Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
Karlovac
Poslovni broj: P-570/2022-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Davoru Popoviću, odvjetniku u Karlovcu, protiv 1. tuženice HI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] , i 2. tuženika GI vl. obrta za ugradnju stolarije „ [obrt]“, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], oboje zastupani po punomoćnici FIA, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marta Šimrak Lukavski i Sanja Turković, A. Milana Pavelića 1d, Zagreb, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 12. ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice Davora Popovića, odvjetnika u Karlovcu, te punomoćnice 1. i 2. tuženika FIA, odvjetnice u ZOU Marta Šimrak Lukavski i Sanja Turković iz Zagreba, po objavi 5. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Kupoprodajna pogodba putem računa broj 1-DI-1 od 21.9.2022.g. zaključena između I tužene HI, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i II tuženika PI vl. obrta za ugradnju stolarije „ [obrt]“, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], gubi pravni učinak prema tužiteljici FI, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tražbine tužiteljice prema pravomoćnoj i ovršnoj presudi zbog ogluhe Općinskog suda u Karlovcu broj P-242/2019 od 6.12.2019.g.
II Tuženici su dužni dopustiti da tužiteljica svoju tražbinu prema II tuženiku PI vl. obrta za ugradnju stolarije „ [obrt]“, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] u iznosu od 22.290,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 6,54% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za 3 postotna poena tekućom od 15.4.2019.g. pa sve do isplate, te u iznosu od 2.105,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 6,30% godišnje tekućom od 7.12.2019.g. pa do isplate, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za 3 postotna poena , namiri prodajom osobnog vozila marke i tip vozila „Audi A6 2.0 TDI“ boja „bijela s efektom“, broj šasije [broj šasije], godina proizvodnje 2014., datum prve registracije 08.2017., broj kW 134, obujam 1968, broj vrata 4, broj sjedala 5, reg. oznake i broja [registarska oznaka], sve navedeno u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
III Održava se na snazi izrečeno Rješenje o osiguranju broj P-570/2022-8 od 10. siječnja 2023. koje glasi;
"Radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 22.290,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 6,54% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za 3 postotna poena tekućom od 15.4.2019.g. pa sve do isplate, te u iznosu od 2.105,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 6,30% godišnje tekućom od 7.12.2019.g. pa do isplate, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za 3 postotna poena, određuje se
p r i v r e m e n a m j e r a:
I. Zabranjuje se protivniku osiguranja HI, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], otuđenje ili opterećenje osobnog vozila marke i tip vozila „Audi A6 2.0 TDI“ boja „bijela s efektom“, broj šasije [broj šasije], godina proizvodnje 2014., datum prve registracije 08.2017., broj kW 134, obujam 1968, broj vrata 4, broj sjedala 5, reg. oznake i broja [registarska oznaka].
II. Nalaže se MUP RH PU Karlovačka da navedenu zabranu evidentira u službenim evidencijama motornih vozila MUP RH.
III. Ova privremena mjera vrijedi do pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka ili do drugačije odluke suda.
IV. Žalba protiv rješenja o izdavanju privremene mjere ne zadržava njezinu provedbu."
IV Tuženici su dužni tužiteljici solidarno naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1. 966,81 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, u kojoj navodi dana 21.9.2022.g. izvršen prijenos vlasništva osobnog vozila marke i tipa vozila „Audi A6 2.0 ,,TDI“ identifikacijskih oznaka kao u izreci rješenja, s II tuženika na I tuženu, te je I tužena upisana u službenim evidencijama motornih vozila MUP-a RH kao vlasnik navedenog vozila s danom 22.9.2022.g. Nasuprot tome, pravomoćnom i ovršnom presudom zbog ogluhe Općinskog suda u Karlovcu broj P- 242/2019 od 6.12.2019.g. naloženo je II tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 22.290,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom uz obvezu da naknadi tužiteljici prouzročene parnične troškove u iznosu od 2.105,00 kn. Tužiteljica nadalje navodi da je više puta pozivala II tuženika da postupi po pravomoćnoj sudskoj presudi, što on nije do danas učinio, a tužiteljica je prema podacima FINA Karlovac utvrdila da je račun II tuženika blokiran 1059 dana. Dakle, II tuženik nema sredstava na svom računu i po tužiteljici nema namjeru platiti tražbinu tužiteljice, a upitom na PU Karlovačku utvrdila je da je II tuženik korisnik predmetnog vozila iz točke I tužbe, koje je bilo kupljeno putem leasinga i evidentirano na tvrtku Agram Leasing d.o.o. Podružnica Karlovac. Praćenjem kretanja leasinga tužiteljica je došla do potvrde leasing kuće od 20.9.2022.g. da je II tuženik podmirio za predmetno vozila sve obveze po Ugovoru o financijskom leasingu i da su ostvarene sve pretpostavke za nesmetani prijenos vlasništva. Nadalje obrazlaže da je putem punomoćnika dana 23.9.2022.g. uputila e-mail ranijem punomoćniku II tuženika, jer je II tuženik osobno uporno odbijao primitak pismena, te ga je ponovno pozvala na platež duga i upozorila na postojanje opravdane sumnje da će (II tuženik) osobno vozilo iz točke 1. ove tužbe prenijeti na treću osobu kako bi izbjegao plaćanje duga prema tužiteljici. Tužiteljica iznosi da je to uostalom učinio prenijevši vozilo na svoju suprugu i I tuženu u ovom postupku, te na takav način nanio štetu tužiteljici budući više ne raspolaže nikakvom drugom imovinom koja bi bila podobna za ispunjenje tražbine tužiteljice. Stoga tužiteljica tvrdi da prodaja navedenog vozila putem računa predstavlja pravnu radnju koja je poduzeta na štetu vjerovnika, te se poziva na odredbu čl. 66 Zakona o obveznim odnosima i podnosi ovu tužbu. Predlaže po provedenom postupku donijeti presudu kojom će se utvrditi da Kupoprodajna pogodba putem računa broj 1 -DI-1 od 21.9.2022.g., koja je zaključena između I tužene HI i II tuženika PI vl. obrta za ugradnju stolarije „ [obrt]“, gubi pravni učinak prema tužiteljici FI u dijelu potrebnom za ispunjenje tražbine tužiteljice obzirom na pravomoćnu i ovršnu presudu zbog ogluhe Općinskog suda u Karlovcu, uz obvezu tuženika da dopuste tužiteljici namirenje tražbine prodajom predmetnog osobnog vozila kao u tužbi i privremenoj mjeri.
1.1. Tužiteljica uz to već u tužbi predlaže izdati privremenu mjeru radi osiguranja tražbine, koju podneskom od 01.prosinca 2022. precizira na način da povlači točke III. i IV. ranije predložene mjere, kojima je traženo oduzimanje osobnog vozila od tuženika i povjeravanje na čuvanje tužiteljici. Ustraje dakle samo u dijelu potraživanja da se I tuženoj zabrani otuđenje ili opterećenje id. vozila broja šasije [broj šasije], godine proizvodnje 2014., datuma prve registracije 08.2017., s brojem kW 134, obujmom 1968 i 4-era vrata te 5 sjedala, kako je navedeno u tužbi i privremenoj mjeri, sve to jer dakle postoji opasnost da bi tuženici otuđenjem ili oštećenjem ili uništenjem osobnog vozila spriječili ili znatno otežali naplatu tražbine tužiteljice. Obzirom na navedeno tužiteljica smatra da su ispunjene pretpostavke za određivanje privremene mjere iz čl. 344 st. 1 Ovršnog zakona, a obzirom na navedeno tužiteljica smatra da postoje zakonske pretpostavke da se izda privremena mjera predviđena u čl. 345 st. 1 toč. 1 Ovršnog zakona.
2. U odgovoru na tužbu tuženici u cijelosti osporavaju tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovane, kao i prijedlog za donošenje rješenja o osiguranju. Između ostalog negiraju da bi 1. tužena poduzela opisane pravne radnje s namjerom nanošenja štete vjerovniku t.j. tužiteljici, posebno ne s ciljem da joj onemogući namirenje njezinog potraživanja. Štoviše, u bitnom tvrde da je 2. tuženik namirio dugovanje tužiteljici kroz druge radnje kojima je kompenzirano preostalo dugovanje radnje koje su poduzete za tužitelja i njezinoga supruga u vrijednosti potraživanja tužiteljice prema presudi zbog ogluhe.
2.1. U tom smislu tuženici pobliže iznose kako ne osporavaju već potvrđuju činjenicu da je 1. tuženica od dana 21.09.2022.g. vlasnica predmetnog osobnog vozila Audi A6 2.0 TDI, s drugim identifikacijskim oznakama kao u izreci presude, kojeg je kako se navodi stekla temeljem kupoprodaje kada joj je izdan Račun 1-Dl-1. Potom nastavno obrazlažu da je [obrt], obrt za ugradnju stolarije u vlasništvu II tuženika tijekom 2019. godine izvršio montažu i demontažu dvije klizne stijene s roletom na objektu u vlasništvu tužiteljice na adresi [adresa], kao mjestu prebivališta tužiteljice i time još 2019. godine podmirio dio duga tužiteljici u visini od 7.500,00 kuna, što uvećano za iznos PDV-a od 25% iznosi ukupno 9.375,00 kn, računajući bez troška rada. Pozivaju se da navedenu činjenicu mogu potvrditi 2. tuženik osobno i svjedok EI koji su izvršili montažu predmetne stolarije. Pri tom iznose da su u trenutku montaže predmetnih stijena u kući bili tužiteljica i njen suprug DI, koji su potraživanje 2. tuženika s osnove montaže i demontaže navedene dvije klizne stijene „kompenzirali s potraživanjem tužiteljice s osnove duga iz Presude na koju se tužiteljica poziva u ovom postupku“. Ppreciziraju da su klizne stijene, koje su ugrađene tužiteljici i njenom suprugu, izrađene od profila rehau 70, rolete od proizvođača Relax, staklo od proizvođača Stak lo Kadak i klizni okov od proizvođača Sigenija. Tuženici uz to tvrde da je 2. tuženik prodao tužiteljici i njenom suprugu DI felge modela RS6, 20 cola, za osobno vozilo Audi A6, koje su vožene jednu sezonu, u vrijednosti od 10.000,00 kn, te je na takav način kompenzirano njihovo potraživanje s preostalim dugom tužiteljice. Odnosno, 2. tuženiku je poznato da su tužiteljica i njen suprug iste felge prodali g. ĆI, kako navode. koji se bavi otkupom felgi pa je na takav način 2. tuženik u cijelosti namirio dugovanje tužiteljici. Pored toga tuženici ističu kako tužiteljica uopće nije dokazala da bi se ispunile pretpostavke za pobijanje pravnih radnji 1. i 2. tuženika odnosno nije dokazala okolnost da 2. tuženik zbog poduzetih radnji nema sredstava za namirenje spornog potraživanja tužiteljice, sve sukladno članku 66. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, navode da je tužiteljica uz tužbu dostavila samo potvrde o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje zbog nedostataka novčanih sredstva FINE od dana 10.10.2022.g. iz koje „jedino i nesporno proizlazi“ da je na navedeni datum 2. tuženik blokiran i da u zadnjih 6 mjeseci nije imao sredstava na računu. Isto tako tvrde da cjelokupni tužbeni zahtjev tužiteljice počiva na pogrešnoj i netočnoj pretpostavci da bi se tužiteljica mogla namiriti sa svojim (spornim) potraživanjem iz vrijednosti predmetnog automobila ukoliko bi isti i dalje bio u vlasništvu 2. tuženika. Napose prigovaraju da tužiteljica ne uzima u obzir činjenicu kako se u ovom slučaju ne radi o besplatnom pravnom poslu već o naplatnom dvostrano obveznom pravnom poslu. Slijedom svega navedenog, a kako tužiteljica uopće nema potraživanja prema 2. tuženiku „jer je isto prestalo prijebojem“ i "nije dokazala „niti jednu jedinu pretpostavku potrebnu za pobijanje dužnikovih radnji“, tuženici smatraju tužbu neosnovanom i predlažu u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice, uz obvezu tužiteljice da njima - tuženicima naknadi troškove parničenog postupka.
2.2. U odnosu na predloženu privremenu mjeru u tužbi odnosno rješenje o osiguranju, tuženici se istom protive u cijelosti i posebno ističu da je takav prijedlog nezakonit, jer svrha instituta privremene mjere nije da se predmet osiguranja oduzme tuženima i preda tužiteljici, koja ga potom može koristiti i/ili oštetiti i samim time smanjiti njegovu vrijednost, osobito ukoliko u konačnici ne uspije u sporu.
3. Radi utvrđenja činjenica i pravilne ocijene činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u račun [obrt] vl. PI na listu 7 spisa, u podnesak Ministarstva unutarnjih poslova RH, Policijske uprave karlovačke, Službe upravnih poslova, državljanstva i statusnih pitanja stranaca upućenog punomoćniku tužiteljice na listu 8 spisa i Uvjerenja istog tijela na listu 9-10 spisa, u presudu zbog ogluhe ovog suda broj P-242/19 od 6. 12.2019., u Potvrdu FINA-e Sektora poslovne mreže na listu 13 spisa, u podatke MUP-a, Službe kao naprijed na listu 14 spisa, u Potvrdu Thermix [obrt] vl. PI na listu 15 spisa, u podnesak pun. tužitelja na listu 16 spisa, uvid u priloženi e -mail na listu 17-20 spisa, sve priloženo uz tužbu, te uvid u Troškovnik tužitelja i tuženika. Pored toga je izvršen uvid i pročitani su dokazi u spisu P-242/2019, a također je pročitan podnesak tužitelja od 01.12.2022., odgovor na tužbu tuženika s punomoći u privitku, podnesak tužitelja od 14.12.2022., podnesak tužitelja od 6.11.2024., iskaze stranaka dane na ročištu od 19.12.2024., podneske tuženika od 15.01.2025., iskaze svjedoka UI i VI, podnesak tužitelja 23.09.2025. god.
4. Predmet ovoga spora je pobijanje dužnikovih pravnih radnji zbog sklapanja Kupoprodajne pogodbe putem računa 1-DI-1 od 21. 09.2022., zaključene između 1. tužene HI i 2. tuženika PI vl. obrta za ugradnju stolarije " [obrt]", pri čemu je napose sporno je li označena imovina 2.tuženika u vidu vozila bijele boje s efektom, broja šasije: [broj šasije], godine proizvodnje 2014.g. i datuma prve registracije 08.2017.g. broj kW 134, broj vrata 4, broj sjedala 5, reg. oznake [registarska oznaka], prenesena 1. tuženoj s namjerom da se onemogući tužiteljici naplata njezinog potraživanja temeljem pravomoćne odluke i to presude zbog ogluhe donesene u predmetu ovog suda broj P-242/19 . Tužitelj istu imovinu ujedno označuje kao jedinu imovinu iz koje bi se mogao naplatiti, te osporava mogućnost vršenja bilo kakve kompenzacije i prijeboja međusobnih potraživanja o kojima 2. tuženik pobliže govori u odgovoru na tužbu.
5. Vezano uz institut pobijanja dužnikovih pravnih radnji članak 66. Zakona o obaveznim odnosima, NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 propisuje da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu može i bez obzira kada je nastala, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. Prema stavku 2. istog članka smatra se da je radnja poduzeta na štetu vjerovnika, ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine, s time da se po odredbama id. Zakona pod pravnom radnjom podrazumijeva i radnja propuštanja zbog koje je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna obveza.
6. Prema čl. 67. id. Zakona određeno je da se naplatno raspolaganje može pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima, te ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta, to bilo poznato ili moglo biti poznato. Ako je treća osoba dužnikov bračni drug ili krvni srodnik u ravnoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, odnosno do istog stupnja u tazbini, zakonska je presumpcija da je trećoj osobi bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno. Stavak 3. istog članka sadrži također presumpciju da se kod bespravnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji, smatra kako je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, te se za pobijanje tih radnji ne zahtijeva da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato. Stavkom 4. još je propisano da se besplatnim raspolaganjem smatra i odricanje od nasljedstva.
7. Da bi se prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u predmetu kao ovom moraju biti kumulativno ispunjene opće pretpostavke iz čl. 66. Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO, te moraju biti ispunjene posebne pretpostavke navedene u čl. 67. ZOO-a. Za odbijanje tužbenog zahtjeva dovoljno je utvrditi da ne postoji jedna od općih pretpostavki. Pri tom je teret dokaza stvarne ili vjerojatne nenaplativosti tražbine na vjerovniku odnosno tužitelju, koji mora dokazati da imovno stanje dužnika nakon poduzete pravne radnje faktično onemogućuje vjerovniku da ostvari svoje potraživanje od tuženika. Također nije dovoljno utvrditi da je dužnik provedenom pravnom radnjom samo smanjio svoju imovinu.
8. Uvidom pak u dokaze koje je tužitelj pridonio uz tužbu potvrđuju se činjenični navodi iz tužbe koji se odnose na postojanje dospjelog potraživanja tužiteljice prema 2.tuženiku, ali i njegovo imovno stanje kao vlasnika obrta za ugradnju stolarije „ [obrt]“, koje zbog insolventnosti nije dopuštalo da se tužiteljica naplati iz novčanih sredstava 2. tuženika, što potvrđuje Potvrda FINA-e kao na listu 13 spisa. Uz to su pridoneseni račun broj 1-DI-1, podnesak MUP-a RH, PU Karlovačke, Službe upravnih poslova, državljanstva i statusnih pitanja stranaca od 3.10.2022. s Uvjerenjem iste službe prema kojem 2. tuženik nije u službenoj evidenciji evidentiran kao vlasnik vozila reg. oznake i broja Ka-848-HS, već je isto vozilo marke Audi A6 2.0 TDI, broja šasije [broj šasije], preregistrirano dana 22.9.2022. na 1.tuženu iz ovog predmeta HI. Također je pridonio presudu zbog ogluhe broj P-242/2019 od 6. prosinca 2019. s klauzulom pravomoćnosti i ovršnosti, koja u izreci sadrži nalog 2. tuženiku PI, vlasniku obrta za ugradnju stolarije " [obrt]", da tužiteljici FI isplati iznos od 22.290 kn sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka u roku 15 dana. Sukladno su uz tužbu priloženi podaci iste Službe kao naprijed na listu 14 spisa iz kojih proizlazi da je još u svibnju 2022. kao vlasnik navedenog vozila u službenim evidencijama motornih vozila MUP-a RH bio evidentiran Agram leasing d.o.o. Podružnica Karlovac, Prilaz V. Holjevca 2/a, a kao korisnik id. vozila evidentiran je " [obrt]", vl. " KI". Međutim, evidentno je da se radi o grešci jer je korisnik u to vrijeme bio vlasnik id. Obrta [obrt], GI, što je razvidno i po broju OIB [osobni identifikacijski broj]a upisanog "korisnika" u tužbi, odnosno u navedenom podnesku Službe upravnih poslova, državljanstva i statusnih pitanja stranca PU karlovačke, MUP-a RH od 9. svibnja 2022.godine. Daljnji dokaz kao na listu 15 spisa sadrži zapravo potvrdu navedenog Obrta " [obrt]" da su s danom 20. rujna 2022. za vozilo koje je predmet ovoga postupka, podmirene sve obveze navedenog obrta prema Euroleasing-u d.o.o., a koje su postojale po Ugovoru o financijskom leasingu broj 10718/17. Uz to su uz tužbu priloženi dokazi o pozivanju i pokušaju mirnog rješenja spora između tužiteljice i tuženika PI, na način da id. tuženik isplati tužiteljici dužno dugovanje kao u tužbi. A propo, u podnesku na listu 16. spisa ujedno je navedeno kako se obzirom na dosadašnje postupanje id. stranke opravdano sumnja da će 2. tuženik vozilo prenijeti na treću osobu, što se i dogodilo do podnošenja tužbe u ovom predmetu pa je dakle tužiteljica podnijela tužbu radi pobijanja odnosne pravne radnje kojom je neposredno nakon stjecanja vlasništva od strane 2.tuženika isto vozilo preneseno na 1.tuženiu, iako je isto vozilo bilo još jedini „zalog“ (obzirom na blokirani račun 2.tuženika) sa se iz prodaje istog vozila namiri potraživanje tužiteljice.
9. U svakom slučaju 2. tuženik nije podmirio ništa od dužnog potraživanja, pa je i tužiteljica u daljnjem podnesku od 14.prosinca 2022. poricala sve navode koji su u suprotnosti s navodima iz tužbe i isticala da je tužba podnesena radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, te da su u tom smislu nebitni prigovori tuženika u pogledu utvrđene visine iz tužbenog zahtjeva. Opetovano je upućivala na blokadu računa 2. tuženika prema podacima FINA-e Karlovac, naglašavajući da se radi o blokadi 6 mjeseci već blokadi od 3 godine, s time da 2. tuženik nema sredstava na svom računu niti ima kakvih drugih prihoda, a uz to i ne pokazuje namjeru platiti dužnu tražbinu tužiteljici. Stoga je u id. podnesku tužiteljica ustrajala kod ranijih navoda iz tužbe i prijedloga da se izda privremena mjera, što je učinjeno tijekom postupka i izdano je rješenje o osiguranju broj P-570/2022-85 od 10. siječnja 2023., kako je već naprijed spomenuto. Naime, po tužiteljici „jedinu imovinu koja je po Ugovoru o leasingu bila na korištenju obrta“ 2. tuženik je prenio na 1.tuželnjicu čim su se ispunile pretpostavke za prijenos vlasništva na tužiteljicu, pa je obzirom na takvo ponašanje usvojena najprije predložena privremena mjera, protiv koje nije podnošena žalba, a sada je prihvaćen kao opravdan i postavljeni tužbeni zahtjev.
10. Sukladan slijed događaja potvrđen je i iskazima stranaka, dok su svjedoci predloženi od strane tuženika uglavnom govorili o radnjama vezanim uz izvršenje naručenih radova ugradnje stolarije u kući tužiteljice, kao i radnjama vezanim uz postupanje s felgama, a koje su trebale ići u prilog tvrdnjama 2.tuženika o postojanju dogovora kompenziranja međusobnih potraživanja stranaka, te prijedlogu 2.tuženika da se izvrši prijeboj, što međutim nakon svih provedenih dokaza nije utvrđeno kao opravdano.
11. Naime, tužiteljica je prilikom iskazivanja ukazala kako je „u ovome predmetu već donesena odluka o visini duga na koji se poziva u uvodnom dijelu“ tužbe i da je trebala biti izvršena realizacija navedene odluke na način da se naplati isti dug. Međutim, 2. tuženik je obećavao da će izvršiti uplatu ali do krajnje realizacije nije došlo, jer je u međuvremenu prenio vozilo na svoju suprugu i u ovom predmetu 1. tuženu. Pri tom je pobliže iznijela da je nakon pravomoćne odluke tuženik pozivan na plaćanje duga, ali je on mijenjao odvjetnike i svaki put je bilo rečeno da će se dug platiti, no do toga nije došlo, pa je u takvim uvjetima potražila odvjetnika koji će ju zastupati u ovome predmetu. Štoviše, suprug tužiteljice i njen odvjetnik išli su kod tuženika ne bi li se naplatilo potraživanje, pa i prodajom vozila te je postojala zabrana „ali dug nije ni do danas isplaćen“, kako potvrđuje. Na upit pun. tuženika, tužiteljica se očitovala da je bila u poslovnom odnosu s 2. tuženikom i poznaje ga, utoliko što je bila najmodavac za prostor koji je on iznajmio. Također je od 2. tuženika kao poslovne osobe naručila izradu stolarije i dala 2. tuženiku akontaciju za izradu stolarije, ali 2. tuženik nije napravio „tu“ stolariju niti je vratio položeni novac na ime akontacije. Taj događaj je bio kako navodi 2018. godine pa ne pamti sve detalje, ali zna da su njezin suprug i 2. tuženik dogovorili izradu navedene stolarije i to konkretno prozora za kuću a ona je samo podigla novac sa svog računa i predala ga 2. tuženiku, i to 3.000,00 eura. Nadalje navodi da joj je poznato kako je 2. tuženik podignuo optužnicu protiv njenog supruga, no ne zna točno o čemu se radilo, osim što su se „spominjale neke auto felge“. Uz to se na upit očituje da je njen suprug davao izjavu kod ODO-a i taj je postupak završio odbacivanjem prijave protiv njenog supruga. Najzad odgovara da je predala odvjetniku papire u svezi postojanja duga 2. tuženika, te da su njen suprug i odvjetnik pronašli automobil kao imovinu 2. tuženika na kojoj bi se mogla izvršiti naplata potraživanja.
12. Prvo tužena HI je negirala da bi znala i o kakvim dugovima koje je njen suprug, a u ovom predmetu 2. tuženik, imao prema tužiteljici. Dakle, osporila je ima saznanja o dugovanju njenog supruga prema tužiteljici, te je u nastavku iskazala kako može samo reći da su ona i njen suprug kupovali auto i da je „od početka dogovor bio“ kako će se auto isplatiti preko leasinga, a nakon isplate upisati kao njeno vlasništvo. Iznosi da je kupovina automobila bila „prije otprilike 7 godina“ i da je otplata auta trajala „možda oko 5 godina“, a što se tiče prijenosa vlasništva vozila na njeno ime ne sjeća se više što je tu napravljeno, jer su te radnje poduzete od strane njenoga supruga i ne može više točno reći kada je to bilo, jer se toga više ne sjeća. Na upit svog pun. 1. tuženica je također odgovorila da je posuđivala novac obrtu svojega supruga i u više navrata davala mu pozajmice, te joj je obrt supruga izdao račun za auto kada se isti prepisivao na njeno ime. Tom prilikom je, kako navodi, zapravo došlo do prebijanja između potraživanja po pozajmici i potraživanja po računu odnosno prebijene su pozajmice i račun za auto. Nadalje odgovara i kako joj je poznato otuđivanje auto felgi iz poslovnoga prostora njezinog supruga odnosno 2. Tuženika, te ima saznanja da su u tom poslovnom prostoru bile 4 felge za naprijed opisani auto, koje su međutim odnesene, pa je njezin suprug i 2. tuženik prijavio supruga tužiteljice zbog otuđivanja felgi, te je suprug tužiteljice kako navodi priznao da je to učinio.
13. Drugo tuženik je dao najopširniji iskaz i prvenstveno istaknuo kako ne bježi od duga koji je tužiteljica dokazala i ima prema njemu. No, ističe kako „u to vrijeme“ t.j. vrijeme vođenja postupka (u spisu P -242/19) nije bio kod kuće, već je radio (tri kuće) u Austriji, pa je njegov pok. otac koji se zove isto kao on (GI) preuzeo tužbu i potpisao preuzimanje, ali je „to“ što bi značilo tužbu stavio negdje sa strane i 2.tuženik nije imao pravo „uvida u presudu koja je donesena“. To je, kako dakle navodi, tako ostalo sve do jedne situacije u kojoj je suprug tužiteljice došao kod njega u poslovni prostor i tražio od njega da vrati dug. U više navrata je tražio da se taj dug vrati, te mu je 2.tuženik rekao „da moraju sjesti i razgovarati te zapravo prebiti međusobna potraživanja jer ta međusobna potraživanja, kad se sve uzme u obzir, iznose jednako, dakle dolaze na nulu“. Međutim, tužiteljica i njezin suprug nisu htjeli na takav način riješiti takav njihov odnos već na način koji su oni zamislili. U smislu prethodno navedenog opisuje kako je "sve to krenulo prije 5-6 godina“, pa ne može „točno iznijeti tijek događaja kada se sve to događalo“. No, u svakom slučaju može reći da je nekako u to vrijeme bila narudžba od strane tužiteljice i njezinog supruga da im se u kući naprave 4 klizne stijene. Vezano uz takvu narudžbu tvrdi da je suprug tužiteljice „položio novac za tu narudžbu … a ne tužiteljica“. Potom su on i VI postavili dvije klizne stijene u kući tužiteljice i njenog supruga na adresi u [adresa], s time da dvije klizne stijene bez roleta nisu isporučene. Naime, kako navodi, nakon postavljanja te dvije stijene tražio je da mu oni plate drugu polovicu za postavljanje još dvije klizne stijene jer je račun bio oko 5.000,00 eura, možda malo više, te je postavljanje klizne stijene vrijedilo oko 2.500,00 eura “što bi oni mogli bolje još reći jer je njima izdata ponuda ili račun“. No, oni nisu htjeli platiti preostali novac za druge dvije klizne stijene pa to nije ni napravljeno. Nasuprot tome, suprug tužiteljice je samo jednom prilikom došao u njegov poslovni prostor dok on (2.tuženik) nije bio tamo i odnio 4 felge za spomenuti auto Audi A6. Kada je 2.tuženik shvatio da su felge otuđene, gledao je po njuškalu i nazvao oglas u kojem su se nudile te felge, pa mu je taj čovjek rekao da je kupio naveden felge od CI. Tada je otišao u Državno odvjetništvo i prijavio tužiteljičinog supruga i u tom postupku je kako tvrdi „tužiteljičin suprug priznao da je uzeo felge pod dug“.
14. Na upit pun. tužiteljice, 2. tuženik navodi da je u jednom trenutku angažirao odvjetnicu i dao joj na ruke novac za zastupanje, ali nije imao posebna saznanja što je sve poduzimano jer je u to vrijeme još uvijek bio u Austriji, pa ne zna točno od kada ima prva saznanja o presudi zbog ogluhe i obvezi koja je nastala po navedenoj presudi. Na daljnji upit je li sa svoje strane poduzimao kakve pravne radnje u cilju obavijesti tužiteljice o postojanju povratnog duga i prebijanju međusobnih potraživanja u mirnom postupku, 2. tuženik navodi da je pokušavao ostvariti kontakt s tužiteljicom preko njezinog supruga te nije slao posebne pismene obavijesti tužiteljici jer je vjerovao da će ipak doći do razgovora i utvrđenja međusobnih potraživanja „ali do toga nije došlo nego se danas vodi rasprava“. Na upit svoje pun. 2. tuženik odgovara kako od UI ima saznanja da su njemu (ĐI) prodane navedene felge za 800,00 eura, iako je njihova stvarna vrijednost bila 1.000,00 eura, i da je njegov obrt primio novac od supruge tj. 1. tužene, a on je u ime obrta izdao 1. tuženoj račun za auto da se kompenzira s tim pozajmicama. Na daljnji upit svoje pun. odgovara da 1. tužena nije imala nikakvih posebnih saznanja o njegovom poslovnom odnosu s tužiteljicom i njezinim suprugom, te nadalje iznosi da je njegov obrt i dalje aktivan, ali ima nekih dugova koje treba otplatiti. Ipak, na dodatni upit pun. tužiteljice 2. tuženik precizira da je njegov obrt već 5-6 godina u blokadi, a možda i 7 godina.
15. Dakle, prema iskazima stranaka proizlazi kako navedeni poslovi, koje je 2.tuženik obavljao za tužiteljicu a koji se tiču postavljanja kliznih stijena , predstavljaju zaseban pravni posao koji je 2.tuženik trebao napraviti prema dogovoru i potraživanju tužiteljice i njenog supruga, dok potraživanje prema pravomoćnoj presudi zbog primljenog „avansa u iznosu od 3.000,00 eur“ za „isporuku i ugradnju ugovorene stolarije“ te dijelom neizvršenog posla predstavlja drugi pravni osnov temeljem kojeg je 2. tuženik trebao postupiti i povratiti novac tužiteljici za neizvršeni posao.
16. Iskazi pak svjedoka parcijalno opisuju događaje vezano uz izvršene radove u kući tužiteljice i „otuđivanje felgi", kako je već naprijed navedeno, dok svjedoci nemaju posebnih saznanja niti potvrđuju postojanje međusobne veze odnosno eventualnog dogovora o kompenzaciji između potraživanja 2. tuženika prema tužiteljici i tužiteljice prema 2.tuženiku.
17. Štoviše, svjedok ĐI iskazao je da mu nisu poznate stranke, a napose mu nije poznata tužiteljica kao ni 1.tužena HI, već zna samo 2. tuženika PI iz viđenja i po imenu. No, on svjedoči da je imao kontakt samo sa suprugom tužiteljice FI, jer je s njim kontaktirao vezano uz potrebu da iznajmi prostor te mu je isti ponudio nekakav prostor od svega 10-ak kvadrata, a možda i manje. No, svjedok nije iznajmio taj prostor jer mu je bio premalen za obavljanje obrta prodaje felgi i guma. Naime, tom prilikom mu je suprug tužiteljice, kojemu je sad zaboravio ime, pokazao nekakav prostor odnosno objekt koje je izgledao kao poluskladište, te je pokazao na neke gume i felge, i ponudio mu da otkupi te gume i felge, budući se (svjedok) bavi navedenim poslom i to “za iznos od 6.000,00-7.000,00 kn“. Svjedok nastavno iznosdi da je pristao kupiti te felge, pa su se dogovorili da se felge odvezu do roditelja svjedoka jer svjedok nije trenutno bio kod kuće. Stoga je suprug tužiteljice felge i gume od auta marke Audi ostavio njegovim roditeljima, koji su dali novac koji je tražio suprug tužiteljice. Svjedok je nakon toga odmah oglasio prodaju navedenih felgi i guma, te iste prodao za 4 - 5 dana, da bi 10 dana nakon vremena oglašavanja zvao GI i rekao da su to njegove felge i gume.
18. Svjedok VI iznio je da su mu poznati tužiteljica i tuženici HI i GI, ali tvrdi da je on samo radio kod PI te mu je 2. tuženik bio šef kod obavljanja poslova postavljanja PVC stolarije. Svjedoči da su kod tužiteljice FI postavili dva prozora odnosno dvije staklene stijene , čija je vrijednost u to vrijeme bila po njegovoj procjeni za svaki od tih elemenata 8.000,00 - 9.000,00 kn „a sada bi to bila vrijednost najmanje od 2.000,00 eura svakog elementa“, kako dodaje i nastavno iznosi; „Baš zbog toga što su stijene bile velike, čini mi se da smo dan ili dva postavljali tu PVC stolariju kod tužiteljice, GI osobno i ja. Kako sam radio kod njega dobivao sam plaću i meni nije poznato na koji način je to plaćeno odnosno riješeno između tužiteljice i tuženika niti mi je poznato da li je postojala kakva kompenzacija.“
19. Nakon ovako provedenog postupka a imajući u vidu pridonesene dokaze u spisu te napose iskaze stranaka i svjedoka, neosporno je dakle da tužiteljica po pravomoćnoj presudi imala pravo potraživati od 2.tuženika isplatu novčanog iznosa koji je naveden u točki II izreke presude. Također je razvidno da je 2.tuženik evidentno izbjegavao platiti tužiteljici takvo potraživanje, te je unatoč tome neposredno nakon poziva tužiteljice i njenog odvjetnika prenio vlasništvo na 1.tuženu i svoju suprugu vlasništvo na vozilu koje je označeno kao jedino sredstvo namirenja duga prema tužiteljici. Takvo postupanje svakako potvrđuje da je to učinio radi izbjegavanja naplate duga tužiteljici, pa čak i u uvjetima o kojima govori 1.tuženica (da je od ranije postojao dogovor između nje i 2.tuženika o prenošenju vlasništva vozila na njeno ime). Prvotužena se isto tako kao treća osobu u čiju je korist poduzeta pravna radnja kupoprodajne pogodbe, a napose kao supruga 2.tuženika ne može ispričati da joj nije bila poznata obveza njenog supruga da namiri dug tužiteljici, tim više što 2.tuženik jasno ukazuje da tužiteljica i njezin suprug nisu pristajali ni na kakvu kompenzaciju. U svakom slučaju 1.tuženoj je tako nešto moglo i moralo biti poznato, pa se slijedom navedenih činjenica i utvrđenog činjeničnog stanja utvrđuje da su ispunjene opće i posebne pretpostavke za pobijanje označene pravne radnje između tuženika. Opće pretpostavke se tiču postojanja dospjele tražbine tužiteljice, pravne radnje koja je išla u pravcu onemogućavanja tužiteljici da se naplati iz jedinog preostalog sredstva nakon blokade računa 2.tuženika, sve uz dakle dokazanu insolventnost dužnika i činjenicu oštećenja vjerovnika. Nastavno, tek pobijanje kupoprodajne pogodbe kao u točki I izreke presude omogućava vjerovnikovo namirenje, s time da je evidentno ispunjena i posebna pretpostavka koja se tiče okolnosti da je je 1.tužana znala ili morala znati da poduzimanjem raspolaganja i prijenosa vlasništva između nje i 2.tuženika nanosi štetu tužiteljici kao vjerovnici. Stoga je slijedom navedenog usvojen tužbeni zahtjev i donesena presuda kao u točki I i II izreke ove presude.
20. Nastavno je u točki IV. Izreke ove odluke u dijelu rješenja, a sukladno obrazloženju iz već ranije donesenog rješenja o osiguranju broj P-570/2022-8 od 10. siječnja 2023., donesena odluka da se održava na snazi već izdana privremena mjera kojom se protivnici osiguranja HI zabranjuje otuđenje ili opterećenje predmetnog osobnog vozila, a sve u cilju mogućeg namirenja potraživanja tužiteljice na temelju pravomoćne odluke iz spisa P-242/19 kao naprijed.
21. Uz to se slijedom ostvarenih uvjeta za donošenje meritorne odluke kao u točki I i II izreke presude, izrijekom napominje da nije mogao biti prihvaćen kao osnovan prigovor prijeboja tuženika, a to tim više što tuženici u tom smislu uopće nisu valjano postavili i artikulirali svoj protutužbeni zahtjev.
22. Najzad je u točki IV izreke ove odluke, u dijelu rješenja, sadržana odluka o troškovima postupka koji se dosuđuju u korist tužiteljice prema Troškovniku predanom na zaključnom ročištu (list 69 spisa) i sukladno Odvjetničkoj tarifi, a sve obzirom na uspjeh tužiteljice u postupku. Kao opravdani tužiteljici su priznati zatraženi troškovi za sastav tužbe, podneska od 14.12.2022. kojim se očitovala na odgovor na tužbu, kao i za podnesak od 23.09.2025. koji sadrži i njeno očitovanje o prijedlogu tuženika u svezi prijeboja. Pored toga joj je priznat trošak za zastupanje na ročištima od 12.03.2024., 19.12.2024., 18.09.2025. i 12.03.2026., za sve naprijed navedene radnje naknada u iznosu od po 250,00 eura koja uključuje pripadajući pdv. Ukupno je za navedene radnje tužiteljici dosuđen priznat trošak postupka u iznosu od 1.750,00 eura računajući pdv, te je tom trošku još pridodan trošak sudske pristojbe za tužbu 59,13 eura, koliko je tužiteljica platila sudsku pristojbu za tužbu, nadalje trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 78,84 eura, te trošak za pristojbu na prijedlog o rješenje o osiguranju u iznosu od po 39,42 eura svaki, što znači da je na ime sudskih pristojbi sveukupno dosuđen iznos od 216,81 eur, te je tužiteljici sveukupno priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 1. 966,81 eur uz zakonsku zateznu kamatu kako je to navedeno u točki IV. izreke ove odluke, u dijelu rješenja.
U Karlovcu 5. svibnja 2026.
Sudac;
Vesna Gračan
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka putem ovoga suda.
Dna:
1.Tužitelju po pun. Davoru Popoviću, odvjetniku u Karlovcu.
2. 1. i 2. tuženiku po pun. FIA, odvjetnici iz ZOU Marta Šimrak Lukavski i Sanja Turković, A. Milana Pavelića 1d, Zagreb.
