REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6614/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužiteljice MG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, koju zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, 5. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 919653 od 19.7.2006. sklopljenog između tužitelja i prednika tuženog, a koja : - u čl.6.1. glasi: “Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% (slovima :jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto), naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.”

II./ Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB 87939104217 isplatiti tužiteljici MG OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 484,18 EUR te zakonsku zateznu kamatu na iznos od 173,77 EUR počevši od 06.11.2024. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od osam dana.

III./ Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice GG u dijelu kojim od tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. potražuje isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 310,41 EUR počevši od 6. studenog 2024. do isplate.

IV./ Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB 87939104217 naknaditi tužiteljici MG OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 687,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. svibnja 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od osam dana.

V./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Nesporno je između stranaka da je Ugovorom o kreditu broj 919653 zaključenim 19. srpnja 2006. između tužiteljice MG kao korisnika kredita i Volksbank d.d., pravnog prednika tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., prednik tuženika stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti od 25.820,00 CHF, obračunat prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja.

1.2 Nije sporno nadalje niti da je:

- odredbom čl. 6.1 predmetnog Ugovora ugovoreno kao što je navedeno pod točkom I./ izreke ove presude;

- da je na temelju citirane odredbe čl. 6.1 Ugovora o kreditu pravni prednik tuženika (u daljnjem tekstu: tuženik) 22. srpnja 2006. po osnovi tzv. ulazne naknade tužiteljici naplatio iznos od 173,77 EUR

- da kondemnatornim tužbenim zahtjevom (točka II./ izreke ove presude) zatražena glavnica u iznos od 484,18 EUR predstavlja zbroj iznosa od 173,77 EUR koji je tužiteljica isplatila tuženiku po osnovi tzv. ulazne naknade te kamate obračunate na taj iznos za razdoblje počevši od 22.07.2006. (dan plaćanja ulazne naknade) pa do 06.11.2024. (dan podnošenja tužbe u ovom parničnom predmetu).

1.3 Na temelju između stranaka nespornih činjenica izloženih pod točkama 1. i 1.2 ovog obrazloženja, tužiteljica postavlja tužbene zahtjeve citirane pod točkom I./ i II./ izreke ove presude. Naposljetku tužiteljica potražuje naknadu troška parničnog postupka.

1.4 Tužiteljica tužbene zahtjeve obrazlaže navodeći da o samoj ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva, ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale u smislu da je tužiteljici tuženik prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova obrade kreditnog zahtjeva tj. od čega se isti sastoje, niti zašto baš u naplaćenom iznosu. Naime, sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definira odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP, NN 96/03), odnosno odredba čl. 49. aktualnog ZZP (NN 41/14 I kasnije izmjene), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Posljedično, tužiteljica nije mogla niti utjecati na sadržaj sporne odredbe koja je u konačnici prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice. Nadalje, tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktički joj je isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši je za navedenu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženi naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, umjesto da je naknadu ukalkulirao u ugovorenu redovnu, nominalnu kamatu koju tužiteljica već plaća kao cijenu kredita.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare. U pogledu tužbenog navoda da je ništetna odredba kojom je je ugovoreno plaćanja tzv. ulazne naknade tuženik ističe da ta odredba propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,10% na iznos kredita što čini tu odredbu jasnom, lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Tuženik navodi da je, da bi određena odredba bila ništetna, potrebo kumulativno ispunjenje pretpostavki propisanih odredbom čl. 81. ZZP. Nadalje tuženik tvrdi da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Direktiva Vijeća Europske unije 93/13/EEZ, kao i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. U pogledu informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Tvrdnje tužiteljice da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene te za njih nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima. Tužiteljica je u svakom trenutku nakon što je pročitala ugovor i navedene odredbe mogla odustati od sklapanja ugovora. Slijedom svega izloženoga, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev i traži naknadu troška parničnog postupka.

3. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da su tužbeni zahtjevi u cijelosti osnovani.

5. Prvenstveno treba reći da se tuženik protivio preinaci tužbe, jer je tužiteljica kondemnatornim tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi potraživala isplatu glavnice od 173,77 EUR, koliko iznosi tzv. ulazna naknada koju je tuženik tužiteljici nesporno naplatio, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana naplate tog iznosa, pa do isplate. Konačno postavljenim kondemnatornim tužbenim zahtjevom (točka II. izreke ove presude) tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 484,18 EUR, koji iznos, a što je između stranaka nesporno, predstavlja zbroj glavnice koju je tuženik tužiteljici naplatio po osnovi tzv. ulazne naknade i zakonske zatezne kamate na tu glavnicu, obračunate počevši od dana kada je tužiteljici tzv. ulazna naknada naplaćena pa do podnošenja tužbe, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od podnošenja tužbe pa do isplate. Budući da je tužiteljica na izloženi način preinačila tužbu prije zaključenja prethodnog postupka, nema procesne prepreke za učinjenu preinaku, koju je sud iz razloga svrsishodnosti dopustio.

5.1 Između stranaka je sporno je li ništetna ugovorna odredba citirana pod točkom I./ izreke ove presude. Pod pretpostavkom da je navedena odredba ništetna, sporno je između stranaka je li kondemnatorni tužbeni zahtjev zastario.

6. Čitanjem Ugovora o kreditu zaključenog 19. srpnja 2006. utvrđeno je, a što između stranaka nije niti sporno, da je odredbom čl. 6.1 toga Ugovora određeno da se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita (tzv. ulazna naknada) naplaćuje „jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn, neposredno prije isplate kredita“.

7. Tužiteljica je iskazala da joj je bio potreban osobni automobil, a da joj njezina primanja nisu dozvoljavala da ga kupim bez kredita. Prema daljnejm iskazu tužiteljice, na Savskoj cesti u Zagrebu vidjela je reklamu za namjenski kredit kod Volksbank d.d. (prednik tuženika), da ta banka ima najpovoljnije kredite za auto. Potom je u auto kući sam izabrala automobil marke Citrone Berlingo te je s ponudom auto kuće za kupnju automobila otišla u banku. Tužiteljica je iskazala nadalje da u pogledu sadržaja ugovora o kreditu s bankom nije mogla pregovarati niti o jednoj odredbi toga ugovora, već je jedina mogućnost koju je imala na raspolaganju bila da ponuđeni joj ugovor o kreditu zaključi ili da ga ne zaključi, odnosno da na ponuđene joj uvjere pristane ili da od zaključenja ugovora o kreditu, a time i od kupnje automobila, odustane. Nadalje je tužiteljica iskazala da joj je bilo poznati da joj je tuženik prilikom isplate kredita naplatio tzv. ulaznu naknadu, ''ali to je bilo pod obavezno, bez toga nije bilo kredita.'' Naposljetku, tužiteljica je iskazala da je kreditom kupljeni automobil koristila isključivo za svoje osobne potrebe, da se nije nikada bavila nikakvim poduzetništvom niti obrtništvom, te da je po zanimanju trgovkinja, sada u mirovini.

8. Ovaj sud nalazi da je tužiteljica iskazivala jasno i logično te potpuno suglasno sadržaju pregledanog Ugovora o kreditu, pa stoga ovaj sud tužiteljičin iskaz ocjenjuje u cijelosti istinitim. Naime, ugovor o kreditu sklopljen je na standardnom obrascu (formularu) te je u njemu navedeno da je namjena kredita kupnja vozila (čl. 3. Ugovora). Imajući u vidu tvrdnje tuženika da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo te je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade, kao i odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu, treba reći da tuženik svoju tvrdnju da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo nije potkrijepio niti jednim dokazom, a saslušanjem tužiteljice utvrđeno je suprotno. Prihvaćanjem tužiteljičinog gore izloženoga uvjerljivog i logičnog iskaza utvrđeno je da tužiteljici nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, pa tako niti o ovdje spornoj odredbi čl. 6.1 toga Ugovora, kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ''ulazne'' naknade, koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Nadalje, pregledavanjem predmetnog Ugovora o kreditu, kao i saslušanjem tužiteljice, utvrđeno je da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane prednika tuženika, dakle banke. Odredbom čl. 81. st.2. Zakona o zaštiti potrošača ''Narodne novine'' broj 96/23, 46/2007- dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu (19. srpnja 2006.) propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik ne samo da navedenu zakonsku presumpciju nije oborio, nego je, kao što je već navedeno, saslušanjem tužiteljice te pregledavanjem ugovora o kreditu utvrđeno suprotno. Nadalje, s obzirom na tvrdnju tuženika da je tužiteljica bila slobodna odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu, treba reći da je to točno, no da to ne podrazumijeva da je tužiteljica mogla pregovarati o spornoj odredbi sadržanoj u konkretnom ugovoru o kreditu zaključenom s prednikom tuženika, a slijedom izloženoga utvrđeno je da tužiteljica o spornoj odredbi s prednikom tuženika nije mogla pregovarati.

9. Odredbom čl. 3. st. 1. ZZP određeno je da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ii poduzetničkoj djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu ne proizlazi da je tužiteljica bila kreditirana kao trgovac. Naime, u tom Ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužiteljice, kao niti za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužiteljica bila kreditirana, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužiteljica kreditirana kao trgovac. Nadalje, saslušanjem tužiteljice te prihvaćanjem njezinog logičnog, uvjerljivog, spontanog i iskrenog iskaza utvrđeno je da tužiteljica sredstvima pribavljenim kreditom kupila automobil koji je koristila isključivo za osobne potrebe. Ovaj sud slijedom izloženoga zaključuje da tužiteljica ugovor o kreditu s tuženikom nije zaključila u svrhe koje su bile namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti niti poduzetničkoj djelatnosti, što znači da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP te da kao potrošač uživa zaštitu prema odredbama ZZP.

10. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Budući da je sporne odredbe Ugovora o kreditu na temelju kojih je tuženik tužiteljici naplatio tzv. ''ulaznu naknadu'' na temelju odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu, a plaćanje naknada nije predmet ugovora o kreditu niti cijena, već je predmet ugovora o kreditu obveza banke staviti korisniku na raspolaganje određeni iznos sredstava te obveza korisnika iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, dok je cijena kredita ugovorena kamata (čl. 2021. u svezi sa čl. 247. ZOO), proizlazi da nije osnovan prigovor tuženika da nije dopušteno ocjenjivati je li poštena sporna odredba predmetnog Ugovora o kreditu (s tim da navedeno proizlazi i iz t. 8. Zaključka VSRH od 5. studenog 2020. posl.br. Su IV – 308/2020). Stoga netočno navodi tuženik da činjenica da je odredbom čl. 6.1 predmetnog Ugovora točno naveden parametar (1,10% od iznosa kredita) izračuna jednokratne naknade znači da valjanost te odredbe nije dopušteno ispitivati.

11. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st.1. ZZP).

12. Imajući u vidu da je dopušteno ocjenjivati valjanost sporne odredbe o naknadi (točka 10. ovog obrazloženja), kao i utvrđene činjenice da je tužiteljica ugovor o kreditu s tuženikom zaključila kao potrošač (točka 9. ovog obrazloženja) te da tužiteljici nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednoj, pa tako niti o spornoj odredbi čl. 6.1 predmetnog Ugovora o kreditu (točka 8. ovog obrazloženja), slijedom citirane odredbe čl. 81. st.1. ZZP potrebno je ocijeniti uzrokuje li ta odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.1 Nije sporno da je tuženik 22. srpnja 2006., na temelju odredbe čl. 6.1 Ugovora o kreditu, tužiteljici naplatio iznos od 173,77 EUR. Osim što je spornu odredbu na temelju koje je predmetna naknada tužiteljici naplaćena, tuženik ugradio u unaprijed formulirani, tipski ugovor (o sadržaju kojega se nije moglo pregovarati), tuženik ne tvrdi niti dokazuje da je prije zaključenja ugovora o kreditu tužiteljicu informirao zašto je naknada izračunata te od tužiteljice naplaćena upravo prema parametru koji je tuženik jednostrano nametnuo. Načelo transparentnosti, kao načelo prava EU kojim se uređuje zaštita potrošača, nalaže da u trenutku sklapanja pravnog posla odredbe ugovora moraju biti jasne ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već je tuženik kao trgovac bio dužan pružiti tužiteljici dovoljno informacija na temelju kojih ona može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene obveze, odnosno trgovac je dužan omogućiti potrošaču da odluka o sklapanju određenog pravnog posla bude posljedica informiranog izbora potrošača, a jednostrano nametanje određenog parametra izračuna, bez informacije na što se konkretno predmetna naknada odnosi (koji trošak tuženik njome podmiruje) ne predstavlja punu informaciju. Imajući u vidu prethodno izloženo u pogledu činjenice da je tuženik prilikom zaključenja ugovora transparentno postupao samo formalno, no ne i sadržajno, kao i imajući u vidu da je tužiteljici naplaćena tzv. ''ulazna naknada'' u iznosu od čak 1,10% ugovorenog iznosa kredita, za koji iznos joj je odobreni kredit efektivno umanjen, ovaj sud zaključuje da odredba čl. 6.1 Ugovora o kreditu, kojom je tuženik bez mogućnosti pregovaranja tužiteljici nametnuo plaćanje iznosa od 173,77 EUR, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Naime, prilikom ocjenjivanja ravnoteže prava i obveza parničnih stranaka kao ugovornih strana, ovaj sud ima u vidu kupovnu moć, odnosno financijsku situaciju tužiteljice te činjenicu da je druga ugovorna strana (ovdje tuženik) bankarska institucija, koja ničim nije obrazložila na koji su način naplatom ove naknade prava i obveze ugovornih stranaka u ravnoteži (a što tuženik tvrdi, a pritom ničim ne dokazuje) te ostaje nejasno koji svoj bilo operativni, bilo trošak koje druge vrste je tuženik na taj način podmirio.

12.2 Slijedom izloženoga, ovaj sud zaključuje da je sporna odredba čl. 6.1 Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka nepoštena u smislu odredbe čl. 81.st.1. ZZP. Naime, o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna (čl. 87. st.1. ZZP), pa je stoga odlučeno kao pod točkom I./ izreke ove presude.

13. Nije sporno da je tužiteljici na temelju ništetne odredbe čl. 6.1 Ugovora o kreditu tuženik 22. srpnja 2006. naplatio iznos od 173,77 EUR, pa je stoga na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO odlučeno kao pod točkom II./ izreke ove presude te je tužiteljici dosuđen iznos od 173,77 EUR uvećan za kamatu obračunatu na taj iznos, za razdoblje od naplate tzv. ulazne naknade pa do podnošenja tužbe, tj. iznos od 484,18 EUR te daljnja zakonska zatezna kamata na plaćenu ulaznu naknadu od 173,77 EUR počevši od 6. studenog 2024. (dan podnošenja tužbe) pa do isplate. Pritom se odluka o početku tijeka zatezne kamate temelji na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj. Naime, tuženiku je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u taj Ugovor ugradio ništetnu odredbu čl. 6.1 toga Ugovora. Nadalje, pod točkom III./ izreke ove presude odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim potražuje isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 310,41 EUR (koji iznos predstavlja kamatu obračunatu na iznos od 173,77 EUR, za razdoblje od dana plaćanja pa do podnošenja tužbe, tako da ukupan iznos duga tuženika, dospio do podnošenja tužbe iznosi 484,18 EUR te predstavlja zbroj glavnice od 173,77 EUR te kamate obračunate na tu glavnicu počevši od dana plaćanja pa do dana podnošenja tužbe) počevši od 6. studenog 2024. do isplate. Naime, anatocizam nije dopušten, pa je stoga tužbeni zahtjev odbijen u dijelu u kojem tužiteljica na obračunati iznos kamate od 310,41 EUR potražuje isplatu daljnje zakonske zatezne kamate.

14. Prethodno je neosnovanim ocijenjen prigovor zastare. Osim što je odredbom čl. 328. ZOO određeno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2) glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tek ovom presudom, koja još nije ni pravomoćna, utvrđena djelomična ništetnost odredbe čl. 6.1 Ugovora o kreditu kao što je to navedeno pod točkom I./ izreke ove presude, proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena prije isteka petogodišnjeg roka zastare za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. odredbe 225. ZOO.

15. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.5. i čl. 155. ZPP, prema vrijednosti predmeta spora određenoj prema visini kondemnatornog zahtjeva (484,18 EUR), a budući da je tužbeni zahtjev za utvrđenje incidentalna deklaracija. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastavljanje tužbe 50 bodova prema Tbr. 7/1 OT, za sastavljanje podneska od 11.08.2025. i od 05.01.2025 - po 50 bodova prema Tbr. 8/1 OT te za zastupanje na ročištima 02.07.2025. i 11.02.2026. - po 50 bodova prema Tbr. 9/1 OT, što iznosi ukupno 250 bodova, odnosno 500,00 EUR te uvećano za PDV 625,00 EUR. Nadalje joj je priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu i na presudu u iznosu od po 26,54 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom IV./ izreke ove presude tužiteljici dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 687,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.

16. Tužiteljici nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude jer taj trošak od uvođenja e-komunikacije, odnosno e-oglasne ploče, više nije trošak potreban radi vođenja parnice. Naime, nije potrebno da punomoćnik tužiteljice pristupi sudu kako bi na ročištu na kojem se presuda objavljuje saznao za sadržaj presude, jer mu se ta presude odmah dostavlja i odmah mu je vidljiva. Stoga se ne radi o trošku potrebnom radi vođenja parnice, koji bi jednoj strani bila dužna naknaditi suprotna strana u postupku.

17. Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom V./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

U Zagrebu, 05. svibnja 2026.

Sutkinja

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st.2. t.3. ZPP.

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku osam dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, županijskom sudu, putem ovoga suda.

DNA:

1. Tužiteljici po pun. uz rješenje za sudsku pristojbu na tužbu i na presudu, prema osnovici od 484,18 EUR (pristojba iznose po 26,54 EUR)

2. Tuženiku po pun.