Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-165/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec - Klarić, u pravnoj stvari tužitelja ŠT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Vuljku, odvjetniku u Koprivnici, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima iz OD Leko & partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka 19. ožujka 2026., dana 4. svibnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe točke 6.2. Ugovora o kreditu br. 9011826840 sklopljenog dana 25.08.2006., solemniziranog dana 29.08.2006. kod Javnog bilježnika Nikole Bakrača br. OU-570/06, između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe prema kojoj je ugovoreno plaćanja anuiteta "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.".

II. Tuženik "Privredna banka Zagreb" d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 dužan je tužitelju ĆT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos 2.433,20 EUR, sa zakonskom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do plaćanja, po stopama propisanim sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose :

- na iznos od 9,91 EUR koja teče od 1.2.2010.,

- na iznos od 15,60 EUR koja teče od 1.3.2010.,

- na iznos od 16,47 EUR koja teče od 1.4.2010.,

- na iznos od 19,33 EUR koja teče od 1.5.2010.,

- na iznos od 24,26 EUR koja teče od 1.6.2010.,

- na iznos od 26,40 EUR koja teče od 1.7.2010.,

- na iznos od 29,30 EUR koja teče od 1.8.2010.,

- na iznos od 35,55 EUR koja teče od 1.9.2010.,

- na iznos od 37,75 EUR koja teče od 5.10.2010.,

- na iznos od 37,76 EUR koja teče od 30.10.2010.,

- na iznos od 37,33 EUR koja teče od 1.12.2010.,

- na iznos od 52,45 EUR koja teče od 31.12.2010.,

- na iznos od 47,32 EUR koja teče od 1.2.2011.,

- na iznos od 45,63 EUR koja teče od 2.3.2011.,

- na iznos od 50,58 EUR koja teče od 1.4.2011.,

- na iznos od 47,87 EUR koja teče od 3.5.2011.,

- na iznos od 54,81 EUR koja teče od 1.6.201.,

- na iznos od 62,92 EUR koja teče od 1.7.2011.,

- na iznos od 75,26 EUR koja teče od 30.7.201.,

- na iznos od 84,67 EUR koja teče od 1.9.2011.,

- na iznos od 64,70 EUR koja teče od 1.10.2011.,

- na iznos od 61,54 EUR koja teče od 1.11.2011.,

- na iznos od 61,55 EUR koja teče od 1.12.2011.,

- na iznos od 62,20 EUR koja teče od 1.1.2012.,

- na iznos od 69,19 EUR koja teče od 2.2.2012.,

- na iznos od 71,03 EUR koja teče od 2.3.2012.,

- na iznos od 70,32 EUR koja teče od 31.3.2012.,

- na iznos od 68,69 EUR koja teče od 28.4.2012.,

- na iznos od 69,79 EUR koja teče od 1.6.2012.,

- na iznos od 71,54 EUR koja teče od 30.6.2012.,

- na iznos od 69,43 EUR koja teče od 1.8.2012.,

- na iznos od 68,20 EUR koja teče od 1.9.2012.,

- na iznos od 63,27 EUR koja teče od 28.9.2012.,

- na iznos od 68,30 EUR koja teče od 1.11.2012.,

- na iznos od 70,20 EUR koja teče od 29.11.2012.,

- na iznos od 68,17 EUR koja teče od 21.12.2012.,

- na iznos od 68,87 EUR koja teče od 23.1.2013.,

- na iznos od 66,30 EUR koja teče od 22.2.2013.,

- na iznos od 65,19 EUR koja teče od 23.3.2013.,

- na iznos od 69,60 EUR koja teče od 20.4.2013.,

- na iznos od 63,28 EUR koja teče od 21.5.2013.,

- na iznos od 63,25 EUR koja teče od 21.6.2013.,

- na iznos od 61,58 EUR koja teče od 20.7.2013.,

- na iznos od 85,84 EUR koja teče od 21.8.2013., sve u roku 15 dana.

III.Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe točke 4. Ugovora o kreditu br. 9011826840 sklopljenog dana 25.08.2006., solemniziranog dana 29.08.2006. kod Javnog bilježnika Nikole Bakrača br. OU-570/06, između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe prema kojoj je ugovorena kamatna stopa "koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila".

IV.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi: "II. Nalaže se tuženiku "Privredna banka Zagreb" d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju ĆT ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 6.195,07 (šesttisućastodevedesetpet kuna i sedam lipa) kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2008.g po stopi od 15% a od 01.08.2008.g do 31.07.2015.g u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena koje teku po toj stopi od 01.09.2007.g do 31.07.2015., a od 01.08.2015.g do isplate po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena pa do plaćanja, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 40,82 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.9.2007 pa do plaćanja

- na iznos od 40,82 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.10.2007 pa do plaćanja

- na iznos od 40,82 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.11.2007 pa do plaćanja

- na iznos od 40,82 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.12.2007 pa do plaćanja

- na iznos od 40,82 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.1.2007 pa do plaćanja

- na iznos od 40,82 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.2.2008 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.3.2008 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.4.2008 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.5.2008 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.6.2008 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.7.2008 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.8.2008 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.9.2008 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.10.2008 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.11.2008 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.12.2008 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.1.2009 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.2.2009 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.3.2009 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.4.2009 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.5.2009 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.6.2009 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.7.2009 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.8.2009 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.9.2009 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.10.2009 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.11.2009 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.12.2009 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.1.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.2.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.3.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.4.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.5.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.6.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.7.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.8.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.9.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.10.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.11.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.12.2010 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.1.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.2.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.3.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.4.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.5.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.6.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.7.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.8.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.9.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.10.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.11.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.12.2011 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.1.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.2.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.3.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.4.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.5.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.6.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.7.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.8.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.9.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.10.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.11.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.12.2012 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.1.2013 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.2.2013 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.3.2013 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.4.2013 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.5.2013 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.6.2013 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.7.2013 pa do plaćanja

- na iznos od 88,84 kn zakonsku zateznu kamatu od 1.8.2013 pa do plaćanja

- na iznos od 86,58 kn zakonsku zateznu kamatu od 21.8.2013 pa do plaćanja", kao i u dijelu za isplatu iznosa od 59,09 EUR, sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

V. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.717,41 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, koja teče od 4. svibnja 2026. do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1 . Tužitelj je Općinskom sudu u Koprivnici 24. 11. 2021. podnio tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi je naveo da je s tuženikom kao trgovcem 25.8.2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 9011826840 u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 21.175,81 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tvrdi da je ugovorom o kreditu u čl. 4. ugovorena kamatna stopa u iznosu od 5,20% godišnje u trenutku podizanja kredita, odnosno promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika, a o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo te da je takva ugovorna odredba koja omogućava tuženiku kao trgovcu da jednostranom odlukom bez jasnih i unaprijed utvrđenih parametara i metoda mijenja kamatnu stopu nepoštena budući je imala za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a na njegovu štetu kao potrošača. Odredbom čl. 6.2. ugovoreno je da će vraćati anuitete kredita prema srednjem tečaju tuženika za valutu CHF na dan dospijeća pojedinih anuiteta. Tvrdi i da je takvo ugovaranje valutne klauzule u potrošačkim ugovorima u kreditu utvrđeno kao nepošteno i ništetno. Naveo je da je točkom 2. presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4.7.2013. takav način ugovaranja promjenjive kamatne stope utvrđen nepoštenim, odnosno utvrđeno je da je tuženik takvim načinom ugovaranja promjenjive kamatne stope povrijedio kolektivne interese i prava potrošača budući je na štetu tužitelja povrijedio odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Naveo je i da je 1306.2014. Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske presudom br. Pž-7129/13 potvrdio točku 2. prvostupanjske presude. Protiv te drugostupanjske presude tuženik je uložio reviziju koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio presudom br. Revt-249/14 od 09.04.2015. Nadalje, istom točkom 2. presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04.07.2013. takav način ugovaranja valutne klauzule bez da ga je tuženik kao trgovac kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utvrđen je kao nepošten, a što je pak rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana i takvim načinom ugovaranja ujedno su povrijeđene i odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje je naveo da je 17.9.2019. objavljena odluka VSRH povodom revizije banaka u predmetu Rev 2221/2018-11 povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač te je konačno utvrđeno da je i valutna klauzula CHF nepoštena, i kao takva ništetna te je navedenom revizijskom odlukom potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-6632/16 od 14.06.2018. Tvrdi da navedene sudske odluke predstavljaju pravno shvaćanje koje je obvezujuće za sve ostale sudove u Republici Hrvatskoj, s obzirom da je postupak bio vođen sukladno 502.a. Zakona o parničnom postupku. Tvrdi da je tuženik primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba u više navrata jednostrano mijenjao kamatnu stopu te uslijed rasta teča ja CHF bez valjane pravne osnove stekao iznos od 24.973,21 kn, od čega iznos od 6.195,07 kn primjenom ništetne odredbe iz čl. 4. Ugovora (promjenjiva kamatna stopa), a iznos od 18.778,14 kn primjenom ništetne odredbe iz čl. 6.2 Ugovora (valutna klauzula CHF). Tvrdi da je tuženik bio nepošteni stjecatelj, pa je sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti cjelokupan iznos zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa, a prema specifikaciji koju dostavlja uz tužbu. Naveo je da se prije utuženja obratio tuženiku sa pisanom opomenom i pozivom na plaćanje dana 17.8.2021. putem e-mail poruke. Istoga dana mu je tuženik odgovorio na način da traži da mu se dostavi punomoć u izvorniku, što je i učinio, a 20.8.2021. tuženik ga je obavijestio da smatra da je njegov zahtjev neosnovan. Predložio je provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja i da se naloži tuženiku da dostavi sve obavijesti o promjenama kamatnih stopa glede predmetnog ugovora o kreditu. Tvrdi da mu tuženik nije vratio nepošteno i bez osnove stečeni novčani iznos, te je predložio prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda. Osporio je osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Naveo je da je tužitelj tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti zatvoren. Pozvao se na odredbu čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, te da ako je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Naveo je da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Ukazao je na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi Rev 895/2003 od 9.2.2005. Naveo je da je tužitelj poslovno sposobna osoba te da prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao "sporno" ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, te da se može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Naveo je da tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Što se tiče "nezakonitosti" kamatne stope, navodi da sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima jedino ako ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati "nezakonitom". Tvrdi da Ugovor o kreditu sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredb i ugovora, te da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti "protivno prisilnim propisima i moralu društva", dakle ne može biti ništetno. Naveo je da neosnovanost zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope proizlazi i iz činjenice da je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Naveo je da su Opći uvjeti koji su bili su na snazi od 1.11.2004. do 14.7.2009. bili objavljeni na internetskim stranicama, kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika, te da u čl. 3.6. Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Naveo je da je tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Naveo je da je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu, te da je njegovo postupanje u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, i da promjenama kamatne stope nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, odnosno bez pravnog učinka. Ističe da tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13. Istaknuo je da se izričito protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, a posebice prijedlogu za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost utvrđivanja razlike kamata i tečajne razlike. Zaključno, tuženik je naveo da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka bila ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula i istaknuo je prigovor zastare. Predložio je odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka.

3. Podneskom od 6.6.2022. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu. Naveo je da povlači točke I. i II. tužbenog zahtjeva, obzirom da je u vrijeme podnošenja tužbe postojala dvojaka sudska praksa glede zastarnog roka potraživanja s osnova promjenjive kamatne stope. Naveo je da je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan, te da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu sa namjenom – kupnjom osobnog automobila koji je sklopljen u [adresa] te da prema ustaljenoj sudskoj praksi postoji elektivna mjesna nadležnost suda na čijem je području sklopljen ugovor ([adresa]), na čijem području potrošač ima prebivalište ([adresa]) ili sjedište tuženika ili njegove podružnice (Zagreb, Varaždin). Naveo je da je iskoristio svoje pravo i tužbu podnio u [adresa] slijedom čega je tuženikov prigovor neosnovan. Naveo je da je tuženikov prigovor zastare samo dijelom osnovan radi čega je povukao točke I. i II. tužbenog zahtjeva. Nadalje je naveo da tuženik u preostalom dijelu odgovora na tužbu iznosi svoje pogrešne pravne stavove o neosnovanosti tužbenog zahtjeva temelji na pogrešnim pravnim shvaćanjima glede učinaka tzv. Kolektivne presude. Tuženik je naveo da je utužena razlika za kamatu nastupila 13. lipnja 2019.

4. Podneskom od 27.10.2022. tužitelj je predložio da se Općinski sud u Koprivnici proglasi mjesno nenadležnim te da spis dostavi na rješavanje Općinskom sudu u Varaždinu prema sjedištu podružnice tuženika, a koja je naznačena u ugovoru o kreditu u točki 10.

5. Rješenjem poslovni broj P-354/2021-8 od 25.1.2023. Općinski sud u Koprivnici se proglasio mjesno nenadležnim i odlučio da će se nakon pravomoćnosti tog rješenja predmet dostaviti Općinskom sudu u Varaždinu. Navedeno rješenje je postalo pravomoćno 17.2.2023.

6. Valja reći da je tužitelj nakon provedenog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo Vlasti Santo-Olđa zatražio isplatu od 4.433,20 EUR, odnosno naveo da usklađuje tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje. Međutim, u pisanju tog podneska od 4.4.2024. je došlo do očitih omaški u pisanju brojeva vezano na iznose na koje tužitelj potražuje isplatu zakonske zatezne kamate pa je podneskom od 27.1.2026. (stranica 153-155 spisa) tužitelj ispravio te omaške u pisanju na način da je u cijelosti uskladio zahtjev za isplatu po osnovi valutne klauzule u skladu s nalazom i mišljenjem. Dakle, valja reći da je tužitelj prvo podneskom od 6.6.2022. povukao dio tužbe zbog istaknutog prigovora zastare u djelu koji se odnosio na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila te u dijelu za isplatu iznosa od 6.195,07 kn (primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR= 7,53450 kn iznosa od 822,23 EUR). Nadalje tužitelj je podneskom od 4.4.2024. dodatno smanjio tužbeni zahtjev u djelu za isplatu , s obzirom na odredbu o valutnoj klauzuli s iznosa od 2.492,29 EUR na iznos od 2.433,20 EUR, odnosno za iznos od 59,09 EUR. Tuženik se protivio navedenom djelomičnom povlačenju tužbe, odnosno smanjenju tužbenog zahtjeva. Odredbom čl. 193.st.1. i 2. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) propisano da da tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, odnosno da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. S obzirom da u konkretnom slučaju tuženik nije pristao na to smanjenje tužbenog zahtjeva, odnosno djelomično povlačenje tužbe valjalo je meritorno odlučiti i o tom dijelu tužbenog zahtjeva.

7. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu i to Ugovor o kreditu broj: 9011826840 (stranice 8-16 spisa), otplatnu tablicu sa prikazom kamatne stope od 25.8.2006. (stranice 20-21 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 29.6.2021. (stranice 22-23 spisa), plan otplate (stranica 24 spisa), knjigovodstvenu karticu od 29.6.2021. (stranice 25-31 spisa), obavijest tuženika o konačnoj otplati kredita broj 9011826840 od 26.8.2013. (stranica 32 spisa), poziv na plaćanje – opomena pred utuženje tužitelja od 16.8.2021. (stranice-34 spisa), preslike e-maila poziv na plaćanje ŠT PBZ od 17.8.2021. (stranice 36-37 spisa), dopis za dostavu dokumentacije sa potvrdom o primitku (stranica 38 spisa). Izveden je i dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo-Olđa i saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja. Tuženik je odustao od dokaznom prijedloga za saslušanjem osobnog bankara, a javni bilježnik Nikola Bakrač nije saslušan, s obzirom da je sud ocijenio da između stranaka nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po istom te da ima snagu javnobilježničkog akta, odnosno su je ocijenio da je činjenično stanje u dovoljnom mjeri utvrđeno za donošenje zakonite i pravilne odluke. Također prema stajalištu suda dokaznim prijedlogom za saslušanjem javnog bilježnika se ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača, s obzirom da javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti, odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (vidi odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4223/2021 od 1.12.2021.).

8. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su tuženik i tužitelj, kao korisnik kredita zaključili 25.8.2006. predmetni Ugovor o kreditu broj 9011826840 u Podružnici Varaždin. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik odobrio tužitelju, kao korisniku kredita kredit u kunama koji odgovara protuvrijednosti 21.175,81 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za kupnju vozila. Nije bilo sporno da je čl.4. Ugovora o kreditu bilo ugovoreno da se na iznos kredita obračunava kamatna po kamatnoj stopa koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,20% godišnje. Nije bilo sporno niti da je čl.6. Ugovora o kreditu bilo ugovoreno da se glavnica kredita u iznosu od 21.175,81 CHF otplaćuje u 84 jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici, te da u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. tog Ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita. Nije bilo niti sporno da je predmetni kredit otplaćen.

9. Sporno između stranaka je jesu li ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je li utuženo potraživanje zastarjelo u cijelosti ili djelomično, s obzirom da je tužitelj podnio tužbu 24.11.2021 . U bitnome tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i istaknuo prigovor zastare.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s bankom o odredbi ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF. Nije mu bilo spominjan termin valuta utočišta, niti da snosi rizike vezane uz tu valutu. Prije sklapanja ugovora o kreditu bio je u drugim bankama vezano za kredit, odnosno raspitivao se u Erste banci i Zagrebačkoj banci, te su mu i u tim bankama ponudili kredit u švicarskim francima jer je tada taj kredit bio najpovoljniji, a radilo se o kreditu za kupnju auta. Interesirao se i za kredit u kunama i s valutnom klauzulom u eurima, no kamate su bile puno veće i cifra je bila drugačija te je mogao dobiti manji kredit. Pročitao je ugovor o kreditu. Odgovorio je da djelomično zna što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Pojasnio je da za promjenjiva kamatnu stopu misli da to znači da banka korigira kamatnu stopu za 0,1, 0,2, ili 0,3 %, a za valutnu klauzulu ne zna. Prije ovog kredita nije imao kredit. Banka je slala jedanput godišnje obavijest o povećanju ili sniženju kamatne stope. Kad su mu povećali ratu kredita išao je u banku pitati zašto je to sve počelo rasti, te da su mu u banci rekli da je CHF počeo rasti i počeo se izjednačavati sa EUR.

11. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i na temelju istog sud zaključuje da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik tužitelja nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za valutnu klauzulu, odnosno ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak.

12. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je ista donesena u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv, između ostalih, tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb te da je istom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31. 12. 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, pri čemu odredba članka 1115. Zakona o obveznim odnosima regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14. Analizom predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu redovnu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 4. predmetnog ugovora. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope od 19% (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa NN 153 od 03.11.2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Isto tako i odredba o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica kredita je prema stajalištu suda sadržajno identično izražena kao i u naprijed navedenoj presudi donesenoj radi zaštite kolektivnih interesa, odnosno presudi Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Dakle , prema stajalištu suda su navedene ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojom je glavnica kredita vezana uz CHF ništetne.

15. Nadalje valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP -a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaj sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je slučaj u konkretnom slučaju. Slijedom navedenoga, kako su odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojom je glavnica kredita vezana uz CHF ništetne , valjalo je odlučiti kao pod točkama I. i III. izreke presude.

16. U postupku je izveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo-Olđa na okolnost utvrđivanja visine iznosa koliko je tužitelj platio više tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do konačne otplate kredita, pravilnim obračunom po Zakonu o obveznim odnosima zatvaranjem prvo zateznih kamata (svako zasebno zbog promjene kamatne stope i zbog promjene tečaja).

17. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa proizlazi da je izračun preplate s osnova promjene kamatne stope izrađen na način da su od iznosa iz otplatnog plana uz promjenu kamatnih stopa odbijeni iznosi iz otplatnog plana uz kamatnu stopu od 5,20% godišnje te je na tu razliku primijenjen tečaj na dan isplate kredita. Promjena visine kamatnih stopa po kreditu broj 20111826840 od 29.8.2006. iznosi 5,20% godišnje, a iznos anuiteta 301,29 CHF, od 1.8.2007. iznosi 6,20% godišnje, a iznos anuiteta 310,14 CHF, te od 1.2.2008. iznosi 7,45% godišnje, a iznos anuiteta 320,55 CHF. Nadalje iz nalaza i mišljenja proizlazi da je izračun preplate s osnova promjene kamatnih stopa izrađen na način da su od iznosa iz otplatnog plana uz primjenu kamatnih stopa odbijeni iznosi iz otplatnog plana uz kamatnu stopu od 5,20% godišnje te je na tu razliku primijenjen tečaj na dan isplate kredita. Tužitelj je radi promjene kamatnih stopa po odlukama tuženika više platio 1.342,90 CHF po tečaju na dan isplate kredita odnosno 6.210,48 kn. Nadalje proizlazi da je tužitelju kredit isplaćen 29.8.2006. po tečaju 1 CHF = 4,62468 kn, te je prilikom korištenja kredita platio naknadnu u iznosu od 317,64 CHF (odnosno 1.468,97 kn) i premiju osiguranja od 508,22 CHF (odnosno 2.350,33 kn). Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi da je tijekom otplate kredita tužitelj s osnova promjene tečaja CHF ukupno više platio 18.549,14 kn i to u razdoblju kada je tečaj CHF na dan uplate bio viši od tečaja na dan isplate kredita 19.213,92 kn i manje platio kada je bio niži 664,78 kn (negativne tečajne razlike). Tužitelj je povremeno uplaćivao manje iznose od iznosa obveza pa je na dug s osnova glavnice obračunata zatezna kamata koja je podmirivana iz prve uplate. Prema dokumentaciji odnosno kartici kredita tuženik je obračunavao i naplaćivao zateznu kamatu na iskazani dug. Nadalje proizlazi da ako se primjeni srednji tečaj na dan korištenja kredita 1 CHF = 4,62468 kn i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužitelj je do 20.8.2013., tj. do prijevremene otplate kredita, više uplatio 18.332,98 kn, odnosno 2.433,20 EUR i prikazala je mjesečne preplaćene iznose u dane preplate, te su u izračun uzeta u obzir razdoblja kada je tečaj CHF na dan plaćanja bio niži od tečaja na dan dospijeća, dakle, prebijene su pozitivne i negativne tečajne razlike.

18. Tuženik je u podnesku od 14.3.2024. naveo da je nalaz i mišljenje baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, što nije bila ugovorna volja stranka, niti to proizlazi iz samog sadržaja Ugovora o kreditu, te da je predmetni nalaz i mišljenje neosnovan, promašen i nepotreban, te da u tom smislu tuženik u cijelosti pobija nalaz i mišljenje. Tužitelj je u podnesku od 4.4.2024. naveo da je u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje. Naveo je da iz nalaza i mišljenja proizlazi kako je predmetni ugovor o kreditu uslijed primjene nepoštene i ništetne odredbe i valutne klauzule u CHF (nakon prijeboja sa manje plaćenim iznosima) preplatio iznos od 18.322,98 kn, odnosno 2.433,20 EUR. Naveo je da je podnio tužbu radi plaćanja iznosa od 18.778,14 kn, odnosno 2.492,92 EUR, a kako iz nalaza i mišljenja proizlazi da je taj kredit preplaćen za iznos od 2.433,20 EUR smanjuje tužbeni zahtjev za iznos od 59,09 EUR.

19. Vještakinja je usmeno obrazložila nalaz i mišljenje na ročištu održanom 12.12.2025. i ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa sud je isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke. Pritom valja naglasiti da je iz detaljne analize nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa proizlazi i da je ista uzela u obzir i negativne tečajne razlike, a iz prigovora tuženika proizlazi da se isti odnose na zadatak vještačenja, a zadatak vještaku je odredio sud.

20. Tužitelj je, kako je već rečeno, u konačnici tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu po osnovi valutne klauzule u CHF u cijelosti precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje (podneskom od 4.4.2024., a greške u pisanju brojeva je ispravio podneskom od 27.1.2026.), odnosno zatražio je po toj osnovi isplatu iznosa od 2.433,20 EUR, sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose preplate. U tom dijelu je tužbeni zahtjev ocijenjen osnovanim, a prigovor zastare neosnovanim, te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke presude. Naime, tuženik se, kako je već rečeno protivio djelomičnom povlačenju tužbe i u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i u dijelu za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u kojem je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 59,09 EUR, sa zateznim kamatama, odnosno u kojem je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, valja reći i da je sam tužitelj u podnesku kojim je povukao taj dio tužbenog zahtjeva naveo da je u tom dijelu osnovan prigovor zastare, što je i točno. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev- 2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 je izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je revidirao navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te naveo da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Tužitelj se pozivao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, te je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke odnosno 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu u tom dijelu, zbog čega rok zastare teče od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 24.11.2021. jasno je da je nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenjivu kamatnu stopu. Stoga je u tom dijelu, s obzirom na protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju tužbe, zbog istaknutog prigovora zastare valjalo odbiti tužbeni zahtjev. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu po osnovi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno po osnovi valutne klauzule kojom je vezana glavnica kredita uz valutu švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., odnosno tom presudom je u tom dijelu potvrđene presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. tako da u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara tražbine s obzirom da je predmetna tužba podnesena 24.11.2021.Valja napomenuti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 27.5.2024. zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Međutim, s obzirom da se, kako je već rečeno tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i u dijelu u kojem je tužitelj previsoko postavio tužbeni zahtjev za isplatu u tužbi u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na više plaćeno zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita , odnosno za iznos od 59,09 EUR, sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, odnosno valjalo je odlučiti kao pod točkom IV. Izreke presude.

21. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. , 155. i 158. ZPP-a. Naime u konkretnom slučaju tužitelj je prvotno postavljeni tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu iznosa od 24.973,21 kune (3.314,51 EUR primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn). S obzirom na istaknuti prigovor zastare, koji je osnovan u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke tužitelj je podneskom od 6.6.2022. povukao tužbeni zahtjev za iznos od 6.195,07 kn, odnosno 822,23 EUR. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je djelomično povukao tužbu i s obzirom na isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli na način da je dodatno smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 59,09 EUR. Tuženik se usprotivio tim djelomičnim povlačenjima tužbe za ukupan iznos od 882,31 EUR te je s obzirom da se tuženik usprotivio tom djelomičnom povlačenju tužbe sud odbio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 882,31 EUR i u tom dijelu je tužitelj zapravo izgubio u parnici, odnosno to se smatra uspjehom tuženika u sporu. Odredbom čl.154. st.1. propisano je da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Člankom 154.st.2. ZPP -a propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najp rije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Člankom 155. ZPP- a je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravima tog zakona koja ja pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Iz čl.158. st.1. proizlazi da tužitelj koji povuče tužbu dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka. Imajući u vidu navedene odredbe sud je utvrdio da je tužitelj u pogledu osnove uspio sa 100%, a u pogledu visine sa 73,41%svog prvotno postavljenog zahtjeva za isplatu, odnosno da je tužitelj u pogledu osnove i visine uspio sa 86,70%, odnosno da je uspjeh tuženika u parnici 13,3%. Slijedom navedenoga tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi 73,4% troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Kao potrebne za vođenje parnice sud je priznao tužitelju troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 100 bodova, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), za sastav podneska kojim se očitovao na odgovor na tužbu 100 bodova, sukladno tbr.8.t.1. Tarife, za sastav obrazloženog podneska kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka od 4.4.2024. 100 bodova, sukladno tbr.8.t.1. Tarife te za sastav obrazloženog podneska od 27.1.2026. 100 bodova, sukladno tbr.8.t.1. Tarife. Sud nije ocijenio potrebnim na teret protivne stranke sastav podneska od 14.11.2022. kojim je tužitelj samo dvojno iskazivao tužbeni zahtjev. Naime, i sam sud je dužan primijeniti Zakon o uvođen ju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN broj 57/22 i 88/22). Nadalje sud je tužitelju priznao trošak zastupanja na ročištima održanim 11.9.2023., 9.5.2025. , 12.12.2025. i 19.3.2026. u visini od 100 bodova, za svako, sukladno tbr.9.t.1. Tarife. Na ročište na kojem se objavljuje presuda nije pristupio nitko za uredno pozvanog tužitelja. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužitelju je priznato ukupno 800 bodova, odnosno uz vrijednost boda od 2,00 EUR, sukladno tbr.54. Tarife i pripadajući PDV sukladno tbr.46. Tarife tužitelju je priznat trošak u iznosu od 2.000,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 300,00 EUR, uz napomenu da je tužitelj kao potrošač oslobođen od plaćanja pristojbe na presudu, a priznata mu je i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,80 EUR. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 2.339,80 EUR, a prema uspjehu u sporu mu je tuženik dužan naknaditi 73,40% tog iznosa odnosno 1.717,41 EUR, sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja ( čl.151.st.3. ZPP-a.). Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Varaždinu 4. svibnja 2026.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila il i od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a. st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Krunoslavu Vuljak, odvjetniku u Koprivnici

2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Leko i partneri, odvjetnicima u Zagrebu