REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

Posl. broj: P-4537/2024 -24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Irmi Dujić, u pravnoj stvari tužitelja 1. MC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2. JC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 3. LC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ([adresa]), svi zastupani po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ljubičić-Vrdoljak & Partneri d.o.o., sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko – upravni odjel, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika SC te zakonske zastupnice tuženika VC, na ročištu za objavu i uručenje presude 05. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Dužna je tužena u roku od 15 dana isplatiti tužitelju pod 1. MC iznos od 24.969,00 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koji na pojedinačne iznose teku kako slijedi:

430,50 EUR od 10. travnja 2017.

430,50 EUR od 10. svibnja 2017.

430,50 EUR od 10. lipnja 2017.

430,50 EUR od 10. srpnja 2017.

430,50 EUR od 10. kolovoza 2017.

430,50 EUR od 10. rujna 2017.

430,50 EUR od 10. listopada 2017.

430,50 EUR od 10. studenog 2017.

430,50 EUR od 10. prosinca 2017.

430,50 EUR od 10. siječnja 2018.

430,50 EUR od 10. veljače 2018.

430,50 EUR od 10. ožujka 2018.

430,50 EUR od 10. travnja 2018.

430,50 EUR od 10. svibnja 2018.

430,50 EUR od 10. lipnja 2018.

430,50 EUR od 10. srpnja 2018.

430,50 EUR od 10. kolovoza 2018.

430,50 EUR od 10. rujna 2018.

430,50 EUR od 10. listopada 2018.

430,50 EUR od 10. studenog 2018.

430,50 EUR od 10. prosinca 2018.

430,50 EUR od 10. siječnja 2019.

430,50 EUR od 10. veljače 2019.

430,50 EUR od 10. ožujka 2019.

430,50 EUR od 10. travnja 2019.

430,50 EUR od 10. svibnja 2019.

430,50 EUR od 10. lipnja 2019.

430,50 EUR od 10. srpnja 2019.

430,50 EUR od 10. kolovoza 2019.

430,50 EUR od 10. rujna 2019.

430,50 EUR od 10. listopada 2019.

430,50 EUR od 10. studenog 2019.

430,50 EUR od 10. prosinca 2019.

430,50 EUR od 10. siječnja 2020.

430,50 EUR od 10. veljače 2020.

430,50 EUR od 10. ožujka 2020.

430,50 EUR od 10. travnja 2020.

430,50 EUR od 10. svibnja 2020.

430,50 EUR od 10. lipnja 2020.

430,50 EUR od 10. srpnja 2020.

430,50 EUR od 10. kolovoza 2020.

430,50 EUR od 10. rujna 2020.

430,50 EUR od 10. listopada 2020.

430,50 EUR od 10. studenog 2020.

430,50 EUR od 10. prosinca 2020.

430,50 EUR od 10. siječnja 2021.

430,50 EUR od 10. veljače 2021.

430,50 EUR od 10. ožujka 2021.

430,50 EUR od 10. travnja 2021.

430,50 EUR od 10. svibnja 2021.

430,50 EUR od 10. lipnja 2021.

430,50 EUR od 10. srpnja 2021.

430,50 EUR od 10. kolovoza 2021.

430,50 EUR od 10. rujna 2021.

430,50 EUR od 10. listopada 2021.

430,50 EUR od 10. studenog 2021.

430,50 EUR od 10. prosinca 2021.

430,50 EUR od 10. siječnja 2022.

pa do isplate,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više zatraženi iznos od 430,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od

10. ožujka 2017. tužbeni zahtjev odbija.

II. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici pod 2. te tuženiku pod 3. isplatiti zajedno iznos od 24.969,00 EUR-a (svakom za po ½ dijela) uvećan za zakonske zatezne kamate koje na pojedinačne iznose teku kako slijedi: 430,50 EUR od 10. travnja 2017.

430,50 EUR od 10. svibnja 2017.

430,50 EUR od 10. lipnja 2017.

430,50 EUR od 10. srpnja 2017.

430,50 EUR od 10. kolovoza 2017.

430,50 EUR od 10. rujna 2017.

430,50 EUR od 10. listopada 2017.

430,50 EUR od 10. studenog 2017.

430,50 EUR od 10. prosinca 2017.

430,50 EUR od 10. siječnja 2018.

430,50 EUR od 10. veljače 2018.

430,50 EUR od 10. ožujka 2018.

430,50 EUR od 10. travnja 2018.

430,50 EUR od 10. svibnja 2018.

430,50 EUR od 10. lipnja 2018.

430,50 EUR od 10. srpnja 2018.

430,50 EUR od 10. kolovoza 2018.

430,50 EUR od 10. rujna 2018.

430,50 EUR od 10. listopada 2018.

430,50 EUR od 10. studenog 2018.

430,50 EUR od 10. prosinca 2018.

430,50 EUR od 10. siječnja 2019.

430,50 EUR od 10. veljače 2019.

430,50 EUR od 10. ožujka 2019.

430,50 EUR od 10. travnja 2019.

430,50 EUR od 10. svibnja 2019.

430,50 EUR od 10. lipnja 2019.

430,50 EUR od 10. srpnja 2019.

430,50 EUR od 10. kolovoza 2019.

430,50 EUR od 10. rujna 2019.

430,50 EUR od 10. listopada 2019.

430,50 EUR od 10. studenog 2019.

430,50 EUR od 10. prosinca 2019.

430,50 EUR od 10. siječnja 2020.

430,50 EUR od 10. veljače 2020.

430,50 EUR od 10. ožujka 2020.

430,50 EUR od 10. travnja 2020.

430,50 EUR od 10. svibnja 2020.

430,50 EUR od 10. lipnja 2020.

430,50 EUR od 10. srpnja 2020.

430,50 EUR od 10. kolovoza 2020.

430,50 EUR od 10. rujna 2020.

430,50 EUR od 10. listopada 2020.

430,50 EUR od 10. studenog 2020.

430,50 EUR od 10. prosinca 2020.

430,50 EUR od 10. siječnja 2021.

430,50 EUR od 10. veljače 2021.

430,50 EUR od 10. ožujka 2021.

430,50 EUR od 10. travnja 2021.

430,50 EUR od 10. svibnja 2021.

430,50 EUR od 10. lipnja 2021.

430,50 EUR od 10. srpnja 2021.

430,50 EUR od 10. kolovoza 2021.

430,50 EUR od 10. rujna 2021.

430,50 EUR od 10. listopada 2021.

430,50 EUR od 10. studenog 2021.

430,50 EUR od 10. prosinca 2021.

430,50 EUR od 10. siječnja 2022.

pa do isplate,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više zatraženi iznos od 430,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od

10. ožujka 2017. tužbeni zahtjev odbija.

III. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknaditi tužiteljima trošak ovog postupka u iznosu od 8.625,00 Eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 05. svibnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Kod Općinskog suda u Splitu dana 02. travnja 2020. zaprimljena je tužba tužitelja 1. MC i dr. protiv tuženika Republike Hrvatske, a radi isplate. U tužbi se navodi da su tužitelji suvlasnici, nekretnine u Splitu zk. oznake čest. zgr. [katastarska čestica] ZU 11160 KO [katastarska općina] u naravi stambena zgrada anagrafske oznake [adresa], i to tužitelj pod 1 da je suvlasnik ½ a tužiteljice pod 2. i pod 3. da su suvlasnice svaka za po ¼ dijela. U stanu koji je položen na prvom katu desno, a koji se sastoji od dvije sobe, predsoblja, kuhinje, hodnika s WC-om i kupaonice , ukupne površine 54 m2 da žive zaštićeni najmoprimci, a ovaj status im je priznao Općinski sud u Splitu presudom posl.br.II P-486/06 od 25.svibnja 2011.godine, a isti na ime zaštićene najamnine plaćaju iznos od 160,06 kn mjesečno. Dalje navode da u stanu koji je položen na prvom katu lijevo, a sastoji se od dvije sobe, WC-a i kupaonice, ukupne površine 59 m2 živi zaštićeni najmoprimac, a kojemu je ovaj status priznat presudom Općinskog suda u Splitu posl.br.IP-1348/02 od 25. travnja 2006. godine. Ovaj najmoprimac da na ime zaštićene najamnine plaća iznos od 112,62 kn mjesečno. Tužitelji navode da kao suvlasnici predmetnih stanova na ime troškova održavanja zajedničkih dijelova zgrade od stjecanja prava vlasništva ove troškove plaćaju do danas. Pored toga tužitelji kao suvlasnici i najmodavci temeljem zakonskih odredbi obvezani su održavati predmetne stanove i zajedničke dijelove zgrade te održavati stan u stanju podobnom za stanovanje. Zaštićena najamnina za predmetne stanove da je barem 30 puta manja od tržišne najamnine koju tužitelji ne mogu a niti će moći naplatiti. Tužitelji navode da sukladno odredbama Zakona o najmu stanova nisu imali nikakav utjecaj na sklapanje Ugovora o najmu, na sam sadržaj ugovora, a još manje na iznos najamnine. Tužitelji navode da im je tužena povrijedila vlasnička prava zajamčena odredbama čl.1.Protokola br.1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda jer ne postoji ravnoteža između interesa tužitelja kao vlasnika stana i općeg interesa zaštite prava zaštićenih najmoprimaca pošto je tužitelju nametnut prekomjeran individualni teret a očigledno je da će ova povreda trajati i nadalje. Ovakav pravni stav zauzeo je uostalom i Europski sud za ljudska prava odlučujući u predmetu Statileo protiv Hrvatske Presudom od 10.srpnja 2014.godine, Zahtjev br.12027/10. Tužitelji drže, a što je sukladno stavu Europskog suda za ljudska prava izraženom u citiranoj presudi da oni radi povrede učinjene od strane tužene trpi štetu te se pozivaju na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.Rev-1104/2018 kojom je zauzet stav da postoji odštetna odgovornost države za naknadu štete koju trpe vlasnici stanova opterećenih pravima tzv. zaštićenih najmoprimaca zbog ograničenja prava na mirno uživanje vlasništava, a koja se sastoji u razlici između tržišne i zaštićene najamnine . Tužitelji navode kako trpe štetu koja se ogleda u razlici između tržišne najamnine koji bi oni mogli ostvariti za predmetne stanove i zaštićene najamnine. Tužitelji smatraju da je tržišna najamnina za svaki od predmetnih stanova u iznosu od po 4.000,00 kn. Tužitelji podredno drže da je tužena povrijedila njihova vlasnička prava te da oni radi te povrede učinjene od strane tužene trpe štetu te da bi najmanji iznos pravične novčane naknade za ograničenje njegovih vlasničkih prava iznosi 15,00 kn po m2 stambene površine tog stana mjesečno sukladno odluci Vlade o utvrđivanju slobodno ugovorene najamnine za stanove u vlasništvu Republike Hrvatske koju plaćaju najmoprimci koji nemaju pravo na zaštićenu najamninu. Tužitelji navode da su se sukladno čl.186a. Zakona o parničnom postupku prije utuženja obratili nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu. Tužitelji smatraju da imaju pravo na naknadu nerazmjernog i nepravičnog ograničenja njegovih vlasničkih prava pa predlažu sudu prihvatiti tužbeni zahtjev kojom bi se tužena obvezala na isplatu tužitelju pod 1. iznosa od 244.000,00 kn tuženoj pod 2. iznosa od 72.000,00 kn, a tuženoj pod 3. iznosa od 72.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. ožujka 2017. pa do isplate te na naknadu tužiteljima parničnog troška. Ujedno postavljaju i podredan tužbeni zahtjev kojim bi se tužena obvezala na isplatu tužitelju pod 1. iznosa od 30.780,00 kn tuženoj pod 2. iznosa od 15.390,00 kn, a tuženoj pod 3. iznosa od 15.390,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. ožujka 2017. pa do isplate te na naknadu tužiteljima parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava predmetnu tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti kako po osnovu tako i prema visini, a jednako tako i podredno postavljeni tužbeni zahtjev i to iz sljedećih razloga:

- ističe prigovor zastare samog prava u odnosu na ukupno potraživanje u ovom predmetu te se poziva na članak 33. Zakona o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06) kojim je propisana obveza vlasnika za zaključenjem ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom. Navodi da se u konkretnoj pravnoj situaciji postavlja pitanje kada su tužitelji saznali za štetnu radnju i štetnika. To da je u svakom slučaju bilo već samom ratifikacijom Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda dakle još 1997. kada je ista postala dio nacionalnog pravnoj poretka te je od tada počela nastajati šteta s osnova izmakle koristi u visini razlike između vrijednosti „primjerene“ najamnine i „zaštićene“ najamnine koju bi vlasnici stanova ostvarili davanjem stana u najam, da im vlasništvo nije bilo zakonom prekomjerno ograničeno. Zbog toga je u konkretnom slučaju potrebno skrenuti pozornost na čl. 227. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji govori o zastari samog prava iz kojega proistječu povremene tražbine. Budući prednici tužitelja nisu pokretali postupak protiv Republike Hrvatske unazad 5 godina od dana ratifikacije Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda, to je sada tužitelju zastarjelo i samo pravo potraživati naknadu štete sukladno čl. 227. Zakona o obveznim odnosima što bi značilo gubitak prava zahtijevati i buduća povremena davanja i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare. U korist navedenog tumačenja da govori i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev X 1001/2012 od 12.veljače 2013., Rev X 101/2017 od 28. lipnja 2017., kao i odluke Županijskog suda u Sisku br. Gž-192/18 od 08. ožujka 2018., a prema kojima je potraživanje naknade štete s osnova izgubljene zarade povremeno potraživanje u smislu odredbe čl. 226. Zakona o obveznim odnosima.

- Nadalje navodi da je pregledom podataka o prebivalištu razvidno da na adresi [adresa] doista živi FC pok. M i to od 1985. pa da je za pretpostaviti da se radi o stanu na prvom katu desno, kao to proizlazi iz tužbe, a i presude Općinskog suda u Splitu broj IIP-486/06 od 25. svibnja 2011. Međutim, da nije jasno tko živi u stanu na prvom katu lijevo iste zgrade, za koji tužitelji također traže isplatu, gdje je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu broj IP-1348/02 utvrđeno da je nositelj stanarskog prava bila sada pokojna HC i njezin sin DC, te jesu li osobe koje danas tamo žive stekle status zaštićenog najmoprimca, kada i kako, ili je stan eventualno prazan.

- Nadalje u odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva izraženog kao glavni tužbeni zahtjev prvenstveno se ističe da nigdje u presudama Statileo protiv Republike Hrvatske, ali i drugim nije dosuđena razlika između tržišne najamnine umanjene za ostvarenu zaštićenu najamninu, već se govori o tome da se u postupku mora utvrditi odgovarajuća (primjerena, pravična) najamnina. Navedeno je stajalište na tragu europskog zakonodavstva (presude Europskog suda Mellacher i dr. protiv Austrije iz 1989. gdje je sud zauzeo stajalište da nije bilo povrede čl. 1. Protokola 1. Konvencije iz razloga što je austrijsko zakonodavstvo ograničilo najamninu koja nije mogla biti ispod visine troškova održavanja imovine, a vlasnici stanova su mogli povećati najamninu da bi pokrili nužne troškove održavanja što im je omogućilo održavanje nekretnine u pristojnom stanju. Dakle, Europski sud za ljudska prava dopušta ograničenje prava vlasništva do određene mjere koja ne smije biti manja od nužnih troškova održavanja iste.

- Nadalje, za istaknuti je da sukladno odredbama Zakona o porezu na dohodak (NN 115/16, 106/18 i 121/19) i to čl. 27. st. 1. te čl. 56. i 57. st. 1. Zakona, dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra se razlika između primitaka po osnovi najamnine, zakupnine, iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima te organiziranja kampova i drugih imovinskih prava te izdataka koji su poreznom obvezniku u poreznom razdoblju nastali u vezi s tim primitcima. Tako se kod dohotka od imovine na temelju najma ili zakupa pokretnina i nekretnina priznaju izdaci u visini od 30% od ostvarene najamnine ili zakupnine. Stoga sukladno navedenim odredbama dohodak od imovine bi u biti predstavljao razliku između najamnine i izdataka u visini od 30% te bi se na takvu osnovicu trebalo platiti porez na dohodak sukladno odredbi čl. 50. Zakona o porezu na dohodak i to po stopi od 12% godišnje. S tim u vezi u privitku se dostavlja preslik presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1583/19-18 od 28. veljače 2020., sve na okolnost visine prigovora u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva.

- Nadalje, se osporavaju i potraživanja dospjela nakon 1. rujna 2018. budući je nakon tog datuma stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova (NN 68/18) te na temelju kojeg Zakona se postupno povećava zaštićena najamnina počevši dakle od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2023., a nakon toga datuma najmodavci odnosno vlasnici stana mogu slobodno raspolagati stanom u svome vlasništvu. Dakle, Republike Hrvatska poduzela je konkretne zakonodavne mjere što je bila njezina obveza kojima će riješiti probleme nastale nametanjem prekomjernog tereta vlasnicima stanova u kojem žive zaštićeni najmoprimci.

U odnosu na podredno postavljeni tužbeni zahtjev iako bi njegova visina tuženoj bila znatno prihvatljivija, tužena isti osporava u njegovom osnovu i to iz svih naprijed iznesenih razloga. Nadalje, glavni i podredni tužbeni zahtjev tužena osporava i u pogledu potraživanja kamata. Naime, potraživanje zakupnine, pa tako i razlike zakupnine u ovom predmetu predstavljaju iznose koji dopijevaju mjesečno, pa se tako i kamata može tražiti samo na pojedinačna mjesečna potraživanja od njihovog dospijeća pa do isplate, a ne na ukupan iznos od 2017. godine pa do isplate. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže tužbeni zahtjev tužitelja, kako glavni tako i podredni odbiti kao neosnovan te tužitelje obvezati na naknadu parničnog troška tuženoj.

3. U podnesku od 13. srpnja 2020. tužitelji osporavaju sve navode tužene iz odgovora na tužbu, navode kako u stanu „na prvom katu lijevo“ živi DC, koji je bio član obiteljskog domaćinstva sada pok. HC te kao takav ima status zaštićenog najmoprimca u istom stanu. Osporava istaknuti prigovor zastare budući se konkretno radi o potraživanju naknade štete koju tužitelj trpi iskazano samo u mjesečnim iznosima te navodi da se primjenjuje trogodišnji zastarni rok, a da nije došlo do zastare samog prava te se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev- 2364/2016 kojom je upravo riješeno ovo pitanje. Slijedom navedenog, tužitelji ustraju u tužbi i tužbenom zahtjevu.

4. Rješenjem ovog suda posl. broj P-1088/20, od 19. ožujka 2021. prekinut je postupak zbog smrti tužiteljice pod 2. BC, a rješenjem ovog suda posl. broj P- 1088/2020-25, od 09. listopada 2024. postupak je nastavljen na način da je na mjesto tužiteljice pod 2. stupio JC.

5. Podneskom od 25. veljače 2025. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da je uskladio sa valutom EUR te je istim obuhvatio i daljnji vremenski period koji je protekao.

6. Tužitelj je podneskom od 22. siječnja 2026., a po zaprimanju podataka od Grada Splita i od Porezne uprave, uredio tužbeni zahtjev da glasi kako je to navedeno u izreci.

7. Tuženik je osporio i uređeni tužbeni zahtjev navodeći kako je prema očitovanju Grada Splita od 17. veljače 2026. jasno da se navedeni izračun odnosi na razdoblje od 5. rujna 2012. do 01. rujna 2018. nakon čega da se najamnina plaća temeljem izračuna najmodavca sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova ( NN 68/18), a sve do odluke Ustavnog suda od 14. rujna 2020., a da također nisu oduzeta ni porezna davanja sukladno odredbama Zakona o dohotku.

8. U podnesku od 8. travnja 2026. tuženik dodatno navodi kako spisu ne prileži dokaz da su vlasnici stana zaključili sa ŠC i ĐC novi ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom nakon što su preminuli prednici / zaštićeni najmoprimci iz presuda koje zamjenjuju ugovore o najmu stana sa zaštićenom najamninom. Dodatno se ponavlja da su tužitelji svojom pasivnošću utjecali na povećanje štete stoga što nisu tražili najamninu u povećanom iznosu od najmoprimaca za period od 1. rujna 2018. pa do 25. rujna 2020. Također predlaže izvođenje daljnjih dokaza, ali sud je stava da je ove dokaze tuženik mogao predložiti i ranije tijekom prethodnog postupka radi čega je odbijen prijedlog za izvođenje istih.

9. Tužitelji su osporili navode tuženika te naveli da rok iz članka 24. stavka 1. u vezi članka 38. stavka 3. Zakona o najmu stanova ima instruktivan karakter, da protekom istog član obiteljskog domaćinstva zaštićenog najmoprimca nije prekludiran u traženju sklapanja ugovora o najmu stana što da je do sada bio stav svih sudova u Republici Hrvatskoj. Navodi kako su obje osobe svoj status dokazale pravomoćnim sudskim odlukama ( P-486/2006 i P-1348/2002) te da su u ovim odlukama obje osobe navedene imenom i prezimenom kao osobe koje imaju pravo koristiti stan. pored ovoga navode da je pok. UC umro nakon utuženja, 2023., da je ŠC od zatražila sklapanje ugovora pa da su tvrdnje tuženika bespredmetne. Pored ovoga navode da je i sama [adresa] i ŠC i DC u postupku pred Ministarstvom graditeljstva priznala pravo na status zaštićenih najmoprimaca te da od 01. siječnja 2026. umjesto njih tužiteljima plaća ½ najamnine. Tužitelji su osporili navode tužene glede doprinosa u visini štete jer je Ustavni sud Republike Hrvatske Odlukom i rješenjem broj U-I-3242/2018 i dr. od 14. rujna 2020. ukinuo sporne izmjene i dopune Zakona o najmu stanova iz 2018., a time i članak 28.a. jer je ocjenjen neustavnim. Naveli su i da nema mjesta umanjenju utužene naknade s osnova prireza i poreza te doprinosa jer se konkretno radi o zahtjevu za naknadom štete, a ne o isplati najamnine kao dohotka u smislu odredaba Zakona o porezu na dohodak.

10. Tijekom postupka izvedeni su dokazi: čitanjem izvatka iz zemljišne knjige Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], prijepisa posjedovnog lista broj 1544 K. O. [katastarska općina], presude Općinskog suda u Splitu, broj IIP-486/06, od 25. svibnja 2011., presude Županijskog suda u Splitu, posl. broj Gžnaj-2/2012, od 16. veljače 2012., presude Općinskog suda u Splitu, posl. broj IP-1348/02, od 25. travnja 2006., zahtjeva za mirno rješenje spora od 16. travnja 2019., odgovora tužene N- Do-130/2020, od 26. ožujka 2020., presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. broj P-1583/19-18, od 28. veljače 2020., rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.broj Rev-2364/2016, od 19. prosinca 2018., rješenja o nasljeđivanju iza pok. BC, dopisa Grada Splita, Upravnog odjela za stanovanje i poslovne prostore Odsjeka za stanovanje, od 01. travnja 2025. sa prilozima, dopisa Porezne uprave u Splitu od 26. studenoga 2026., dopisa Ministarstva financija od 09. ožujka 2021., dopisa Ministarstva financija od 9. ožujka 2021., potvrda Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine od 16. veljače 2025. i od 13. veljače 2025., privremenog rješenja Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine od 16. veljače 2025., priložene sudske prakse.

11. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

12. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

13. Spisu prileži zahtjev za mirno rješenje spora od 16. travnja 2019. kojim se MC, BC i LC obraćaju Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu radi mirnog rješenja spora, a nagodba je ponuđena sukladno nacrtu tužbe.

14. Iz odgovora Općinskog državnog odvjetništva u Splitu broj N- Do- 130/2020, od 26. ožujka 2020. razvidno je da je zahtjev ocjenjen neosnovanim što znači da je ispunjen preduvjet u smislu odredaba članka 186.a. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 dalje ZPP) glede dopustivosti tužbe.

15. Uvidom u zemljišnu knjigu Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] utvrđuje se da su kao suvlasnici čest. zgr. [katastarska čestica] upisani kao suvlasnici Mosich Borka za 1/8 + 1/8, MC za 2/4 te JC za ¼.

16. Iz presude ovog suda posl. broj IIP-486/06, od 25. svibnja 2011., potvrđene presudom Županijskog suda u Splitu, posl. broj Gžnaj-2/2012, od 16. veljače 2012., proizlazi da je istom po tužbi UC protiv tuženika 1. KC, 2. BC, 3. LC nadomješten ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom na način da najmodavci, u tom postupku tuženici, daju najmoprimcu, u tom postupku tužitelju, u najam stan u [adresa], površine 54 m2, na prvom katu desno, koji se sastoji od dvije sobe, predsoblja, kuhinje, hodnika sa wc- om i kupaonice te pripadajućim dijelovima i uređajima zgrade kao i pripadajućim zemljištem oko zgrade, koja zgrada je označena kao čest. zgr. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], da zaštićena najamnina iznosi 160,06 kuna mjesečno, da najmodavci snose troškove održavanja stana, a najmoprimac tekuće troškove i režije, a uz zaštićenog najmoprimca pravo na korištenje stana i status zaštićenog najmoprimca imaju ŠC, supruga, ZC, kćerka i PC, sin.

17. Iz presude ovog suda, posl. broj IP-1348/02, od 25. travnja 2006. proizlazi da je istom po tužbi HC protiv tuženika 1. KC, 2. CC nadomješten ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom na način da najmodavci, u tom postupku tuženici, daju najmoprimcu, u tom postupku tužitelju, u najam stan u [adresa], površine 59 m2, na prvom katu lijevo, koji se sastoji od dvije sobe, wc-a i kupaonice, da zaštićena najamnina iznosi 112,62 kuna mjesečno da najmodavci snose troškove održavanja stana, a najmoprimac tekuće troškove i režije, a uz zaštićenog najmoprimca pravo na korištenje stana i status zaštićenog najmoprimca ima DC, sin najmoprimca.

18. Iz podataka Grada Splita, Upravnog odjela za stanovanje i poslovne prostore, Odsjek za stanovanje, od 01. travnja 2025. proizlazi da mjesečna zaštićena najamnine stana u [adresa], na dan 01. travnja 2025. na ime najmodavca UC iznosi 21,95 eur, dok za stan na ime najmoprimca RC mjesečna najamnina iznosi 17,10 eur i da ovaj stan u [adresa], u [adresa], koristi jedna osoba. Dakle, zaštićena najamnina za oba stana iznosi mjesečno 39,05 Eur.

19. Prema podacima Porezne uprave – Ispostava Split, od 26. studenoga 2025. da su u bazama podataka Informacijskog sustava Porezne uprave dostupni podaci i da na lokaciji koja približno odgovara po karakteristikama stanu na adresi [adresa], površine 54 m2 i 59 m2 postoji evidentirana prijava najma / zakupa za 2018. stambeni prostor 3.500,00 kn odnosno 59,32 kn po m2, za 2019. stambeni prostor 3.700,00 kn tj. 61,66 kn po m2 i 2020. stambeni prostor 3.390,00 kn tj. 56,52 kn po m2.

Sud u cijelosti prihvaća dostavljene podatke porezne uprave kao točne i istinite, a ovo prihvaća i tužitelj kada tužbeni zahtjev uređuje sukladno dostavljenim podacima porezne uprave. Napominje se da dodatni dokazi na ovu okolnost nisu izvođeni budući je opće poznato da su cijene najma stanova u [adresa] porasle nakon perioda 2020. ( epidemije covid-19) te sud ove iznose drži primjerenima, štoviše i ispod realnih za period od 2021. – 2022.

20. U postupku je nesporno utvrđeno:

- da su tužitelji vlasnici dva stana u [adresa], na adresi [adresa] u [adresa], smještenih na prvom katu zgrade položene na čest. zgr. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], Z. U. [broj ZK uloška]

-da su pravomoćnim presudama ovog suda IIP-486/06, od 25. svibnja 2011. i IP- 1348/02, od 25. travnja 2006. nadomješteni ugovori o najmu stana te je istima utvrđeno tko bi bili zaštićeni najmoprimci, tko uz njih ima status zaštićenog najmoprimca i člana obiteljskog domaćinstva, a da bi to bili upravo tuženici

- da ŠC i DC ( u dopisu na l. 119. naveden RC, ali u potvrdi na l. 149. navedeno je DC, što odgovara navedenome u presudi ovog suda IP-1348/02, od 25. travnja 2006.) plaćaju zaštićenu najamninu u ukupnom iznosu od 39,05 eura

21. Kao sporno postavila su se pitanja:

- je li utemeljen zahtjev tužitelja za isplatu razlike tržišne najamnine za predmetni stan i zaštićene najamnine koju je u utuženom razdoblju plaćao zaštićeni najmoprimac

- je li tužitelj ima pravo potraživati štetu od RH ?

- je li potraživanje tužitelja zastarjelo?

- tko živi u stanu na prvom katu lijevo?

- visina ( plaća li se porez na dohodak, umanjuje li se za period od 1. rujna 2018. pa do 25. rujna 2020.)?

- jesu li tuženici nakon smrti svojih prednika trebali zatražiti sklapanje novog ugovora o najmu?

22. U predmetu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10. od 10. srpnja 2014.) podnositelj zahtjeva je tvrdio da nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi zaštićeni najmoprimac predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava. ESLJP je utvrdio da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje bio Zakon o najmu stanova što znači da je miješanje bilo previđeno zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Nadalje, ESLJP je utvrdio da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran teret te da nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - MU 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., dalje u tekstu: Konvencija). Nadalje, utvrđeno je da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da se proteže izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva, radi čega smatra da Republika Hrvatska treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i druge opće mjere. Iz navedene presude ESLJP-a proizlazi da hrvatske vlasti tijekom utuženog razdoblja nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja i da je zbog toga ESLJP u svojoj odluci Statileo protiv Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete. Konvencija je prema članku 141. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 5/14., dalje u tekstu: Ustav) iznad zakona po pravnoj snazi, a prema članku 5. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13., 33/15., 82/15. i 82/16.) sudovi sude i na temelju Ustava i međunarodnih ugovora. Slijedom iznesenog jasno je da su odluke ESLJP-a pa tako i navedena odluka Statileo protiv Republike Hrvatske obvezujuće za sve sudove i primjenjuju se na području Republike Hrvatske jer to proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. siječnja 2013. broj U-III-3304/2011. i s obzirom da je ESLJP jedini ovlašten tumačiti povrede Konvencije koje su nastale u zemljama potpisnicama te Konvencije u smislu odredbe članka 32. Konvencije. Ustavni sud smatra da izvršenje presuda ESLJP-a u kojima je utvrđena povreda Konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je Republika Hrvatska kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije.

Pored navedenog, tužena bi ne samo temeljem odluka ESLJP-a, već i na temelju članka 1045. stavak 1., kao i članak 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje ZOO) kao i članka 4. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske trebala naknaditi tužiteljici štetu koju trpi zbog činjenice što joj zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju propisa tužene koje nije na odgovarajući način uskladio s pravima koje Ustav i međunarodne konvencije štite, prvenstveno pravo na mirno uživanje vlasništva. O ovome se uostalom izjasnila sudska praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u brojim postupcima koji su inicirani nakon odluke ESLJP-a u predmetu Statileo, J i dr. Dakle, postoji suglasan stav sudova da je tužena RH svojom pasivnošću da uredi pitanje najamnine na način da postigne potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava prouzrokovala štetu u vidu izmakle koristi na strani vlasnika te da je u obvezi nadoknaditi je u iznosima koje utvrdi primjerenima. Tako je i u konkretnom slučaju dužna tužiteljima naknaditi štetu u vidu izmakle koristi u presuđenom iznosu.

23. Što se zastare tiče, neosnovano tužena navodi da je cjelokupno potraživanje tužitelja zastarjelo. Naime, zastara prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo. Predmetna tražbina tužitelja odnosi se na naknadu štete-gubitak zarade od najamnine, a ona dospijeva mjesečno. Stoga se radi o trogodišnjem zastarnom roku iz članka 230. stavka 1. ZOO-a. Zatezna kamata na novčanu obvezu teče od dana kada je dužnik zakasnio s ispunjenjem novčane obveze (članak 29. stavak 1. ZOO-a), a obveza naknade štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka štete (članak 1086. ZOO-a). Stoga se ovdje dan početka zastare poklapa s danom dolaska u zakašnjenje. Zakon o najmu stanova donesen je 2006., a Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na RH stupila je na snagu 5. studenoga 1997. Tuženica se obvezala istu primjenjivati te se obvezala i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama. Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju U-I-762/1996 od 31. ožujka 1998. nije našao da bi odredbe članaka 6. – 8. ZNS bile protivne Ustavu RH i citiranoj Konvenciji i Protokolima 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju. To ne znači da vlasnici stanova, nakon što su se mogli pozvati na Konvencijsko pravo već 1997., nisu imali pravnu osnovu za utuženje tražbine kao što je predmetna. Iz navedenog nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu Statileo, niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine jer su vlasnici i prije donošenja te odluke pozivom na konvencijsko pravo mogli nakon 5. studenoga 1997., u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine, kao što su to učinili tužitelji iz citiranih odluka EU suda. Pitanjem zastare u odlukama Statileo i dr. EU sud nije se bavio. Osim toga ni jednim posebnim ni specijalnim propisom za tražbine kao što je predmetna nije propisan izuzetak vezano za početak tijeka zastare niti neki drugi zastarni rok. Zato nema razloga predmetnu štetu drugačije tretirati od bilo koje druge štete i početak zastare vezati za neke druge okolnosti. Tužitelj kao i svi ostali vlasnici mogli su i pored iznesenog shvaćanja Ustavnog suda RH o ustavnosti ZNS, nakon stupanja na snagu Konvencije, osnovano, pozivom na konvencijsko pravo pokretati tužbe za naknadu štete (o ovome se izjasnilo VSRH u odluci Rev-1104/2018. od 22. siječnja 2019.). Kad bi se prihvatio stav tužene teret i ograničenje vlasništva bi i dalje ostalo samo na vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci iako je upravo tužena svojim zakonskim uređenjem plaćanja zaštićene najamnine mogla na pravedniji i uravnoteženiji način urediti odnos između zaštićenih najmoprimaca i vlasnika stanova u kojima oni žive i nije ih moguće iseliti. To bi bilo protivno i stavovima koji su izraženi u odlukama Europskog suda za ljudska prava.

Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi da većina tražbine tužitelja nije zastarjela. Međutim, tužba je podnesena 02. travnja 2020. pa bi za potraživanje iz točke 1. i 2. tužbenog zahtjeva u iznosu od po 430,50 Eur po zahtjevu sa datumom dospijeća od 10. ožujka 2017. potraživanje tužitelja bilo u zastari.

24. Glede visine prihvaćaju se u cijelosti naprijed dostavljeni podaci porezne uprave kojima se potvrđuju cijene iz ugovora o slobodno ugovorenoj najamnini u periodu od 2018.- 2020. ( točka 19. obrazloženja ove odluke). Ostali dokazi nisu bili potrebni za odluku o ovoj pravnoj stvari radi čega nisu izvedeni, a što je sud već i naprijed naveo. Vrhovni sud RH je 18. prosinca 2019. donio odluku pod poslovnim brojem Rev- 2364/16. u kojoj je zauzeo pravni stav prema kojemu vlasnici stanova imaju pravo na naknadu te kako se ona u ovakvim slučajevima dosuđuje prema punoj, tržišnoj vrijednosti najamnine. U toj odluci VSRH zaključuje: „Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, … vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji…“.

Nadalje, navode tužene da su tužitelji u razdoblju od rujna 2018. do rujna 2020. mogli naplatiti višu najamninu sud cijeni neosnovanima. Naime u obzir je uzeta stvarno ostvarena visina zaštićene najamnine u utuženom razdoblju, a ne mogućnost povećanja prema ukinutom članku 28.a ZNS-a. Naime, članak 28.a ZNS, koji je predviđao mogućnost povećanja zaštićene najamnine, bio je na snazi određeno vrijeme, no Ustavni sud je odlukom broj U-I-3242/2018 od 14. rujna 2020. ukinuo tu odredbu i niz povezanih odredbi. Sudska praksa potvrđuje da se nakon ukidanja te odredbe zaštićena najamnina vraća na prethodni, niži iznos, te da se naknada štete utvrđuje na temelju stvarno ostvarene zaštićene najamnine, a ne hipotetske mogućnosti povećanja (Žs Varaždin Gž-341/2025-2, Žs Zagreb Gž 3237/2022-4).

25. Tvrdnje tuženika prema kojima se od utvrđene visine najamnine treba oduzeti porez na dohodak, promašene su i to iz tri osnove:

- sud nije stvarno nadležan utvrđivati visinu porezne obveze niti raspolaže sa svim podacima potrebnim za to (npr. izdaci vlasnika stana za koje se umanjuje porezna osnovica)

- u konkretnom slučaju nije riječ o „najamnom odnosu“ već je predmet spora naknada štete zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva čija se visina samo određuje prema kriteriju visine tržišne najamnine. Dakle, tužitelj i tuženik su u izvanugovornom obvezno-pravnom odnosu, a ne u ugovornom „najamnom“ odnosu – pa ne postoji „porez na najam“

- sve i da nije tako Zakon o porezu na dohodak u članku 59. stavku 2. propisuje da se dohotkom ne smatraju: „odštete koje nisu u svezi s gospodarskom djelatnošću“, a nipošto ne bi trebalo biti sporno da se tužitelj ne bavi gospodarskom djelatnošću (tako i ŽS Varaždin GŽ-420/2022-2 od 14. travnja 2022.).

26. Nadalje, tužena ističe da nakon smrti prednika zaštićenih najmoprimaca nije postupljeno u smislu odredaba članka 24. stavka 3. i 4. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine broj": 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20 – dalje ZNS) u vezi sa člankom 38. stavkom 3. ZNS odnosno da u odgovarajućem razumnom vremenu pravni slijednici zaštićenih najmoprimaca nisu sklopili ugovor o najmu radi čega da stanove koriste bespravno. Ove navode su tužitelji osporili u odnosu na ŠC jer je pok. UC umro nakon pokretanja ovog postupka, a ista da je i zatražila sklapanje ugovora, a također su naveli i da je uz pok. HC pravo na korištenje stana i status zaštićenog najmoprimca jedino imao njen sin DC pa da su ex lege prava i dužnosti zaštićenog najmoprimca prešla na istog.

Rok iz članka 38. stavka 3. ZNS kojim osoba koja preuzima prava i dužnosti zaštićenog najmoprimca mora u roku od 60 dana od nastale promjene zatražiti sklapanje ugovora o najmu stana nije prekluzivan niti ima za posljedicu automatski gubitak prava. Ova odredba ne propisuje sankcije za propuštanje tog roka, što znači da je rok instruktivnog karaktera, a ne prekluzivan, a ovakav stav je već zauzet i u ranijoj sudskoj praksi ( Žs Varaždin Gž 1298/2019-2, VSRH Rev 446/2007-2, VSRH Rev x 1309/2015-2, VSRH Rev x 826/2014-2, U-III/4949/2005, U-III/399/2021).

Uostalom, iz Potvrda Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Klasa: UP/I-371-01/24-13/1317, od 16. veljače 2025. i Klasa: UP/I-371-01/24- 13/1143, od 13. veljače 2025. proizlazi da je tijelo državne uprave ( dakle, tužene) izdalo potvrdu da su stanovi u vlasništvu tužitelja, na adresi [adresa] u [adresa] upisani u Registar stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i to ŠC te DC. Također, u odnosu na ŠC je već donijeto i privremeno rješenje od strane Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Klasa: UP/I-371-01/24-13/1317, od 16. veljače 2025. Dakle, tužena je u drugom postupku, potvrdila da bi ŠC i DC bili zaštićeni najmoprimci.

27. Iz rezultata dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi da stan na prvom katu lijevo koristi DC, a kako to proizlazi iz spisu priloženih isprava, što je i ranije navedeno ( u dopisu na l. 119. naveden RC, ali u potvrdi na l. 149. navedeno je DC, što odgovara navedenome u presudi ovog suda IP- 1348/02, od 25. travnja 2006.). Stoga je i ovaj prigovor neosnovan.

28. S obzirom na izmjenu Zakonskih odredaba glede tijeka kamate sud je intervenirao u tužbeni zahtjev te je u ovom dijelu izmijenio isti na način da ga je uskladio sa člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima ( " Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/11, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO).

29. Odluka o parničnom trošku donesena je u skladu s odredbom članka 151. stavka 3. i 154. stavak 5. i članka 155. ZPP-a i u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ( " Narodne novine" broj: 138/2023), a prema zahtijevanom od strane tužitelja.

Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe, 4 obrazložena podneska ( 14.07.2020., 25.02.2025., 30.01.2026., 14.04.2026.), zastupanja na 4 ročišta ( 16.01.2025., 20.03.2025., 05.02.2026., 14.04.2026.), u iznosu od po 250 bodova po radnji u skladu sa Tbr.7.t.1., 8.t.1. i 9.t.1. Tarife, sastava podneska od 03.07.2025. u iznosu od 100 bodova sukladno tbr.8.t.3., pristupa na 3 ročišta ( 25.02.2025., 24.02.2026. i 12.03.2026.) u iznosu od po 50 bodova sukladno Tbr. 9.t.5., sastava 15 požurnica ( 29.10.2020., 24.02.2021., 07.06.2021., 09.06.2021., 03.05.2022., 10.05.2022.,08.06.2022., 27.06.2022., 01.07.2022., 12.07.2022., 07.09.2022., 18.10.2022., 22.11.2022., 10.05.2023. i 26.04.2024.) u iznosu od po 25 bodova sukladno Tbr.8.t.4., a što sveukupno iznosi 2875 bodova odnosno 5.750,00 Eura, sukladno Tbr.54.. Na ovaj iznos valja pridodati zastupanje za više osoba od 20% sukladno Tbr. 40.t.1. Tarife u iznosu od 1.150,00 Eura, što ukupno iznosi 6.900,00 Eura. Na ovaj iznos pridodaje se pdv od 25% u iznosu od 1.725,00 Eura sukladno Tbr. 46., a što sveukupno iznosi 8.625,00 Eura.

U Splitu, 05. svibnja 2026.

SUTKINJA

Irma Dujić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA:

punom. tužitelja

z.z. tuženika