P –1452/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U STAROM GRADU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E SU D A

Općinski sud Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, po sucu Jadranki Jeličić, u pravnoj stvari tužiteljice HI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Mirku Butoroviću, odvjetniku iz Hvara, protiv tužene OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupana po Borisu Aniću i odvjetnicima iz odvjetničkog društva ANIĆ&ANIĆ d.o.o., Split, na temelju generalne punomoći pohranjene kod Općinskog suda u Splitu pod Su-549/21, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 12. veljače 2026. u nazočnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika, a nenazočnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, izvanraspravno, dana 04. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e.

I/ Utvrđuju se ništetnima pojedine odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 14685/06 od 10. ožujka 2006. godine, sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita: HI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tuženika, kao kreditora: HVB-SPLITSKA BANKA d.d. Split, Ruđera Boškovića 16, MBS:060000488, danas: OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, i to odredba članka 5. točka 2., koja glasi:

„Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelapedesetposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jedno- kratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“

II/ Nalaže se tuženiku: OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, tužiteljici: HI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime povrata ništetno naplaćenog iznosa temeljem odredbe članka 5. točka 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 14685/06 od 10. ožujka 2006. godine, isplatiti iznos od 730,67 EUR (sedamstotrideseteuraišezdesetsedamcenta), sa zakonskom zatez- nom kamatom, tekućom na taj iznos od 23. ožujka 2006. godine do isplate, i to - za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine, po stopi određenoj za svako polugo- dište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena;

- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena;

- za razdoblje nakon 1. siječnja 2023. godine do naplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, naknadi parnični trošak u iznosu od 789,81 EUR (sedamstoosamdesetdeveteurai- osamdesetjedancent), a po proteku roka, sa zakonskom zateznom kamatom,teku- ćom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi određenoj za sva- ko polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Prema navodima tužbe zaprimljene 09.04.2025., tužiteljica je sa prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj 14685/06 od 10. ožujka 2006. godine (dalje: Ugovor), solemiziran kod javne bilježnice Jadranke Plenković iz Staroga Grada pod br. OU-46/06, kojim joj je tuženik odobrio isplatu iznosa od 231.800,00 CHF, sa rokom otplate od 258 mjeseci, pri čemu je otplata ugovorena u kunskoj protuvrijednost, po prodajnom tečaju za CHF, prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća. Uz valutnu klauzulu, ugovorena je i promjenjiva kamatna stopa, a u odredbi čl. 5. stavak 2. Ugovora, ugovorena je tzv. ulazna naknada.

Budući je Ugovor o kreditu tipski ugovor, a tuženik je koristio svoj monopolski položaj, o navedenoj odredbi u kojoj je ugovorena ulazna naknada se nije pregovaralo, pa tužiteljica na sadržaj te odredbe nije mogla utjecati, a niti joj je tuženik razjasnio odnos između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

Zbog prethodno navedenog, tužiteljica je dovedena u neravnopravni položaj, koji je doveo do neravnoteže u pravima i obvezama,

Slijedom navedenog, a pozivajući se na već zauzete pravne stavove u odluka- ma Vrhovnog suda RH (Rev-673/2023 od 13.02.2024, Rev-715/2024 od 22.05.2024, Rev-1051/2023 od 03.04.2024.) odredbu o ulaznoj naknadi tužiteljica smatra ništetnom, a kako joj je odmah po plasiranju kredita, od odobrenog iznosa kredita naplaćen iznos od 1.159,00 CHF, koji odgovara protuvrijednosti od 730,67 EUR-a, na dan 22.03.2006.

2. Dakle, tužiteljica tužbom traži da se točno određena odredba Ugovora utvrdi ništetnom (deklaratorni tužbeni zahtjev), a potom da joj tuženik vrati naplaćenu „ulaznu naknadu“ u visini od 730,67 EUR-a (kondemnatorni tužbeni zahtjev).

3. U odgovoru na tužbu, tužena je osporila i pravni osnov i visinu tužbenog zah- tjeva, a zbog visine tužbenog zahtjeva ukazala na spor male vrijednosti, te prigovorila kako tužiteljica nije priložila sve potrebne dokaze, pa tako npr. Dodatak br. 01, kojim su ugovorne strane postigle sporazum o konverziji, kod bilježnika dana 29.04.2016. Smatra da je Dodatkom, tužiteljica potvrdila svoju ranije preuzetu obvezu plaćanja naknade za obradu kredita.

Tuženik je naveo da odredba koje se traži utvrđenje ništetnosti, nije uzrokovala nikakvu neravnotežu u pravima i obvezama na strani tužiteljice, a naročito ne značajnu, jer je ta odredba bila lako razumljiva i jasna.

Istaknuo je prigovor zastare kondemnatornog tužbenog zahtjeva, jer je ulazna naknada za obradu kreditnog zahtjeva plaćena 2006., a ova tužba podnesena 2024.

4. Na osporeni pravni osnov potraživanja i na prigovor zastare, tužiteljica se očitovala podneskom od 25.07.2025., dok je na ročištu na koje nije pristupio uredno pozvan punomoćnik tužene, punomoćnik tužiteljice inzistirao na pribavljanju dokumenta o točnom datumu naplate tzv ulazne naknade, budući o njemu zavisi tečaj CHF, a time i visina tužbenog zahtjeva, dok je na okolnost pregovaranja predložio saslušanje tužiteljice.

5. Da podnesak punomoćnika tužene od 01.08.2025. nije unešen u e spis ukazu- je sadržaj zapisnika od 23.09.2025., te odluka suca kojom je naloženo tuženoj da u roku od 30 dana dostavi traženi dokument u spis, kao i upozorenje, da će u protivnom sud koristiti datum iz Otplatnog plana i saslušati tužiteljicu.

6. U nastavku postupka je najprije utvrđeno što se dogodilo sa podneskom od 01.08.2025., a potom je utvrđeno kako je punomoćnik tužene u tom i slijedećem podnesku priznao činjenični navod tužbe koji se odnosi na datum naplate tzv. ulazne naknade (22.03.2006.) i visinu tužbenog zahtjeva (1.159,00 CHF = 730,67 EUR), te priznao tužiteljici status potrošača. Međutim, naveo je da i dalje osporava stjecanje bez osnova kao pravni osnov potraživanja. Budući se radi o pravnom pitanju, usprotivio se izvođenju dokaza saslušanjem tužiteljice, jer taj dokaz nije predložen u tužbi (a radi se o sporu male vrijednosti), te predložio da se bez održavanja rasprave donese presuda kojom će sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

7. U dokaznom postupku, sud je saslušao tužiteljicu (list 44), pročitao i pregledao Ugovor o kreditu br. 14685/06 od 10.03.2006. (list 11), Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 14685/06 od 22.04.2016. (list 26) i otplatni plan (list 4).

8. Postavljeni deklaratorni tužbeni zahtjev na ništetnost točno određene odredbe Ugovora ne zastarijeva u smislu odredbe čl. 328 ZOO, te predstavlja prethodno pitanje o kojemu ovisi odluka o pravnom osnovu i visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

9. I deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjevi su osnovani.

10. U postupku nije bilo sporno:

- da su tužiteljica i tužena sklopile 10.03.2026. Ugovor o kreditu u valuti CHF i sa promjenjivom kamatnom stopom, koji još nije isplaćen, pa tužiteljica ima status potrošača, dok je tužena, pravna slijednica jedne od utuženih Banaka u parnici „Potrošač“,

- da je u Ugovoru odredba u kojoj je određeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 0,50 % od iznosa odobrenog kredita i da se plaća jednokratno prije korištenja kredita;

- da je dana 22.03.2006. tužena iz odobrenog iznosa kredita naplatila sebi iznos od 1.159,00 CHF-a, što na dan „naplate“ odgovara iznosu od 730,67 EUR-a.

11. Sporno je:

- da li je odredba članka 5. točka 2. Ugovora, nepoštena u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN. 96/03, dalje: ZZP), odnosno, jesu li ispunjene pretpostavke: da se o toj odredbi nije pojedinačni pregovaralo i da ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača,

- te da li je prigovor zastare kondemnatornog tužbenog zahtjeva osnovan?

12. Kako u odgovoru na tužbu tuženik ni ne tvrdi da se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi, niti da se ne bi radilo o njegovom unaprijed formuliranom Ugovoru (tipskom), ima se smatrati da je ta pretpostavka ispunjena. U suprotnom bi on morao dokazati „pregovaranje“, a nedvojbeno je da na tu okolnost nije ponudio niti jedan dokazni prijedlog.

13. Iz sadržaja Ugovora, proizlazi da je sporna odredba unaprijed formulirana od strane Banke, a iz iskaza tužiteljice da o uvjetima kredita uopće nije mogla pregovarati, jer su svi uvjeti bili „uzmi ili ostavi“, pa tako i „ulazna naknada“.

14. Sud prihvaća da se radi o jasnoj i lako razumljivoj odredbi samo u smislu odredivosti činidbe, jer se navedeni iznos može lako izračunati od visine odobrenog kredita, pa je tužiteljica to mogla i sama izračunati, dok je s druge strane očito, da tom odredbom jedna ugovorna strana (Banka) određuje sama sebi naknadu po vlastitom nahođenju.

15. Tako određenu naknadu sud smatra suprotnom načelu savjesnosti i poštenja, jer u čl. 5. točki 2. Ugovora, nije jasno objašnjeno zbog čega naknada za obradu kredita nije uključena u kamati kao cijeni kredita, zbog čega se naplaćuje posebno od svih „potrošača“ i to bez obzira da li je kredit iskorišten ili ne.

Kako se naplaćuje u postotku, ne vidi se što potrošač dobije zauzvrat, o kojim uslugama Banke se radi i naročito, zašto visina naknade ovisi o odobrenom iznosu kredita.

Štoviše, zbog izostanka bilo kakvih parametara, proizlazi da je tzv “ulazna naknada“ zapravo zaštita Banke u slučaju da kredit ne bude iskorišten.

16. Sve prethodno navedeno je po ocjeni suda imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, a imajući u vidu da su i neke druge odredbe Ugovora, također nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli) radilo bi se o značajnoj neravnoteži.

17. Nepoštena odredba u ugovoru je ništetna odredba, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je valjalo u cijelosti usvojiti deklaratorni tužbeni zahtjev.

18. Ništetnost konkretne odredbe Ugovora ne dovodi u pitanje valjanost cijelog ugovora, jer on može opstati i bez nje.

Međutim, kada je u postupku utvrđena, ništetna odredba djeluje od trenutka zaključe- nja Ugovora (ex tunc), pa ne obvezuje tužiteljicu kao potrošača.

Potrošač dolazi u položaj koji je imao pri sklapanju Ugovora, kao da nepoštene odredbe nije ni bilo, kao da se „ulazna naknada“ nije ugovorila.

Stoga, radi uspostave pravične ravnoteže između prava i obveza stranaka, tužiteljici kao potrošaču pripada pravo na naknadu cijelog naplaćenog iznosa, u protuvrijednosti od 730,67 EUR-a. Tužena je taj iznos stekla bez osnova pa ga je po odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužna vratiti tužiteljici u zakonskom roku od 15 dana, od pravomoćnosti presude. Uz glavnicu je kao nesavjesni stjecatelj dužna platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (22.03.2006.), po odredbi čl. 1115. ZOO-a.

19. Što se tiče prigovora zastare, a budući se radi o kondemnatornom restitucij- skom zahtjevu po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

Dakle, punomoćnik tužiteljice se pravilno poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.01.2020., pa budući da u ZOO-u, za potraživanje zbog stjecanja bez osnove nije određen poseban zastarni rok, za te tražbine vrijedi opći rok zastare u trajanju od pet godina, koji će za tužiteljicu početi teći tek od dana pravomoćnosti ove presude.

20. Odlučujući o naknadi parničnog troška, valjalo je primijeniti odredbu čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a.

Tužiteljica je uspjela u postupku, pa joj je protivna strana dužna naknaditi troškove zastupanja po odvjetniku u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN: 138/2023, dalje Tarifa).

Tužiteljici pripada po 75 bodova za sastavljanje tužbe po Tbr. 7. Tarife, koliko i za podnesak od 25.07.2025. po Tbr. 8. toč. 1 Tarife, te jednako i za zastupanje za svako od 2 ročišta (23.092025. i 12.02.2026.) po Tbr. 9. toč. 1 Tarife, što je ukupno 300 bodova, koji pomnoženi sa 2,00 EUR-a (koliko iznosi vrijednost 1 boda), daju iznos od 600,00 EUR-a, a uvećani za 25 % (PDV) iznose 750,00 EUR-a.

Uz nagradu punomoćnika, tužiteljica ima pravo na naknadu pristojbe na tužbu (13,27 EUR-a) i na pristojbu presude (26,54 EUR-a), što je ukupno traženih 789,81 EUR-a, koliko je naloženo isplatiti tuženoj pod III/ izreke.

Kamatu na parnični trošak tužiteljica ima pravo samo ukoliko rok za isplatu troška bezuspješno protekne, a tada se računa od dana donošenja ove presude.

U Starom Gradu, 04. svibnja 2026.

S u d a c :

Jadranka Jeličić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, a podnosi se ovom sudu za Županijski sud.

DNA:

- odvj. Mirko Butorović

- OD Anić & Anić, Split