je trebao po početno ugovorenoj kamatnoj stopi. ZIDZPK NN 143/13 da je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu članka 11.a stavka 5. kojom da je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija da je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana da je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23 % godišnje do daljnjega. Tako da je odredbom članka 11.a stavka. 5. bilo propisano sljedeće: “…promjenjiva kamatna stopa kod ugovora o stambenom kreditu sklopljenih uz valutnu klauzulu, kod kojih je tečaj ugovorene strane valute u odnosu na ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja kredita aprecirao za više od 20 %, za sve vrijeme dok takva aprecijacija postoji, ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope hrvatskih kreditnih institucija uz koju su stambeni krediti u odnosnoj valuti odobravani, umanjene za 30 %, zaokruženo na dva decimalna mjesta. To zakonsko ograničenje visine kamatne stope se primjenjuje isključivo jednokratno i tijekom ograničenja kamatna stopa je nepromjenjiva, a ovo ograničenje konačno se prestaje primjenjivati s prvim dospijećem kreditne obveze nakon što ugovoreni tečaj odnosne valute deprecira na razinu ispod navedene aprecijacije, kontinuirano u razdoblju od 30 kalendarskih dana. Hrvatska narodna banka će do 15. prosinca 2013. godine objaviti podatak o prosječnoj kamatnoj stopi iz ovoga stavka…” Zakonsko fiksiranje kamatne stope da jedna je od mjera zakonodavca koja da je uvedena kroz ZIDZPK NN 143/13 i koja da se odnosi na ugovore o kreditu u valuti CHF. Cilj te mjere da je bio uvesti mehanizam zaštite dužnika (ovdje tužitelja – korisnika kredita) od porasta tečaja koji premašuje 20 % na način da se u takvim valutama ograničava i fiksira iznos kamatne stope sve dok aprecijacija takve valute traje, kao što da je to bio slučaj sa švicarskim frankom. Temelj za određivanje tako snižene kamatne stope bio da je izračun HNB-a, prema kojem da prosječna ponderirana kamatna stopa u 13-godišnjem razdoblju na stambene kredite vezane uz švicarski franak iznosi 4,62 %. Na tu kamatu, Zakon o potrošačkom kreditiranju da predviđa 30-postotno umanjenje slijedom čega da je kamatna stopa umanjena na 3,23 %. Dakle, svrha uvođenja fiksne kamatne stope od 3,23 % temeljem ZPK-a bila da je ublažavanje aprecijacije tečaja švicarskog franka prema euru, a posljedično i prema kuni, odnosno radilo da se o mjeri koja da je smanjila kamatnu stopu kako bi se umanjio teret koji je postojao zbog povećanja tečaja. Kako da to proizlazi i iz konačnog prijedloga ZPK-a od 24. listopada 2013. godine Vlade Republike Hrvatske, mjerom fiksiranja kamatne stope „štiti se najugroženija skupina građana, koja je bila izložena ne samo rastu kamatne stope nego i rastu tečaja te su i vjerovnici (banke) dužni preuzeti dio tereta koji su u proteklom razdoblju snosili isključivo potrošači.“ Dakle, tuženik da je taj koji je snosio teret zakonskog fiksiranja kamatne stope i to za razliku između primjene početno ugovorene kamatne stope i kamatne stope od 3,23 %, odnosno, usporedbom početnog i realiziranog otplatnog plana došlo da je do smanjenja anuiteta temeljem niže kamatne stope čime da je postignuto određeno bitno smanjenje potrošačeve obveze, a sve u svrhu smanjenja utjecaja rasta tečaja švicarskog franka. Drugim riječima, uvođenjem fiksne kamatne stope, tužitelj da je temeljem zakona ostvario restituciju sukladno zakonskim odredbama pa da se u obzir prilikom izračuna preplate s osnove navodne ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli nikako ne može zanemariti i razlika koja da je nastala u primjeni tako snižene kamatne stope, koja da prema izračunu tuženika iznosi CHF 2.523,02, odnosno kn 15.976,53. Neosnovano da bi, stoga, bilo svako potraživanje tužitelja koje ne bi bilo umanjeno za razliku koja je nastala u razdoblju primjene zakonski fiksirane kamatne stope od 3,23% jer da ono kao takvo nesporno predstavlja jedan od oblika obeštećenja tužitelja kao potrošača. Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj da se odrekao uživati blagodat odredbe članka 11. stavka 5 ZPK-a i stope koja da je određena tom odredbom u visini 3,23 % kroz razdoblje kroz koje da se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita te da stoga sud ne može zanemariti utjecaj restitucije po toj osnovi na ukupno možebitno potraživanje tužitelja. U slučaju da sud bude smatrao osnovanim tužbenim zahtjev tužitelja u kojem zahtijeva da se predmetni ugovor o kreditu od početka promatra kao kunski kredit s početno ugovorenom kamatnom stopom tada da ne može doći do primjene članka 11.a stavka 5. ZPK-a pa posljedično ni kamatne stope od 3,23 %, jer da u tom slučaju ne postoji nikakva aprecijacija tečaja. Sud da bi stoga prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, tj. retroaktivnom intervencijom suda, ovaj kredit izuzeo od primjene navedene zakonske odredbe slijedom čega da je tuženik u tom razdoblju očigledno neosnovano snosio trošak razlike između kamatne stope od 3,23% i ugovorene kamatne stope. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što da tuženik osporava u cijelosti, tada da tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 2.010,01 / EUR 266,77 (kada da je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja da iznosi kn 2.010,01 / EUR 266,77 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od: kn 1,17 / EUR 0,16 od 02.10.2006. pa do isplate, kn 9,58 / EUR 1,27 od 02.12.2006. pa do isplate, kn 36,86 / EUR 4,89 od 02.01.2007. pa do isplate, kn 55,20 / EUR 7,33 od 02.02.2007. pa do isplate, kn 46,69 / EUR 6,20 od 02.03.2007. pa do isplate, kn 51,66 / EUR 6,86 od 02.04.2007. pa do isplate, kn 98,09 / EUR 13,02 od 02.05.2007. pa do isplate, kn 109,50 / EUR 14,53 od

02.06.2007. pa do isplate, kn 124,55 / EUR 16,53 od 02.07.2007. pa do isplate, kn 124,44 / EUR 16,52 od 02.08.2007. pa do isplate, kn 103,82 / EUR 13,78 od 02.09.2007. pa do isplate, kn 134,50 / EUR 17,85 od 02.10.2007. pa do isplate, kn 135,26 / EUR 17,95 od 02.11.2007. pa do isplate, kn 113,73 / EUR 15,09 od 02.12.2007. pa do isplate, kn 116,09 / EUR 15,41 od 02.01.2008. pa do isplate,i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenih prigovora radi prijeboja, to da tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost: izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za spomenuto razdoblje. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu (a što da se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,75 % (postala da bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). U tom slučaju tužitelj da više ne bi imao pravo na sniženje kamatne stope od dana 01.10.2011. godine niti bi uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što da se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom i ugovorenom valutnom klauzulom u CHF. Naime, deklaratornom pravnom zaštitom suda koja da djeluje ex tunc tužitelj da bi izašao iz režima pravne zaštite ustanovljenim odredbom čl. 11.a ZPK i imalo da bi se smatrati kako je korisnik kredita s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom i kunskim kreditom, pa da prema tome i nema pravo na povlašteni anuitet u smislu cit. zakonske odredbe. Kao što se navodi gore svrha uvođenja fiksne kamatne stope od 3,23% temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 147/13) bila da je ublažavanje aprecijacije tečaja švicarskog franka prema euru, a posljedično i prema kuni, odnosno radilo da se o mjeri koja da je smanjila kamatnu stopu kako bi se umanjio teret koji je postojao zbog povećanja tečaja. Tuženik da je taj koji je snosio teret zakonskog fiksiranja kamatne stope i to za razliku između primjene početno ugovorene kamatne stope i kamatne stope od 3,23%, odnosno prema izračunu tuženika za iznos od CHF 2.595,74, odnosno kn 16.427,26 / EUR 2.180,27 Drugim riječima, uvođenjem fiksne kamatne stope, tužitelj da je ostvario restituciju sukladno zakonskim odredbama pa da se u obzir prilikom izračuna nikako ne može zanemariti i razlika koja da je nastala u primjeni tako snižene kamatne stope. S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja da iznosi CHF 2.595,74 odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta iznos od kn 16.427,26 / EUR 2.180,27 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose: CHF 2,68 izraženo u kn 16,45 / EUR 2,18 od 02.11.2011. pa do isplate, CHF 2,68 izraženo u kn 16,38 / EUR 2,17 od 02.12.2011. pa do isplate, CHF 2,68 izraženo u kn 16,61 / EUR 2,20 od 02.01.2012. pa do isplate, CHF 2,68 izraženo u kn 16,85 / EUR 2,24 od

02.02.2012. pa do isplate, CHF 2,68 izraženo u kn 16,85 / EUR 2,24 od 02.03.2012. pa do isplate, CHF 2,68 izraženo u kn 16,70 / EUR 2,22 od 02.04.2012. pa do isplate,

CHF 2,68 izraženo u kn 16,75 / EUR 2,22 od 02.05.2012. pa do isplate, CHF 2,69 izraženo u kn 16,91 / EUR 2,24 od 02.06.2012. pa do isplate, CHF 2,68 izraženo u kn 16,76 / EUR 2,22 od 02.07.2012. pa do isplate, CHF 2,69 izraženo u kn 16,82 / EUR 2,23 od 02.08.2012. pa do isplate, CHF 2,69 izraženo u kn 16,73 / EUR 2,22 od 02.09.2012. pa do isplate, CHF 2,69 izraženo u kn 16,57 / EUR 2,20 od 02.10.2012. pa do isplate, CHF 2,69 izraženo u kn 16,76 / EUR 2,22 od 02.11.2012. pa do isplate,

CHF 2,70 izraženo u kn 16,88 / EUR 2,24 od 02.12.2012. pa do isplate, CHF 2,69 izraženo u kn 16,82 / EUR 2,23 od 02.01.2013. pa do isplate, CHF 2,69 izraženo u kn 16,54 / EUR 2,20 od 02.02.2013. pa do isplate, CHF 2,69 izraženo u kn 16,72 / EUR 2,22 od 02.03.2013. pa do isplate, CHF 2,70 izraženo u kn 16,83 / EUR 2,23 od 2.04.2013. pa do isplate, CHF 2,70 izraženo u kn 16,72 / EUR 2,22 od 02.05.2013. pa do isplate, CHF 2,70 izraženo u kn 16,42 / EUR 2,18 od 02.06.2013. pa do isplate, CHF 2,71 izraženo u kn 16,35 / EUR 2,17 od 02.07.2013. pa do isplate, CHF 2,71 izraženo u kn 16,50 / EUR 2,19 od 02.08.2013. pa do isplate, CHF 2,71 izraženo u kn 16,61 / EUR 2,20 od 02.09.2013. pa do isplate, CHF 2,70 izraženo u kn 16,82 / EUR 2,23 od 02.10.2013. pa do isplate, CHF 2,71 izraženo u kn 16,73 / EUR 2,22 od 02.11.2013. pa do isplate, CHF 2,71 izraženo u kn 16,80 / EUR 2,23 od 02.12.2013. pa do isplate, CHF 2,71 izraženo u kn 16,85 / EUR 2,24 od 02.01.2014. pa do isplate, CHF 127,14 izraženo u kn 795,39 / EUR 105,57 od 02.02.2014. pa do isplate, CHF 127,03 izraženo u kn 799,74 / EUR 106,14 od 02.03.2014. pa do isplate, CHF 126,94 izraženo u kn 796,59 / EUR 105,73 od 02.04.2014. pa do isplate, CHF 126,84 izraženo kn 790,95 / EUR 104,98 od 02.05.2014. pa do isplate, CHF 126,74 izraženo u kn 788,06 / EUR 104,59 od 02.06.2014. pa do isplate, CHF 126,64 izraženo u kn 788,43 / EUR 104,64 od 02.07.2014. pa do isplate, CHF 126,53 izraženo u kn 794,05 / EUR 105,39 od 02.08.2014. pa do isplate, CHF 126,43 izraženo u kn 799,85 / EUR 106,16 od 02.09.2014. pa do isplate, CHF 126,32 izraženo u kn 798,58 / EUR 105,99 od 02.10.2014. pa do isplate, CHF 126,22 izraženo u kn 801,18 / EUR 106,33 od 02.11.2014. pa do isplate, CHF 126,12 izraženo u kn 805,17 / EUR 106,86 od 02.12.2014. pa do isplate, CHF 126,00 izraženo u kn 802,52 / EUR 106,51 od 02.01.2015. pa do isplate, CHF 125,90 izraženo u kn 804,50 / EUR 106,78 od 02.02.2015. pa do isplate, CHF 125,79 izraženo u kn 803,80 / EUR 106,68 od 02.03.2015. pa do isplate, CHF 125,68 izraženo u kn 803,10 / EUR 106,59 od 02.04.2015. pa do isplate, CHF 125,57 izraženo u kn 802,39 / EUR 106,50 od 02.05.2015. pa do isplate, CHF 125,45 izraženo u kn 801,63 / EUR 106,39 od 02.06.2015. pa do isplate, CHF 125,34 izraženo u kn 800,93 / EUR 106,30 od 02.07.2015. pa do isplate, CHF 125,23 izraženo u kn 800,22 / EUR 106,21 od 02.08.2015. pa do isplate, CHF 125,11 izraženo u kn 799,45 / EUR 106,11 od 02.09.2015. pa do isplate, i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.

Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenog prigovora radi prijeboja, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost: izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF, i eurima po fiksnom tečaju, po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno

ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za navedeno razdoblje. Tuženik da zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane.

5. U ovom su predmetu dana 11. srpnja 2024. bili doneseni rješenje i presuda posl. br. P-603/2021-17. Rješenjem je u t. II izreke odbačena tužba u odnosu na tužbene zahtjeve koji glase: "I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 8.1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103113207, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 22.08.2006.godine, a koja glasi: « Kamatna stopa je promjenjiva....» te u odredbi čl.8.2. koja glasi: « Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. » pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. III. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103113207 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 22.08.2006.godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.2. koja glasi: « … CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. », u odredbi čl.7. koja glasi: « … po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja » pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. VI. Utvrđuje se nezakonitom Odluka o raskidu/otkazu ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103113207 i ista ne proizvodi nikakve pravne učinke." Presudom su u t. I izreke odbijeni tužbeni zahtjevi koji glase: "II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 13.338,70 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče: na iznos 0,05 kuna počev od 1.12.2006 godine do isplate, na iznos 0,05 kuna počev od 1.1.2007 godine do isplate, na iznos 0,05 kuna počev od 1.4.2007 godine do isplate, na iznos 0,04 kuna počev od 1.5.2007 godine do isplate, na iznos 0,04 kuna počev od 1.9.2007 godine do isplate, na iznos 0,04 kuna počev od 1.10.2007 godine do isplate, na iznos 0,04 kuna počev od 1.11.2007 godine do isplate, na iznos 205,99 kuna počev od 1.2.2008 godine do isplate, na iznos 208,55 kuna počev od 1.3.2008 godine do isplate, na iznos 211,13 kuna počev od 1.4.2008 godine do isplate, na iznos 205,04 kuna počev od 1.5.2008 godine do isplate, na iznos 203,32 kuna počev od 1.6.2008 godine do isplate, na iznos 205,15 kuna počev od 1.7.2008 godine do isplate, na iznos 201,45 kuna počev od 1.8.2008 godine do isplate, na iznos 202,23 kuna počev od 1.9.2008 godine do isplate, na iznos 205,75 kuna počev od 1.10.2008 godine do isplate, na iznos 222,81 kuna počev od 1.11.2008 godine do isplate, na iznos 209,74 kuna počev od 1.12.2008 godine do isplate, na iznos 225,10 kuna počev od 1.1.2009 godine do isplate, na iznos 226,02 kuna počev od 1.2.2009 godine do isplate, na iznos 226,91 kuna počev od 1.3.2009 godine do isplate, na iznos 223,93 kuna počev od 1.4.2009 godine do isplate, na iznos 378,64 kuna počev od 1.5.2009 godine do isplate, na iznos 373,17 kuna počev od 1.6.2009 godine do isplate, na iznos 366,68 kuna počev od 1.7.2009 godine do isplate, na iznos 369,25 kuna počev od 1.8.2009 godine do isplate, na iznos 373,80 kuna počev od 1.9.2009 godine do isplate, na iznos 369,22 kuna počev od 1.10.2009 godine do isplate, na iznos 368,69 kuna počev od 1.11.2009 godine do isplate, na iznos 373,91 kuna počev od 1.12.2009 godine do isplate, na iznos 378,08 kuna počev od 1.1.2010 godine do isplate, na iznos 383,60 kuna počev od 1.2.2010 godine do isplate, na iznos 382,11 kuna počev od 1.3.2010 godine do isplate, na iznos 391,59 kuna počev od 1.4.2010 godine do isplate, na iznos 389,47 kuna počev od 1.5.2010 godine do isplate, na iznos 391,64 kuna počev od 1.6.2010 godine do isplate, na iznos 416,97 kuna počev od 1.7.2010 godine do isplate, na iznos 411,28 kuna počev od 1.8.2010 godine do isplate, na iznos 431,85 kuna počev od 1.9.2010 godine do isplate, na iznos 421,46 kuna počev od 1.10.2010 godine do isplate, na iznos 293,39 kuna počev od 1.11.2010 godine do isplate, na iznos 312,17 kuna počev od 1.12.2010 godine do isplate, na iznos 321,66 kuna počev od 1.1.2011 godine do isplate, na iznos 314,36 kuna počev od 1.2.2011 godine do isplate, na iznos 316,40 kuna počev od 1.3.2011 godine do isplate, na iznos 310,33 kuna počev od 1.4.2011 godine do isplate, na iznos 310,83 kuna počev od 1.5.2011 godine do isplate, na iznos 169,81 kuna počev od 1.6.2011 godine do isplate, na iznos 171,31 kuna počev od 1.7.2011 godine do isplate, na iznos 182,41 kuna počev od 1.8.2011 godine do isplate, na iznos 180,77 kuna počev od 1.9.2011 godine do isplate, na iznos 171,95 kuna počev od 1.10.2011 godine do isplate, na iznos 6,51 kuna počev od 1.2.2014 godine do isplate, na iznos 6,54 kuna počev od 1.3.2014 godine do isplate, na iznos 6,52 kuna počev od 1.4.2014 godine do isplate, na iznos 6,42 kuna počev od 1.5.2014 godine do isplate, na iznos 6,40 kuna počev od 1.6.2014 godine do isplate, na iznos 6,42 kuna počev od 1.7.2014 godine do isplate, na iznos 6,46 kuna počev od 1.8.2014 godine do isplate, na iznos 6,45 kuna počev od 1.9.2014 godine do isplate, na iznos 6,46 kuna počev od 1.10.2014 godine do isplate, na iznos 6,42 kuna počev od 1.11.2014 godine do isplate, na iznos 6,45 kuna počev od 1.12.2014 godine do isplate, na iznos 6,43 kuna počev od 1.1.2015 godine do isplate, na iznos 6,45 kuna počev od 1.2.2015 godine do isplate, na iznos 6,45 kuna počev od 1.3.2015 godine do isplate, na iznos 6,39 kuna počev od 1.4.2015 godine do isplate, na iznos 6,39 kuna počev od 1.5.2015 godine do isplate, na iznos 6,39 kuna počev od 1.6.2015 godine do isplate, na iznos 6,33 kuna počev od 1.7.2015 godine do isplate, na iznos 6,26 kuna počev od 1.8.2015 godine do isplate, na iznos 6,33 kuna počev od 1.9.2015 godine do isplate. IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 79.399,40 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče: na iznos 129,28 kuna počev od 1.11.2008 godine do isplate, na iznos 156,94 kuna počev od 1.1.2009 godine do isplate, na iznos 168,20 kuna počev od 1.2.2009 godine do isplate, na iznos 179,60 kuna počev od 1.3.2009 godine do isplate, na iznos 145,66 kuna počev od 1.4.2009 godine do isplate, na iznos 141,91 kuna počev od 1.5.2009 godine do isplate, na iznos 105,18 kuna počev od 1.6.2009 godine do isplate, na iznos 62,13 kuna počev od 1.7.2009 godine do isplate, na iznos 79,85 kuna počev od 1.8.2009 godine do isplate, na iznos 111,04 kuna počev od 1.9.2009 godine do isplate, na iznos 80,69 kuna počev od 1.10.2009 godine do isplate, na iznos 77,72 kuna počev od 1.11.2009 godine do isplate, na iznos 113,83 kuna počev od 1.12.2009 godine do isplate, na iznos 142,79 kuna počev od 1.1.2010 godine do isplate, na iznos 180,66 kuna počev od 1.2.2010 godine do isplate, na iznos 171,52 kuna počev od 1.3.2010 godine do isplate, na iznos 236,68 kuna počev od 1.4.2010 godine do isplate, na iznos 222,57 kuna počev od 1.5.2010 godine do isplate, na iznos 238,05 kuna počev od 1.6.2010 godine do isplate, na iznos 411,46 kuna počev od 1.7.2010 godine do isplate, na iznos 373,10 kuna počev od 1.8.2010 godine do isplate, na iznos 514,28 kuna počev od 1.9.2010 godine do isplate, na iznos 444,29 kuna počev od 1.10.2010 godine do isplate, na iznos 386,69 kuna počev od 1.11.2010 godine do isplate, na iznos 568,44 kuna počev od 1.12.2010 godine do isplate, na iznos 661,16 kuna počev od 1.1.2011 godine do isplate, na iznos 591,82 kuna počev od 1.2.2011 godine do isplate, na iznos 613,24 kuna počev od 1.3.2011 godine do isplate, na iznos 555,15 kuna počev od 1.4.2011 godine do isplate, na iznos 561,64 kuna počev od 1.5.2011 godine do isplate, na iznos 752,50 kuna počev od 1.6.2011 godine do isplate, na iznos 783,30 kuna počev od 1.7.2011 godine do isplate, na iznos 995,02 kuna počev od 1.8.2011 godine do isplate, na iznos 965,10 kuna počev od 1.9.2011 godine do isplate, na iznos 798,92 kuna počev od 1.10.2011 godine do isplate, na iznos 803,43 kuna počev od 1.11.2011 godine do isplate, na iznos 784,94 kuna počev od 1.12.2011 godine do isplate, na iznos 835,12 kuna počev od 1.1.2012 godine do isplate, na iznos 883,68 kuna počev od 1.2.2012 godine do isplate, na iznos 884,81 kuna počev od 1.3.2012 godine do isplate, na iznos 854,48 kuna počev od 1.4.2012 godine do isplate, na iznos 864,45 kuna počev od 1.5.2012 godine do isplate, na iznos 883,16 kuna počev od 1.6.2012 godine do isplate, na iznos 865,38 kuna počev od 1.7.2012 godine do isplate, na iznos 866,72 kuna počev od 1.8.2012 godine do isplate, na iznos 849,64 kuna počev od 1.9.2012 godine do isplate, na iznos 815,83 kuna počev od 1.10.2012 godine do isplate, na iznos 854,74 kuna počev od 1.11.2012 godine do isplate, na iznos 865,88 kuna počev od 1.12.2012 godine do isplate, na iznos 866,72 kuna počev od 1.1.2013 godine do isplate, na iznos 810,37 kuna počev od 1.2.2013 godine do isplate, na iznos 846,63 kuna počev od 1.3.2013 godine do isplate, na iznos 856,46 kuna počev od 1.4.2013 godine do isplate, na iznos 834,72 kuna počev od 1.5.2013 godine do isplate, na iznos 773,65 kuna počev od 1.6.2013 godine do isplate, na iznos 749,56 kuna počev od 1.7.2013 godine do isplate, na iznos 774,68 kuna počev od 1.8.2013 godine do isplate, na iznos 800,31 kuna počev od 1.9.2013 godine do isplate, na iznos 847,51 kuna počev od 1.10.2013 godine do isplate, na iznos 824,75 kuna počev od 1.11.2013 godine do isplate, na iznos 837,09 kuna počev od 1.12.2013 godine do isplate, na iznos 845,54 kuna počev od 1.1.2014 godine do isplate, na iznos 704,55 kuna počev od 1.2.2014 godine do isplate, na iznos 716,28 kuna počev od 1.3.2014 godine do isplate, na iznos 707,98 kuna počev od 1.4.2014 godine do isplate, na iznos 693,05 kuna počev od 1.5.2014 godine do isplate, na iznos 685,61 kuna počev od 1.6.2014 godine do isplate, na iznos 692,00 kuna počev od 1.7.2014 godine do isplate, na iznos 709,91 kuna počev od 1.8.2014 godine do isplate, na iznos 732,79 kuna počev od 1.9.2014 godine do isplate, na iznos 736,61 kuna počev od 1.10.2014 godine do isplate, na iznos 744,53 kuna počev od 1.11.2014 godine do isplate, na iznos 757,90 kuna počev od 1.12.2014 godine do isplate, na iznos 750,14 kuna počev od 1.1.2015 godine do isplate, na iznos 760,44 kuna počev od 1.2.2015 godine do isplate, na iznos 760,44 kuna počev od 1.3.2015 godine do isplate, na iznos 760,45 kuna počev od 1.4.2015 godine do isplate, na iznos 760,45 kuna počev od 1.5.2015 godine do isplate, na iznos 760,45 kuna počev od 1.6.2015 godine do isplate, na iznos 760,47 kuna počev od 1.7.2015 godine do isplate, na iznos 760,49 kuna počev od 1.8.2015 godine do isplate, na iznos 760,47 kuna počev od 1.9.2015 godine do isplate, na iznos 29.383,73 kuna počev od 30.09.2015. godine do isplate sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, zatim po stopi od 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. godine te po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi 8,14% počev od 1. kolovoza 2015.godine, te u slučaju promjene zakonskih zateznih kamata po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima. V. Nalaže se tuženome da tužitelju na ime manje priznate glavnice isplati iznos od 158.671,59 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29.2.2016. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

Odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja i presude ovog suda posl. br. P-603/2021-17 od 11. srpnja 2024., Županijski sud u Zagrebu je dana 10. ožujka 2026. donio presudu i rješenje posl. br. Gž-4351/2024-2. Presudom je odbijena žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđena je presuda ovog suda posl. br. P-603/2021-17 od 11. srpnja 2024. u st. I izreke. Rješenjem je ukinuto rješenje ovog suda posl. br. P-603/2021-17 od 11. srpnja 2024. u st. II u dijelu u kojem je odbačena tužba u odnosu na tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i predmet u tom dijelu vraćen ovom sudu na ponovni postupak.

Kraj iznijetog, ostalo je za odlučiti o tužbenim zahtjevima opisanim u t. I-II izreke.

6. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5103113207 od 22. kolovoza 2006. (24/2-27) i aneks br. 1 ugovora o kreditu br. 5103113207 od 29. veljače 2016. (196-198).

7. Uvidom u ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5103113207 od 22. kolovoza 2006. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je taj ugovor sklopio tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom. Istim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 111.200,00 CHF. Namjena ugovora o kreditu je kupnja nekretnine. Ugovor o kreditu u čl. 2., pod naslovom "Iznos kredita", sadrži odredbu koja glasi: "111.200,00 CHF (stojedanaesttisućadvjestoCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj". Ugovor o kreditu u čl. 7., pod naslovom "Valutna klauzula", sadrži odredbu koja glasi: "Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja." Ugovor o kreditu u čl. 8.1. pod naslovom "Kamata", sadrži odredbu koja glasi: "Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,750 % (četiri cjelih sedamdesetpet posto) godišnje.", a u čl. 8.2. odredbu koja glasi: "Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke." Iz navedenog je vidljivo da ugovor o kreditu sadrži odredbe o promjenjivom kamatnoj stopi po odluci banke i valutnoj klauzuli u CHF.

Uvidom u aneks br. 1 ugovora o kreditu br. 5103113207 od 29. veljače 2016. (dalje: aneks) utvrđeno je da su tuženik, kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i treća osoba, kao sudužnik, temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sklopili aneks kojim je kredit konvertiran iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur.

Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno, nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

Namjena ugovora o kreditu je bila kupnja nekretnine. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi, da je tužitelj sklopio taj ugovor u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, odnosno, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S obzirom na sadržaj ugovora, tuženik je taj koji je trebao navesti činjenice koje bi upućivale da tužitelj nije potrošač i dokazati te činjenice. Kako tuženik to nije učinio, stav je suda da je tužitelj u ugovoru o kreditu imao svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom VTS-a posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., te o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.

Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a-502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91 i dr.) i čl. 131.-141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužitelj se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude, prema kojoj su povrijeđeni interesi tužitelja, time što su, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli, vršene isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.

Ugovor o kreditu, koji predstavlja potrošački ugovor, je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora.

Stoga se i na taj ugovor odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

Prema tome, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, opisane u t. I i II dispozitiva, su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP-a/03 ništetne.

Ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina kamatne stope određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka, prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

Kraj rečenog, odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su ništetne.

Sama činjenica da su stranke sklopile aneks ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti ovih odredbi ugovora o kreditu.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I i II dispozitiva.

8. Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Prema st. 5. istog članka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

Tužitelj je u ovom predmetu uspio sa dva deklaratorna tužbena zahtjeva, čija je vrijednost predmeta spora ukupno 1.327,23 eur, dok je tuženik uspio u odnosu na jedan deklaratorni tužbeni zahtjev čija je vrijednost predmeta spora 663,61 eur i u odnosu na kondemnatorne tužbene zahtjeve koji su glasili na iznos od ukupno 33.359,84 eur, odnosno, u odnosu na tužbene zahtjeve čija je ukupna vrijednost predmeta spora 34.023,45 eur, sve sukladno fiksnom tečaju konverzije. Stoga je uspjeh tužitelja u parnici 3,75 %, a tuženika 96,25 %.

Tužitelj je uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa mu tuženik nije dužan naknaditi parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. III dispozitiva.

Tuženik nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa mu je tužitelj dužan naknaditi parnične troškove.

Vrijednost predmeta spora je do 09. ožujka 2026. iznosila 35.350,78 eur, a od 10. ožujka 2026. 1.327,33 eur.

S obzirom na vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji, tuženiku su od zatraženih priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu podnesenog 18. listopada 2021. 663,61 eur (Tbr. 8. t. 1.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 183/23), za sastav podneska datiranog sa 18. listopada 2022., podnesenog 19. listopada 2022. 66,36 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 28. lipnja 2024. 1.000,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 10. travnja 2026. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za PDV na ove radnje 482,49 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 2.412,46 eur.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. IV dispozitiva presude.

U Poreču-Parenzo, 05. svibnja 2026.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužitelju p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.