REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SINJU

Broj: P-518/2022-23

Petrovac 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sucu tog suda Željku Gusiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CEĐ, [adresa], 21238 Vrabač 66, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Andrei Bakić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d. d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, koje zastupa punomoćnik Kruno Peronja, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja i isplate, 05. svibnja 2026.,

p r e s u d i o j e :

I. Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članaka 1. i 5. Ugovora o kreditu broj 9012022506, zaključenog dana 12. listopada 2006. godine, solemniziranog od strane Joško Donika-Stanojević, javnog bilježnika u Kaštel Starom, dana 12. listopada 2006. godine, pod brojem: OU-457/06-1, između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita i to u dijelu kojim je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti od 19.750,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, te kojim se tužiteljica kao korisnik kredita obvezuje navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.

II. Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članaka 4. i 6. Ugovora o kreditu broj 9012022506, zaključenog dana 12. listopada 2006. godine, solemniziranog od strane Joško Donika-Stanojević, javnog bilježnika u Kaštel Starom, dana 12. listopada 2006. godine, pod brojem: OU-457/06-1, između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita i to u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva ovisno o odluci tuženika kao kreditora i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

III. Utvrđuje se ništetnom i bez ikakvog pravnog učinka odredba članka 11. točka 9. Ugovora o kreditu broj 9012022506, zaključenog dana 12. listopada 2006. godine, solemniziranog od strane Joško Donika-Stanojević, javnog bilježnika u Kaštel Starom, dana 12. listopada 2006. godine, pod brojem: OU-457/06-1, između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita i to u dijelu prema kojem tužiteljica, kao korisnik kredita potpisom istog Ugovora o kreditu izjavljuje da je upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te kojim potvrđuje da ju je tuženik, kao kreditor informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana dana isplatiti tužiteljici iznos od 2.447,46 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi;

od dana 21.11.08. na iznos od 1,85 EUR

od dana 05.12.08. na iznos od 2,45 EUR

od dana 16.01.09. na iznos od 14,29 EUR

od dana 21.02.09. na iznos od 15,05 EUR

od dana 16.03.09. na iznos od 8,97 EUR

od dana 24.04.09. na iznos od 10,70 EUR

od dana 06.05.09. na iznos od 10,99 EUR

od dana 06.06.09. na iznos od 8,55 EUR

od dana 08.07.09. na iznos od 8,20 EUR

od dana 18.08.09. na iznos od 6,97 EUR

od dana 09.09.09. na iznos od 8,17 EUR

od dana 09.10.09. na iznos od 6,74 EUR

od dana 17.11.09. na iznos od 8,43 EUR

od dana 09.12.09. na iznos od 7,37 EUR

od dana 22.01.10. na iznos od 13,11 EUR

od dana 06.02.10. na iznos od 14,12 EUR

od dana 13.03.10. na iznos od 13,84 EUR

od dana 15.04.10. na iznos od 17,10 EUR

od dana 21.05.10. na iznos od 19,62 EUR

od dana 07.06.10. na iznos od 21,55 EUR

od dana 12.07.10. na iznos od 30,45 EUR

od dana 10.08.10. na iznos od 24,29 EUR

od dana 14.09.10. na iznos od 39,19 EUR

od dana 07.10.10. na iznos od 33,84 EUR

od dana 09.11.10. na iznos od 33,42 EUR

od dana 11.12.10. na iznos od 41,82 EUR

od dana 19.01.11. na iznos od 44,48 EUR

od dana 18.02.11. na iznos od 43,01 EUR

od dana 17.03.11. na iznos od 45,60 EUR

od dana 14.04.11. na iznos od 40,63 EUR

od dana 16.05.11. na iznos od 48,16 EUR

od dana 14.06.11. na iznos od 60,58 EUR

od dana 21.07.11. na iznos od 69,56 EUR

od dana 18.08.11. na iznos od 75,65 EUR

od dana 16.09.11. na iznos od 62,87 EUR

od dana 10.10.11. na iznos od 56,96 EUR

od dana 21.11.11. na iznos od 56,79 EUR

od dana 20.12.11. na iznos od 60,80 EUR

od dana 19.01.12. na iznos od 64,14 EUR

od dana 16.02.12. na iznos od 65,56 EUR

od dana 19.03.12. na iznos od 63,83 EUR

od dana10.04.12. na iznos od 63,54 EUR

od dana 14.05.12. na iznos od 64,35 EUR

od dana 06.06.12. na iznos od 66,14 EUR

od dana 09.07.12. na iznos od 64,12 EUR

od dana 08.08.12. na iznos od 64,59 EUR

od dana 11.09.12. na iznos od 60,36 EUR

od dana 12.10.12. na iznos od 62,97 EUR

od dana 06.11.12. na iznos od 63,96 EUR

od dana 14.12.12. na iznos od 63,17 EUR

od dana 18.01.13. na iznos od 57,71 EUR

od dana 07.02.13. na iznos od 59,99 EUR

od dana 12.03.13. na iznos od 60,13 EUR

od dana 17.04.13. na iznos od 64,95 EUR

od dana 21.05.13. na iznos od 57,56 EUR

od dana 13.06.13. na iznos od 57,48 EUR

od dana 17.07.13. na iznos od 57,78 EUR

od dana 08.08.13. na iznos od 58,03 EUR

od dana 10.09.13. na iznos od 59,88 EUR

od dana 16.10.13. na iznos od 61,05 EUR

do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za r postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, dok se za više traženo u iznosu od 769,66 eura sa zatraženim zateznim kamatama na taj iznos tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

V. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 1.818,28 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, dok se za više traženo zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovom sudu 07. veljače 2022. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi se navodi da je tužiteljica s tuženikom, 12. listopada 2006. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj: 9012022506, za kupnju vozila u iznosu od 19.750,00 CHF protuvrijednosti u kunama obračunata prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 jednaka mjesečna anuiteta, kojim je banka zadržala sebi pravo da mijenja odredbe Ugovora u pogledu stope ugovorenih kamata, a bez da je prije i u vrijeme zaključenja Ugovora s tužiteljicom pojedinačno pregovarala i bez da je utvrdila egzaktne kriterije u vezi promjene kamatnih stopa, te je ugovorena valuta CHF koja je vezana za glavnicu, a da banka nije tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke u vezi zaključenja predmetnog Ugovora. Tužiteljica se poziva i na utvrđenja iz parničnih postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača čija su prava utvrđenja obvezujuća za Sud.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9012022506 dana 12.10.2006. godine. Međutim, sporno je da bi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile nepoštene i ništetne. Tuženik smatra da je tužiteljevo potraživanje, unatoč izraženom stajalištu Vrhovnog suda RH, u cijelosti zastarjelo, imajući u vidu da tužitelj svoju tužbu zasniva na institutu stjecanja bez osnove u svezi sa čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a. U odnosu na stjecanje bez osnove nije propisan poseban zastarni rok, pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok od pet godina, predviđen odredbom čl. 225 ZOO-a, a koji, sukladno čl. 215 ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Zakonodavac nigdje nije propisao da podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekida zastaru. Iako tužitelj u svojoj tužbi ne spominje izrijekom Direktivu 93/13, obzirom da je u predmetnom sporu riječ o Ugovoru o kreditu broj 9012022506 zaključenom između stranaka dana 12.10. 2006.g., tuženik želi navesti da je dana 05. svibnja 2022.g. objavljena odluka pred sudom Europske unije u predmetu broj C-567/2020 po zahtjevu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a vezano uz tumačenje Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. godine, te se sudu ukazuje kako je sukladno navedenoj odluci utvrđeno sljedeće:

1) kako se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na (osnovne) Ugovore o kreditima primjenom ratione temporis jer je riječ o ugovorima o kreditu koji su sklopljeni prije datuma pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji 01. srpnja 2013.g.

2) polazeći od prethodnog utvrđenja, područje primjene Direktive 93/13 jesu (samo) Dodaci originalnim ugovorima o kreditu koji su zaključeni između stranaka postupaka nakon pristupanja RH Europskoj uniji 01. srpnja 2013.g.

3) članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive. Prema tome, iz Odluke suda Europske unije u predmetu C-567/2020, a koja se primjenjuje na sporove potrošača proizašle iz kolektivne tužbe P-1401/12, nedvojbeno proizlazi kako ugovorne odredbe onih Ugovora o kreditu koji su zaključeni prije 01. srpnja 2013.g. ne mogu biti predmetom kontrole niti je sud ovlašten provoditi test nepoštenosti tih ugovornih odredaba. Tuženik pored osnove, u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja, budući nije jasno temeljem čega i kojom metodologijom je tužitelj došao do utuženih iznosa. Tuženik pritom postavlja i prigovor radi prijeboja.

4. Tužbeni zahtjev je uređen podneskom tužitelja od 02. listopada 2025. (list 93- 96 spisa) nakon provedenog financijskog vještačenja.

5. U provedenom postupku ovaj sud je utvrdio:

- da je između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, dana, 12. listopada 2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj:9012022506, kojim Ugovorom je tuženik, kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 19.750,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, uz kamatu od 4,99 % godišnje koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila,

- da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., potvrđena,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena,

6. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/09, dalje ZZP/09) dodan je članak 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

7. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8. U smislu odredbe članka 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu, što, po ocjeni ovoga Suda, uključuje i parnice zbog stjecanja bez osnove, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe članka 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe članka 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.

10. Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

11. Te presude su donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje: ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Kako su spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, koja je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom jer da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora banka kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, stoga su i predmetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu izumeđu tužitelja i tuženika ništetne, pa na tu okolnost sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

13. Prema tome tužitelj se u ovom sporu može pozvati na pravno utvrđenje iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 u kojem je sudjelovao ovdje tuženik, sve u smislu odredbe članka 502.c. ZPP u vezi sa čl. 502.a. st. 1. ZPP

14. U nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo mr. sc. Ante Mrčele od 24. lipnja 2025. se u nalazu navodi da je vještak vještačenje proveo na temelju dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju i to kako slijedi: 1. Tužba tužiteljice od 7.2.2022. godine (list 1. -6. spisa). 2. Ugovor o kreditu broj: 9012022506 od 12.10.2006. godine (list 7. -11. spisa). 3. Prvi otplatni plan (list 13. -14 spisa). 4. Cjeloviti otplatni plan (list 66. -67. spisa). 5. Pregled uplata po kreditu od 29.10.2021. godine (list 68. -70. spisa).

6. Knjigovodstvena kartica od 29.10.2021. godine (list 55. -65. spisa).

15. Nakon danog nalaza vještak je iznio i svoje mišljenje u kojem je naveo da na temelju zadatka Suda, dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju i podataka navedenih u tablici sadržanoj u vještvu, iskazao je razlike anuiteta, ugovornih kamata i tečaja za razdoblje od 30.11.2006. do 31.10.2013., odnosno do dana otplate navedenog kredita u cijelosti i to kako slijedi:

1. Razlike anuiteta iskazanih u eurima u iznosu od 3.217,12 €

2. Razlike kamata iskazanih u eurima u iznosu od 769,66 €

3. Razlike samo po osnovi tečaja iskazanih u eurima u iznosu od 2.447,46 €.

16. Stranke nisu imale primjedbi na vještvo.

17. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Ante Mrčele jer je izrađeno u skladu sa pravilima struke na temelju svih potrebnih podataka i dokumenata za izradu vještva, te nalaz i mišljenje nisu proturječni.

18 . U odnosu na prigovor zastare tuženika, sud je uzeo u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

19. Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj stvari se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018. Tužba je ovom sudu podnesena dana, 07. veljače 2022., Zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela bi teći od 13. lipnja 2014. i istekla bi 13. lipnja 2019., dok zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023. 8.1. Stoga, pravilno tuženica ističe da je uzimajući u obzir pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u konkretnom slučaju u odnosu na restitucijski zahtjev s osnove promjenjive kamatne stope nastupila zastara. To stoga što prema sada već ustaljenoj sudskoj praksi u slučaju ništetnosti utvrđene u postupku kolektivne zaštite, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Obzirom da je zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope počela teći od 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013- 4 u tom dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012, te je do podnošenja predmetne tužbe 07. veljače 2022. protekao zastarni rok od 5 godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, to je za potraživanje s osnova ništetne ugovorene odredbe o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope nastupila zastara, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev koji se odnosi na iznos od 769,66 eura na ime razlike kamata odbijen kao neosnovan.

20. U odnosu u odgovoru na tužbi navedeni prigovor prijeboja naslanjajući se na pravno shvaćanje koje je o spornom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio u više svojih odluka (primjerice Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023., Rev 545/2023-3 od 23. siječnja 2024. i dr.), ocjena je ovog suda da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, sud nije ovlašten ni dužan umanjiti tražbinu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli s tzv. potplaćenim iznosima.

21. Tuženik tijekom postupka nije na određeni način istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i 196. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. – dalje: ZOO), odnosno nije podnio protutužbu, već je samo istaknuo prigovor usmjeren na visinu iznosa kojeg tužitelj ostvaruje na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO.

22. Nadalje, ovaj sud smatra da neosnovano tuženik u odgovoru na tužbu navodi da bi valutna klauzula iz čl. 22. ZOO-a kao dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava bila isključena od testa poštenosti. Prema čl. 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

23. Neosnovano tuženik osporava tijek zateznih kamata. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom čl. 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u svezi čl. 155. ZPP. Troškovi tužiteljice se odnose na zastupanje po odvjetniku: sastav tužbe, podnesak od 07. 10. 2024., ročište 26. 02. 2025., podnesak 02. 10. 2025., ročište 24. 03. 2026., svaka radnja po 100 bodova što ukupno iznosi 500 bodova, pomnoženo sa 2,00 EUR po bodu daje sveukupno 1.000,00 EUR, sa PDV-om od 25 % daje sveukupan iznos od 1.250,00 EUR. Troškovi vještačenja koje je tužitelj platio prema računu vještaka i rješenju ovog suda iznose 450 EUR. Sudska pristojba za tužbu iznosi 39,43 EUR, za prvostupanjsku presudu 78,85 EUR. Tako sveukupan trošak tužitelja potreban za vođenje parnice iznosi 1.818,28 EUR. Nije priznat trošak ročišta za objavu presude jer na isto punomoćnik tužiteljice nije pristupio. Troškovi tužitelja su obračunati temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. i Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023., 107/2025.).

U Sinju, 05. svibnja 2026. godine

Sudac:

Željko Gusić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja,

2. pun. tuženika.