Poslovni broj: Pn-157/2024-32

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužitelja mlt. CN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju zakonski zastupnik (otac) HN iz [adresa], i punomoćnik Nenad Škare, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Osnovna škola Sveta Klara, Mrkšina ulica 42, Zagreb, OIB: 85778249664, kojeg zastupa punomoćnik Josip Štefičić, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne rasprave zaključene 19.03.2026., dana 05. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Osnovna škola Sveta Klara da tužitelju mlt. CN isplati iznos 5.300,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24.06.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Osnovna škola Sveta Klara da tužitelju mlt. CN isplati iznos 1.568,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 05.05.2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu daljnjih 2.260,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama (preko iznosa koji je dosuđen točkom I. izreke).

IV. Nalaže se tuženiku Osnovna škola Sveta Klara da tužitelju mlt. CN naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu 1.484,68 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 05.05.2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena , u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 16.12.2024. tužitelj mlt. CN zatražio je donošenje presude kojom bi se tuženiku Osnovna škola Sveta Klara naložilo da mu na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti isplati iznos 7.560,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, a zbog potrebe za tuđom pomoći i njegom iznos od 730,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, koju štetu da je pretrpio uslijed ozljede noge na školskom izletu u Mariji Bistrici dana 14.05.2024.

2. Tuženik Osnovna škola Sveta Klara je osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u bitnom navodeći da ne postoji njegova odgovornost za štetu tužitelju.

3. Nakon provedenog medicinskog vještačenja tužitelj je podneskom od 12.11.2025. (str. 77 spisa) povisio novčani iznos kojeg potražuje po osnovi potrebe za tuđom pomoći i njegom, i to sa 730,00 EUR na 1.568,00 EUR.

4. U provedenom postupku pročitane su isprave u spisu, i to dopis od 20.06.2024. (str. 8-12 spisa), medicinska dokumentacija (str. 13-23, 44-47 spisa), pregledane su fotografije (str. 24-27 spisa), provedeno je medicinsko vještačenje (str. 66-68, 86-87 spisa) te su saslušani svjedokinja NN (str. 59-61 spisa), HN (str. 61 spisa) i tužitelja (str. 61 spisa)

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet parnice je naknada štete koju je tužitelj pretrpio uslijed ozljede noge na školskom izletu u Mariji Bistrici od 14.05.2024., s time da tužitelj zahtjeva isplatu pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti te isplatu naknade za tuđu pomoći i njegu.

7. U postupku nije sporno da maloljetni tužitelj pohađa osnovnu školu kod tuženika, da je u vrijeme štetnog događaja bio učenik petog razreda osnovne škole te da je za vrijeme školskog izleta u Mariji Bistrici ozlijedio nogu.

8. Sporno je postoji li odgovornost tuženika kao škole za štetu koju je tužitelj pretrpio uslijed ozljede noge, a sporna je i visina štete.

9. Po čl. 67. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (Narodne novine br. 87/2008, 86/2009, 92/2010, 105/2010, 90/2011, 5/2012, 16/2012, 86/2012, 94/2013, 152/2014, 7/2017, 68/2018, 98/2019, 64/2020, 151/2022, 155/2023, 156/2023; dalje: ZOOOS) školske ustanove su dužne, pored ostaloga, brinuti i o sigurnosti učenika.

10. Po čl. 37. ZOOOP škola može planirati izlete, ekskurzije i druge aktivnosti koje su isključivo u funkciji realizacije nacionalnog kurikuluma i nastavnog plana i programa i drugih kurikularnih dokumenata (st. 1. i st. 2.), s time da načine, uvjete, mjere sigurnosti te prava i obveze korisnika i davatelja usluga vezanih uz te aktivnosti propisuje ministar pravilnikom (st. 3.).

11. Po Pravilniku o izvođenju izleta, ekskurzija i drugih odgojno-obrazovnih aktivnosti izvan škole (Narodne novine br. 67/2014, 81/2015, 53/2021; dalje: Pravilnik) učitelj voditelj i učitelj pratitelj dužni su voditi računa o sigurnosti učenika (čl. 20. st. 1. toč. g.), a odabir odredišta izvanučioničke nastave i način prijevoza ne smije ugrožavati zdravlje ili sigurnost učenika (čl. 27. st. 1.).

12. Po čl. 10. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 155/2023; dalje: ZOO) sudionik u obveznom odnosu dužan je u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

13. Po iskazu svjedokinje NN (str. 59-61 spisa), tužiteljeve razrednice, kritične zgode škola je organizirala posjet Donjoj Stubici i Mariji Bistrici u sklopu terenske nastave; prvo su bili u Donjoj Stubici, a u Mariju Bistricu su stigli između 14,00-15,00 sati popodne; dan ranije je padala kiša ali je toga dana vrijeme bilo sunčano i lijepo te nije bilo razloga za odgodu terenske nastave; nakon obilaska svetišta učenicima je ponuđeno da idu na brdo Križnog puta, za što se javilo 10 -15 djece, a ona ih je kao vjeroučiteljica pratila; popeli su se bez problema, a silazili su predviđenom rutom koja predstavlja asfaltirani put bez stepenica, ali sa rukohvatom; svim učenicima je rekla da se mogu uhvatiti za rukohvat ako im se čini da je strmo, s time da je ona hodala prva, a učenici su hodali iza nje; ne sjeća se da je asfalt bio mokar niti blatnjav, a lišća nije moglo biti jer se radilo o svibnju; učenici su normalno hodali, nisu trčali ni skakali, a posebno ne tužitelj koji je poslušno dijete; na samom početku silaska čula je da je netko jauknuo, okrenula se i vidjela da je tužitelj pao, ležao je na leđima, pristupila je do njega, a on se žalio da ga boli koljeno, bio je dosta uznemiren i u šoku; nije mogao hodati pa mu je pomogla u spuštanju na jednu ravninu 100 metara niže, zatim je susrela časnu sestru koja je pozvala domara, a on je došao automobilom i odvezao tužitelja u susjedni kafić gdje su mu stavljali led na koljeno koje mu je počelo otjecati; potom je vozač autobusa tužitelja unio u autobus i krenuli su natrag za Zagreb, a tužitelja je ispred škole čekao otac; tužitelj joj je na povratku u autobusu ispričao da je pao kada je htio doći do rukohvata.

14. Po iskazu HN (str. 61 spisa), tužiteljevog oca, on nije bio osobno prisutan u Mariji Bistrici i nije vidio sam pad tužitelja, već ga je vjeroučiteljica NN nazvala iz kafića i ispričala mu što se dogodilo; taj dan je padala kiša i izlet se morao odgoditi, što je propust ravnateljice; bilo je još djece koja su padala, ali je tužitelj najgore prošao.

15. Po iskazu tužitelja (str. 61 spisa) u Mariji Bistrici nije padala kiša, ali je padala u jednom mjestu u kojem su istog dana bili na izletu prije nego što su stigli u Mariju Bistricu; pao je prilikom silaska, noga mu se poskliznula, on je čuo da mu je nešto kvrcnulo, a ne sjeća se zbog čega je pao; ne sjeća se da je bio rukohvat, već se sjeća da su hodali nizbrdo; kada je pao prvo mu je pomogla učiteljica, a koljeno ga je počelo jako boljeti pa su ga odveli u bolnicu.

16. Iskaz svjedokinje NN sud ocjenjuje iskrenim i istinitim jer je iskazivala na uvjerljiv način, jasno i logično. I tužiteljev iskaz sud ocjenjuje istinitim jer se radi o trinaestogodišnjem djetetu koje je iskazivalo spontano i uvjerljivo. Iskaz HN (tužiteljevog oca) nije relevantan za utvrđivanje odštetne odgovornosti tuženika jer on nije bio osobno nazočan u Mariji Bistrici kada je tužitelj pao i ozlijedio se , pa stoga nema neposrednih saznanja o tužiteljevom padu i kako je do njega došlo.

17. Na temelju prihvaćenih iskaza svjedokinje NN i tužitelja sud utvrđuje da je do tužiteljevog ozljeđivanja došlo prilikom spuštanja sa brda Križnog puta, na samom početku nizbrdice, kada se tužitelj hodajući nizbrdo jednostavno poskliznuo, pao i ozlijedio koljeno, s time da je tužitelj prije pada hodao normalno, nije trčao ni skakao, niti ga je itko gurnuo. Sud također utvrđuje da nisu postojale stepenice već se radilo o nizbrdici sa asfaltiranim putom uz kojeg je postojao rukohvat, a vjeroučiteljica (svjedokinja NN) koja je predvodila grupu od 10-15 učenika je učenike upozorila da se uhvate za rukohvat ako im se čini da je strmo.

18. Sud nadalje utvrđuje da put po kojem je tužitelj hodao nije bio sklizak zbog kiše, blata ili lišća, jer to ne proizlazi iz niti jednog od provedenih dokaza, pa ni iz iskaza samog tužitelja, koji je iskazao da ne zna zbog čega je pao. Razlike u iskazima tužitelja i svjedokinje NN postoje samo oko toga je li u Donjoj Stubici bilo lijepo vrijeme ili je padala kiša, međutim ta razlika nije od značaja za ovaj postupak jer do ozljeđivanja tužitelja nije došlo u Donjoj Stubici nego u Mariji Bistrici, a tužitelj u svojem iskazu niti nije opisivao da je u Mariji Bistrici padala kiša ili da bi tamo bio sklizak put , već je jasno iskazao da ne zna zbog čega je pao. Nikakvi drugi dokazi nisu dostavljeni u prilog tvrdnje da je tužitelj pao jer je put bio sklizak uslijed kiše, pa stoga sud primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP) utvrđuje da put nije bio sklizak zbog kiše.

18.1. Stoga se ne mogu prihvatiti navodi tužbe da se tužitelj zbog jako kišovitog vremena poskliznuo i pao, pa da postoji propust škole zbog organizacije izleta po takvom vremenu. S druge strane, iz istih razloga ne mogu se prihvatiti ni tvrdnje tuženika da se tužitelj nije pridržavao uputa i upozorenja vjeroučiteljice da polako silazi, kada je na temelju iskaza vjeroučiteljice NN utvrđeno da je tužitelj normalno hodao te da nije trčao ni skakao.

19. Međutim, budući da se radilo o nizbrdici uz koju je postojao rukohvat škola je – u postupanju sa povećanom pažnjom u skladu sa čl. 10. st. 2. ZOO – silazak učenika sa brda Križnog puta bila dužna osigurati na siguran način, što je prema stavu ovog suda podrazumijevalo obvezno korištenje rukohvata koji je tamo bio postavljen sa razlogom, upravo radi povećanja sigurnosti pri silasku. Sud vjeruje iskazu svjedokinje NN kako je djecu upozorila da se uhvate za rukohvat ako im je prestrmo, međutim notorno je da djeca tog uzrasta ne mogu sama do kraja procijeniti rizike i opasnosti situacija u kojima se nalaze, što i jest razlog zbog kojeg moraju biti pod nadzorom odrasle osobe, pa u tom smislu nije dovoljna subjektivna procjena učenika je li se treba držati za rukohvat ili ne, već je škola trebala osigurati silazak učenika niz nizbrdicu uz maksimalne mjere opreza, i to obveznim korištenjem rukohvata, što je u konkretnom slučaju izostalo.

19.1. Pritom valja napomenuti da se postupanje vjeroučiteljice NN ni u kojem slučaju ne može smatrati grubom nepažnjom, a sud vjeruje da je ona poduzela sve mjere koje su u tom trenutku izgledale razumne, pri čemu očigledno njena procjena nije bila takva da se djecu pri silasku mora tjerati na držanje rukohvata. Iako je vrlo vjerojatno da bi se takva njena procjena inače pokazala prikladnom, ipak tužiteljev slučaj pokazuje da se slobodni silazak učenika, bez korištenja rukohvata, ne može smatrati potpuno sigurnim načinom silaska, jer je tužitelj pri silasku pao dok je normalno hodao, bez da ga je itko gurnuo i bez da je pod bio mokar uslijed kiše , što dokazuje da je postupanje s povećanom pažnjom zahtijevalo obvezno držanje rukohvata. Stoga se ne mogu prihvatiti tuženikovi navodi da je poduzeo sve potrebne mjere odnosno da se pad tužitelja nije mogao predvidjeti ni uz najviši stupanj pažnje, niti se tuženik uopće može pozivati na navodnu nepažnju tužitelja kada on sam nije poduzeo sve mjere koje je bio dužan poduzeti u postupanju sa povećanom pažnjom (uostalom na temelju provedenih dokaza se uopće može utvrditi da je tužitelj pao zbog vlastite nepažnje). Tuženikove tvrdnje da se tužitelj dobrovoljno javio za penjanje na brdo Križnog puta su u cijelosti neodlučne za utvrđivanje odštetne odgovornosti tuženika u situaciji u kojoj se radilo o dijelu organiziranog školskog izleta.

19.2. Utoliko su osnovani navodi tužbe da tuženik nije osigurao sigurne uvjete za provođenje izvanučioničke nastave.

20. Slijedom navedenoga, sud utvrđuje da tuženik kao škola nije postupio u skladu sa čl. 67. ZOOOP te čl. 20. i čl. 27. Pravilnika kada nije osigurao siguran silazak učenika sa brda Križnog puta, i to obveznim korištenjem rukohvata, pa se radi o skrivljenom propustu tuženika jer nije postupao sa povećanom pažnjom iz svoje profesionalne djelatnosti.

21. Stoga je tuženik na temelju čl. 1045. st. 1. ZOO tužitelju dužan naknaditi štetu koju je pretrpio uslijed pada odnosno ozljeđivanja noge . Neosnovani su tuženikovi navodi da bi za štetu odgovarao vlasnik svetišta Marija Bistrica, jer je upravo tuženik u skladu sa citiranim zakonskim odredbama bio dužan osigurati izvođenje izleta na način koji je siguran za učenike, što je u konkretnom slučaju propustio napraviti.

22. Na okolnost visine pretrpljene štete u tijeku postupka provedeno je medicinsko vještačenje po vještaku Božidaru Šebečiću, specijalistu ortopedije i traumatologije. Iz pisanog nalaza vještaka od 14.04.2025. (str. 66-68 spisa) proizlazi da je tužitelj kritične zgode zadobio prijelom donjeg vrška ivera desnog koljena s pomakom ulomaka, s time da je taj prijelom liječen operativno i to operacijom od 17.05.2024. kada je učinjena fiksacija ulomaka obuhvatnom svezom; da je u bolnici boravio 5 dana, dok mu je noga postoperativno bila imobilizirana ortozom, hodao je uz pomoć 2 štake; da mu je nakon zaraštanja prijeloma novom operacijom od 11.09.2024. odstranjen osteosintetski materijal, nakon čega je provodio fizikalne terapije; da je zbog zadobivenih bolova i tijekom liječenja (2 operacije) trpio fizičke bolove jačeg intenziteta 5 dana, srednjeg intenziteta 10 dana i manjeg intenziteta 8 tjedana kumulativno; da je trpio primarni strah jačeg intenziteta kratkotrajno u trenutku ozljeđivanja, a nastavno i sekundarni strah (zabrinutost za zdravlje i ishod liječenja, strah zbog boravka u bolnici, strah pred operacije) jačeg intenziteta 3 dana, srednjeg intenziteta 8 dana i manjeg intenziteta 5 tjedana kumulativno; da mu je po završetku liječenja zaostala manja slabost desne noge zbog hipotrofije mišića, povremeni bolovi u koljenju kod dubljeg čučnja i kod klečanja na koljenu, a fleksija u koljenu mu je terminalno bolno ograničena; da zbog navedenog trpi smanjenje životne aktivnosti u omjeru od 5%, dok se definitivna ocjena može dati nakon navršenih 18 godina; da mu je na prednjoj strani desnog koljena zaostao postoperativni ožiljak duljine 7 cm i širine do 1 cm, što predstavlja naruženje manjeg stupnja koje je povremeno uočljivo trećim osobama; da su mu tuđa pomoć i njega nestručne osobe bili potrebni u opsegu od 5 sati dnevno 4 tjedna, zatim u opsegu 4 sata dnevno 4 tjedna, u opsegu 3 sata dnevno 4 tjedna te 2 sata dnevno 4 tjedna, i to kod održavanja osobne higijene, pomoći pri kretanju, pojačanu kontrolu ozlijeđenog djeteta, za vođenje na kontrolne preglede i fizikalnu terapiju; da je liječenje tužitelja završeno 14.04.2025. Iz usmenog iskaza vještaka (str. 86-87 spisa) proizlazi da se kod tužitelja radilo o teškoj tjelesnoj ozljedi, da je prošao dvije operacije, nosio ortozu i štake, morao je mirovati, slijedom čega je procjena potrebe za tuđom pomoći i njegom adekvatna; da se kod djece definitivna ocjena smanjenja životne aktivnosti nakon ozljeđivanja daje nakon završetka rasta odnosno nakon 18. godine života, a u ovom trenutku nije moguće sa sigurnošću utvrditi hoće li nakon 18. godine smanjenje životne aktivnosti biti veće ili manje od 5%.

23. Sud u cijelosti prihvaća navedeni nalaz vještaka kao i njegovo mišljenje o kvalifikatornim okolnostima povrede prava osobnosti, jer je vještak nalaz sačinio na temelju medicinske dokumentacije u spisu i kliničkog pregleda tužitelja, a dano mišljenje je jasno, obrazloženo i bez ikakvih proturječnosti te je sačinjeno u skladu sa pravilima struke, s time da je vještak argumentirano otklonio primjedbe koje su stranke isticale na njegov nalaz. Pritom valja napomenuti da je tužitelj uz tužbu priložio i privatni nalaz medicinske vještakinje Melite Uremović (str. 6-7 spisa), a taj privatni nalaz je u pogledu kvalifikatornih okolnosti bitno podudaran sa nalazom i mišljenjem kojeg je vještak Božidar Šebečić u ovoj parnici sačinio po nalogu suda, pa stoga sud nalaz vještaka Božidara Šebečića prihvaća kao mjerodavnog za presuđenje.

24. Na temelju navedenog mišljenja medicinskog vještaka Božidara Šebečića utvrđuje da je tužitelj kao posljedicu ozljeđivanja iz štetnog događaja trp io fizičke bolove (5 dana jakog, 10 dana srednjeg i 8 tjedana blagog intenziteta) te strah (primarni u trenutku ozljeđivanja, a sekundarni 3 dana jakog, 8 dana srednjeg i 5 tjedna blagog intenziteta), da mu je zaostalo naruženje blažeg stupnja koje je povremeno vidljivo drugima (ožiljak od operacije na nozi), kao i da trenutno trpi smanjenje životnih aktivnost u omjeru 5%. Iako je vještak naveo da će se definitivna ocjena smanjenja životnih aktivnosti moći dati tek nakon završetka s rastom (nakon 18. godine), sud smatra da se prilikom utvrđivanja visine štete treba uzeti u obzir i trenutno smanjenje životnih aktivnosti od 5% koje tužitelj trpi. Naime, po Orijentacijskim kriterijima VSRH smanjenje životnih aktivnosti kao oblik štete je u pravilu trajnog karaktera, ali novčana naknada se može dosuditi i kad je smanjenje životne aktivnosti privremeno, ako je jačeg intenziteta i dužeg trajanja ili ako to posebne okolnosti opravdavaju. Smanjenje životnih aktivnosti od 5%, koje se sastoji u slabosti desne noge zbog hipotrofije mišića te bolova u koljenu kod dubljeg čučanja i klečanja te koje kod tužitelja postoji i dvije godine nakon ozljeđivanja ne može se smatrati smanjenjem životnih aktivnosti blagog intenziteta. Pritom je tužitelj u trenutku ozljeđivanja imao nepunih 12 godina, dakle u dobi u kojoj su djeca posebno fizički aktivna na dnevnoj bazi, a na što ih se i inače sve više potiče i u školskim i u izvanškolskim aktivnostima, što samo doprinosi intenzitetu povrede tužiteljevog prava osobnosti u tom dijelu . Tužiteljev iskaz o tome da s koljenom danas nema problema i da ga ono ne boli sud pripisuje njegovoj životnoj dobi (13 godina) u kojoj nije do kraja sposoban samostalno procijeniti svoje stanje, dok s druge strane sud prihvaća procjenu vještaka o posljedicama koje tužitelj trpi kao objektivnu, stručnu i medicinski opravdanu. Imajući u vidu sve navedeno, prema stavu ovog suda posebne okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju da se pri utvrđivanju pravične novčane naknade uzme u obzir i kvalifikatorna okolnost smanjenja životnih aktivnosti od 5%, bez obzira što se prema navodima vještaka ne može utvrditi radi li se o trajnom smanjenju (koje se kod djece može utvrditi tek nakon završetka s rastom).

24.1. Sud na temelju nalaza vještaka također utvrđuje da je tužitelj prošao kroz 2 operacije, morao je mirovati, nosio je ortozu, koristio štake te je išao na fizikalne terapije.

25. Po čl. 1100. ZOO u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu (st. 1.), a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njez inom naravi i društvenom svrhom (st. 2.).

26. Temeljem navedenih utvrđenja, sud zaključuje da je tužitelj kao posljedicu štetnog događaja pretrpio povredu prava osobnosti (neimovinsku štetu), i to u intenzitetu koji opravdava dosuđivanje pravične novčane naknade. Polazeći od važećih Orijentacijskih kriterija VSRH, a imajući u vidu po vještaku utvrđene jačinu i trajanje povredom izazvanih fizičkih bolova, straha, naruženja i smanjenja životnih aktivnost te okolnosti oporavka (točke 24. i 24.1.), sud utvrđuje da tužitelju za pretrpljenu povredu prava osobnosti pripada pravična novčana naknada u iznosu 5.300,00 EUR. Na taj iznos tužitelju u skladu sa čl. 1103. ZOO pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku, dakle od 24.06.2024. (str. 8-12 spisa).

27. Nadalje, po čl. 1095. st. 1. ZOO tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi.

27.1. Na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka sud utvrđuje da je tužitelju bilo potrebno ukupno 392 sata tuđe pomoći i njege (5 sati dnevno kroz 4 tjedna; pa 4 sata dnevno kroz 4 tjedna; pa 3 sata dnevno kroz 4 tjedna te konačno 2 sata dnevno kroz 4 tjedna), s time da je na temelju prihvaćenog iskaza tužitelja i njegovog oca HN utvrđeno da su mu tuđu pomoć i njegu pružali majka i otac.

27.2. Imajući u vidu beznačajnost tog dijela tužbenog zahtjeva te teškoće u dokazivanju koje bi bile nerazmjere s važnošću tog zahtjeva, a polazeći od općepoznatog stanja na tržištu rada, sud primjenom čl. 223. st. 2. ZPP po slobodnoj ocjeni utvrđuje da bi cijena sata tuđe nestručne pomoći i njege iznosila najmanje 4,00 EUR po satu (kako je tužitelj utužio).

27.3. Stoga sud temeljem čl. 1095. st. 1. ZOO utvrđuje da tužitelj ima pravo na naknadu imovinske štete po osnovi potrebe za tuđom pomoći i njegom u ukupnom iznosu 1.568,00 EUR. Na taj iznos tužitelju u skladu sa čl. 1086. u vezi čl. 1089. st. 2. ZOO pripadaju zatezne kamate od dana donošenja presude u ovom predmetu jer je visina naknade utvrđena prema cijenama u vrijeme donošenja ove odluke.

28. Slijedom navedenoga, sud utvrđuje da povodom utuženog štetnog događaja tužitelj od tuženika ima pravo na naknadu štete u iznosima:

- 5.300,00 EUR po osnovi pravične novčane naknade;

- 1.568,00 EUR po osnovi naknade za tuđu pomoć i njegu,

što ukupno iznosi 6.868,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkama I. i II. izreke.

29. Posljedično je tužbeni zahtjev za isplatu daljnjih 2.260,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama po osnovi pravične novčane naknade valjalo odbiti kao previsoko postavljen, pa je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

30. Tužitelj je djelomično uspio u parnici pa se odluka o trošku postupka temelji na čl. 154. st. 2. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u pogledu pravne osnove (100%), dok je u pogledu visine uspio u omjeru 75%, pa ukupni kvalitativni i kvantitativni uspjeh tužitelja iznosi 87,5%, dok uspjeh tuženika iznosi 12,5%, a razlika tih omjera iznosi 75%. Vrijednost predmeta spora iznosi 9.128,00 EUR, a tužitelja je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa na temelju čl. 155. ZPP i Tarife u nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023) ima pravo na naknadu troška za:

− sastav tužbe – 250,00 EUR (Tbr. 7/1);

− sastav podneska od 10.02.2025. – 250,00 EUR (Tbr. 8/1);

− sastav podneska od 11.11.2025. – 62,50 EUR (Tbr. 8/4);

− zastupanje na ročištima od 05.06.2025., 23.09.2025. i 19.03.2026. – po 250,00 EUR (9/1);

− trošak sudske pristojbe na tužbu 129,35 EUR i presudu 137,73 EUR, što ukupno iznosi 1.579,58 EUR (sa uračunatim PDV), a tužitelj u skladu sa čl. 154. st. 2. ZPP ima pravo na naknadu troška u omjeru od 75%, što iznosi 1.184,68 EUR. Navedenom iznosu valja pribrojiti trošak medicinskog vještačenja od 300,00 EUR u cijelosti (neovisno o djelomičnom uspjelu u sporu – Rev-660/2021 od 14.09.2021.). Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troška postupka u sveukupnom iznosu 1.484,68 EUR, dok tužitelj u skladu sa čl. 155. st. 1. ZPP nema pravo na naknadu troška za sastav podneska od 12.11.2025. jer su njegovi navodi mogli biti izneseni podneskom od 11.11.2025. za kojeg mu je priznat trošak. Stoga je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

U Zagrebu 05. svibnja 2026.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnik Nenad Škare;

2. odvjetnik Josip Štefičić.