REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Đ 5

Poslovni broj: Us I-416/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja Zagrebačka banka d. d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, koju zastupaju opunomoćenici iz Mađarić & Lui – odvjetničkog društva d. o. o., sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Istarske županije, Regione Istriana, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za drugostupanjski upravni postupak, Pula, Riva 8, OIB: 90017522601, radi utvrđivanja poreza na korištenje javne površine, 4. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Istarske županije, Regione Istriana, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-363-06/23-01/08, URBROJ: 2163-18-09/4-23-03 od 5. lipnja 2023. i rješenje Grada Pule, Upravnog odjela za komunalni sustav i upravljanje imovinom, Odsjeka za upravljanje imovinom, KLASA: UP/I-363-05/20-01/289, URBROJ: 2163-7- 05-05-0418-22-05 od 6. prosinca 2022., te se predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. U ponovljenom postupku tuženik je dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženim u obrazloženju ove odluke.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak upravnoga spora u iznosu od 2.500,00 EUR (slovima: dvije tisuće i petsto eura) u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Grada Pule, Upravnog odjela za komunalni sustav i upravljanje imovinom, Odsjeka za upravljanje imovinom, KLASA: UP/I-363- 05/20-01/289, URBROJ: 2163-7-05-05-0418-22-05 od 6. prosinca 2022., odobreno je ovdje tužitelju korištenje dijela javne površine za postavljanje i korištenje uslužne naprave (bankomata) na adresi [adresa], te je utvrđen porez za korištenje javne površine za postavljanje uslužne naprave (bankomata) u mjesečnom iznosu od 300,00 kn/39,82 eura sa naznakom uplatnog računa uz plaćanje unaprijed o petnaestog u mjesecu za tekući mjesec, te je određeno da se odobrenje izdaje na rok od 3 godine.

2. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-363-06/23-01/08, URBROJ: 2163-18-09/4-23-03 od 5. lipnja 2023., odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana.

3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da nikada nije podnio zahtjev za korištenje dijela javne površine na adresi u [adresa], sukladno Odluci o komunalnom redu, nego da je podnijela, sukladno čl. 7. u vezi sa čl. 36. spomenute Odluke zahtjev za izdavanje suglasnosti za postavljanje bankomata. Zahtjev za izdavanje suglasnosti za postavljanje bankomata nema nikakve veze sa zahtjevom za korištenje dijela javne površine budući je riječ o bankomatu ugrađenom u fasadu nekretnine u privatnom vlasništvu te ne zauzima javnu površinu. Na žalbeni navod tuženik da se pozvao na čl. 20. Odluke o lokalnim porezima prema kojem su utvrđene zone naplate poreza i iznosi po pojedinoj zoni, a koje je tuženik utvrdio ispravnim. No tužiteljica u bitnom ističe kako je jedinica lokalne samouprave ovlaštena svojom odlukom urediti samo pitanja koja su za potrebe plaćanja uvedenih poreza izričito propisana u članku 42. stavku 1. Zakona o lokalnim porezima. Propisivanje zona korištenja javnih površina odnosno razvrstavanjem javnih površina koje se dodjeljuju na korištenje prema pogodnosti položaja u zone i sukladno tome propisivanje visina poreza na korištenje javnih površina, predstavlja uređivanje pitanja izvan ovlaštenja danih jedinicama lokane i područne samouprave. Identičan pravni stav da je zauzet odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Usoz-115/2020 od 29.6.2023. Tužiteljica je istaknula da je prvostupanjsko rješenje izdano bez da ga je tužiteljica tražila, a tuženik da isto otklanja navodeći da se bankomati mogu postaviti samo uz odobrenje Grada Pule sukladno Odluci o komunalnom redu Grada Pule i Odluci o načinu i kriterijima za korištenje javnih površina, pri čemu navodi da je tužitelj zahtjev podnio 30.9.2020. za javnu površinu na adresi [adresa], dok dalje u tekstu navodi kako je “točno da je postupak pokrenut po zahtjevu stranke od 1.4.2020. za postavljanje bankomata na adresi [adresa]. Ispravno da je utvrđeno jedino da je tužiteljica pokrenula postupak te da je svojim zahtjevom zatražila suglasnost za postavljanje bankomata. Zakon o općem upravnom postupku (NN br. 110/21, dalje ZUP) jasno propisuje da u rješenju mora biti istaknuto je li postupak pokrenut na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti, pri čemu je u prvostupanjskom rješenju jasno naznačeno da je upravni postupak pokrenut na zahtjev tužitelj ice. Kako je zahtjev tužiteljice potpuno jasan, nije bilo mjesta odlučivanju van granica tog zahtjeva. Ukoliko je prvostupanjsko tijelo pokrenulo postupak po službenoj dužnosti tada je, sukladno odredbama ZUP-a, moralo donijeti zaključak o spajanju upravnih stvari i tek potom odlučiti jednim rješenjem, a što nije učinjeno, čime je tužiteljici onemogućeno ravnopravno sudjelovanje u upravnom postupku. Stoga da je tuženik pogrešno primijenio odredbe ZUP-a na štetu tužiteljice, budući da je prvostupanjsko rješenje trebao oglasiti ništavim. Tužiteljica da je nadalje istaknula da je prvostupanjsko rješenje zaprimio zaposlenik tužiteljice putem mail-a. No tuženik za isto navodi da ja na zahtjevu za izdavanje suglasnosti za postavljanje bankomata tužiteljica istaknula mail adrese na koje se može dostaviti rješenje, što da ne odgovara ZUP-u, činjeničnom stanju niti sadržaju zahtjeva. Dostava da se, sukladno čl. 85. ZUP-a, dostavlja osobno naslovljenoj osobi kad od obavljanja dostave počinje teći rok koji se ne može produžiti ili kad je takva dostava propisana (osobna dostava). Druge vrste dostave moguće su samo kada osobna dostava nije obvezna. ZUP u čl. 94. propisuje da se dostava obavlja elektroničkim putem samo na zahtjev i izričit pristanak stranke ili kada je propisano zakonom i kada osobna dostava nije obvezna. Također, odredbama čl. 59. st. 1. do 13. Općeg poreznog zakona regulirana je i strogo propisana osobna dostava poreznog akta. Tužiteljica da je u svojem zahtjevu navela mail adrese djelatnika koje je stavila na raspolaganje prvostupanjskom tijelu “za sve dodatne upite/komentare”, a ne za dostavu prvostupanjskog rješenja na koje teče neprekoračiv rok (za koje rješenje tužiteljica nikada nije zatražila dostavu elektroničkim putem, budući je riječ o pismenu koje se dostavlja po pravilima o osobnoj dostavi koja je obvezna). Stoga da je ovako dostavljeno prvostupanjsko rješenje valjalo poništiti i predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovno postupak, a što je tuženik propustio učiniti. Nadalje, tužiteljica da je istaknula kako je članak 20. Odluke o lokalnim porezima grada Pule-Pola u naravi neprovediv i nemoguće je izdati suglasnost za korištenje javnog prostora od strane korisnika naprava, fizičkih osoba na uličnom prostoru kojim se kreću i zadržavaju, ako isti nije posebno izdvojen i naznačen za tu namjenu. Pri tome prostor ispred bankomata nije zauzeta javna površina nego slobodni prostor kretanja fizičkih osoba , odnosno ne postoji stalnost i kontinuiranost zauzeća javne površine, nego tek povremeno zaustavljanje pojedine fizičke osobe u prostoru iz bilo kojih razloga. Čak i kad bi lokalna samouprava propisala davanje na “korištenje javne površine za uslužne naprave“ kao u ovom slučaju, to nije korištenje od strane obveznika nego fizičkih osoba, korisnika pokretnih naprava. Iz istih razloga da proizlazi i neprovedivost prvostupanjskog rješenja u dijelu u kojem je određeno da po prestanku korištenja tužiteljica treba javnu površinu dovesti u prvobitno stanje. Kako da tužiteljica javnu površinu dovede u prvobitno stanje kada je niti ne koristi? Na ove navode tuženik da u pobijanom rješenju ističe kako nije ulazio u zakonitost odluke o lokalnim porezima Grada Pule već da je ispitivao može li se navedena Odluka primijeniti, te zaključuje da se bankomatu pristupa s javne površine te da je prvostupanjsko ti jelo pravilno postupilo kada je utvrdilo porez na korištenje javne površine u iznosu od 300,00 kn / 39,82 EUR!? Prvenstveno ističe kako je načelo zakonitosti jedno od osnovnih načela svakog postupka u kojem sudska i javnopravna tijela odlučuju o pravima i obvezama fizičkih i pravnih osoba. Tako i ZUP u čl. 5 da jasno propisuje da javnopravno tijelo rješava upravnu stvar na temelju zakona i drugih propisa te općih akata donesenih na temelju zakonom utvrđenih javnih ovlasti. Sa time u svezi, prema č l. 115. st. 1. tuženik kao drugostupanjsko tijelo dužno je ispitati zakonitost i ocijeniti svrsishodnost pobijanog rješenja pri čemu nije vezan žalbenim razlozima. Nedopustivo je da se tuženik, kao javnopravno tijelo koje u drugom stupnju odlučuje o pravima i obvezama tuž iteljice, izuzme od “ulaženja u zakonitost”, pri čemu ta obveza proizlazi i iz samog Ustava RH čl. 5. “U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnost s Ustavom, a ostali propisi s Ustavom i zakonom” što u praksi znači da će se uvijek primijeniti zakon u situaciji kada podzakonski propis, koji regulira isto pravno pitanje nije u skladu s predmetnom zakonskom odredbom. Tuženik, ne samo što se nije upustio u ocjenu zakonitosti prvostupanjskog rješenja, već je u obrazloženju naveo kako je pravilno utvrđen porez u visini od 300,00 kn. Budući da je povrđenim prvostupanjskim rješenjem tužiteljici utvrđen porez u visini od 1.000,00 kn potpuno da je nejasno koju visinu obveze tuženik smatra pravilno utvrđenom? Tužiteljica da je istakla i vidljiv nesrazmjer naknade od 1.000,00 kn/mjesečno za korištenje bankomata kojem se pristupa s javne površine (koji fizički ne zauzima javnu površinu) u odnosu na štandove i druga pokretne naprave koje doista zauzimaju javnu površinu. Tako se čl. 20. Odluke o lokalnim porezima Grada Pule-Pola utvrđuje da se za montažni objekt obračunava porez na javnu površinu u visini od 700,00 kn/mjesečno, a isti neprekidno posluju i koriste samu javnu površinu. Stoga je istaknuto da je postupljeno suprotno čl. 51. st. 2. Ustava Republike Hrvatske prema kojem se porezni se sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti. No tuženik da isto otklanja navodeći kako je jednak iznos propisan za sve bankomate kojima se pristupa s javne površine, a prema utvrđenoj zoni. Dakle, ovdje se tuženik upustio u ocjenu ustavnosti Odluke o lokalnim porezima, dok se prethodno nije upuštao u ocjenu zakonitosti iste odluke? Ističe se kako tužiteljica ustraje u svojim navodima o neustavnosti Odluke o lokalnim porezima Grada Pule, dok je prethodno dostavila dokaze iz kojih jasno proizlazi i njezina nezakonitost , a prema čemu su i pobijana rješenja nezakonita i valja ih poništiti. Naime, pravna osoba koja ima lokal u privatnom prostoru, a u koji se ulazi sa javne površine ili mu se prilazi sa javne površine, nije obveznik plaćanja poreza na korištenje javne površine (što je potpuno jasno budući ta pravna osoba ne koristi javnu površinu), no tužiteljica koja ima svoju pokretnu napravu ugrađenu u fasadu privatnog objekta kojem se prilazi sa javne površine, ona jest obveznik plaćanja poreza? Ne radi se samo o nesrazmjeru visine nametnutih poreznih obveza, nego i o nesrazmjeru prilikom određivanja subjekata/poreznih obveznika pri čemu se u odnosu na sve njih odnose iste činjenice (pristup fizičkih osoba preko javne površine do njihovih poslovnih objekata), no jednima se takva obveza nameće dok drugima ne? Laički opisano, primjerice bankomat se nalazi u fasadi objekta tik pored ulaza u trgovinu mješovite robe. Tužiteljica ima obvezu plaćanja poreza, a trgovina mješovite robe nema tu obvezu, iako i do jednih i do drugih korisnici pristupaju sa javne površine. U konkretnom slučaju predlaže se pozvati tuženika, podredno i Grad Pulu, na očitovanje ima li i poslovni objekt (na čijem se pročelju nalazi bankomat) obvezu plaćanja poreza na korištenje javne površine? Jer ako ima, dolazi do dvostrukog oporezivanja za isti objekt, a ako nema dolazi do očitog nesrazmjera, a očito i neustavnosti prilikom određivanja lokalnih poreznih obveznika na štetu tužiteljice. Na preostale žalbene navode tužiteljice, a koji su bili od presudne važnosti za donošenje odluke, tuženik da se uopće nije očitovao, pa je tako propustio utvrditi da je postupljeno suprotno je članku 82. Općeg poreznog zakona (NN 115/2016, 106/2018) kojim je uređeno postupanje u očevidu jer prvostupanjsko tijelo nije sastavilo bilješku ili zapisnik o činjenicama korištenja javne površine ispred bankomata, a na koje bi se tužiteljica trebala očitovati prije donošenja prvostupanjskog rješenja. Takvim postupanjem tužiteljica nije bila upoznata, a morala je biti, s činjenicama koje su utvrđene na terenu oko korištenja javne površine ispred bankomata. Tužiteljica ustraje i u navodima da je zlouporabljen čl. 29. Zakona o lokalnim porezima, jer porez na korištenje javnih površina plaćaju pravne i fizičke osobe koje koriste javne površine, a u ovom slučaju istu nije koristila tužiteljica nego fizičke osobe stanovništvo i gosti grada Pule; Porez se plaća u visini, na način i pod uvjetima koje propiše predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave svojom odlukom za stvarne korisnike tog prostora, što tužiteljica nije; Što se smatra javnom površinom svojom odlukom propisuje predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave, što ne može biti korištenje javne površine ispred bankomata ako ista nije označena i definirana na javnoj površini, niti osnovica u mjernoj jedinici (metri kvadratni) nije označena, jer kvadratura nije osnovica za obračun javnog davanja, nego fiksni iznos od 1.000,00 kn; Prvostupanjsko Rješenje da je sastavljeno je u suprotnosti s čl. 98. st. 5. Općeg poreznog zakona, jer je u obrazloženju rješenja prvostupanjsko tijelo trebalo osobito: 1. utvrditi činjenično stanje - koje prvostupanjsko tijelo nije utvrdilo, nego je samovoljno doneseno rješenje, 2. jasan i precizan sažetak dokaznog postupka - dokazni postupak prvostupanjsko tijelo nije obavilo, 3. porezne propise i razloge koji upućuju na odluku danu u izreci rješenja, - prvostupanjsko tijelo uopće u izreci Rješenja nije navelo Odluku o lokalnim porezima Grada Pule-Pola (koja je osnova za utvrđivanje obveze od 1.000,00 kn, s time da se kao osnovica razreza poreza u Odluci o lokalnim porezima utvrđuje metar kvadratni koji uopće nije naveden u obrazloženju kao mjerna jedinica i osnovica poreza). Ujedno da je tuženik propustio navesti da je tužitelj 2.3.2023. dostavio dopunu žalbe u kojoj je dostavila rješenja prvostupanjskog tijela iz više upravnih postupaka koji proizlaze iz iste ili slične činjenične i pravne osnove, a kojima je utvrđeno da ne postoji porezna obveza tužiteljice. U ovome postupku da je sporna primjena prava, no sporna je i činjenica postojanja porezne obveze u odnosu na sve druge fizičke i pravne subjekte u čije se poslovne prostore pristupa sa javne površine. Ukoliko tuženik istu činjenicu ne učini nespornom, tužiteljica izričito zahtijeva održavanje rasprave. Stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ustraje kod navoda iz obrazloženja osporenog rješenja i povodom prigovora tužiteljice da u osporavanom rješenju "pisanjem po špranci" pogrešno, odnosno netočno navedena adresa [adresa] u [adresa], a da se radi o adresi u [adresa] te da se ne radi o iznosu od 300,00 kn/39,82 EUR već o iznosu poreza na korištenje javne površine u iznosu od 1.000,00 kn/132,72 EUR što da ne odgovara sadržaju prvostupanjskog rješenja i čini pogrešno činjenično stanje u osporavanom rješenju, navodi da je tuženik donio dana 20. studenog 2023. rješenje o ispravku pogreške KLASA: UP/II-36306/23-01/08 URBROJ: 2163-18-09/04-23-9 koje je punomoćnicima tužiteljice dostavljeno preporučenom pošiljkom uz potvrdu primitka iste. Prvostupanjsko tijelo da je rješenje donijelo pozivom na odredbu članka 19.a stavak 1. Zakona o lokalnoj i područnoj

(regionalnoj) samoupravi (Narodne novine 33/01, 60/01,129/05, 109/07,125/08,36/09,150/11,144/12,123/17,98/19 i 144/20), članka 96.Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine 47/09 i 110/21), članka 36. Odluke o komunalnom redu (Službene novine Grada Pule 20/21), članka 20. Odluke o lokalnim porezima (Narodne novine 60/17-148/20 i Službene novine Grada Pule 22/21) i Odluke o načinu i kriterijima za korištenje javnih površina (Službene novine Grada Pule 03/14 i 03/16). Zbog navedenog da nije osnovan navod da se prvostupanjsko tijelo nije pozvalo na materijalne propise koji uređuju pitanje utvrđivanja poreza na korištenje javne površine. Nesporno da je da je Grad Pula ovlašten izdavati odobrenja za korištenje dijela javne površine namijenjene za postavu pokretnih naprava i to temeljem Odluke o komunalnom redu Grada Pule (Službene novine Grada Pule 20/21) i Odluke o načinu i kriterijima za korištenje javnih površina (Službene novine Grada Pule 03/14 i 03/16). Odredbama članaka 72. do 77. Odluke o komunalnom redu da je propisano korištenje javnih površina i zemljišta u vlasništvu Grada, dok je odredbama članaka 78. do 81. Odluke propisano postavljanje pokretnih naprava, kioska, montažnih objekta i slično. Odlukom o načinu i kriterijima za korištenje javnih površina (Službene novine Grada Pule 03/14 i 03/16) da su propisani uvjeti korištenja javnih površina za postavljanje elemenata urbane opreme te postupak i način dodjele javnih površina u vlasništvu Grada Pule te da se privremeni objekti-pokretne-uslužne naprave mogu postavljati jedino uz odobrenje nadležnog tijela Grada Pule. Zbog navedenog je neosnovan navod žalitelja da pogrešna primjena materijalnog prava i povreda provedbenog postupka postoji budući da porezni obveznik rješenje nije ni tražio. Tužiteljica da je dana 01.04.2020. dostavila zahtjev za izdavanje suglasnosti za postavljanje bankomata na području Grada Pule-za ukupno 9 lokacija. Po navedenom zahtjevu da su donesena prvostupanjska rješenja kojim se Zagrebačkoj banci d. d. Zagreb za svaku pojedinu lokaciju odobrava korištenje dijela javne površine radi postavljanja i korištenja uslužne naprave (bankomata). Odredbama Odluke o lokalnim porezima (Narodne novine 60/17-148/20 i Službene novine Grada Pule 22/21) da su propisane vrste poreza koji pripadaju Gradu Pula-Pola, obveznici plaćanja poreza, porezna osnovica, stope i visina poreza te način obračuna i plaćanja poreza u skladu sa Zakonom o lokalnim porezima. Odredbom članka 20. navedene Odluke da je propisano da se za privremene objekte uslužne naprave-bankomate (samostojeći ili ugrađeni u pročelje zgrade (1m2) kojem se pristupa i koristi s javne prometne površine i ostale automatske uslužne uređaje prema utvrđenoj zoni (od zone visoke frekvencije do III. zone ) plaća porez na korištenje javnih površina u iznosu od 300,00 kn za III. zonu mjesečno do 1.000,00 kn mjesečno za zonu visoke frekvencije u I. zoni. Tuženik smatra da nije došlo do povrede čl. 51. st. 2. Ustava Republike Hrvatske, kako navodi tužiteljica, gdje je utvrđeno da se porezni sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti budući da je navedenom odredbom propisano plaćanje poreza na korištenje javne površine za sve privremene objekte- uslužne naprave-bankomate (samostojeći ili ugrađeni u pročelje zgrade (1m2) kojima se pristupa i koriste se s javne prometne površine i ostale automatske uslužne uređaje prema utvrđenoj zoni. Tužiteljica da je u zahtjevu za izdavanje suglasnosti za postavljanje bankomata istaknula email adrese za komunikaciju na koje se može dostaviti rješenje, dostava od strane prvostupanjskog tijela da je izvršena na navedenu adresu, a tužiteljica da zbog toga nije trpjela šte tne posljedice. Osim navedenog tuženica utvrđuje da je zahtjev dostavila i označena kao osobe za kontakt gdja ĐPM –direktorica Digitalne transformacije tradicionalnih kanala, odnosno osoba ovlaštena i odgovorna za podnošenje zahtjeva za dobivanje suglasnosti za postavljanje bankomata za potrebe Zagrebačke banke. U odnosu na prigovor da tuženik nije uvažio dopunu žalbe koju je tužiteljica izvršila 02.03.2023. u kojoj ističe da je Grad Pula u nekoliko predmeta donio rješenje na istom činjeničnom i pravnom osnovu da se tužiteljicu oslobađa od plaćanja poreza na korištenje javne površine tuženik ističe da je odmah po zaprimanju navedene nadopune žalbe za ukupno 6 postupaka donio rješenje o obustavi postupka. Pri tome tuženik ističe da je tužiteljica po rješenju prvostupanjskog tijela oslobođena plaćanja poreza za korištenje javne površine i to iz razloga jer se bankomati ne koriste sa javne površine. Tuženik ističe da je u ovom upravnom postupku sporno je da li je prvostupanjsko tijelo ispravno postupilo kada je tužiteljici utvrdilo porez na korištenje javne površine za postavljanje bankomata na adresi [adresa] u [adresa], iako bankomat nije postavljen na javnu površinu već se istom pristupa, odnosno isti se koristi sa javne površine i to primjenom Odluke o lokalnim porezima Grada Pule-Pola (Narodne novine 60/17- 148/20 i "Službene novine Grada Pule 22/21). Tuženik ponovno navodi da je kao drugostupanjsko tijelo ispitivao da li je važeća Odluka o lokalnim porezima pravilno primijenjena i to članka 16. i 20. Odluke. Budući da se bankomatu pristupa sa javne površine i da se [adresa] nalazi u zoni visoke frekventnosti unutar I. zone sukladno važećoj odredbi članka 16. Odluke o lokalnim porezima Grada Pule - Pola tuženik je stava da je pravilno postupilo prvostupanjsko tijelo kada je sukladno važećoj odredbi članka 20. Odluke o lokalnim porezima Grada Pule Pola utvrdilo porez na korištenje javne površine u iznosu od "1.000,00kn/132,72 EUR". Tuženik smatra da je osporavano drugostupanjsko rješenje zakonito i na zakonu osnovano, te predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije.

5. U ovom upravnom sporu održana je rasprava 27. travnja 2026. u prisutnosti opunomoćenice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24, 39/26, u nastavku teksta: ZUS) dana mogućnost očitovanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

6. Opunomoćenica tužitelja je ostala kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva.

7. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovoga upravnog spora te u spisu predmeta upravnog postupka koji je ovom sporu prethodio.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Odredbom članka 20. Odluke o lokalnim porezima Grada Pule („Narodne novine“ broj: 60/17, 126/17, 148/20; Službene novine Grada Pule br. 22/21; dalje: Odluka), propisano je da se za privremene objekte – uslužne naprave-bankomate (samostojeći ili ugrađeni u pročelje zgrade (1m2) kojem se pristupa i koristi s javne prometne površine i ostale automatske uslužne uređaje prema utvrđenoj zoni (od zone visoke frekvencije do III. zone ) plaća porez na korištenje javnih površina u iznosu od 300,00 kn za III. zonu mjesečno do 1.000,00 kn mjesečno za zonu I.

10. Ovaj Sud je temeljem ovlasti iz članka 83. stavak 2. ZUS-a, podnio zahtjev Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske za ocjenu zakonitosti navedenog članka 20. Odluke.

11. Rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usoz- 8/2024 od 29. rujna 2025. postupak ocjene zakonitosti Odluke je obustavljen pozivom na odredbu članka 165. stavak 2. ZUS-a, uz obrazloženje da je osporeni opći akt prestao važiti prije podnošenja zahtjeva, stupanjem na snagu Odluke o lokalnim porezima Grada Pule („Narodne novine“ broj: 146/23).

12. Prema članku 159. stavak 1. ZUS-a ako sud u postupku utvrdi da opći akt koji bi trebao primijeti odnosno pojedina njegova odredba nisu suglasni sa zakonom, na konkretan slučaj može neposredno primijeniti zakon.

13. Odredbom članka 29. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ broj: 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12, 123/17, 98/19 i 144/20, dalje: ZLP), propisano je da porez na korištenje javnih površina plaćaju pravne i fizičke osobe koje koriste javne površine (stavak 1). Porez iz stavka 1. plaća se u visini, na način i pod uvjetima koje propiše predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave svojom odlukom (stavak 2). Što se smatra javnom površinom svojom odlukom propisuje predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave (stavak 3.). Porez na korištenje javnih površina prihod je jedinice lokalne samouprave na čijem se području javna površina koristi (stavak 4.).

14.Odredbom članka 42. stavak 1. točka 4. ZLP-a određeno je da predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave svojom odlukom utvrđuje: za potrebe plaćanja poreza na korištenje javnih površina, što se smatra javnom površinom, visinu, način i uvjete plaćanja poreza na korištenje javnih površina, kao i nadležno porezno tijelo za utvrđivanje i naplatu poreza.

15. Iz spisa predmeta proizlazi da je postupak pokrenut po zahtjevu tužitelja 1. travnja 2020., radi izdavanje odobrenja za postavljanje bankomata na adresi [adresa]. Predmetni bankomat se ne nalazi na javnoj površini već na pročelju zgrade koja je u privatnom vlasništvu, a tužitelju je utvrđena porezna obveza poreza za korištenje javne površine utvrđena primjenom članka 20. Odluke.

16. Ovaj Sud je stava da jedinica lokalne samouprave nema ovlast za propisivanje poreza na korištenje javnih površina na način kako je to učinjeno odredbom članka 20. Odluke. Iako ZLP posebno ne razrađuje pojam „korištenja javne površine“ to ne znači da je dopušteno taj pojam široko tumačiti na način da se pod isti može podvesti svaki oblik korištenja javnih površina, već se taj porez može utvrđivati samo za one javne površine koje su dane na korištenje radi postavljanja elemenata urbane opreme.

17. Stoga, pri određivanju da se porez na korištenje javne površine plaća na bankomate (koji se ne nalaze na javnoj površini) kojima se pristupa i koji se koriste s javne površine, donositelj osporavanog općeg akta (Odluke) postupao je van ovlaštenja iz članka 42. stavak 1. točka 4. ZLP-a. Navedeno proizlazi i iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usoz-115/2020 od 29. lipnja 2023.

18. Sve naprijed navedeno odnosi se isključivo na postupak oporezivanja, ne i na postupka izdavanja odobrenja za postavljenje bankomata, pokrenutog temeljem zahtjeva tužitelja od 1. travnja 2020.

19. Obzirom da je u provedenom postupku utvrđeno da je članak 20. Odluke u nesuglasju sa zakonom i da ne postoji valjana pravna osnova za oporezivanja ovom vrstom poreza u konkretnom slučaju, to se ni upravni akti koje su utemeljeni na toj odredbi općeg akta jedinice lokalne samouprave ne mogu ocijeniti zakonitima pa je stoga, temeljem odredbe članka 117. stavak 1. ZUS-a, valjalo usvojiti tužbeni zahtjev i poništiti rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

20. U ponovnom postupku nakon ove presude potrebno je, imajući u vidu prethodno navedeno, donijeti novu odluku u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude.

21. Odluka Suda o troškovima spora temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa, Tbr. 27.). Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po odvjetniku i to za tužbu i pristup na ročište za svaku radnju u iznosu od 1.000,00 eura, što uvećano za propadajući PDV ukupno iznosi 2.500,00 eura.

22. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, za tužitelja nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno odredbi članak 22. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18, 51/23, dalje ZSP).

U Rijeci 4. svibnja 2026.

Sutkinja

Danica Vučinić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv točke I. ove presude žalba nije dopuštena.

Protiv točke II. ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje osporavane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja odvjetnicima iz Mađarić & Lui – odvjetničkog društva d. o. o., sa sjedištem u [adresa]

- tuženiku Istarskoj županiji, Regione Istriana, Upravnom odjelu za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeku za drugostupanjski upravni postupak, Pula, Riva 8