Poslovni broj P-946/2025-14

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KT, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ksenije Grbe i Maje Kovač iz Rijeke, protiv tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništavosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 26. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženice, 05. svibnja 2026., javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se dio tužbenog zahtjeva, koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništav dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, koji je 27. listopada 2004., pod brojem 2402006-1031262160 /51400607-5102096834, sklopljen između tužitelja KT, kao korisnika kredita, te tuženice Erste & Steiermärkische Bank d.d., kao kreditora, solemniziran po javnom bilježniku Darku Paraviću iz Rijeke, i to dio koji predviđa:

«(...) uz čvrstu valutnu klauzulu (...)»"

II. Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da , po osnovi ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju KT isplati iznos od 919,02 eura (slovima: devetsto devetnaest eura i dva centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 14. siječnja 2009. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 4,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 4,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 21,58 eura od 14. siječnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 19,10 eura od 17. veljače 2009. godine do isplate

- na iznos od 19,91 euro od 19. ožujka 2009. godine do isplate

- na iznos od 16,52 eura od 08. travnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 25,61 euro od 20. svibnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 21,22 eura od 01. lipnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 15,97 eura od 01. srpnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 18,08 eura od 17. kolovoza 2009. godine do isplate

- na iznos od 20,61 euro od 01. rujna 2009. godine do isplate

- na iznos od 18,23 eura od 01. listopada 2009. godine do isplate

- na iznos od 17,87 eura od 01. studenog 2009. godine do isplate

- na iznos od 22,25 eura od 03. prosinca 2009. godine do isplate

- na iznos od 28,81 euro od 01. siječnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 27,62 eura od 06. veljače 2010. godine do isplate

- na iznos od 29,31 euro od 01. ožujka 2010. godine do isplate

- na iznos od 34,02 eura od 01. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 35,53 eura od 01. svibnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 35,76 eura od 01. lipnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 37,78 eura od 09. srpnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 37,58 eura od 16. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 39,08 eura od 16. rujna 2010. godine do isplate

- na iznos od 38,16 eura od 15. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos od 28,17 eura od 16. studenog 2010. godine do isplate

- na iznos od 29,23 eura od 16. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 29,33 eura od 17. siječnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 28,90 eura od 16. veljače 2011. godine do isplate

- na iznos od 29,55 eura od 16. ožujka 2011. godine do isplate

- na iznos od 28,72 eura od 04. travnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 29,79 eura od 13. svibnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 17,18 eura od 14. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 17,30 eura od 04. srpnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 20,11 eura od 11. kolovoza 2011. godine do isplate

- na iznos od 18,16 eura od 14. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 17,24 eura od 12. listopada 2011. godine do isplate

- na iznos od 1,83 eura od 04. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 1,79 eura od 12. prosinca 2011. godine do isplate

- na iznos od 1,84 eura od 13. siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 1,85 eura od 01. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 1,83 eura od 16. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 1,82 eura od 02. travnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 1,83 eura od 16. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 1,83 eura od 01. lipnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 1,81 euro od 02. srpnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 1,81 euro od 01. kolovoza 2012. godine do isplate

- na iznos od 1,76 eura od 14. rujna 2012. godine do isplate

- na iznos od 1,77 eura od 01. listopada 2012. godine do isplate

- na iznos od 1,79 eura od 01. studenog 2012. godine do isplate

- na iznos od 1,78 eura od 17. prosinca 2012. godine do isplate

- na iznos od 1,78 eura od 01. siječnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 1,75 eura od 18. veljače 2013. godine do isplate

- na iznos od 1,75 eura od 18. ožujka 2013. godine do isplate

- na iznos od 1,77 eura od 17. travnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 1,72 eura od 17. svibnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 1,70 eura od 17. lipnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 1,69 eura od 01. srpnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 1,70 eura od 14. kolovoza 2013. godine do isplate

- na iznos od 1,71 euro od 17. rujna 2013. godine do isplate

- na iznos od 1,71 euro od 17. listopada 2013. godine do isplate

- na iznos od 1,71 euro od 18. studenog 2013. godine do isplate

- na iznos od 1,71 euro od 02. prosinca 2013. godine do isplate te

- na iznos od 1,70 eura od 01. siječnja 2014. godine do isplate,

u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz II., a do zatraženog iznosa od 1.306,34 eura, s pripadajućim kamatama, u dijelu koji se tiče isplate po osnovi ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužbeni zahtjev se odbija.

IV. Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da , po osnovi ništavih odredaba o valutnoj klauzuli, tužitelju KT isplati iznos od 3.478,29 eura (slovima: tri tisuće četiristo sedamdeset osam eura i dvadeset devet centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 01. siječnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 4,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 4,50% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , na iznose kako slijedi:

- na iznos od 3,27 eura od 01. siječnja 2005. godine do isplate

- na iznos od 7,15 eura od 27. listopada 2005. godine do isplate

- na iznos od 12,96 eura od 17. studenog 2008. godine do isplate

- na iznos od 3,31 euro od 14. siječnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 1,66 eura od 01. lipnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 20,58 eura od 09. srpnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 16,35 eura od 16. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 31,81 euro od 16. rujna 2010. godine do isplate

- na iznos od 24,12 eura od 15. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos od 20,60 eura od 16. studenog 2010. godine do isplate

- na iznos od 40,62 eura od 16. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 50,71 euro od 17. siječnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 43,40 eura od 16. veljače 2011. godine do isplate

- na iznos od 45,55 eura od 16. ožujka 2011. godine do isplate

- na iznos od 39,23 eura od 04. travnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 40,40 eura od 13. svibnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 65,88 eura od 14. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 67,34 eura od 04. srpnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 95,02 eura od 11. kolovoza 2011. godine do isplate

- na iznos od 86,39 eura od 14. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 68,56 eura od 12. listopada 2011. godine do isplate

- na iznos od 74,82 eura od 04. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 73,24 eura od 12. prosinca 2011. godine do isplate

- na iznos od 78,07 eura od 13. siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 83,35 eura od 01. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 83,21 euro od 16. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 80,16 eura od 02. travnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 81,26 eura od 16. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 83,31 euro od 01. lipnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 81,37 eura od 02. srpnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 81,52 eura od 01. kolovoza 2012. godine do isplate

- na iznos od 79,52 eura od 14. rujna 2012. godine do isplate

- na iznos od 75,94 eura od 01. listopada 2012. godine do isplate

- na iznos od 80,22 eura od 01. studenog 2012. godine do isplate

- na iznos od 81,42 eura od 17. prosinca 2012. godine do isplate

- na iznos od 81,54 eura od 01. siječnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 75,37 eura od 18. veljače 2013. godine do isplate

- na iznos od 79,11 eura od 18. ožujka 2013. godine do isplate

- na iznos od 80,51 euro od 17. travnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 77,88 eura od 17. svibnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 71,35 eura od 17. lipnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 68,70 eura od 01. srpnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 71,33 eura od 14. kolovoza 2013. godine do isplate

- na iznos od 74,29 eura od 17. rujna 2013. godine do isplate

- na iznos od 79,81 euro od 17. listopada 2013. godine do isplate

- na iznos od 76,89 eura od 18. studenog 2013. godine do isplate

- na iznos od 78,34 eura od 02. prosinca 2013. godine do isplate

- na iznos od 79,34 eura od 01. siječnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 37,78 eura od 01. veljače 2014. godine do isplate

- na iznos od 39,84 eura od 01. ožujka 2014. godine do isplate

- na iznos od 38,76 eura od 15. travnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 36,73 eura od 01. svibnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 35,78 eura od 18. lipnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 36,33 eura od 15. srpnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 38,79 eura od 01. kolovoza 2014. godine do isplate

- na iznos od 41,40 eura od 15. rujna 2014. godine do isplate

- na iznos od 41,21 euro od 15. listopada 2014. godine do isplate

- na iznos od 42,59 eura od 14. studenog 2014. godine do isplate

- na iznos od 44,45 eura od 15. prosinca 2014. godine do isplate

- na iznos od 43,87 eura od 15. siječnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 94,82 eura od 16. veljače 2015. godine do isplate

- na iznos od 86,99 eura od 16. ožujka 2015. godine do isplate

- na iznos od 94,42 eura od 01. travnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 87,43 eura od 01. svibnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 93,91 euro od 01. lipnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 91,66 eura od 15. srpnja 2015. godine do isplate

- na iznos od 84,66 eura od 14. kolovoza 2015. godine do isplate te

- na iznos od 149,79 eura od 01. rujna 2015. godine do isplate,

u roku od 15 dana.

V. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. IV., a do zatraženog iznosa od 6.915,67 eura, s pripadajućim kamatama, u dijelu koji se tiče isplate po osnovi ništavih odredaba o valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev se odbija.

VI. Odbija se (i) dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da, po osnovi razlike glavnice u konverziji, tužitelju KT isplati iznos od 3.088,43 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 30. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine teku po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 4,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 4,50% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do isplate po kamatnoj stopi od 4,25%, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VII. Svaka stranka snosi svoje troškove.

r i j e š i o  j e

Nalaže se tužitelju KT da, za pristup na glavnu raspravu, održanu 26. ožujka 2026. godine, stalnom sudskom vještaku Darku Haniku isplati nagradu u iznosu od 58,39 eura (slovima: pedeset osam eura i trideset devet centa), i to u roku od 8 dana, na žiro račun imenovanog vještaka, otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d. pod brojem HR 3924020063100421578, pozivom na broj 00 07-03-2026.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 29. svibnja 2019. godine, navodi se da je 27. listopada 2004. godine tužitelj CT (u daljnjem tekstu: tužitelj) s tuženicom Erste & Steiermärkische Bank d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopio Ugovor o kreditu, na temelju kojega mu je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.340,00 CHF, s tim da su tim pravnim poslom ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Tvrdi se da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli ništave („ništetne“) te se tužbenim zahtjevom traži da se to utvrdi i da se tuženici naloži da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primila na temelju ništetnih odredaba, i to po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi u visini od 1.306,34 eura (9.842,59 HRK), a po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u visini od 6.915,67 eura (52.106,14 HRK), s pripadajućim kamatama i s troškovima postupka. Ukazuje se na to da je 22. veljače 2016. godine između tužitelja i tuženice zaključen Aneks citiranog Ugovora o kreditu te da je tim Aneksom obavljena konverzija kredita; iz onog denominiranog u CHF u onaj denominiran u eurima, ali da je tom prilikom nastala razlika glavnice u konverziji koja se, također, potražuje tužbenim zahtjevom, u iznosu od 3.088,43 eura (23.269,81 HRK).

2. U čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) te u čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22; u daljnjem tekstu: Odluka) predviđeno je da se u razdoblju od 05. rujna 2022. godine u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. godine u 24:00 sati u sudskim odlukama dvojno iskazuje iznos novčane obveze, i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona.

3. Zaključivanjem o suprotnom (argumentum a contrario) pravilima iz Zakona te iz Odluke, proizlazi da za period nakon 01. siječnja 2024. godine više ne postoji obveza suda da dvojno iskazuje novčane obveze, no kako bi bilo potpuno jasno što su stranke u ovoj parnici tražile isticanjem svojih zahtjeva (tužitelj tužbenog zahtjeva, a tuženica postavljanjem prigovora radi prebijanja u odnosu na koji je u međuvremenu odluka suda prvog stupnja postala pravomoćna, o čemu će biti pisano i nastavno), u sadržaju obrazloženja sud je neke od zatraženih iznosa ipak naznačio i u kunama.

4. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, kako u pogledu osnovanosti, tako i u svezi visine zatraženih novčanih iznosa, uz isticanje prigovora zastare, uz upiranje na to da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača, uz pojašnjenje da su 22. veljače 2016. godine tužitelj i tuženica sklopili Aneks Ugovora o kreditu na temelju kojega je obavljena konverzija kredita (iz onog u CHF u onog u eurima) i da je konverzijom stvorena nova pravna osnova pa da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnima odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli niti pravo potraživati bilo kakva navodna obeštećenja po toj osnovi, a čak i da na sve to ima pravo, da je tužitelj bio informiran o valutnoj klauzuli u fazi pregovaranja prije sklapanja Ugovora o kreditu od 27. listopada 2004. godine i da je valutna klauzula odraz zakonske odredbe, sadržane u čl. 22. Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO/05), dok su sve promjene kamatnih stopa bile u skladu s važećim pozitivnim propisima.

5. Tuženica je u odgovoru na tužbu istaknula (procesno-pravni) prigovor radi prebijanja, točnije predložila je da, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga odredbu o valutnoj klauzuli smatra ništetnom, utvrdi da po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta za vrijeme kada je tečaj za CHF bio niži od početno ugovorenog postoji tražbina tuženice prema tužitelju, i to u iznosu od 811,60 eura (6.115,03 HRK).

6. Osim toga, tuženica je u odgovoru na tužbu prigovor radi prebijanja postavila i u dijelu koji se ticao kamatne stope, kao razliku između one koja je bila regulirana Ugovorom o kreditu od 27. listopada 2004. godine i one koja je fiksirana na stopu od 3,23% po Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 10. prosinca 2013. godine (Narodne novine broj 147/13; u daljnjem tekstu: ZID ZPK), pri čemu je predložila da se po toj osnovi utvrdi postojanje tražbine tuženice prema tužitelju u iznosu od 1.436,70 eura (10.824,84 HRK).

7. Procesno-pravni prigovor radi prebijanja, u dijelu koji se ticao navodno potplaćenih i povlaštenih anuiteta za vrijeme kada je tečaj za CHF bio niži od početno ugovorenog, a koji je tuženica izvorno postavila u iznosu od 811,60 eura, ona je naknadno smanjila, zahtijevajući u podnesku od 21. studenog 2023. godine po istoj osnovi utvrđenje postojanja tražbine tuženice prema tužitelju u iznosu od 525,68 eura.

8. Na ovom je mjestu važno istaknuti da je u konkretnoj parnici sud prvog stupnja već donio svoju odluku, konkretno presudu i rješenje poslovnog broja P - 1102/2019-47 od 31. srpnja 2024. godine, s tim da je presudom i rješenjem Županijskog suda u Varaždinu poslovnog broja Gž-1325/2024-2 od 23. travnja 2025. navedena prvostupanjska presuda potvrđena u odnosu na utvrđenje ništavosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te u odnosu na odbijanje prigovora radi prebijanja, preinačena u dijelu u kojem je sud prvog stupnja odlučio da su ništave ugovorne odredbe čl. 2. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, s tim da je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen, te ukinuta u dijelu koji se ticao utvrđenja ništetnosti dijela čl. 3. Ugovora o kreditu od 27. listopada 2004. godine u odnosu na formulaciju „uz čvrstu valutnu klauzulu“, u dijelu u kojemu je sud odlučivao o isplati po osnovi ništavih odredaba o kamatnoj stopi , o valutnoj klauzuli, o razlici glavnice u konverziji te u dijelu koji se odnosio na troškove postupka.

9. Budući da je, po odredbi čl. 377. st. 1. Zakona o parničnom postupku, Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), u postupku u ponovnom suđenju prvostupanjski sud dužan provesti novu glavnu raspravu, a novi prethodni postupak samo izuzetno, uz uvjete iz citirane procesne odredbe, koji, međutim, nisu nastupili u konkretnom sporu, u postupku u ponovnom suđenju održana je „samo“ glavna rasprava.

10. Ujedno je, u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 377. st. 2. ZPP -a, a iznimno poštujući (svaki) drugostupanjski sud i njegove odluke koje djeluju snagom autoriteta, u postupku u ponovnom suđenju prvostupanjski sud izveo sve parnične radnje i raspravio sva sporna pitanja na koja je upozorio Županijski sud u Varaždinu u rješenju poslovnog broja Gž-1325/2024-2 od 23. travnja 2025., točnije pozvao je vještaka Darka Hanika na jasno i određeno očitovanje o primjedbama koje je u podnesku od 14. veljače 2024. godine tužitelj iznio u odnosu na njegove nalaz i mišljenje.

11. Pritom je u dokaznom postupku u ponovnom suđenju sud prvog stupnja pročitao isprave priložene spisu, zapisnike o provedenim dokazima saslušanjem svjedokinja IT, ĆT i AT, saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko-računovodstvene struke Darku Haniku, a cijenio je i ispravu za koju je tuženica navela da predstavlja pisani iskaz svjedokinje FT.

12. U odnosu na pisani iskaz svjedokinje FT za ponoviti je sljedeće.

13. Mogućnost pisanih iskaza svjedoka s ovjerenim potpisom davatelja iskaza kod javnog bilježnika uvedena je u hrvatsko procesno pravo kroz odredbu čl. 100. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 24. srpnja 2019. godine (Narodne novine broj 70/19; u daljnjem tekstu: ZID ZPP/19) kojom je izmijenjena odredba čl. 492.c ZPP-a.

14. Međutim, kako to slijedi i iz same te odredbe, takva je mogućnost predviđena samo za postupke pred trgovačkim sudovima, a ne i za postupke pred redovnim sudovima, kakav predstavlja i ovaj parnični postupak koji se vodi pred općinskim sudom.

15. Stoga sud drži da pisani iskaz svjedokinje FT ne predstavlja dokaz u procesnom smislu, ali da je taj pisani iskaz sud mogao ocijeniti kao i bilo koju drugu ispravu koju su mu stranke predočile tijekom spora. Ovaj je prvostupanjski sud učinio upravo to.

16. Nakon što je u postupku u ponovnom suđenju, na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 26. ožujka 2026., vještak Darko Hanik obrazložio svoje mišljenje i, u skladu s uputom iz rješenja Županijskog suda u Varaždinu poslovnog broja Gž-1325/2024-2 od 23. travnja 2025., decidirano i taksativno odgovorio na svaku pojedinačnu primjedbu koju je u odnosu na njegove nalaz i mišljenje istaknuo tužitelj u podnesku od 14. veljače 2024. godine, tužitelj je ustrajao na prijedlogu da se obnovi vještačenje s drugim vještakom.

17. Međutim, sud je provođenje ovog dokaza odbio i u postupku u ponovnom suđenju. O tome je donio i posebne odluke, sadržane u raspravnom rješenju od 15. siječnja 2024. godine (s lista 863. sudskog spisa), u raspravnom rješenju od 20. veljače 2024. godine (s lista 870./2. sudskog spisa), u raspravnom rješenju od 28. lipnja 2024. godine (s lista 884. sudskog spisa) te u raspravnom rješenju od 26. ožujka 2026. godine (s lista 1257. sudskog spisa).

18. Razlog zbog kojega je sud donio veći broj istovrsnih rješenja sastoji se u tome što je tužitelj uvijek iznova predlagao provođenje dokaza obnovom vještačenja (riječima tužitelja „nadvještačenje“). Pritom se pozivao na razliku u nalazu i mišljenju između „našeg“ vještaka i vještaka kojega je odredio sud, ističući da pod „našim“ vještakom ima na umu onog vještaka koji je vještačenje obavio za potrebe tužitelja.

19. U odnosu na opisani prijedlog tužitelja, na naglasiti je sljedeće.

20. Prije svega, iako mu je to u postupku koji je prethodio donošenju presude poslovnog broja P-1102/2019-47 od 31. srpnja 2024. godine bilo nejasno, u postupku u ponovnom suđenju prvostupanjski sud je spoznao da je „naš“ vještak i „naš“ nalaz i mišljenje, koji je u postupku u ponovnom suđenju tužitelj nazvao „izračunom neovisnog vještaka“, ono što se nalazi na listovima 86. do 88. sudskog spisa.

21. Nakon što je to shvatio, sud prvog stupnja je tu ispravu mogao dovesti u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka Darka Hanika.

22. Pritom nije naodmet ukazati na to da ovaj sud prvog stupnja drži da ono za što tužitelj tvrdi da predstavlja „naš“ nalaz i mišljenje, odnosno „izračun neovisnog vještaka“ niti po svojoj formi niti po svom sadržaju nimalo ne odgovara onome što bi se uopće moglo nazvati nalazom i mišljenjem. Zbog toga sud prvog stupnja nije niti shvatio da se radi o nalazu i mišljenju, nego je bio uvjeren da se radi o ispravi, jednakoj svima onima koje su tužitelj (ali i tuženica) podastrli sudu tijekom postupka.

23. Razlog zbog kojega sud prvog stupnja nije držao (a niti sada drži) da se radi o nalazu i mišljenju nalazi se u tome što ta isprava ne sadrži niti potpis osobe za koju bi bilo moguće zaključiti da se radi o vještaku, niti osnovne dijelove koje svaki nalaz i mišljenje trebaju sadržavati, a što je vezano uz odredbu čl. 258. st. 1. ZPP-a, točnije uz iznošenje mišljenja vještaka u skladu s pravilima znanosti i vještine.

24. Pored toga, kada u nekoj parnici sud određuje izvođenje dokaza vještačenjem jer zaključi da ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem radi utvrđenja ili razjašnjenja kakve činjenice (čl. 250. ZPP-a), tada sud rukovodi vještačenjem, označuje vještaku predmet vještačenja koji će razgledati, postavlja mu pitanja i, prema potrebi, traži objašnjenja u vezi s danim nalazom i mišljenjem (čl. 259. st. 1. ZPP-a), vještaku može davati razjašnjenja, dopustiti mu razmatranje spisa i, na zahtjev vještaka, izvoditi i nove dokaze da bi se utvrdile okolnosti koje su važne za stvaranje mišljenja vještaka.

25. Sve je to potpuno izostalo u odnosu na ono što tužitelj naziva „našim“ nalazom i mišljenjem.

26. Za to, a sud to ne drži nalazom i mišljenjem, nego ispravom, nije moguće razabrati na osnovi kojih parametara je sastavljeno niti čime se autor te isprave rukovodio. Time je, pak, toj ispravi oduzeta vrijednost dokaza u procesnom smislu, a posebno vrijednost koju ima ono što ZPP naziva nalazom i mišljenjem vještaka.

27. Stoga je čvrsto i nepokolebljivo uvjerenje ovog prvostupanjskog suda da nije moguća čak niti usporedba te isprave s nalazom i mišljenjem vještaka Darka Hanika iz konkretnog spora, a kamo li da bi ta isprava mogla dovesti do drugačijih zaključaka u odnosu na one koje je sud prvog stupnja izveo u ovom sporu (pa i u postupku u ponovnom suđenju).

28. Nadalje, čak i kada bi se, načas, za ispravu s lista 86. do 88. sudskog spisa moglo uzeti da predstavlja nalaz i mišljenje, i tada bi trebalo napisati da snagu dokaza u parnici može i smije imati samo ono vještačenje koje je provedeno tijekom te parnice, a ne i vještačenje koje je po bilo kojoj od stranaka spora obavljeno izvan parnice.

29. Zaključno, no ne i najmanje bitno, do obnove vještačenja dolazi samo onda kada su za to ispunjeni uvjeti iz odredaba čl. 261. st. 2. i 3. ZPP-a, dakle ili kada je nalaz vještaka nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a kada se ti nedostaci ne mogu otkloniti saslušanjem vještaka ili kada u mišljenju vještaka ima proturječnosti i nedostataka ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka.

30. Pravno je uvjerenje ovoga suda prvog stupnja da ništa od netom opisanog ne postoji u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka Darka Hanika pa to znači da ne postoje niti uvjeti uz koje se, u smislu odredaba čl. 261. st. 2. i 3. ZPP-a, vještačenje može obnoviti.

31. Zbog svega toga sud je odbio prijedloge tužitelja za obnovu vještačenja, i to unatoč tome što je on takav dokaz opetovano iznosio tijekom ovog spora (pa i u postupku u ponovnom suđenju).

32. Kada bi se vještačenje obnavljalo (a sud koristi upravo ovu sintagmu jer je ona sadržana i u odredbama čl. 261. st. 2. i 3. ZPP -a) svaki puta kada stranka posumnja u zaključke vještaka samo zato što njoj nalaz nekog vještaka ne konvenira i samo zato jer raspolaže ispravom koja je na njezino traženje , izvan sudskog postupka i na osnovi parametara za koje sud nije niti u mogućnosti utvrditi kakvi su, zapravo, bili i koje je bilo njihovo polazište, tada bi to dovelo do povrede prava druge od stranaka u sporu.

33. Parnični postupak, pak, počiva, na načelu jednakosti oružja (čl. 5. st. 1. te čl. 7. st. 1. i st. 3. ZPP-a, čl. 29. Ustava Republike Hrvatske /Narodne novine 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014; u daljnjem tekstu: Ustav/ te čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda /Narodne novine, Međunarodni ugovori, br.18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; u daljnjem tekstu: Konvencija/) te na načelu ravnopravnosti stranaka u sporu (čl. 5. st. 1. ZPP -a koji koristi pojam “svaka stranka” koji podrazumijeva obje ili sve stranke u sporu, a nikako ne samo jednu od njih), a to znači da svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranku u istom postupku.

34. Kada bi se onome što tužitelj naziva nalazom i mišljenjem „našeg“ vještaka, a što se nalazi na listovima 86. do 88. sudskog spisa, dao značaj nalaza i mišljenja vještaka, tada bi to, s jedne strane, obezvrijedilo i same nalaz i mišljenje vještaka koji je u konkretnoj parnici vještačio na temelju rješenja suda, polazeći od predmeta vještačenja koji mu je, u smislu odredbe čl. 259. st. 1. ZPP -a, upravo sud odredio, a, s druge strane, time bi bilo povrijeđeno pravo tuženice na jednakost oružja i na ravnopravnost u postupku. Ovom sudu prvog stupnja to nije intencija, upravo jednako kao što mu nije namjera povrijediti ista takva prava koja su pridržana za aktivno legitimiranu stranu u sporu.

35. U pravu vrijedi načelo prema kojemu forma čuva sadržaj pa kada procesna pravila taksativno predviđaju uvjete uz koje se vještačenje može obnoviti (čl. 261. st. 2. i 3. ZPP-a) te kada u okolnostima konkretnog slučaja takve okolnosti nisu ostvarene, tada za sud nije pridržana druga mogućnost doli ona o odbijanju provođenja dokaza obnovom financijskog vještačenja. Svaka odluka drugačija od te dovela bi i do povrede samog sadržaja prava – procesnih i materijalnih.

36. Nalazeći, dakle, da je kroz usmeno obrazlaganje mišljenja na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 26. ožujka 2026., a u skladu sa svojom obvezom iz odredbe čl. 260. st. 2. ZPP-a, vještak Darko Hanik valjano i dostatno obrazložio svoje mišljenje, sud je odbio obnoviti vještačenje po prijedlogu tužitelja.

37. Uz izvedene dokaze i onaj čije je provođenje sud odbio iz upravo objašnjenih, detaljnih razloga, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 299. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292. st. 7. ZPP-a, s tim da je potrebno navesti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (drugom) pripremnom ročištu koje je održano 28. veljače 2022. godine, o čemu je sud donio odgovarajuće procesno rješenje (list 742./2 sudskog spisa), pri čemu je takvo rješenje bilo aktualno i u postupku u ponovnom suđenju, i to ponajprije zbog činjenice da je u tom postupku provedena isključivo nova glavna rasprava, a ne i novi prethodi postupka (čl. 377. st. 1. ZPP-a).

38. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev koji je bio aktualan u postupku u ponovnom suđenju djelomično osnovanim.

39. Valja, pritom, samo ponoviti da su odluke o utvrđenju ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi u ovoj parnici pravomoćno utvrđene ništavima (jer je u tom segmentu potvrđena presuda P- 1102/2019-47 od 31. srpnja 2024. godine), zbog čega je ostalo za odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva koji se ticao restitucije (isplate po osnovi ništavih ugovornih odredaba i po osnovi razlike glavnice u konverziji), a, uz to, i o dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj upirao na ništavost dijela ugovorne odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu te o troškovima postupka.

40. Budući da je Županijski sud u Varaždinu prihvatio motrište koje je sud prvog stupnja izrazio o zastari, pišući o tome u presudi P-1102/2019-47 od 31. srpnja 2024. godine, u ovoj odluci sud prvog stupnja neće se više baviti tim pitanjem, već u odnosu na njega upućuje na svo ono što je prethodno napisao u upravo citiranoj presudi.

41. Prihvaćajući u potpunosti motrište Županijskog suda u Varaždinu iz t. 9.3. rješenja Gž-1325/2024-2 od 23. travnja 2025. godine (sud prvog stupnja svjestan je toga da je imenovani drugostupanjski sud donio presudu i rješenje, no po odredbama čl. 368. i 373. ZPP-a presudom drugostupanjskog suda prvostupanjska se presuda potvrđuje ili preinačuje, dok se po odredbi čl. 369. ZPP-a rješenjem ukida prvostupanjska presuda pa kako je u dijelu o kojemu se sudi u postupku u ponovnom suđenju prvostupanjska presuda od 31. srpnja 2024. godine ukinuta, tako je Županijski sud u Varaždinu o tome odlučio upravo rješenjem, kroz t. II. i III. izreke rješenja Gž-1325/2024-2 od 23. travnja 2025. godine), u postupku u ponovnom suđenju sud prvog stupnja utvrdio je da dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu od 27. listopada 2004. godine, zaista, ne udovoljava uvjetima da bi se bilo s aspekta nepoštenosti po odredbama Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/2003; u daljnjem tekstu: ZZP), bilo u okviru stvaranja znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača po odredbama čl. 11. i 12. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94., 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: ZOO) moglo raditi o ništavoj ugovornoj odredbi.

42. Stoga je u postupku u ponovnom suđenju u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen i odlučeno je kao u t. I. izreke presude.

43. Tek uzgredno je za ponoviti da je pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 27. listopada 2004. godine, pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju pravila ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

44. Također, treba iznova navesti da se odredbe ZOO-a na pravni odnos tužitelja i tuženice primjenjuju pozivom na odredbu čl. 1163. st. 1. ZOO-a/05).

45. Ono što je u postupku u ponovnom suđenju, u biti, bilo najviše dvojbeno ticalo se visine tužbenog zahtjeva jer je tužitelj osporavao nalaz i mišljenje vještaka Darka Hanika na temelju kojih je sud prvog stupnja već presudio o tome.

46. U tom kontekstu nužno je ponovno uputiti na razloge zbog kojih je sud prvog stupnja otklonio kao izlišno, neargumentirano i bez uporišta u sadržaju izvedenih dokaza takvo procesno držanje tužitelja u sporu i ukazati na one razloge koje je o tome sud naveo u obrazloženju ove presude u kojemu je objasnio razloge odbijanja obnove vještačenja.

47. Nakon što je sud prvog stupnja postupio upravo na takav način, glede visine tražbine tužitelja prema tuženici ostao mu je kao krucijalan dokaz upravo onaj koji se ticao financijskog vještačenja po vještaku Darku Haniku, a taj dokaz dalje upućuje na djelomičnu osnovanost kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva koji svoje uporište ima u restituciji po odredbi čl.104. st. 1. ZPP-a.

48. Zato je o tome odlučeno kao u t. II., III., IV. i V. izreke presude.

49. Da bi uopće došao u poziciju odlučivanja o tužbenom zahtjevu o kojemu je odlučio kroz netom citirane točke izreke ove presude, sud je razmotrio mogućnost traženja takve zaštite u ovoj parnici pored činjenice da je između stranaka spora došlo do konverzije kredita (iz onog denominiranog u CHF u onaj denominiran u eurima).

50. Tuženica je, naime, tvrdila da je sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu prestalo i samo pravo tužitelja da traži onu zaštitu koju je u ovom sporu zahtijevao.

51. U kontekstu tzv. konverzije nužno je pojasniti sljedeće.

52. Prije svega, treba naglasiti da je kroz sve izvedene dokaze utvrđeno da je izračun konverzije kredita, do koje je u pravnom odnosu stranaka konkretnog spora došlo 22. veljače 2016. godine, na temelju Aneksa Ugovora o kreditu, proveden u potpunosti uz uvažavanje pravila iz odredbe čl. 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 25. rujna 2015. godine (Narodne novine broj 102/15; u daljnjem tekstu: ZID ZPK).

53. Stoga treba spoznati da je konverzija provedena po zakonu i da po toj osnovi ne postoji iznos koji bi tuženica, možebitno, bila u obvezi isplatiti tužitelju.

54. Zato je dio tužbenog zahtjeva, kojim je tužitelj tražio isplatu po osnovi razlike glavnice u konverziji (u visini od 3.088,43 eura), odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u t. VI. izreke presude.

55. Konverzijom je stvorena nova pravna osnova, s tim da treba istaknuti nekoliko okolnosti koje su uz to vezane.

56. Prva od tih okolnosti tiče se toga da je nova pravna osnova stvorena tek pro futuro (za buduće razdoblje), dakle od momenta sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu od 22. veljače 2016. godine, kojim je provedena konverzija.

57. Druga od tih okolnosti odnosi se na to da, protivno razmišljanju tuženice, unatoč provedenoj konverziji, potrošači imaju pravni interes tražiti zaštitu onog prava za koje drže da im je povrijeđeno.

58. Pravni interes takvih potrošača gotovo je notoran i očituje se u očekivanju isplate onog iznosa (ili onih iznosa) koji (koje) takvi potrošači tuže u sporovima.

59. Uzimajući u obzir da je u tim parnicama predmet tužbenog zahtjeva (i) kondemnacija (činidba), po odredbi čl. 187. st. 2. ZPP-a, u svezi s čl. 187. st. 1. ZPP- a, isključeno je i samo ispitivanje pravnog interesa jer se on ispituje samo onda kada tužitelj u tužbi traži da sud utvrdi (ne) postojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili (ne) istinitost kakve isprave.

60. U predmetnoj parnici takvo što nije slučaj jer je tužbeni zahtjev upravljen i na činidbu (na isplatu) pa nema apsolutno nikakve dvojbe da se pravni interes tužitelja iscrpljuje već u samom njegovom zalaganju za isplatu onih iznosa za koje drži da mu pripadaju kao posljedica ništavosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

61. Uostalom, u predmetu Rev-2868/2018, u odluci od 12. veljače 2019. godine, u povodu izvanredne revizije tužiteljice u tom postupku, Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je odgovor na pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu (konverzija kredita uz valutnu klauzulu u EUR) korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u toj odluci, korisnica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedenih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.

62. Stoga je potpuno nedvojbeno da i tužitelj u ovom sporu ima pravni interes za traženja zaštite unatoč sklopljenom Aneksu Ugovora o kreditu od 22. veljače 2016. godine. Kako je taj Aneks zakonit (utemeljen je na ZID ZPK) i kako je zakon na kojemu počiva (ZID ZPK) prošao ocjenu ustavnosti, pri čemu je zaključeno da nije protivan načelu ustavnosti, tako niti jednoj od stranaka spora ne pripada bilo kakvo pravo koje bi svoje uporište imalo u tom Aneksu.

63. U okolnostima konkretnog slučaja, a onako kako to vidi sud prvog stupnja, postoje dva pravna odnosa stranaka spora; jedan je onaj vezan uz osnovni ugovor o kreditu i taj je pravni odnos postojao od momenta sklapanja Ugovora o kreditu od 27. listopada 2004. godine do 30. rujna 2015. godine, kao trenutka koji je, po odredbi čl. 19.c ZID ZPK, bio relevantan za konverziju, a drugi pravni odnos je onaj koji je između tužitelja i tuženice nastao sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu od 22. veljače 2016. godine, na temelju kojega je provedena konverzija kredita - iz onog denominiranog u CHF u kredit denominiran u eurima.

64. Pri tome je duboko i dosljedno pravno stajalište ovog suda prvog stupnja da niti jednoj od stranaka ne pripada nikakvo pravo koje bi bilo vezano uz konverziju, i to iz nekoliko razloga.

65. U prvom redu, konverzija je provedena po zakonu, po ZID ZPK, prema uvjetima koji su u tom propisu bili striktno predviđeni.

66. Nadalje, ZID ZPK je bio predmetom ocjenjivanja ustavnosti od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske te je tom prigodom Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da je ZID ZPK bio nužan kao jednokratna mjera zakonodavca za ostvarivanje legitimnih ciljeva koji se njime želio postići (U-I/3685/2015).

67. Konačno, no ne i najmanje važno, konverzijom je stvorena nova pravna osnova, ali takva koja je djelovala isključivo pro futuro (za buduće razdoblje), dakle od momenta sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu od 22. veljače 2016. godine, kojim je provedena konverzija.

68. Kada je neki pravni posao nastao na temelju zakona (u ovom slučaju na temelju ZID ZPK) i kada je taj zakon prošao ocjenu ustavnosti te kada je ocijenjeno da je ustavan (kao ZID ZPK prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broja U-I/3685/2015), tada ne postoji osnova na temelju koje bi se moglo smatrati da je bilo koji dio tog pravnog posla protivan zakonu, a time dalje ne postoji niti osnova na temelju koje bi bilo kojoj od stranaka takvog pravnog posla pripadalo neko pravo.

69. Zato je dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio razliku glavnice u konverziji pravno neutemeljen te ga je, kao takvog, sud prvog stupnja odbio (t. VI. izreke presude).

70. Razlog zbog kojega se kroz određivanje predmeta vještačenja u rješenju o vještačenju sud prvog stupnja bavio Aneksom od 22. veljače 2016. godine nalazi se upravo u tome što je dio tužbenog zahtjeva, onaj kojim je tužitelj tražio razliku glavnice u konverziji, bio vezan uz konverziju. Teoretski je bilo moguće da prilikom Aneksa od 22. veljače 2016. godine tužena banka nije postupila u skladu s pravilima iz ZID ZPK o načinu provođenja konverzije, a da to nije učinila, tužitelju bi po toj osnovi pripadao pravo na isplatu i tada bi, u okviru njegova zahtjeva koji se ticao razlike glavnice u konverziji, sud o tome mogao (i trebao) odlučivati.

71. No, kako je u ovom sporu utvrđeno da je konverzija provedena po zakonu, tako po osnovi toga tužitelju ne pripada nikakvo pravo, pa tako niti pravo na isplatu razlike glavnice u konverziji.

72. Međutim, ono što je po pravnom razmišljanju suda prvog stupnja krucijalno, a što tuženica potpuno ispušta iz vida kada se zalaže za izostanak prava tužitelja na isplatu po osnovi ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli samo zbog činjenice da je tužitelj s njom sklopio Aneks od 22. veljače 2016. godine, kojim je provedena konverzija, očituje se u tome da su kroz konverziju potrošači izjednačeni s onim potrošačima koji su kredite ishodili u eurima i s onim potrošačima kojima su krediti odobreni u kunama (jer je kroz donošenje ZID ZPK to i bila intencija, kako se to jasno i nedvosmisleno razabire iz odredbe čl. 19.a st. 1. al. 1. i 2. ZID ZPK), ali da, istodobno, konverzijom potrošači nisu izjednačeni s onim potrošačima kojima su sudovi u sudskim postupcima redovno dosuđivali restituciju, svodeći njihove tražbine na početno ugovorene uvjete (one koji se tiču početno ugovorene kamatne stope i početno ugovorenog tečaja za CHF).

73. Stajalište je prvostupanjskog suda da je upravo potonje usporediva situacija, a o njoj zakonodavac nije vodio računa donoseći ZID ZPK.

74. Kada bi se potrošačima koji su kredite konvertirali odreklo pravo da za period od dana sklapanja ugovora o kreditu do dana konverzije traže utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditima o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te isplatu kao posljedicu takve ništetnosti, tada bi takvi potrošači bili dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na one potrošače koji kredite nisu konvertirali i kojima su u sudskim postupcima ista prava već (pravomoćno) priznata. Time bi, pak, došlo do povrede njihovih legitimnih očekivanja, do povrede njihova prava vlasništva (Konvencija i Protokol uz Konvenciju /u daljnjem tekstu: Protokol) te do povrede prava na pošteno suđenje iz čl. 6.1. st. 1. Konvencije. Ovaj prvostupanjski sud takva prava potrošača ne želi narušiti.

75. Zato je čvrstog, dubokog, stabilnog i dosljednog pravnog uvjerenja da su i tužbeni zahtjevi potrošača koji su po ZID ZPK kredite konventirali osnovani te da je takav i zahtjev tužitelja u ovom sporu u onom dijelu u kojemu se taj zahtjev tiče isplate po osnovi restitucije vezane uz valutnu klauzulu (u dijelu utvrđenja ništetnosti ovaj je postupak već pravomoćno završen).

76. Upravo zato jer je Aneksom od 22. veljače 2016. godine stvorena nova pravna osnova i zato jer je takva nova pravna osnova stvorena tek tim Aneksom, dakle pro futuro (za buduće razdoblje), za period između trenutka sklapanja Ugovora o kreditu od 27. listopada 2004. godine i momenta zaključivanja Aneksa od 22. veljače 2016. godine sve učinke osnovnog pravnog posla treba procjenjivati po tom osnovnom pravnom poslu.

77. Sva nezakonitost tog osnovnog pravnog posla nestala je (i prestala) tek onda kada su tužitelj i tuženica zaključili Aneks od 22. veljače 2016. godine.

78. Prava tužitelja kao potrošača (a sud je u presudi koju je u ovom sporu već donio 31. srpnja 2024. godine objasnio razloge zbog kojih nalazi da je tužitelj svoj status potrošača dokazao u ovom sporu), u kontekstu Ugovora o kreditu koji je s tuženicom sklopio 27. listopada 2004. godine, treba procjenjivati u skladu s odredbama ZZP-a, bez uzimanja u obzir ZID ZPK-a, jer bi to, uostalom, bilo i protivno načelu zabrane retroaktivnosti iz odredbe čl. 90. st. 4. Ustava.

79. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužitelju isplati novčane iznose koji su mu dosuđeni ovom presudom temelji na odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.

80. U slučaju ništavosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

81. Kako je, pak, na temelju ništavih odredaba Ugovora o kreditu od 27. listopada 2004. godine, tuženica od tužitelja primila isplatu mjesečnih anuiteta koji su veći od onih anuiteta koji su ugovoreni tim Ugovorom i za koje je tužitelj dobio od tuženice otplatni plan, tako je, u vidu posljedica ništavosti, za tuženicu predviđena obveza da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primila po osnovi ništavih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužitelj te isplate obavio. Ti su dani pregledno razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darka Hanika.

82. Rezultati provedenog dokaznog postupka, prije svega onog koji se očituje u financijskom vještačenju, a koje je ovaj sud prihvatio iz prethodno detaljno elaboriranih razloga, ukazuju na djelomičnu utemeljenost tužbenog zahtjeva u postupku u ponovnom suđenju.

83. Zato su o visini tužbenog zahtjeva donesene odluke iz t. II., III., IV. i V. izreke presude.

84. Tužitelj nakon provođenja dokaza financijskim vještačenjem svoj tužbeni zahtjev nije uskladio s rezultatima ovog dokaza, a to je onda imalo reperkusije na odluku o glavnoj stvari (jer je tužbeni zahtjev bilo moguće prihvatiti tek djelomično), ali i na odluku o troškovima postupka (jer su i tužitelj i tuženica djelomično uspjeli u parnici).

85. Da tužitelju pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i odlučeno u ovom sporu slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev-999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništavosti.

86. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznose dosuđene u izreci presude, za naglasiti je da su do 31. prosinca 2007. godine na snazi bili Zakon o zateznim kamatama (Narodne novine broj 28/96 i 58/04 – Vjerodostojno tumačenje članka 3. stavka 1. Zakona o zateznim kamatama) i Uredba o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/02 i 153/04), prema kojima je godišnja kamatna stopa iznosila 15% godišnje (od 01. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine), dok je 01. siječnja 2008. godine na snagu stupila odredba čl. 29. ZOO -a/05, koja stopu zakonskih zateznih kamata čini ovisnom o eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke (HNB), tj. konkretno o uvećanju eskontne stope HNB za pet postotnih poena kada se radi o odnosima izvan trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

87. Stoga je sud respektirao ove okolnost, s tim da je odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO -a/05, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a/05 od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a/05 od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a/05 od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba).

88. U sadržaj kondemnatornih dijelova izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a/05, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. srpnja 2026. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

89. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke VII. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a.

90. Kada se sagledaju kondemnatorni dijelovi tužbenog zahtjeva, uočljivo je da je tužitelj od tuženice tražio isplatu iznosa od ukupno 11.310,44 eura (1.306,34 eura po osnovi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, 6.915,67 eura po osnovi ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli te 3.088,43 eura po osnovi razlike glavnice u konverziji), s tim da mu je u postupku u ponovnom suđenju sud dosudio ukupno 4.397,31 euro (919,02 eura po osnovi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te 3.478,29 eura po osnovi ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli) pa to znači da uspjeh tužitelja u sporu iznosi 38,88% (jer je ukupno dosuđenih 4.397,31 euro upravo 38,88% u odnosu na traženih ukupno 11.310,44 eura). Ono što nije uspjeh tužitelja predstavlja uspjeh tuženice i on iznosi 61,12%.

91. Uspjeh tužitelja i uspjeh tuženice odgovaraju utanačenju iz čl. 154. st. 4. ZPP-a, a to onda znači da je sud mogao odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

92. Takva odluka svoje pravno uporište ima u odredbi čl. 154. st. 4. ZPP -a, no ona je u skladu i s legitimnim očekivanjima kako tužitelja, tako i tuženice.

93. Bitno je, pritom, naglasiti da odredbu čl. 154. st. 4. ZPP-a ovaj sud prvog stupnja smatra specijalnom odredbom (lex specialis) u odnosu na onu iz čl. 154. st. 2. ZPP-a pa se zato, nakon što je utvrdio da su stranke u ovoj parnici uspjele u približno jednakim dijelovima, nije niti bavio pitanjem vezanim uz uspjeh u odnosu na osnovu zahtjeva. Time bi se bio dužan baviti isključivo da je o troškovima postupka odlučivao na temelju pravila iz odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a. Odluku utemeljenu na potonje citiranoj procesnoj odredbi sud u ovoj parnici nije donio.

94. Legitimna očekivanja se u praksi Europskog suda za ljudska prava smatraju imovinom, a ona je pod zaštitom čl. 1. Protokola uz Konvenciju.

95. Odluka o troškovima postupka je i pravična.

96. Pravičnost je dio prava na pošteno suđenje i izrijekom proizlazi iz odredbe čl. 6.1. st. 1. Konvencije (“/.../ svatko ima pravo da /.../ sud pravično /.../ ispita njegov slučaj.”).

97. Rješenjem koje je sud prvog stupnja donio 13. lipnja 2023. godine određeno je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Istim rješenjem za vještaka je određen stalni sudski vještak financijske struke Darko Hanik.

98. Pisane nalaz i mišljenje imenovani vještak dostavio je sudu 23. rujna 2023. godine, dok je svoje mišljenje obrazložio i na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 26. ožujka 2026. godine. Pritom je vještak odmah zatražio i troškove po osnovi pristupa na navedenu glavnu raspravu, dostavljajući u tom pravcu račun 8/III/2026 od 26. ožujka 2026. godine (s lista 1258. sudskog spisa).

99. Mišljenje je suda prvog stupnja da vještaku po osnovi troškova pristupa na ročište za glavnu raspravu, pozivom na pravila iz Cbr. 2. t. 1., odnosno iz Cbr. 1. t. 1. Cjenika stalnih sudskih vještaka (u daljnjem tekstu: Cjenik), koji je, u kontekstu odredbe čl. 24. st. 1. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14, 123/15, 29/16 i 61/2019; u daljnjem tekstu: Pravilnik), sastavni dio toga Pravilnika, pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa.

100. U Cbr. 1. t. 1. Cjenika propisano je, naime, da za korištenje vlastitog vozila vještaku pripada 2,00 kn po prijeđenom km pa kako je udaljenost od [adresa] do Rijeke notorno 35 km, tako to znači da je za dolazak na ročište od 26. ožujka 2026. godine i za povratak iz mjesta sjedišta Općinskog suda u Rijeci do mjesta prebivališta vještaka (u [adresa]) vještak prevalio ukupno 70 km i da mu, posljedično, po osnovi putnih troškova pripada pravo na isplatu iznosa od 140,00 kn/18,58 eura.

101. U situaciji kada vještak pristupa na glavnu raspravu izvan sjedišta vještaka do 50 km u jednom smjeru, a takva je i situacija u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir prethodno navedenu udaljenost između sjedišta Općinskog suda u Rijeci (u Rijeci) i sjedišta vještaka Darka Hanika (u [adresa]), po Cbr. 2. t. 2. Cjenika vještaku pripada nagrada od 150 bodova, što, uz primjenu odredbe čl. 24. st. 2. Pravilnika, prema kojoj je vrijednost boda 2,00 kune bruto bez PDV-a, iznosi 300,00 kn/39,82 eura.

102. No, kako je vještak Darko Hanik po osnovi putnih troškova zatražio iznos koji je neznatno manji od onoga koji mu po osnovi troškova dolaska na ročište za glavnu raspravu od 26. ožujka 2026. godine pripada, tako mu je, uz pravilo iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a, po osnovi troškova dolaska na to ročište dosuđen iznos koji je sam zahtijevao, dakle iznos od 58,39 eura.

103. Vještačenje je provedeno na temelju dokaznog prijedloga tužitelja, a budući da predujam za pristup vještaka Darka Hanika ročištu za glavnu raspravu od 26. ožujka 2026. godine nije bio položen, u skladu s odredbom čl. 153. st. 4. ZPP-a valjalo je tužitelju naložiti da trošak pristupa imenovanog vještaka spomenutom ročištu za glavnu raspravu isplati (direktno) vještaku, i to u roku od 8 dana, na žiro račun vještaka, u pogledu kojega je vještak tijekom spora sudu predočio podatke. 104. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.

U Rijeci 05. svibnja 2026.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).

Žalba protiv odluke iz izreke rješenja ne odgađa ovrhu (čl. 153. st. 4. ZPP-a).